četvrtak, 30. travnja 2015.

p. Nicholas Gruner, RIP

 
 
Na jučerašnji dan, 29. travnja 2015. godine, prešao je u vječnost p. Nicholas Gruner, osnivač i voditelj The Fatima Center – koji se posvetio promicanju istine i važnosti Fatimske poruke, posebno treće fatimske tajne.

Neka mu Gospodin udijeli vječni mir. Uključimo ga u svoje molitve.

Requiescat in pace!

ponedjeljak, 27. travnja 2015.

Je li Isus Krist Sin Božji? (III.)


Isus - Sin Božji


1. Krist - Sin čovječji.


U Knjizi Danijelovoj (Dan 7,13) govori se o Mesiji kao o jednome koji izgleda kao „Sin čovječji“.


Više od 80 puta Isus uzima za sebe naziv „Sin čovječji – Mesija“ . Uvijek ponovno Isus naglašava svoje poslanje: „Moram navijestiti radosnu vijest o Božjem kraljevstvu, jer sam za to poslan.“ (Lk 4,43)


Bog će sam doći da vas otkupi.“ (Iz 35,4)


Ti si moj sin, ja te danas rodih…dat ću ti u nasljedstvo narode i u posjed krajeve zemlje.” (Ps 2,7)

Evo Jaganjca Božjeg!“ (Iv 1,29), tako Ivan Krstitelj označava Isusa, Mesiju.


2. Isus Krist naziva se istobitnim Sinom Božjim


Ovdje se pod „Sinom“ ne misli u općem značenju – primjerice kao miljenik ili Božji poslanik – ili sin kao što smo svi djeca Božja, nego sin u jednom vrlo točnom i samo njemu odgovarajućem smislu. I Židovi su jasno razumjeli domašaj njegovih riječi: Isus tomu ne proturječi. On je uistinu „ljubljeni Sin“ (Mk 1,11sl).


On također razlikuje između svojeg položaja kao Sin i načina kako su primjerice učenici „sinovi“: „moj Otac“ i „vaš Otac“ (Mt 7,11 i 21). „Vi ste odozdo, ja sam odozgo; vi ste od ovoga svijeta, a ja nisam od ovoga svijeta.“ (Iv 8,23)

On sebi pripisuje božansku spoznaju:


Nitko ne pozna Sina, nego jedino Otac, i nitko ne pozna Oca nego jedino Sin i onaj kojemu to Sin hoće objaviti.“ (Mt 11,27)

ponedjeljak, 20. travnja 2015.

Portal Sloboda.hr - izvještaj o svetoj Misi o Zagrebu i djelovanju FSSPX-a


Društveno – politički internetski portal Sloboda.hr objavio je prije nekoliko dana osvrt na svetu Misu (LINK) koje je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. održalo u Zagrebu 12. travnja te na djelovanje Bratstva. Izvještaj se temelji na intervjuu koji je nakon svete Mise održan s p. Marko Tilošancom. Članak svesrdno preporučamo, a ovdje izdvajamo jedan dio:


