subota, 30. srpnja 2016.

Propovijed sa svećeničkih ređenja u Winoni 3. lipnja 2016. (mons. de Galarreta)


Današnji je dan ispunjen radošću – plemenitom, dubokom, kršćanskom radošću – jer nas zajedno okuplja oko oltara i žrtve našeg Gospodina da bi podijelio svete redove svećeništva i đakonata, na ovaj blagdan Presvetog Srca Isusovog, našeg svećeničkog ideala.

Sacerdos alter Christus – svećenik je drugi Krist koji, posredstvom sakramenta Euharistije, nastavlja prisutstvo i djelovanje našeg Gospodina, vječnog velikog svećenika. Kao sakrament, Euharistija ovjekovječuje utjelovljenje, prisutstvo našeg Gospodina među nama. Kao žrtva, ona ovjekovječuje otkupljenje, križ našeg Gospodina. Presveto Srce Isusovo predmet je svećenikovog propovijedanja i apostolata. Ali ono je također, u isto vrijeme, oblik i model svećeničke duhovnosti i djelovanja. Sv. Pavao želi da znamo o neiscrpivom blagu mudrosti, znanja, svetosti i ljubavi skrivenom u Presvetom Srcu Isusovom.

Svećeničko Srce Isusovo nam govori: “Ja sam Put, Istina i Život.“

Naš Gospodin Sam otkriva nam to blago Svog svećeničkog Srca kada kaže: “Ja sam put, istina i život.“ [1] Ne jedan put, ili jedna istina, ili jedan život, već Istina, Put i Život. Sv. Augustin kaže da je naš Gospodin Put kao čovjek, a Istina i Život kao Bog. Iz tog razloga, Naš Gospodin je, u isto vrijeme, domovina i naš put u domovinu . Naš Gospodin je Put jer nitko ne može ići Ocu osim preko Njega. On je Put jer je On veliki Svećenik koji miri ljude s Bogom. On je jedini Posrednik. On je Put kroz svoje svećenstvo, svoje kraljevanje, i svoju Crkvu, jedinu zaručnicu i mistično tijelo Kristovo, i nema drugog puta da bismo dospjeli do Boga.

srijeda, 27. srpnja 2016.

Sv. Atanazije - branitelj vjere

Sv. Atanazija (292.-373.) je 'izopćio' papa Liberije

Atanazije je rođen od pobožnih roditelja oko 296. godine u Aleksandriji u Egiptu. Primivši sve blagodati školovanja, privukao je pažnju sv. Aleksandra, biskupa ove važne biskupije. Pod njegovim okriljem naš svetac napredovao je u svim vještinama primjerenim crkvenoj upravi i postao je majstor pisane riječi i govora. S devetnaest godina okrunio je svoje školovanje dugim posjetom sv. Antoniju (čiji je životopis poslije sastavio) u njegovom pustinjskom samostanu, tako je svo njegovo prilično veliko znanje služilo njegovoj vjeri.

Najranije talasanje arijanske krize dogodilo se u Aleksandriji i uzrokovalo takvu pobunu da je njegova osuda nakon dugog vremena odgođena do velikog sabora u Niceji 325. god. Prateći svetog Aleksandra kao đakon, Atanazije se istaknuo svojim uvidima i elokvencijom i pripomogao je osudi tog prvog velikog krivovjerja koje je smatralo našeg Gospodina pukim stvorenjem, premda najsavršenijim.

Ipak, utjecajni arijanci nisu su se odrekli svoje zablude niti su se tiho povukli, već su samo čekali svoj trenutak. Jedan od njih, Euzebije, tadašnji biskup Nikomedije, gdje je Konstantin Veliki imao prebivalište, koristio je svoj utjecaj na dvoru da nagovori cara da pozove Atanazija na sud zbog ubojstva redovnika Arsenija. Na tom saboru, u Palestini, većina njegovih članova bili su arijanci, ali Atanazije je uspio prokazati laži svojih klevetnika pokazujući im samog Arsenija osobno. Unatoč tome, i unatoč sličnom izlaganju klevete o bludu, taj sramotni sabor javno je optužio Atanazija i zabranio mu povratak u njegovu biskupiju. Euzebije je ponovno nagovorio Konstantina da ga protjera u Trier, ovoga puta zbog ometanja transporta kukuruza. Konstantin je umro sljedeće godine, 337., nakon što ga je netom krstio Euzebije.

Jedan od njegovih sinova, Konstantin, susreo se s Atanazijem i bio mu je naklonjen, ali kada je i on umro 350., njegovog brata Konstancija su, poput njihovog oca, arijanci nagovorili da ga progoni. Liberija, prvog papu koji nije smatran svecem, prisilili su da potpiše uredbu kojom osuđuje našeg sveca i poslali su vojsku da ga uz pomoć arijanaca uhiti. Tek pod zaštitom svojih vjernika i uz prolijevanje krvi, Atanazije je potajno izveden iz svoje patrijaršijske crkve i sklonjen u tajnost. Zbog toga su mu prišili optužbu za kukavičluk.

