Christus Rex

Radost Evanđelja – žalost vjernika (I.)

 


Evangelii Gaudium – Dolor fidelium

Sveti Otac, papa Franjo za kraj je Godine vjere objavio svoju apostolsku pobudnicu Evangelii Gaudium, o naviještanju Evanđelja u današnjem svijetu. Njezina duljina od 289 točaka zahtijeva od čitatelja i teologa veliki napor ako je želi donekle temeljito proučiti. I tu je manje moglo biti više. Stoga ovdje želimo dati prvi, a time zacijelo i nepotpuni pregled.

I.

1. Poticaj je pobudnice poziv na biskupsku sinodu prošle godine u Rimu koja je ondje od 7. – 28. listopada bila posvećena temi nove evangelizacije. „Rado sam prihvatio poziv sinodalnih otaca da napišem ovu pobudnicu.“(Broj 16) Istodobno je pobudnica predstavljena kao neka vrsta programa službe novog Prvosvećenika. Ovaj dvostruki cilj, uz veliku razgovorljivost Pape, dovodi do toga da pobudnica nema jasnu strukturu; nedostaje preciznosti, pregnantnosti i jasnoće. Primjerice, jedan je veliki odlomak posvećen gospodarskoj situaciji u današnjem svijetu; nešto dalje govori se o važnosti propovijedi pri čemu se čak govori o pojedinostima kod njezine priprave. Na više mjesta tematizira se decentralizacija Crkve; ali također se izdašno govori i o ekumenskom i međureligijskom dijalogu. Dokument nije bez proturječja: jedanput naglašava da nije posrijedi socijalna enciklika; onda se pak govori o gospodarskim odnosima danas, u jednom okviru koji odgovara socijalnoj enciklici ranijih papa.


2. Papa govori o Crkvi kao da ona do danas Evanđelje nije ili ga je posve nesavršeno prenosila. Tuži se zbog komotnog, mlitavog, zatvorenog držanja. Ovaj stalni prijekor neugodno pogađa. Čovjek stječe dojam da se dosada u Crkvi samo veoma malo postiglo kada je riječ o  prenošenju vjere i evanđelja. Ovaj jezik ide pod ruku sa stalnim pozivanjem na vlastitu osobu: osobna zamjenica ja pojavljuje se ne manje od 184 puta, a da ne brojimo moj, mene i meni. (Valja napomenuti da se u hrvatskome osobna zamjenica ne mora upotrebljavati kao u njemačkome, no ovo svakako vrijedi za uporabu prvog lica jednine; nap. prev.) Na um nam pada riječ Božja iz Otkrivenja: Ecce nova facio omnia. – Evo, sve činim novo. (Otk 21, 5).