Najvažnije vanjsko obilježje Svećeničkog bratstva sv. Pija X., koje ih razlikuje od mainstream Crkve, jest vjernost tradicionalnom latinskom obredu mise. Pitali smo vlč. Tilošanca koji su razlozi inzistiranja na starome obredu i koji je uopće njegov status u Crkvi. „Misal Ivana XXIII. iz 1962. je zadnja varijanta koja se može smatrati kontinuitetom Tradicije. Zanimljivo je da sam Koncil nije donio nikakvu izričitu odredbu koja bi rekla da treba zamijeniti latinski narodnim jezikom. Dapače, u dokumentu Sacrosanctum Concilium stoji da latinski jezik treba zadržati u liturgiji. Međutim, kao i u drugim dokumentima Drugoga vatikanskog sabora, postoje dvoznačne izjave koje su namjerno ubačene u tekstove (može se pouzdano utvrditi da su to bile baš namjere pojedinih teologa i koncilskih otaca), izjave koje će se kasnije tumačiti na liberalan način. Primjerice, stoji točka da se mogu dati veće ovlasti biskupskim konferencijama ili da se može dati šire mjesto narodnom jeziku u liturgiji. Nije precizirano koje bi to bilo mjesto, ali to je kasnije iskorišteno upravo kao protuteža drugoj konstataciji, da treba zadržati latinski jezik u liturgiji. Što se tiče same reforme liturgije, 1969. je uveden novi misal koji se koristi do danas. U godinama prije toga su postupno uvođene određene reforme koje su pripravljale put novomu misalu. De iure novi misal nikada nije promulgiran, niti je stari stavljen izvan snage. Ovo posljednje je potvrdio i papa Benedikt XVI. u svojem motupropriju Summorum Pontificum, gdje je na jedan autoritativni način razjasnio da tradicionalni misal nije nikada stavljen izvan snage te da se svaki svećenik ima pravo služiti. To je zapravo opravdanje stajališta Svećeničkog bratstva sv. Pija X., koje je uvijek zastupalo stav da svaki svećenik ima pravo služiti tradicionalni obred i da novi misal nikoga ne obvezuje. To je de iure, ali de facto je situacija bila takva da se nakon Koncila, pa do danas, vrši pritisak, da autoriteti nameću obavezu svećenicima da su dužni koristiti novi misal. Situacija se malo poboljšala nakon motuproprija pape Benedikta XVI., ali i dalje su mnoge točke ostale iste, jer, iako postoji sloboda da se služi tradicionalna misa, ipak je ona ograničena sa strane autoriteta. Tako da biskupi, koji su zaduženi za pastoralnu skrb u svojoj biskupiji, i dalje prisiljavaju svećenike da služe novu misu. Pravno gledano, stvari su dvoznačno postavljene u samomu dokumentu Summorum Pontificum. On određuje da oba obreda imaju istu vrijednost pa se prema tome opredjeljenje za tradicionalni obred može temeljiti samo na subjektivnim motivima – estetici, duhovnosti, kulturalnim preferencijama i sl., a ne na doktrinarnim razlozima. Osim toga, postoji jedan odlomak gdje se kaže da biskup ima vrhovni autoritet što se tiče skrbi nad liturgijom u svojoj biskupiji. To može značiti da bi biskup jednostavno imao pravo odlučiti da ne postoje pastoralne potrebe za tradicionalnom misom i tako ju uskratiti. S obzirom na to, dokument je podložan širokim interpretacijama. Nigdje nije propisano da novi misal ikoga obvezuje, pa u pravnom smislu riječi novi misal nema snagu zakona“, objašnjava naš sugovornik.


Velečasni Marko Tilošanec naglašava kako pitanje latinskog ili narodnog jezika „nije ključno pitanje kada raspravljamo o tradicionalnoj misi. Sigurno jeste važno pitanje, ali nije najodlučnije. Ne radi se samo o pitanju jezika, nego o obredu. Nadbiskup Lefebvre je znao reći da bi prije služio tradicionalnu misu na francuskom (narodnom jeziku), nego novu misu na latinskom. Mislim da to dobro ilustrira u čemu je problem. Problem je što je novi obred na taj način reformiran, tako da potpuno odgovara protestantskim obredima. To je naš glavni prigovor: uvedene su stvari koje ne izražavaju katoličku vjeru, odnosno ne izražavaju tako jasno one temeljne istine vjere, koje se tiču samoga obreda mise, Kristove trajne prisutnosti, žrtvene naravi svete Mise, uloge svećenika kao posrednika između Boga i ljudi – te istine jednostavno ne dolaze do izražaja u novoj misi.“

srijeda, 15. travnja 2015.

Republika Argentina: pravno priznanje Bratstva


Pravno priznanje Svećeničkog Bratstva sv. Pija X. u Republici Argentini

Argentinski dnevnik „Clarin“ od 12. travnja 2015. izvješćuje da je Državni tajnik za vjerska pitanja, Guillermo R.Oliveri, u Biltenu Republike Argentine od 9. travnja 2015. objavio priznanje Svećeničkog bratstva svetog Pija X. kao „pravne osobe“ upisane u „Registar ustanova posvećenog života“ Katoličke Crkve koje su prisutne u Argentini.

Upis je bio moguć zahvaljujući pismu nadbiskupa Buenos Airesa, kardinala Marija Aurelija Polija koji je pratio sve ono što su poglavari poduzeli s Tajnikom počevši od 2011. U pismu Nadbiskup Buenos Airesa „traži da se 'Bratstvo apostola Isusa i Marije' (Bratstvo svetog Pija X.) drži, dok se ne definira konačni pravni okvir unutar sveopće Crkve, družbom biskupijskoga prava“.

