Vjerujemo
da ovoj prepisci koju prenosimo nije potreban dodatni komentar. Ovo
je ogledno očitovanje crkvene krize kroz koju prolazimo posljednjih
pola stoljeća, gdje se svećenike koji su odlučili ostati vjerni
katoličkom nauku i bogoslužju svih vjekova progoni ne birajući
sredstva ni metode. Molimo za sve one koji stoje u službi ove
pokoncilske revolucije da spoznaju stvarnost kakva ona uistinu jest i
počnu slijediti onaj put kojim su išli njihovi prethodnici, u
vjernosti vjekovnoj Tradiciji Crkve.
(17.
veljače 2016.)
Hvaljen
Isus i Marija!
Dragi
vlč. Nikola, obraćam ti se kao biskupovom tajniku s jednom zamolbom
za biskupa, mons. Mrzljaka. Uskoro bi trebali biti kršteni dvoje
mojih nećaka (...). Zato bih htio zamoliti biskupa za dopuštenje
ako bih mogao ja kao stric krstiti ovo dvoje djece u crkvi u Kotoribi
ili Svetoj Mariji u privatnom okružju obitelji i rodbine.
Zahvaljujem
na odgovoru, Božji blagoslov!
p.
Marko Tilošanec
(19.
veljače 2016.)
Uvijeke,
dragi vlč. Marko!
U
ime varaždinskog biskupa, zahvaljujem Ti na upitu te prenosim
biskupov odgovor.
Prema
odluci varaždinskog biskupa (Br. 374/2013) od 7. prosinca 2013.,
nakon više razgovora i korespondencije putem pisama, zabranjeno Ti
je svako svećeničko i pastoralno djelovanje u Varaždinskoj
biskupiji. Kao razlog navedeno je svojevoljno napuštanje službe
župnog vikara u župi bl. Alojzija Stepinca u Koprivnici te
pristupanje Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. Isto tako prema zapisu
razgovora s generalnim vikarom i kancelarom naglasio si da više
ništa ne tražiš od Varaždinske biskupije i da odlaziš u Njemačku
jer te čak ni najviši u hijerarhiji ne mogu prisiliti da se
odrekneš svog uvjerenja i ostvarenja odluke o pristupanju bratstvu
sv. Pija X.
Zabrana
svećeničkog djelovanja prema gore navedenom dekretu također
obuhvaća i podjeljivanje sakramenta krštenja za koje moliš
dopuštenje.
Dokle
god ustraješ u svojoj odluci, dekret će biti na snazi. Ako budeš
promijenio mišljenje i uvjerenje, biskup poručuje da će ti
mogućnost povratka u Varaždinsku biskupiju biti omogućena.
Uz
iskreni pozdrav i Božji blagoslov,
Nikola
Tomašević
tajnik
biskupa
(22.
travnja 2016.)
Dragi
vlč. Nikola, zahvaljujem na odgovoru. U prilogu ti šaljem svoj
odgovor - pismo biskupu. Bio bih ti zahvalan ako bi ga mogao
Preuzvišenomu dostaviti.
Hvala,
Božji blagoslov!
vlč.
Marko
Preuzvišeni,
zahvaljujem na Vašem
odgovoru i ovime bih se želio osvrnuti na ono što je u njemu
rečeno.
Primio
sam Vaše posljednje pismo od 7. prosinca 2013. u kojemu ste mi
izrekli zabranu svećeničkog djelovanja. Na isto sam Vam odgovorio
svojim pismom od 25. veljače 2014. u kojemu sam iznio sve
doktrinarne i kanonsko-pravne razloge zbog kojih tu izrečenu cenzuru
smatram neutemeljenom i nevaljanom. Do danas na njega nisam dobio
odgovor. Isto tako nisam dobio odgovor ni dužan ispravak od
odgovornog urednika Službenog vjesnika Varaždinske biskupije, mons.
Perčića – kojemu sam također uputio pismo, zbog lažne tvrdnje
koja je iznesena u 4. broju Vjesnika iz 2013. god. (str. 242) – da
Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ,,nije u zajedništvu rimokatoličke
Crkve“.