3. Bez ikakve sumnje Pobudnica sadrži cijeli niz pozitivnih stajališta i promišljanja koje ne treba prešućivati. Navedimo ih nekoliko, točno po redu kako nam ih tekst donosi: tako se u broju 7 kaže da je „tehnološkom društvu uspjelo umnožiti ponude zabave“, ali mu veoma teško pada „polučiti radost“. Kako li je samo istinita ova konstatacija. U broju 22 kaže se da riječ Božja nosi „u sebi zametke koje ne možemo predvidjeti. Evanđelje govori o jednom sjemenu koje, jednom posijano, samo po sebi raste ako zemljoradnik i spava“. I zbilja, djelovanje milosti Božje nadilazi svaku ljudsku računicu. U broju 25 ustvrđuje se da nam sada ne koristi „čisti upravni posao“. Ako bi ipak biskupi i svećenici ozbiljno shvatili ovu riječ i konačno okrenuli leđa povjerenstvima, odborima, formularima, cijelom strašnom birokratizmu kako bi postali istinskim teolozima i pastirima! Jedan iznimno lijep odlomak poklanja nam broj 37 s jednim dugim citatom iz Teološke Sume svetog Tome Akvinskoga. Ne možemo a da ne citiramo odlomak u cijelosti: ,,Sveti je Toma Akvinski naučavao da i u moralnoj poruci Crkve postoji hijerarhija, u krjepostima i djelima koja iz njih potječu. (Usp. Summa Theologiae I-II, q. 66, a. 4-6).  Ovdje je ono što je bitno, ponajprije „imati vjeru koja je ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5,6). Djela su ljubavi prema bližnjemu savršeni vanjski izričaj nutarnje milosti duha: „Glavni je element novoga zakona milost Duha Svetoga koja se očituje po vjeri koja djeluje po ljubavi.“ (Summa Theologiae I-II, q. 108, a. 1.). Stoga tvrdi sveti Toma da je s obzirom na vanjsko djelovanje milosrđe najveća od svih kreposti: „Po sebi je milosrđe najveća od krjeposti. Jer u smilovanje spada da se ono izlijeva po drugima i, još više – da potpomaže slabosti drugih; a upravo je to vlastito višoj kreposti. Stoga se smilovanje pripisuje upravo Bogu kao karakteristična osobina; a to znači da se u tome ponajviše očituje njegova svemoć.“ (Summa Theologiae II-II, q. 30, a. 4.; usp. Isto., q. 30, a. 4, ad 1)

U broju 42 nam se kaže da naviještanje Evanđelja mora poglavito dospjeti do srdaca; „stoga valja na to podsjetiti da se svako poučavanje u nauku mora dogoditi u držanju evangelizacije koja po blizini, ljubavi i svjedočenju budi privolu srca“.

Brojevi 52 – 76 obrađuju gospodarska stajališta i iznosi se mnoštvo stvari koje vrijede za pojedine slučajeve. Bezgranični se kapitalizam stavlja na stup srama koji rađa materijalističko, konzumerističko i individualističko društvo. (br. 63). „Postmoderni i globalizirani individualizam pospješuje životni stil koji oslabljuje razvoj i stabilnost veza među ljudima i razara narav obiteljskih veza.“ (br. 67). Papa zaključuje onda u br. 69 da je hitno potrebno evangelizirati kulture i inkulturirati evanđelje. Mislilo se, dakako, ukorijeniti ga duboko u društvu i u životu naroda – u svakom slučaju, to se može razumjeti s određenom interpretatio benevolentiae premda je pojam „inkulturacija“ najčešće natovaren modernističkim misaonim teretom. Ali zašto on ovdje ne govori o katoličkoj državi i kršćanskom društvu kao što su ga njegovi prethodnici prije II. vatikanskog sabora uvijek gledali plodom katoličke vjere te štitom i obranom te vjere? Možda se smjelo očekivati da se kod opravdanih jadikovanja o današnjem gospodarstvu na pozitivan način podsjeti na Quadragesimo Anno pape Pija XI. da bi se došlo do pravednih gospodarskih odnosa.

U broju se 66 doduše spominje obitelj; ali se ne ističe brak kao nerazrješiva zajednica između muškarca i žene kako bi to iziskivao aktualni povod životnog partnerstva i pričesti za rastavljene i „ponovno vjenčane“, za kojom se teži. Također se smjelo očekivati da se kršćanskoj obitelji u papinskoj pobudnici dade puno širi prostor; nije li ona ta u kojoj se odvija prva predaja evanđelja s pokoljenja na pokoljenje?

