utorak, 18. veljače 2014.

Povijesna propovijed nadbiskupa Lefebvrea od 20. kolovoza 1976. u Lilleu




Dragi moji prijatelji, draga moja subraćo, draga moja braćo,


Prije nego što vam kažem nekoliko poticajnih riječi, želio bih riješiti nesporazume, a prvi se tiče teme ovog susreta.


Po jednostavnosti ove svečanosti možete vidjeti, da se nismo pripremili za svečanost koja bi okupila tako velik broj ljudi poput ovog koji se nalazi u ovoj dvorani. Namjeravali smo slaviti svetu
Misu 29. kolovoza, kako je dogovoreno, uz nekoliko stotina vjernika iz okruga Lille, kako to često činim u Francuskoj, Europi, pa čak i u Americi, bez puno priče. A odjednom su tisak, radio i televizija od tog datuma, 29. kolovoza, napravili događaj koji nalikuje na, recimo, izazov. Ali, ne! Ovaj događaj nije izazov. Ovaj događaj ste željeli vi, dragi vjernici, draga braćo, koji ste došli ovdje iz daleka. Zašto? Da biste pokazali svoju katoličku vjeru. Da biste pokazali svoju želju za molitvom i posvećenjem kako su to činili naši očevi u vjeri, kao što su to činili naraštaji i naraštaji prije nas.


To je prava svrha ove svečanosti, tijekom koje želimo moliti, moliti svim srcem, klanjati se našem Gospodinu Isusu Kristu koji će za nekoliko trenutaka sići na ovaj oltar i obnoviti žrtvu križa koju toliko trebamo.


Isto tako bih želio riješiti još jedan nesporazum; žao mi je, ali moram reći da ja sebe nisam nazvao vođom tradicionalista. Vi znate tko je to učinio nedavno u svečanim i nezaboravnim okolnostima u Rimu. Rečeno je da je mons. Lefebvre vođa tradicionalista. Uopće ne želim biti vođa tradicionalista, niti to jesam. Zašto? Jer sam i ja također jednostavni katolik, svakako svećenik, svakako biskup, i nalazim se u istim okolnostima kao i vi, i jednako reagiram na razaranje Crkve, na razaranje naše vjere, na ruševine koje se povećavaju pred našim očima. I budući da jednako reagiram, mislio sam da je moja dužnost formirati svećenike, formirati prave svećenike koji su potrebni Crkvi. Te svećenike sam formirao u Bratstvu sv. Pija X., koje je Crkva priznala i činio sam samo ono što su svi biskupi radili stoljećima. Nisam radio ništa drugo nego ono što sam radio kroz trideset godina moga svećeništva, i zbog čega sam bio biskup, apostolski nuncij u Africi, član središnje pretkoncilske komisije, pomoćnik Svete Stolice. Što sam mogao željeti kao veći dokaz toga da je Rim smatrao moj rad korisnim za Crkvu i za dobro duša? I sada, pošto radim posao vrlo sličan onome koji sam radio trideset godina, odjednom sam suspendiran a divinis, možda uskoro ekskomuniciran, odijeljen od Crkve, otpadnik, i tko zna što još? Je li to moguće? Je li ono što sam radio kroz trideset godina također bilo podložno suspenziji a divinis? Naprotiv, mislim da bih, da sam formirao bogoslove na način kako ih se danas formira u novim bogoslovijama, trebao biti izopćen; i da bi me se, da sam podučavao katekizam koji se danas podučava, trebalo nazvati heretikom. I da sam služio svetu misu kako se to danas čini, trebalo bi me se sumnjičiti za herezu, reći da sam izvan Crkve. Tako da više ne razumijem. Točnije, nešto se u Crkvi promijenilo i o tome želim govoriti.


Potrebno se prisjetiti razloga zbog kojih smo zauzeli taj stav. Izuzetno ozbiljan stav, priznajem. Suprotstaviti se najvišim autoritetima Crkve, biti suspendiran a divinis, za jednog biskupa, to je ozbiljna stvar, vrlo bolna stvar. Kako je moguće podnijeti takvu stvar, ako ne zbog izuzetno ozbiljnih razloga? Da! Razlozi našeg stava i vašeg stava, su ozbiljni razlozi - radi se o obrani naše vjere. Obrani naše vjere! Ali znači li to da autoriteti u Rimu ugrožavaju našu vjeru?


Ja ih ne sudim, ne želim ih suditi osobno. Ja bih, ako mogu tako reći, želio suditi kao što je Sveti Oficij nekad sudio neku knjigu i stavio je na indeks . Kad je Rim proučavao knjigu, nije bilo potrebno poznavati osobu koja ju je napisala. Bilo je dovoljno proučiti napisano. A ako su te riječi bile u suprotnosti s crkvenim naukom, knjigu je osudio i stavio na Indeks, a da nije trebalo pozvati tu osobu. Dakako, na koncilu, neki biskupi su prosvjedovali protiv ovog postupka, govoreći: „Nedopustivo je staviti knjigu na Indeks a ne saslušati osobu koja ju je napisala". No, nije potrebno vidjeti onoga koji je napisao knjigu, ako imamo u rukama tekst potpuno protivan nauku Crkve. Osuđena je knjiga, jer su njene riječi protivne nauku Crkve, a ne osoba koja ju je napisala. Na taj način trebamo prosuđivati stvari, trebamo suditi prema činjenicama. Kako je vrlo dobro rekao naš Gospodin Isus Krist u evanđelju kojeg smo nedavno čitali o vukovima zaodjenutim ovčjim ruhom: ,,Stablo ćete prepoznati po plodovima.“ Pa, plodovi su pred nama, oni su očiti, oni su jasni. Ti plodovi koji dolaze iz Drugog vatikanskog koncila i iz postkoncilskih reformi - oni su gorki, voće koje uništava Crkvu. I kad mi kažu: ,,Ne dirajte koncil, govorite o postkoncilskim reformama, odgovaram da oni koji su učinili reforme - a nisam ih ja učinio - sami kažu: „Činimo ih u ime koncila, napravili smo reformu katekizma u ime koncila“. Oni su autoriteti Crkve.


Oni, dakle, legitimno tumače koncil. No, što se dogodilo na tom koncilu? Lako to možemo vidjeti čitajući knjige onih koji su upravo instrumenti te promjene u Crkvi koja se odvijala pred našim očima. Pročitajte primjerice: Ekumenizam kako ga vidi mason Marsaudon. Pročitajte knjigu senatora Doubsa, mons. Prélota, Liberalni katolicizam, pisanu 1969. On će vam reći da je Koncil odgovoran za tu promjenu, on, liberalni katolik, kaže to na prvim stranicama svoje knjige: "Borili smo se stoljeće i pol da bi naši stavovi prevladali unutar Crkve, a nismo uspjeli. Konačno je došao Drugi vatikanski koncil i mi smo trijumfirali. Od tada su teze i načela liberalnog katoličanstva definitivno i službeno prihvaćene od svete Crkve“. Mislite da ovo nije svjedočanstvo? Ne govorim to ja. Ali on to kaže trijumfalno, a mi, mi to govorimo plačući.

Što su, zapravo, htjeli liberalni katolici kroz stoljeće i pol? Oženiti Crkvu s revolucijom, oženiti Crkvu i subverziju, oženiti Crkvu s destruktivnim snagama društva i svih društava, obiteljskog, građanskog i vjerskog društva. Ovaj brak Crkve, on je upisan na Koncilu. Uzmite pobudnicu Gaudium et spes i tu ćete naći: „Treba ujediniti načela Crkve sa shvaćanjima modernog čovjeka“. Što to znači? To znači da se Crkva treba oženiti, Katolička Crkva, Crkva našega Gospodina Isusa Krista s načelima koja su u suprotnosti s tom Crkvom, koja ju potkopavaju, koja su uvijek bila protiv Crkve.


Upravo taj brak su na koncilu nametali ljudi Crkve, a ne Crkva, jer Crkva nikada ne može prihvatiti takvo što. I točno stoljeće i pol svi su Pape osuđivali liberalni katolicizam, odbijali taj brak s idejama revolucije, onih koji se klanjaju božici razuma. Pape nikada nisu bili u stanju prihvatiti takve stvari. I tijekom te revolucije, svećenici su se penjali na stratište, časne sestre su bile progonjene i ubijane. Sjetite se pontona Nantesa na kojima su skupljeni svi vjerni svećenici a krv je tekla u potocima. Eto što je učinila revolucija! A kažem vam, draga braćo, ono što je učinila revolucija nije ništa u odnosu na ono što je učinio II. vatikanski, ništa! Bilo bi bolje da je 30, 40, 50.000 svećenika koji su ostavili svoje reverende, koji su napustili svoje zavjete dane pred Bogom, postalo mučenicima, da su otišli na stratište, barem bi spasili svoju dušu. Sada riskiraju da je izgube.


Kažu nam da su među tim sirotim oženjenim svećenicima mnogi već razvedeni, mnogi su već tražili poništenje ženidbe u Rimu. Što to sad znači, takve stvari? Koliko je redovnica – 20 000 u Sjedinjenim Državama - napustilo svoje redovničke zajednice i svoje zavjete, koje su neprestano obnavljale; raskinule vezu koju su imale s našim Gospodinom Isusom Kristom, da bi požurile u brak? Jednako tako bi i za njih bilo bolje da su se popele na stratište, barem bi posvjedočile svoju vjeru.
U konačnici, kada je Francuska revolucija stvarala mučenike, ispunjavala je izreku iz prvih stoljeća: "Sanguis martyrum, semen christianorum" - krv mučenika sjeme je kršćana. I to dobro znaju oni koji progone kršćane, oni se boje učiniti ih mučenicima. I više se ne želi stvarati mučenike! To je najveća pobjeda đavla: uništiti Crkvu poslušnošću. Uništiti Crkvu poslušnošću. Vidimo kako se uništava svaki dan pred našim očima: prazne bogoslovije; ova prekrasna bogoslovija u Lilleu koja je bila puna bogoslova, a gdje su ovi bogoslovi? Tko su još ti bogoslovi? Znaju li oni da će biti svećenici? Znaju li što će činiti kad budu svećenici? I upravo zato je taj savez kojeg žele liberalni katolici između Crkve i Revolucije, preljubnički savez. Iz preljubničke veze mogu nastati samo nezakonita djeca. A tko su ta nezakonita djeca? To su naši obredi. Obred nove mise je nezakoniti obred. Sakramenti su nezakoniti sakramenti. Ne znamo više da li ti sakramenti daju milost ili je ne daju. Ne znamo više daje li nam ta misa Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista, ili ne daje. Svećenici koji izlaze iz bogoslovija ni sami ne znaju tko su. Kardinal Cincinnati je u Rimu kazao zbog čega nema više zvanja, jer Crkva više ne zna što je svećenik. Kako ona još može formirati svećenike, ako više ne zna što je svećenik. Svećenici koji izlaze iz sjemeništa su nezakoniti svećenici. Više ne znaju tko su. Oni ne znaju da su stvoreni da uzlaze na oltar da bi prinijeli žrtvu našega Gospodina Isusa Krista i da bi dali Isusa Krista dušama, te da bi pozivali duše Isusu Kristu. Eto, to je svećenik i naši mladi koji su ovdje, dobro to razumiju. Čitav njihov život bit će posvećen tome da ljube, da se klanjaju, da služe našem Gospodinu Isusu Kristu u svetoj Euharistiji, jer oni vjeruju u prisutnost našeg Gospodina u svetoj Euharistiji.
Ova preljubnička veza Crkve i revolucije se ostvaruje kroz dijalog. Crkva, ako razgovara, čini to da bi obratila. Naš Gospodin je kazao: "Idite, učinite sve narode mojim učenicima". On nije kazao: ,,Razgovarajte s njima a da ih ne obraćate, pokušajte se staviti na istu razinu s njima". Zabluda i istina nisu kompatibilne. Ako imamo ljubavi prema drugima - a, kao što ističe evanđelje, onaj koji ljubi služi drugima - ako imamo ljubavi za druge, mi im trebamo dati Gospodina, dati im bogatstvo koje imamo, a ne razgovarati s njima, komunicirati s njima na ravnopravnoj osnovi. Istina i zabluda nisu na ravnopravnoj osnovi. To bi značilo staviti Boga i đavla u isti položaj, a đavao je otac laži, otac zablude.
Stoga moramo biti misionari. Moramo propovijedati evanđelje, obraćati duše Isusu Kristu, a ne razgovarati s njima pokušavajući preuzeti njihova načela. Ta želja za razgovorom s protestantima nam je donijela ovu nezakonitu misu, te nezakonite obrede. Protestanti su nam rekli: ,,Ne želimo vašu misu jer sadrži stvari nespojive s našom protestantskom vjerom, dakle promijenite misu i mi bismo mogli moliti s vama, možemo imati zajedničku pričest, možemo primati vaše sakramente, vi možete dolaziti u naše crkve, mi ćemo dolaziti u vaše, i bit će riješeno, a imat ćemo jedinstvo". Da, imat ćemo jedinstvo, ali u zbrci, u nezakonitosti. Mi to ne želimo. Crkva to nikada nije željela. Volimo protestante, želimo ih obratiti, ali ne znači da ih volimo ako ih uvjerimo da imaju istu vjeru kao što je katolička.

Isto je s masonima. Sada želi razgovarati s masonima, ne samo komunicirati s njima, nego dopustiti da katolici budu dio masonerije. To je još jedan odvratan dijalog. Mi jako dobro znamo da su ljudi koji vode slobodno zidarstvo, barem lideri, fundamentalno protiv Gospodina našega Isusa Krista. I crne mise koje obavljaju, te odvratne mise, svetogrđa, užasi koje čine. To su parodije misa našega Gospodina! A oni žele posvećene hostije za obavljanje crnih misa! Oni znaju da je naš Gospodin u Euharistiji, jer đavao zna da je naš Gospodin u Euharistiji! Oni ne žele hostije s misa za koje ne znaju, je li tu Tijelo Kristovo ili ne. Dakle, razgovarati s ljudima koji žele smrt Gospodina našega Isusa Krista po drugi put, u svojim članovima, u osobi Crkve. Ne možemo dopustiti taj razgovor! Znamo što nam je donio razgovor s đavlom, prvi Evin razgovor s đavlom. Ona nas je izgubila, sve nas je uvela u stanje grijeha, jer je razgovarala s đavlom. S đavlom se ne razgovara. Svima koji su pod utjecajem đavla se propovijeda da bi se obratili, da bi došli Gospodinu našemu Isusu Kristu.


S komunistima se ne razgovara. Mi razgovaramo s osobama. Ali ne razgovaramo sa zabludom.
Vidjeli bismo što bi se dogodilo ako bi naoružane grupe iza željezne zavjese prošle, ako bi se jednog dana, nakon mnogih sjednica Vrhovnog sovjeta, većina složila da te vojske prodru u našu zemlju, u pet dana...


Draga moja braćo, ne uznemiravajte se. Pustimo one koji ne razumiju stvari poput nas, ali molimo Boga da nam da svjetlo.


Ali zbog čega točno smo čvrsto odlučili ne prihvatiti ovu preljubničku vezu Crkve s
revolucijom? Zato što potvrđujemo božanstvo Gospodina našega Isusa Krista. Zašto je Petar postao Stijena? Sjetite se evanđelja. Petar je postao Stijena jer je ispovijedao božanstvo Gospodina našega Isusa Krista. I svi su apostoli također javno ispovijedali tu vjeru nakon Duhova i odmah su bili progonjeni. Veliki svećenik im je rekao: ,,Ne govorite više o tom imenu, ne želimo više čuti ime našega Gospodina Isusa Krista". A apostoli su rekli, ,,Non possumus - ne možemo ne govoriti o našemu Gospodinu Isusu Kristu, našem Kralju". A vi mi recite: je li to moguće? Izgleda da optužujete Rim da ne vjeruje u božanstvo našega Gospodina Isusa Krista! Liberalizam uvijek ima dva lica: on potvrđuje istinu za koju tvrdi da je teza, a onda u stvarnosti, u praksi, kako on to kaže, djeluje poput neprijatelja i prema načelima neprijatelja Crkve. I tako nema dosljednosti.


No, što znači božanstvo Gospodina našega Isusa Krista? To znači da je naš Gospodin jedina osoba na svijetu, jedini čovjek na svijetu koji je mogao reći: ,,Ja sam Bog". Samim tim što je mogao reći: ,,Ja sam Bog". On je bio jedini Spasitelj čovječanstva, on je bio jedini Svećenik čovječanstva, on je bio jedini Kralj čovječanstva. Po svojoj naravi, a ne po povlastici, ni po nazivu; po svojoj naravi, jer je bio Sin Božji!

No, a što oni sada kažu?
Spasenje nije jedino u Isusu Kristu. Postoji spasenje izvan našega Gospodina Isusa Krista. Nisu svećenici Gospodina našega Isusa Krista jedini koji postoje. Svi vjernici su svećenici, svatko je svećenik , mada je potrebno sakramentalno sudjelovati u svećeništvu Gospodina našega Isusa Krista da bi se mogla prinositi sveta misna žrtva.

I na kraju, treća pogreška,
ne želimo društvenu vladavinu Gospodina našega Isusa Krista, pod izgovorom da to više nije moguće. I da, čuo sam od nuncija u Bernu, čuo sam iz usta vatikanskog izaslanika, oca Dhanisa, bivšeg rektora sveučilišta Gregoriana, koji me je u ime Svete Stolice zatražio da nemam ređenja 29. lipnja. Bio je u Flavignyu 27. lipnja, dok sam držao duhovne vježbe bogoslovima. Rekao mi je: „Zašto ste protiv koncila?“. Odgovorio sam: ,,Je li moguće prihvatiti koncil, kada u ime koncila vi kažete da treba uništiti sve katoličke države, da više nisu potrebne katoličke države, dakle države nad kojima vlada naš Gospodin Isus Krist. – To nije moguće!“. No jedna je stvar što to više nije moguće, a druga je što to uzimamo kao načelo i zbog toga više ne tražimo vladavinu našega Gospodina Isusa Krista. Što mi govorimo svaki dan u Očenašu: „Dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji“. A što je Njegovo kraljevstvo? Upravo ste u „Slavi“ pjevali: „Tu solus Dominus, tu solus altissimus, Jesu Christe – Ti si jedini Gospodin, ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste“. Mi bismo to pjevali, a čim iziđemo rekli bismo: „Ne, Gospodin naš Isus Krist ne treba više vladati nad nama“. Dakle, živimo li nelogično? Jesmo li katolici ili nismo, jesmo li kršćani ili nismo?

Mira na ovoj zemlji bit
će jedino u Kraljevstvu Gospodina našega Isusa Krista. Države se prepiru svaki dan, u novinama imate stranice i stranice, na televiziji, na radiju, pa čak i sada s promjenom premijera. Što nam je činiti da se gospodarstvo oporavi? Što nam je činiti za povrat novca? Što nam je činiti kako bi se osiguralo napredovanje industrije? Toga su pune novine po cijelom svijetu.
Pa čak i s gospodarskog stajališta, nužno je da je Gospodin naš Isus Krist kraljuje. Jer kraljevstvo Gospodina našega Isusa Krista, to je upravo vladavina načela ljubavi koja su Božje zapovijedi i stvaraju ravnotežu u društvu, uspostavljaju vladavinu pravde i mira u društvu. I samo u redu, pravdi i miru u društvu i gospodarstvo može vladati, gospodarstvo može opet procvjetati. To se jasno vidi. Pogledajte Republiku Argentinu. U kakvom je stanju bila dva ili tri mjeseca? Potpuna anarhija, pobunjenici ubijaju lijevo, desno, industrija potpuno uništena, direktori tvornica zatočeni i uzeti kao taoci, nevjerojatna revolucija. U jednoj tako lijepoj, tako uravnoteženoj, tako simpatičnoj zemlji kao što je Republika Argentina, republici koja bi mogla imati nevjerojatan napredak, s izuzetnim bogatstvom. Ali ako dođe vlada koja uspostavlja red, koja ima načela, koja ima autoritet, koja unosi red u poslovanje, koja sprečava pobunjenike da ubijaju druge, gospodarstvo se polako oporavlja, radnici imaju posla i mogu se vraćati kući znajući da ih neće ubiti netko tko želi štrajk dok ga oni ne žele.



Mi želimo vladavinu našega Gospodina Isusa Krista i mi ispovijedamo vjeru govoreći da je naš Gospodin Isus Krist Bog. I zbog toga želimo također tzv. Misu sv. Pija V. Zato što je ta misa proglas kraljevske vlasti našeg Gospodina Isusa Krista. Nova misa je nekakva hibridna misa, koja više nije hijerarhijska, koja je demokratska, u kojoj zajednica zauzima više prostora nego svećenik, dakle to nije više istinska misa koja potvrđuje kraljevsku vlast našega Gospodina Isusa Krista. Jer, kako je naš Gospodin Isus Krist postao kralj? On je potvrdio svoju kraljevsku vlast po drvu križa. „Regnavit a ligno Deus“. Isus Krist je zavladao po drvu križa. Jer on je pobijedio grijeh, on je pobijedio demona, on je pobijedio smrt svojim križem! To su tri veličanstvene pobjede našega Gospodina Isusa Krista. Moglo bi se reći da je to trijumfalizam. Slažemo se, želimo trijumfalizam našega Gospodina Isusa Krista. Zbog toga su naši preci sagradili ove veličanstvene katedrale. Zbog čega su oni utrošili toliko novca, ti ljudi koji su bili daleko siromašniji od nas? Zbog čega su utrošili toliko vremena za gradnju tih veličanstvenih katedrala kojima se i danas divimo, čak i oni koji ne vjeruju. Zašto? Zbog oltara. Zbog našega Gospodina Isusa Krista. Kako bismo obilježili pobjedu križem našega Gospodina Isusa Krista. Da, mi želimo ispovijedati pobjedu križem našega Gospodina Isusa Krista u našoj misi. I zbog toga klečimo, volimo kleknuti pred svetom euharistijom. Da imamo vremena, kad vas ne bismo previše zadržavali, prolazili bismo uz redove s Presvetim Sakramentom da vi pokažete našemu Gospodinu Isusu Kristu, njegovoj svetoj Euharistiji da joj se klanjate: „Gospodine, Ti si naš Bog! Isuse Kriste, mi ti se klanjamo! Znamo da smo po tebi rođeni, po tebi smo postali kršćani, po tebi smo otkupljeni, Ti ćeš nas suditi u času naše smrti. Ti ćeš nam dati nebesku slavu ako smo je zaslužili“.


Jer je naš Gospodin Isus Krist prisutan u sv. Euharistiji kao što je bio i na križu.


To je ono što trebamo činiti, to je ono što trebamo tražiti.


Mi nismo ni protiv koga. Nismo komandosi. Ne želimo zlo nikome. Želimo samo da nas se pusti ispovijedati vjeru u našega Gospodina Isusa Krista. I zbog toga nas se istjeruje iz naših crkava, istjeruje se sirote svećenike koji služe tradicionalnu misu po kojoj su posvećeni svi naši sveci i svetice: sv. Ivana Arška, sv.Arški župnik, sv. Terezija od djeteta Isusa. Svećenike se okrutno i brutalno izbacuje iz župa jer služe tu misu koja je stoljećima posvećivala svece! To je apsurd! Rekao bih da je to luda priča. Pitamo se sanjamo li! Nije moguće da je ta misa postala svojevrsni užas za naše biskupe, za one koji bi trebali čuvati vjeru. E pa mi ćemo sačuvati Misu sv. Pija V! Zašto? Zato što Misa sv. Pija V predstavlja našu vjeru, ona je bedem naše vjere, a nama je taj bedem vjere potreban.


Reći će nam da pravimo spor od latinskog jezika i reverende. Očito, lako je diskreditirani one s kojima se u nečemu ne slažemo. Latinski je sigurno važan i kad sam bio u Africi bilo je zanimljivo vidjeti sve te afričke grupe različitih jezika. Ponekad je pet ili šest različitih plemena, koja se nisu razumjela, sudjelovalo na misi u našim crkvama i pjevalo iste pjesme na latinskom s izuzetnim žarom. A pogledajte sada: u crkvama se raspravlja zbog toga što se služi misa na jeziku koji nije njihov i oni zahtijevaju da misa bude na njihovom jeziku. To je potpuna zbrka. Dok je nekada to jedinstvo bilo savršeno. To je samo primjer. Bez sumnje ste vidjeli da smo pročitali poslanicu i evanđelje na francuskom, tu ne vidimo nikakav problem, čak i ako dodamo nekoliko zajedničkih molitava na francuskom, neće nam smetati. Ali, svejedno nam se čini da bi glavni dio mise, osnova mise koja polazi od prikazanja do svećenikove pričesti trebala ostati na jedinstvenom jeziku da bi svi ljudi svih nacija mogli sudjelovati zajedno na misi i osjećati se ujedinjenima u istoj vjeri, u jedinstvu molitve. Osim toga tražimo, upućujemo apel biskupima, upućujemo apel Rimu; da uzmu u obzir našu želju da molimo poput naših predaka, želju da sačuvamo katoličku vjeru, želju da se klanjamo našemu Gospodinu Isusu Kristu i da želimo njegovu vladavinu. To je ono što sam rekao Svetom Ocu u zadnjem pismu – i stvarno sam mislio da je to zadnje pismo, jer nisam mislio da bi mi Sveti Otac više pisao – rekao sam mu: „Sveti Oče, vratite nam državno pravo Crkve, to jest vladavinu našega Gospodina Isusa Krista; vratite nam pravu Bibliju, a ne ekumensku, pravu Bibliju kakva je prije bila Vulgata, koju su toliko puta posvetili koncili i pape; vratite nam pravu misu, hijerarhijsku misu, dogmatsku misu koja brani našu vjeru i koja je bila takva stoljećima i koja je posvećivala tolike katolike; konačno, vratite nam katekizam po uzoru na katekizam s Tridentskog sabora, jer što će bez jasnog katekizma biti naša djeca sutra, što će biti slijedeći naraštaji? Oni neće poznavati katoličku vjeru i to već danas vidimo".


Nažalost, nisam dobio odgovor osim suspenzije a divinis. Zbog toga ne smatram te kazne valjanima, ni kanonski ni teološki. U potpunoj iskrenosti, u potpunom miru, u potpunoj spokojnosti mislim da ne mogu doprinijeti ovom suspenzijom, ovim kaznama kojima sam pogođen, zatvaranjem mojih sjemeništa, odbijanjem ređenja, uništenju Katoličke Crkve. Želio bih da u trenutku moje smrti, kada me naš Gospodin bude pitao: „Što si napravio s biskupskom i svećeničkom milošću?", ne čujem iz Gospodinovih usta: „Ti si s ostalima doprinio uništenju Crkve.“


Draga moja braćo, zaključit ću govoreći: „Što trebate činiti?“ Znam da nas mnoge grupe mole: „Monsinjore, dajte nam svećenika, dajte nam prave svećenike, to nam treba. Imamo mjesta za njih, sagradit ćemo kapelicu, bit će kod nas, podučavat će našu djecu u skladu s pravim katekizmom, prema istinskoj vjeri. Želimo sačuvati pravu vjeru kao i Japanci tijekom tri stoljeća kad nisu imali svećenike. Dajte nam svećenika!". Draga moja braćo, učinit ću sve što mogu da vam ih pripravim i mogu vam reći da sam utješen jer osjećam u ovim bogoslovima duboku vjeru, pravih svećenika. Oni su shvatili što je naš Gospodin Isus Krist. Shvatili su što je sveta misna žrtva, sakramenti. Vjera je duboko ukorijenjena u njihovim srcima. Oni su – ako to smijem reći – bolji nego što smo mi mogli biti prije pedeset godina u našim sjemeništima, jer oni žive u teškoj situaciji. Mnogi od njih imaju visoku naobrazbu. A nama se dobacuje u lice da su ti mladići neprilagođeni i da neće znati razgovarati s mlađim naraštajima? Zar mladići koji su završili tri, četiri ili pet godina studija ne poznaju svoj naraštaj? Zbog čega su došli u Econe da bi postali svećenici? Baš zato da bi se obraćali svom naraštaju. Dobro ga poznaju, bolje nego mi, bolje od onih koji nas kritiziraju. Znači da će moći govoriti jezikom potrebnim za obraćenje duša. I zbog toga - sretan sam što to mogu reći – ove ćemo godine imati 25 novaka u ekonskom sjemeništu, usprkos poteškoćama imat ćemo 10 novih u sjemeništu u Sjedinjenim Državama u Armadi i četiri nova u našem sjemeništu njemačkog jezika u njemačkom dijelu Švicarske. Vidite da usprkos poteškoćama koje nam prave, mladići dobro razumiju da formiramo prave katoličke svećenike. Zbog toga nismo u raskolu, mi smo sljedbenici katoličke Crkve. Oni koji donose novotarije idu u raskol. Mi nastavljamo Tradiciju i zbog toga trebamo biti odvažni, ne trebamo očajavati čak ni u sadašnjoj situaciji, moramo zadržati našu vjeru, zadržati naše sakramente, koji se oslanjaju na dvadeset stoljeća tradicije, oslanjaju se na dvadeset stoljeća svetosti Crkve, vjere Crkve. Ne trebamo se bojati.


Neki novinari su me ponekad pitali: „Monsinjore, osjećate li se izolirano?“


Ne, uopće ne, ne osjećam se izolirano, uza me je dvadeset stoljeća Crkve, uza me su svi nebeski sveci! Zašto? Jer su oni molili poput nas, jer su se oni posvećivali kao što i mi pokušavamo, istim sredstvima. Uvjeren sam da se oni raduju zbog ovog današnjeg sastanka. Oni kažu: „ Barem tu su katolici koji mole, koji zaista mole, koji zaista u srcu imaju želju za molitvom, želju za čašćenjem našega Gospodina Isusa Krista. Sveci u nebu se raduju. Dakle, ne budimo zbunjeni, nego molimo, molimo i posvećujmo se.


Želio bih vam dati savjet. Nije nužno da se za nas može reći, za katolike kakvi smo mi – nije mi osobito drag izraz tradicionalni katolici, jer ne znam što bi mogao biti katolik koji nije tradicionalan, s obzirom na to da je Crkva Tradicija, a uostalom kakvi bi to ljudi bili koji nisu u tradiciji? Ne bi mogli živjeti; život smo dobili od roditelja, odgoj smo dobili od onih koji su bili prije nas, mi smo tradicija. Dobri Bog je tako htio. Dobri Bog je htio da se tradicije prenose s naraštaja na naraštaj i to ljudske i božanske stvari. Stoga, ne biti tradicionalan, ne biti tradicionalist znači uništavati samog sebe, to je samoubojstvo, to je razlog zbog kojeg smo katolici, ostajemo katolici, i ne trebaju, kako sam govorio, postojati podjele među nama. Upravo zato što smo katolici, mi smo u jedinstvu Crkve, jedinstvu Crkve koja je u vjeri. Onda nam kažu: „Vi trebate biti s papom, papa je znak vjere u Crkvi“. Da u mjeri u kojoj papa očituje da je nasljednik Petra, u mjeri u kojoj je on odjek vječne vjere, u mjeri u kojoj prenosi blago koje mora prenijeti. Jer, tko je papa, opet, ako ne onaj koji nam daje blaga Tradicije i blaga pologa vjere i nadnaravni život kroz sakramente i misnu Žrtvu? Biskup nije ništa drugo, svećenik nije ništa drugo nego onaj koji prenosi istinu, koji prenosi život koji mu ne pripada. Kako smo čuli u poslanici, istina ne pripada nama. Ona ne pripada papi više nego meni. On je sluga istine, kao što ja moram biti sluga istine. Ako bi se dogodilo da papa više ne bi bio sluga istine, on više ne bi bio papa. Ne kažem da on to više nije, zapamtite to dobro, nemojte da ispadne da sam rekao nešto što nisam – ali ako bi se dogodilo da je to tako, ne bismo mogli slijediti nekoga koji bi nas vodio u zabludu. To je očito.

Kažu nam: „Vi sudite papu.“ No, gdje je kriterij istine? Mons. Benelli mi je dobacio u lice : „Ne određujete vi što je istina“. Naravno da ne određujem ja što je istina, ali ni papa ne određuje. Istina, to je naš Gospodin Isus Krist i trebamo se pozivati na ono što nas je naš Gospodin Isus Krist učio, što su nas učili Crkveni Oci i cijela Crkva, da bismo znali gdje je istina. Ne sudim ja Svetog Oca, nego Tradicija. Petogodišnje dijete sa svojim katekizmom može dobro odgovoriti svom biskupu. Ako bi mu njegov biskup rekao: „Naš Gospodin nije prisutan u sv. Euharistiji. Ja sam svjedok istine i ja ti kažem da naš Gospodin nije prisutan u sv. Euharistiji.“ E pa to dijete usprkos svojih pet godina ima svoj katekizam. Ono odgovara: „Ali moj katekizam kaže drugačije.“ Tko je u pravu? Biskup ili katekizam? Očito katekizam koji predstavlja vjeru svih vremena, to je jednostavno, to je djetinje razmišljanje. Ali to je tako. Danas nam govore da možemo imati zajedničke pričesti s protestantima, da više nema razlike između nas i protestanata, no to nije točno. Postoji ogromna razlika. Zato smo stvarno zaprepašteni što je nadbiskup Canterburyja blagoslivljao – a on nije svećenik, jer anglikanska ređenja nisu valjana, što je papa Lav XIII. proglasio formalno i definitivno, te koji je heretik kao i svi anglikanci (žao mi je, taj naziv više nitko ne voli, ali to je tako, ne koristim ga da bih nekoga vrijeđao, molim samo za njegovo obraćenje), kada se samo sjetimo da je on heretik a da se od njega traži da blagoslovi zajedno sa Svetim Ocem skup kardinala i biskupa nazočnih u crkvi sv. Pavla! To je apsolutno nezamislivo!


Završavam zahvaljujući vam što ste došli u tolikom broju, što nastavljate ovaj obred činiti duboko pobožnim, duboko katoličkim. Molit ćemo zajedno, tražeći od Dobrog Boga da nam pokaže način za rješavanje naših poteškoća. Bilo bi tako jednostavno kad bi nam svaki biskup u svojoj biskupiji dao na raspolaganje, na raspolaganje vjernim katolicima, jednu crkvu govoreći: „Evo, ovo je vaša crkva“. Kada mislimo na to da je biskup Lillea dao jednu crkvu muslimanima, ne znam zašto ne bi mogla biti jedna crkva za katolike Tradicije. I, u konačnici, to bi pitanje bilo riješeno. To ću moliti sv. Oca ako me bude htio primiti: „Pustite nas da pokušamo, Sveti Oče, s iskustvom tradicije. Neka uza sva ta današnja iskustva bude barem iskustvo onoga što se činilo kroz dvadeset stoljeća!“


U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Tako neka bude.


+ Marcel Lefebvre

2 komentara:

  1. Dobro je uz ovu propovijed pogledati dokumentarac o sjemeništu u Lilleu 1972. kao ilustraciju za ono što spominje.

    OdgovoriIzbriši
  2. Tvrde su riječi mons. Lefebvrea za uši i duše modernista te ostalih "pravovjernika", jer se ne uklapaju u novi duh koji nema veze s istinskim Naukom Katoličke Crkve. Opet će morati otići po svoje mišljenje u modernističke utvrde; kako bi bili sigurni da se slučajno ne povrijede o fantomsku poslušnost koja im jamči kruha i ruha, visokih položaja moći, zaštitu gospodstva zračnih prostora itd. Moderniste u hijerarhiji međusobno drži samo interes. Kad papa Franjo ove godine smjeni nekoliko hrvatskih biskupa, mnogi će bliski suradnici istih morati ponovno zabijati noževe u leđa svojih dojučerašnjih šefova. Klasična matrica modernističkih djelovanja je samo interes - sebični interes. A borba za Kraljevstvo nebesko, nažalost, nije prioritet nego paravan.

    Oggy

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.