Budući da Vaš
odgovor na moje posljednje pismo nisam primio, moja sadašnja zamolba
nije se temeljila na traženju onoga na što po Vašem gledištu ne
bih imao pravo, nego na nadi u Vašu ljudsku susretljivost povodom
svečanosti iz uže obitelji. Tu susretljivost i milosrđe danas
susrećemo svugdje u Crkvi iznad svega što je dosad viđeno, čak i
na račun naravnog i božanskog zakona. Tako smo svjedočili da je
Papa primao u audijenciju homoseksualne osobe, da je sudjelovao u
susretima sa svim religijama – židovima, muslimanima,
protestantima, pravoslavcima, u kojima se mogla iščitati poruka da su te religije dobre i da vode spasenju, da je davao sporne intervjue ateističkim novinarima. Vidjeli smo da se na protekloj Biskupskoj sinodi raspravljalo o pripuštanju pričesti osoba koji žive u
preljubu – za što se suptilno otvaraju vrata posljednjom Papinom apostolskom pobudnicom. Ipak, u svemu zbunjujućemu Papa nije
zaobišao ni Svećeničko bratstvo sv. Pija X. kojemu je u svome
pismu povodom otvaranja Godine milosrđa priznao opću ovlast
ispovijedanja. U svim tim primjerima izlaženja iz svih okvira u ime
milosrđa, svatko bi se razumno mogao nadati da će jedan biskup
jednom katoličkom svećeniku dopustiti da u privatnom okviru
obitelji i rodbine može u crkvi krstiti djecu svoje braće. Svatko
bi razumno mogao pretpostaviti da bi se pored svega rečenog, papa
Franjo nesumnjivo s time složio. Zato će Vaš odgovor običan
vjernik koji promatra današnja zbivanja u Crkvi nesumnjivo doživjeti
u još većoj zbunjenosti i kao sablazan.
Tijekom svoje
formacije u zagrebačkoj Bogosloviji mogao sam često čuti našeg
rektora kako je isticao da je uvijek čovjek na prvom mjestu. Je li
to doista tako i u ovome slučaju, ili pak tu vrijede neka druga
pravila?
Za Vas očigledno u
mome slučaju vrijede samo mjerila stroge pravičnosti. Zanimalo bi
me ipak vrijede li ona i u slučaju svećenika koji su se očito
ogriješili o ćudoređe i crkvene propise? Vrijede li sankcije i za
one svećenike koji su (...)? Takvi slučajevi, čega ste Vi dobro
svjesni, itekako postoje u Vašoj biskupiji. Je li se ikad moglo čuti
da je itko od njih neposlušan i jesu li tada poduzete propisane
kaznene mjere? To nažalost nije slučaj, već se takvi problemi
rješavaju samo premještajima, financijskim zbrinjavanjem ili
guranjem pod tepih. To su sve, nažalost, plodovi ove pokoncilske
revolucije koja potresa Crkvu posljednjih pola stoljeća, a čije je
obilježje kolegijalistička zabluda koja potkopava i uništava
autoritet na svim razinama. Vlast se primjenjuje očito još samo
prema onima koji žele živjeti dosljedno katolički i ne žele
prihvatiti progresivističke zablude i svetogrđa.
Varaždinski
biskupija uzima kao svoje zaštitnike bl. Alojzija Stepinca i sv.
Marka Križevčanina. Njih su obojica slavili onaj isti tradicionalni
rimski obred koji danas služi i Svećeničko bratstvo sv. Pija X., a
prema kojemu – što se očito nameće iz naših razgovora, Vi ne
gajite simpatije. Bl. Alojzije je svoj život dao za katoličku vjeru
radije nego da učini i najmanji ustupak bezbožnom komunističkom
režimu, čiji su nam zločini i strahote dobro poznate. No Drugi
vatikanski sabor namjerno je odbio osuditi tu protukršćansku
ideologiju te je, još više, postavio zahtjev da s njome treba
dijalogizirati. Toga su se posla prihvatili i naši progresivistički
'koncilski teolozi', koji su bili i Vaši učitelji i koje Vi sve
iznimno cijenite. Iz njihovih su se usta mogli čuti pozivi za
dijalog s komunizmom pa je tako primjerice osnovan tzv. TDKS koji je
sam kardinal Šeper osudio, kao što je i bl. nadbiskup Stepinac
osudio prijašnja kompromiserska 'svećenička udruženja'.
Sv. Marko
Križevčanin podnio je mučeništvo od strane protestanata. Ti su
isti krivovjernici – da bi svoju krivu vjeru očitovali i u
bogoslužju, postojeće katoličko bogoslužje izmijenili tako da su
uklonili sve sporne molitve i obrede. Novi obred Mise koji je uveden
nakon II. Vatikanskog sabora i kojeg Vi držite jedinom prihvatljivom
opcijom, nalikuje gotovo posve protestantskim obredima jer je stvoren
u ekumenskom duhu, sa željom da se iz tradicionalnog obreda uklone
sve bitne razlike koje dijele katolički obred od obreda
krivovjernika (kao što sam predočio u priloženim materijalima uz
svoje pismo od 28. listopada 2013.). Takav obred sv. Marko
Križevčanin ne bi bio služio ni za što na svijetu i on je,
dapače, zbog tog uvjerenja i dao život za katoličku vjeru.
Stoga je upravo
zapanjujuće da Varaždinska biskupija provodi program koji je u
potpunoj suprotnosti s onime za što su se borili dvojica njezinih
zaštitnika. Kako je moguće da ta biskupija traži od svećenika da
služe protestantizirani obred, prilagođen željama krivovjernika od
čijih je ruku svetac kojeg naziva svojim zaštitnikom podnio
mučeništvo? Kako je moguće da se svećenike odgaja u duhu dijaloga
s krivim religijama i bezbožničkom ideologijom kojoj se bl.
Alojzije Stepinac beskompromisno suprotstavio i pretrpio mučeništvo?
Kako je moguće da se promiče prezir i omalovažavanje prema obredu
koji su ova dvojica Božjih ljudi slavili cijeli život i po kojemu
su se posvetili naši brojni sveci i mučenici?
Uistinu,
svakome svećeniku s katoličkim osjećajem, savjest govori da u tom
potkopavanju vjere ne može sudjelovati. No, prema Vašoj osobnoj
izjavi iz našeg razgovora, Vama svećenička savjest koju brinu sva
ta svetogrđa i zastranjenja koja se događaju svakodnevno po našim
crkvama, tu uopće ne igra ulogu. Vama je jedino važno da ona stoji
u službi postojeće neomodernističke politike, da svećenik poput
protestantskog službenika udovoljava prohtjevima naroda. No, kako
nam jasno govori sv. Petar: ,,Treba se većma pokoravati Bogu negoli
ljudima“.
Doista, kao što apostole nisu mogli židovski poglavari prisiliti da
se odreknu odvažnog svjedočenja za Krista, tako ne mogu ni današnje
crkvene vlasti prisiliti katoličkog svećenika da se odrekne onoga
što je obećao na dan svoga svećeničkog ređenja – vjernosti
katoličkoj vjeri. Ne mogu to učiniti ni prijetnjama, ni
ponižavanjima na ljudskoj razini jer za svaki članak naše vjere
vrijedi dati i život ako je to potrebno, kao što su to učinili bl.
Alojzije Stepinac i sv. Marko Križevčanin.
Ta ista vjera uči
nas da nitko nema pravo uvoditi nekatoličke obrede koji dovode do
iskrivljivanja vjere, već da smo svi dužni držati se vjekovnih,
katoličkih obreda koji su jamstvo očuvanja vjere i kojima se Bogu
iskazuje najviša čast i hvala. To znači da danas prolazimo kroz
vrijeme velikih zloporaba. No Bog neće ostaviti svoju Crkvu i dati
će da se jednom ponovno obnove ruševine pokoncilske revolucije.
Jednog dana će ponovno u našim crkvama zasjati isti drevni rimski
obred i na onim istim velikim oltarima koji danas služe samo kao
ukras (a na više mjesta su barbarski uništeni) ponovno će se
služiti onaj obred za koji su oni podignuti. Nadam se da ćete i Vi
taj dan imati prilike doživjeti!
Vama odani u Kristu
Gospodinu,
p.
Marko Tilošanec
(5.
svibnja 2016.)
Dragi
vlč. Marko,
Ukratko
ti želim prenijeti biskupov odgovor na tvoje pismo njemu upućeno
22. travnja 2016. godine.
Biskup
Mrzljak je svojevremeno, kad je bl. Alojzije Stepinac boravio u
kućnom pritvoru u Krašiću, svakodnevno ministrirao nadbiskupu kod
oltara za vrijeme mise po tradicionalnom obredu na latinskom jeziku.
Stoga, biskup dobro poznaje obred o kojem govoriš.
No,
povrh svega što je biskup naučio od bl. Alojzija treba izdvojiti
poslušnost Papi koje čuva zajedništvo i jedinstvo Crkve, o kojem
biskup Mrzljak danas često govori povjerenom kleru.
Biskup
moli i na tebe zaziva Božji blagoslov.
U
svoje osobno ime, kao i u biskupovo ime, iskreno te pozdravljam.
Nikola
Tomašević
Biskupov
tajnik
(29.
svibnja 2016.)