I u brojevima 78 i 79 pronalazi se veoma odgovarajući opis duhovnog života u pokoncilskom vremenu: „Danas se može kod mnogih koji djeluju u dušobrižništvu, uključujući i Bogu posvećene osobe, ustvrditi pretjerana briga za osobne prostore samostalnosti i opuštanja koja dovodi do toga da se vlastite zadaće doživljava samo privjeskom života kao da ne spadaju u vlastiti identitet. (…) Medijska kultura i mnogi intelektualni krugovi kadšto pokazuju očito nepovjerenje prema poruci Crkve i određeno otrježnjenje. Potom, mnogi koji rade u dušobrižništvu, premda se mole, razviju neku vrstu kompleksa manje vrijednosti koji ih dovodi do toga da relativiziraju ili skrivaju svoj kršćanski identitet.“Koliko bi samo svi službenici Crkve morali posegnuti za oružjem duha i vjerovati u djelotvornost i plodnost onih sredstava koje je Krist dao svojoj Crkvi: u molitvu, u cjelovito naviještanje vjere, podjelu sakramenata, slavlje svete Misne Žrtve, klanjanje Presvetom Sakramentu! Umjesto toga predaju se, tako veli broj 85, „osjećaju poraza“, „koji nas preoblikuje u nezadovoljne i otriježnjene pesimiste tmurna lica. Nitko ne može krenuti u borbu ako već unaprijed posve ne vjeruje u pobjedu. Tko počinje bez pouzdanja, već je unaprijed izgubio polovicu bitke i zakopava vlastite talente. I ako smo bolno svjesni vlastite slabosti, moramo ići naprijed bez priznavanja poraza i misliti na ono što je Gospodin rekao Pavlu: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“ (2 Kor 12, 9). Kršćanska je pobjeda uvijek u križu, no opet križ koji je istodobno pobjedničkim stijegom koji se nosi s borbenom krotkošću protiv napada zloga.“ Od osobite je važnosti potom konstatacija izrečena u broju 104 da je svećeništvo znakom Krista, Zaručnika, pridržano samo muškarcima. To je„ pitanje o kojem se ne može raspravljati“. U broju 112 lijepo se ističe nezasluženost milosti i djela spasenja: „Spasenje koje nam Bog nudi djelom je milosrđa. Nema ljudskog djelovanja, kako god dobro ono bilo, koje bi nam zaslužilo jedan tako velik dar. Iz čiste nas milosti Bog gleda kako bi nas ujedinio sa sobom.“ U sljedećoj se točci posvema ispravno upozorava na to kako spasenje nije čisto individualna stvar: „Nitko sam ne postiže spasenje, to znači, ni kao izolirani pojedinac, a ni vlastitom snagom“. Čovjek se upravo spašava u Crkvi i po Crkvi ili se uopće ne spašava. U broju 134 slušamo o značenju sveučilišta i katoličkih škola za naviještanje Evanđelja. Kakva šteta da se ovome temeljnom djelu ne daje puno veći prostor.

I ubijanje nerođene djece u majčinoj utrobi u broju se 214 jasno odbacuje. Nažalost, pri tome se Papa ne poziva najprije na nepravdu koja je učinjena Bogu, dakle na naravni red i njegovu zapovijed, nego samo na vrijednost ljudske osobe.

U broju 235 navode se zdrava načela protiv individualizma: „Cjelina je više nego dio i također je više nego njihov jednostavni zbroj“. Cijeli je odlomak naslovljen „Cjelina je nadređena dijelu“. Možda je puno dobra ovdje mogao postići razvoj pojma bonum commune; nažalost, to nedostaje. Prelijepo se u broju 267 ističe posljednja valjana motivacija misionarskog razmišljanja i apostolskog djelovanja: „Ujedinjeni s Isusom tražimo što on traži, ljubimo što on ljubi. Naposljetku, tražimo slavu Očevu i živimo i djelujemo na „hvalu Slave svoje milosti“ (Ef 1, 6). Ako se želimo predati posve iskreno i postojano, moramo nadići svaku drugu motivaciju. To je konačni, najdublji, najveći motiv, posljednji razlog i smisao svega drugoga: posrijedi je vladavina Oca koju je Isus tražio tijekom svog cijelog života.“

(p. Franz Schmidberger, Zaitzkofen,  4. prosinca 2013.)
 
 
 

Arhiva bloga

Glasnik: