utorak, 8. prosinca 2015.

Bezgrješno Začeće


Ovaj odlomak diktirao je o. Maksimilijan fra Arnoldu ujutro, 17. veljače 1941. godine, a istog dana došli su iz Gestapoa da ga uhite. Ako se ne uzmu u obzir kratka pisma i dopisnice koje je pisao iz zatvora i logora, ovo je posljednji spis o. Maksimilijana prije njegove junačke smrti.

Te su riječi izašle iz usta same Bezgrješne. Ona pokazuje točno i bitno tko je ona.

Ako ljudske riječi nisu uopće u stanju izreći božansku stvarnost, pa ni u ovom slučaju, značenje tih riječi mora biti mnogo dublje, neusporedivo dublje, ljepše i uzvišenije od stvarnosti koju općenito izražavaju, ili do čijeg značenja može doći i najoštroumniji razum.

(Ono što je rečeno:) „Što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, niti je ikada ušlo u srce čovjeka“ (Iz 64,4; Kor 2,9), može se u punoj mjeri primijeniti i u ovom slučaju.

Ipak, moguće je i potrebno – bar u granicama u kojima naš um i naše riječi mogu to učiniti – misliti, govoriti, pisati i čitati o Bezgrješnoj.

Tko si ti, Bezgrješno Začeće?       


Nisi Bog, jer on nema početka, nisi anđeo, koji je stvoren izravno od ništavila; nisi Adam, koji je oblikovan od zemaljskog blata; nisi Eva koja je uzeta od Adama; nisi utjelovljena Riječ, koja postoji od vječnosti i više je „začeta“ negoli „začeće“. Evina djeca prije začeća nisu postojala i zato se bolje mogu zvati „začeće“. No, ti se razlikuješ od njih, jer su začeća okaljana istočnim grijehom, a ti si jedina Bezgrješno Začeće.

Sve ono što postoji izvan Boga, upravo zato jer proizlazi iz Boga, potpuno i u svakom pogledu od Boga, nalikuje na Stvoritelja. I ništa ne postoji kod stvorenja što u sebi ne bi nosilo tu sličnost, jer je sve učinak ovoga prvog uzroka.

Istina je da nam riječi koje označuju stvorene stvarnosti o božanskim savršenstvima govore samo nesavršeno, ograničeno, analogno. One su više-manje daleka jeka božanskih atributa, kao i različita stvorenja koja ona označuju.

Je li začeće možda iznimka? To je nemoguće, jer na ovome području nema iznimke te vrste.

Otac rađa Sina, a Duh proizlazi od Oca i Sina. U ovo malo riječi sadržano je otajstvo živoga Presvetog Trojstva i svih savršenosti koje postoje kod stvorova. A one nisu ništa drugo nego jeke druge prirode, himan hvale kroz mnoge tonove prvog i najljepšeg otajstva.

Mi se također možemo služiti riječima koje su uzete iz rječnika stvorova, jer nemam drugih. No, moramo uvijek imati na umu da se radi o vrlo nesavršenim riječima.

Tko je Otac? Što je to što čini njegovo biće? On je rađanje, jer rađa Sina, od vječnosti i kroz svu vječnost rađa Sina.

Tko je Sin? On je onaj koji je rođen, jer ga uvijek i od vječnosti rađa Otac.

A tko je Duh? On je plod ljubavi Oca i Sina. Plod stvorene ljubavi jest stvoreno začeće. Dakle, plod ljubavi, prototip ove stvorene ljubavi, nije ništa nego začeće. Zato je Duh nestvoreno začeće, vječno, prototip svakoga životnog začeća u svemiru.

Zato Otac rađa, Sin je rođen, a Duh izlazi. To je njihova bit, po kojoj se razlikuju jedan od drugoga. Sjedinjuje ih ista narav. Božansko postojanje po biti.

Zato je Duh presveto začeće, neizmjerno sveto, bezgrješno.