Kardinalov dokument nema nikakav kanonski domašaj jer ne može zamijeniti rimske vlasti koje same mogu dati pravni statut Bratstvu. Posrijedi je formalnost koja omogućuje da se reguliraju administrativni odnosi s argentinskom državom (ulazne i boravišne vize, vlasništvo nekretnina itd.) u iščekivanju „da sveopća Crkva dade konačni pravni okvir“.

Vidljivo je da se u Argentini apostolat katoličkih vjerskih kongregacija ne može vršiti izvan administrativnog i pravnog okvira „Registra ustanova posvećenog života“ kojemu se pristupa s dopuštenjem crkvenih vlasti.

Činjenica da je kardinal Poli nasljednik nekadašnjeg kardinala Bergoglia na stolici u Buenos Airesu navodi da opravdano mislimo da ova odluka nije donesena bez određenog dogovora s Papom. Međutim, ona ostaje čisto administrativni čin u posebnom pravnom kontekstu Republike Argentine.


(Izvor: DICI, 13. 4. 2015.)

ponedjeljak, 13. travnja 2015.

Bijela nedjelja (Zagreb, 12. IV. 2015.)


,,Ovo je pobjeda koja pobjeđuje svijet: vjera naša". Dragi vjernici, ovim riječima Crkva nam danas želi staviti pred oči plod i važnost naše vjere u Gospodinovo uskrsnuće. U ovoj vazmenoj osmini razmatrali smo na poseban način – a nastavljamo to činiti i dalje u uskrsnom vremenu koje traje do Uzačašća i Duhova, Gospodinovu pobjedu nad smrću. Nakon smrti na križu – u ljudskim očima tragične, on je ustao od mrtvih, on je otkupio ljudski rod od grijeha, podario mu novi život. To je život u Božjoj milosti, u svetosti, čime se nazivamo, kako dalje govori sv. Ivan apostol – djecom Božjom – ne samo da se zovemo, nego to i jesmo. Zato promatramo na poseban način vrijednost, uzvišenost i plodove tog nadnaravnog, božanskog života, koji nam je Gospodin podario.

Čuli smo u današnjoj poslanici, da vjerom pobjeđujemo svijet. No što je zapravo vjera? Crkva definira vjeru kao bogoslovnu krepost kojom držimo za istinito sve ono što nam je Bog objavio. Ta je krepost nadnaravna, što znači da se ne temelji samo na našim ljudskim spoznajama i uvjerenjima, nego prvenstveno i bitno na povjerenju u božanski autoritet koji je određene istine o sebi objavio. No s druge strane, ona nije iracionalna, nego upravo utemeljena na našim razumskim spoznajama. Mi razumom utvrđujemo uvjerljivost i vjerodostojnost određenih spoznaja o Bogu, međutim to je još uvijek samo ljudsko uvjerenje. Vjera kao bogoslovna krepost nastaje onda kada nas Božja milost potakne da na temelju te ljudske vjerodostojnosti počnemo vjerovati da su te istine objavljene od samoga Boga, da je sam Gospodin Bog njihov začetnik. Tada dobivamo onu konačnu čvrstoću i sigurnost kojom donosimo plodove za božanski život koji se razvija u nama.

nedjelja, 5. travnja 2015.

Sretan Uskrs!


Svim prijateljima i čitateljima bloga Christus Rex želimo sretan i blagoslovljen Uskrs!


Christus resurrexit – alleluia!

subota, 4. travnja 2015.

Je li Isus Krist Sin Božji? (II.)


Isus ispunjava sva proročanstva



a) Isus potječe iz Judina plemena


Post 49,10 „Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada – kome će se narodi pokoriti.”

Luka 3,33 „…bijaše sin Aminadabov, Aramov, Esronov, Faresov, Judin, Jakovljev, Izakov, Abrahamov.”


b) Mjesto rođenja


Mihej 5,1 „A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.“

Matej 2,1 „Kada se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda…“


c) Rođen od djevice


Izaija 7,14 „Zato, sam će vam GOSPODIN dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel.“

Matej 1,18 „S rođenjem Isusa Krista bilo je ovako: Njegova majka Marija bijaše zaručena s Josipom. Ali prije nego se zajedno nastaniše, pokaza se da je začela po Duhu Svetom.”


d) Vrijeme rođenja


Danijel 9, 25f „Znaj i razumij: Od časa kad izađe riječ ‚Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem‘ pa do Kneza Pomazanika: sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice, i bit će opet sagrađeni trg i opkop, i to u teško vrijeme. A poslije šezdeset i dvije sedmice bit će Pomazanik pogubljen, ali ne za sebe. Narod jednog kneza koji će doći razorit će Grad i Svetište.“


Tumačenje: hebrejska riječ za tjedan ista je kao za „sedam“, a jedan dan predstavlja godinu, tako „sedam sedmica“ znači 49 godina, „šezdeset i dvije sedmice“ su 434 godine, zbrojeno 483 godine; naredba za ponovnu izgradnju Hrama (usp. Ezra 7, 11-26) izdana je godine 458. prije Krista. To za Mesijin dolazak daje godinu 26. poslije Krista koju mnogi uzimaju za nadnevak za početak Isusova javnog djelovanja.


e) Ubojstvo Betlehemske djece


Jeremija 31,15 „Ovako govori Gospodin: Čuj! U Rami se kukanje čuje i gorak plač: Rahela oplakuje sinove svoje, i neće da se utješi za djecom, jer njih više nema.”

Matej 2,16 „Tada se Herod, videći da su ga magi izigrali, vrlo rasrdi, te naredi da se poubijaju u Betlehemu i njegovoj okolici sva muška djeca od dvije godine pa naniže, prema vremenu za koje se pomno raspitao u maga.”


f) Djelovanje u Galileji


Izaija 8,23 - 9,1 „Jer više neće biti mraka gdje je sad tjeskoba. U prvo vrijeme on obescijeni zemlju Zebulunovu i zemlju Naftalijevu, al‘ u vrijeme posljednje on će proslaviti Put uz more, s one strane Jordana – Galileju pogansku. Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavaju svjetlost jarka obasja.“

Matej 4,12-16 „Kad je Isus čuo da je Ivan zatvoren, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode da se nastani u Kafarnaumu, primorskom gradu na području Zabulunova i Neftalijeva plemena da se ispuni što je rekao prorok Izaija.”


g) Odbacivanje od strane Židova


Izaija 53,3 „Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bijaše, odvrgnut.“

Ivan 1,11 „K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše.“


h) Ulazak na magaretu


Zaharija 9,9 „Klikni iz sveg grla, Kćeri Sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća; pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.”

Ivan 12,13sl „…veliko mnoštvo naroda uze grane od palmā te mu iziđe u susret kličući: ‚Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, kralj Izraelov!’ Isus nađe magare i sjede na nj, kao što stoji pisano.”

četvrtak, 2. travnja 2015.

Sprovodni obredi mons. Lefebvrea


2. travnja 1991. – 2. travnja 2015.: Prije 24 godine uz nazočnost bezbroj svećenika i vjernika u Ecônu je pokopan nadbiskup Marcel Lefebvre.


Sveti Toma razmišlja kod pitanja o bratskom ukoru je li dolično da se katkad primjenjuje i prema poglavarima. Sa svim potrebnim razlikovanjima odgovara anđeoski Naučitelj da se ovaj ukor mora primjenjivati kada je u pitanju vjera. Tko to pak može iskreno reći da danas vjera naroda i cijele Crkve nije ozbiljno ugrožena: u liturgiji, u katehezi i u crkvenim institucijama?


Čitajmo uvijek iznova svetog Franju Saleškog, svetog Roberta Bellarmina, svetog Petra Kanizija i Bossueta, i spoznat ćemo s čuđenjem da su se morali boriti protiv istih zabluda. Osobitost današnje dramatične situacije sastoji se u tome da ovo unakazivanje Tradicije potječe od Rima i biskupskih konferencija; ako dakle želimo sačuvati svoju vjeru, prisiljeni smo pretpostaviti da se kod rimskih autoriteta zbiva nešto neobično. Zacijelo se moramo pridržavati nezabludivosti Crkve i Petrova nasljednika, ali moramo priznati i teško stanje u koje je zapala naša katolička vjera zbog orijentacije i dokumenata koje dobivamo od Crkve. Naš se zaključak poklapa s onim što smo kazali na početku: sotona vlada preko dvoznačnosti i podvojenosti koje su njegova borbena sredstva kako bi obmanuo ljude koji su premalo čvrsti u vjeri.“


(Odlomak iz propovijedi: „Sotonino remek djelo“)