Dragi
vlč. Nikola, na ovaj biskupov komentar valjalo bi odgovoriti onom
riječi iz Evanđelja: ,,I nemojte početi u sebi govoriti: 'Imamo
oca Abrahama!' Jer, kažem vam: Bog iz ovog kamenja može podići
djecu Abrahamovu.“ (Lk 3,8). Iluzija je
vjerovati da bi bl. nadb. Stepinac blagoslivljao sva zastranjenja,
svetogrđa i zablude koja se događaju po našim hrvatskim
biskupijama i župama kada im se sam najodlučnije protivio. Tko može
zanijekati da su naši 'veliki koncilski teolozi' koji su se zalagali
za dijalog s komunističkim režimom djelovali u direktnoj
suprotnosti s onime što je činio bl. nadb. Stepinac? Evo što je on
kazao o takvim nastojanjima: ,,Slažem se s Tobom da neprijatelj
ne će mirovati. Ali ga se ne treba bojati! Ni najmanje! Ako dođe
taj udarac, onda neka sav Episkopat jedinstveno zamahne "gladio
excommunicationis" i izbaci trulež sa zdravog organizma Crkve
Božje. Pa što ostane, ostane.“ (Glasnik postulature, 21. 9.
2008., str. 46). A nisu li upravo Turčinović, Šagi-Bunić i sl.
svojevremeno uvjeravali u suprotno – da treba surađivati s režimom
kako bi se Crkvi olakšala situacija u kojoj se nalazila? Ovdje
prilažem tekst pok. preč. Vitkovića koji vrlo precizno analizira
sva ta zbivanja. Tu se dokumentiraju njihove makinacije i kako je
kard. Šeper izričito osudio to udruženje. Kardinal Šeper bio je
hrvatski prelat koji je dobio najveće moguće odlikovanje, postavši
predstojnikom Kongregacije za nauk vjere. U crkvenoj javnosti se
danas njega gotovo uopće ne spominje, dok se spomenute
progresivističke teologe neprestano veliča – predstavlja ih se
kao vrhovne uzore za Crkvu u Hrvatskoj, iako su na općoj crkvenoj
razini čisti anonimci.
O
nauku pak koji je propovijedao bl. Alojzije Stepinac se svatko može
osobno uvjeriti iz njegovih spisa i usporediti ga s onim koji biskupi
i svećenici odani 'koncilskom nasljeđu' propovijedaju danas. Tu
suprotnost počinje uviđati sve više vjernika i prolaze ona vremena
kada se zloupotrebljavala ona poslušnost u kojoj su vjernici bili
odgojeni prije koncila – da bi ih se uvjerilo na prihvaćanje
revolucionarnih ideja.
Kada
već govorimo o poslušnosti, spomenut ću da se – pored svih gesta
naklonosti koje sam prethodno naveo, 1. travnja papa susreo s našim
Generalnim poglavarom, mons. Fellayom. U razgovoru je papa istaknuo
da će se produljiti ovlasti ispovijedanja koje su nam dodijeljene za
ovu godinu milosrđa te se začudio na vijest da nam mnogi biskupi
uskraćuju pristup crkvama radi sklapanja sakramenta ženidbe i
obećao da će se on osobno zauzeti da se taj problem riješi. A to
je definitivno puno više od molbe koju sam ja uputio. Stoga se
pitam: koliko je odluka Preuzvišenog u skladu s Papinim postupcima i
željama? Ili možda to pravilo u ovom slučaju ne vrijedi?
U
svakom slučaju, sve ovo pokazalo je žalosno stanje stvari u
Varaždinskoj biskupiji. Odluku da se jednom svećeniku uskrati
pristup crkvi u kojoj je on sam kršten ne može se, uz svo dužno
poštovanje, označiti drukčije nego sramotnom i zbog težine
predmeta morat ćemo o tome izvijestiti u našim glasilima.
Dužan
sam još jedan ispravak – moja izjava da nemam nikakvih
potraživanja prema Varaždinskoj biskupiji odnosila se samo na
eventualnu materijalnu pomoć i bila je potvrdni odgovor na istu
tvrdnju mons. Perčića u našem zadnjem razgovoru. O svemu drugome –
zadobivanju drugih prava koja su meni i svećenicima našeg Bratstva
nepravedno oduzeta, nije bilo riječi. Mi želimo da se ta nepravda
ispravi, no postavljam si pitanje: imaju li daljnji kontakti uz
ovakvo nerazumijevanje i bezosjećajnost ikakvog smisla? Papa je
očitovao želju da nam jednostrano vrati ona prava koja su nam
nepravedno oduzeta. Hoće li se možda promijeniti stvari ako se to
dogodi, ili će u Varaždinskoj biskupiji i tada biti sve po starome?
Hvaljen
Isus i Marija!
p.
Marko Tilošanec