Mi svuda u svemiru susrećemo akciju i reakciju jednaku tom djelovanju, ali i protivno, odlazak i povratak, udaljavanje i približavanje, rastavljanje i sastavljanje. No, rastavljanje je uvijek za sjedinjenje, koje je stvaralačko. To nije ništa drugo nego slika presvetog Trojstva u aktivnosti stvaranja. Sjedinjenje je ljubav, stvaralačka ljubav. Inače, Božja aktivnost ne bi izlazila izvan same sebe: Bog stvara svemir i ovo je djelovanje na neki način rastavljanje. Po prirodnom zakonu, koji je Bog utkao u stvorove, ovi se sa svoje strane usavršavaju, postaju slični ovom Bogu, vraćaju se njemu. Razumni ga stvorovi, zatim, svjesno ljube i sjedinjuju se sve više s njim. Po toj ljubavi vraćaju se njemu. Osim toga, jedini stvor potpuno ispunjen ovom ljubavlju, božanstvom jest Bezgrješna, bez ikakve ljage grijeha, ona koja se nikad ni u čemu nije udaljila od božanske volje. Ona je na neizreciv način združena s Duhom Svetim, jer je njegova zaručnica. I to je ona u neusporedivo savršenijem smislu nego što taj pojam može izraziti kod stvorova.

Kakvo je ovo sjedinjenje? Ono je prije svega unutarnje. To je sjedinjenje njenog bića s bićem Duha Svetoga. Duh Sveti u njoj boravi, živi u njoj i to od prvog trena njenog postojanja, uvijeke i zavijeke.

U čemu se sastoji taj život Duha Svetoga u njoj? To je sama ljubav u njoj, ljubav Oca i Sina, ljubav kojom Bog ljubi samog sebe, ljubav cijeloga Presvetog Trojstva, plodna ljubav, začeće.

U stvorenim slikama i prilikama sjedinjenja ljubav je vrlo uska. Sveto pismo kaže da će biti svoje u jednom tijelu (usp. Post 2,24), a Isus naglašava: „Tako više nisu dva nego jedno tijelo“ (Mt 19,6). Duh Sveti živi u duši Bezgrješne, i to se ne da bolje usporediti: u njezinu je biću oplođuje i to od prvog časa njenog postojanja i kroz cijeli život, ili navijeke. Ovo nestvoreno Bezgrješno začeće na Bezgrješan način začinje božanski život u krilu njene (Marijine) duše, njeno Bezgrješno začeće. I djevičansko krilo njezina tijela pridržano je za njega, koji tu u vremenu začinje – kao što se sve ono što je materijalno događa u vremenu – također i božanski život Čovjeka – Boga.

I tako povratak Bogu, jednaka i protivna reakcija, ide obrnutim putem od stvaranja. Sa stvaranjem (takav hod dolazi) od Oca po Sinu i Duhu, dok ovdje, po Duhu se Sin začinje u njenom krilu i po njemu se ljubav vraća Ocu.

Ona, zatim, uronjena u ljubav Presvetog Trojstva, od prvog časa svog postojanja zauvijek postaje dopuna Presvetom Trojstvu.

Ne samo da ljubav spaja ova dva bića u sjedinjenju Duha Svetoga s njom, nego je ona prava ljubav Presvetog Trojstva, dok je drukčija sva ljubav stvorenja. I tako se u tom sjedinjenju spaja nebo s cijelom zemljom, sva nestvorena ljubav sa svom stvorenom ljubavlju. To je vrhunac ljubavi.




U Lurdu se Bezgrješna nije nazvala „Začeće bez grijeha“, nego, kako propovijeda sama Bernardica:

„U tom času Gospođa je stajala uspravna iznad grma divljih ruža, onako kako je prikazana na čudotvornoj medaljici. Na moje treće pitanje njeno lice je poprimilo izraz ozbiljnosti i u isto vrijeme duboke poniznosti. Sklopivši ruke, kao kod molitve, podiže ih do u visinu grudi…podigla je pogled prema nebu…i šireći polako ruke i naklonivši se prema meni, rekla je glasom u kome se moglo opaziti lagano drhtanje: 'Que soy er'Immaculada Councepsiou! (Ja sam Bezgrješno Začeće).'“

Ako kod stvorova zaručnica dobiva ime zaručnika zato što pripada njemu, sjedinjuje se s njime, postaje slična njemu, i u jedinstvu s njime postaje stvaralački činilac života, koliko je više ime Duha Svetoga, „Bezgrješno Začeće“, ime one u kojoj on živi od ljubavi, koja je plodna u cijeloj nadnaravnoj ekonomiji!

(sv. Maksimilijan Kolbe, Bezgrješna, Zagreb, 2006.)