Prošlo je šest godina prije nego se mogao vratiti, nakon Konstancijeve smrti, 361., kojega je naslijedio Julijan Otpadnik. On je pak mislio da će pomoći u stvaranju pomutnje ako dopusti svim pravovjernim biskupima da se vrate u svoje biskupije. Ali ubrzo je Atanazije toliko obnovio jedinstvo u Crkvi da je taj nesretnik opet poslao vojsku da ga uhiti. Kada su bili u potjeri za njim po Nilu, zavarao ih je tako što se okrenuo i plovio prema njima, a kada su ga pitali je li vidio Atanazija, on im je rekao da samo tako nastave jer su mu sasvim blizu.

nedjelja, 24. srpnja 2016.

Časopis Christus Rex - br. 9


Predgovor

Dragi vjernici,

Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., biskup Bernard Fellay, je kod ovogodišnjih svećeničkih ređenja u Ecôneu 29. lipnja i Zaitzkofenu 2. srpnja, vjernicima pročitao važno službeno priopćenje koje vam ovdje rado prenosimo. Koliko nam god leži na srcu crkveno-pravno normaliziranje našeg Bratstva, ono ipak nije naš prvi cilj. To je prije svega očuvanje, spašavanje i širenje vjere za spasenje duša. Sredstvo koje je sam Bog ustanovio za to je katoličko svećenstvo za slavljenje sv. Mise, propovijedanje neokrnjenog evanđelja i podjeljivanje sakramenata. Biskup Fellay to pobliže izlaže u svojoj propovijedi iz Zaitzkofena: ,,Sasvim prva točka svakog društva je njegov cilj koji svime vlada, koji utvrđuje strukturu, temeljni zakon (ustav), sredstva. Tako je cilj Crkve spasenje duša. I tako to stoji u crkvenom pravu: najviši zakon je spasenje duša. To znači, moji dragi vjernici, da svaki zakon Crkve, da svaka vlast i njezino izvršavanje ima svoju vrijednost i crpi svoju snagu iz ovog najvišeg zakona: spasenja duša. To vrijedi za svaki pojedini zakon, to vrijedi za svaku pojedinu službu, uključujući papu! Kada se bilo koja vlast udalji od tog cilja ili mu se suprotstavlja, to znači zlouporabu vlasti koju se onda ne smije slijediti. Zato kažemo s jedne strane da imamo pravo da budemo priznati kao katoličko djelo. To je normalno, ispravno, zbog čega ipak kažemo: to nije prvo. Sasvim prvo je spasenje duša.“ 

Razumjet ćete, dragi vjernici, da to službeno priopćenje ne znači ni najmanje da prekidamo ili želimo prekinuti odnose s Rimom, nego da tražimo jasnoću. Samo katolički svećenik može slaviti sv. Misu i samo sv. Misa je sredstvo, lijek za temeljitu obnovu Crkve kao i ljudskog društva. Molite zato za puno dobrih, formiranih, pobožnih svećenika za Hrvatsku, revnih za spasenje duša i uključite se velikodušno u križarsku vojnu koja u okviru našeg Svećeničkog bratstva počinje 15. kolovoza ove godine za pobjedu Bezgrješnog Srca Marijinog.

Vaš,
p. Stefan Frey,
Poglavar Distrikta

Jaidhof, 3. srpnja 2016.

Časopis možete pročitati i besplatno skinuti s naše stranice na ovoj poveznici.

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti besplatno tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:

christusrexhrvatska(et)gmail.com

četvrtak, 21. srpnja 2016.

Službeno priopćenje Generalnog poglavara članovima FSSPX-a (28. lipnja 2016.)


Službeno priopćenje Generalnog poglavara svim članovima Svećeničkog bratstva sv. Pija X. na zaključku sastanka visokih poglavara u Anzèreu (Valais), 28. lipnja 2016. godine.

Nakon sastanka poglavara Svećeničkog bratstva sv. Pija X., uz izjavu koju je dao 29. lipnja 2016. tijekom svećeničkih ređenja u Ecôneu, biskup Bernard Fellay se dan ranije obratio svećenicima priopćenjem koje je službeno objavljeno na DICI, web-stranici Bratstva.

Priopćenje Generalnog poglavara:

Na slavu Božju,
na čast našega Gospodina Isusa Krista i Njegove Presvete Majke,
za naše spasenje.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. u sadašnjem stanju ozbiljne nužde koje mu daje pravo i dužnost da pruža duhovnu pomoć dušama koje mu se obraćaju ne traži u prvom redu kanonsko priznanje, na koje kao katoličko djelo ima pravo. Rješenje nije samo pravne naravi, već ovisi o doktrinarnoj poziciji koju je nužno izraziti.

Kad je sveti Pio X. osudio modernizam, cijeli argument enciklike Pascendi sveo je na jedno osnovni načelo: neovisnost. Današnji svijet ulaže sve svoje napore ne bi li promijenio os oko koje se mora okretati. Katolicima, kao i onima koji to nisu, jasno je da ta os više nije križ. Sada je to čovjek, kako je rekao Pavao VI. (vidi Završni govor Drugog vatikanskog sabora od 7. prosinca 1965.).

Prema njemu se danas svijet okreće oko definitivno uspostavljene osi: ljudskog dostojanstva, svijesti čovjeka i slobode. Suvremeni čovjek postoji samo radi sebe. Čovjek je kralj svemira. On je svrgnuo Krista. Čovjek uzdiže svoju autonomnu, neovisnu svijest do točke razaranja čak i samih osnova obitelji i braka.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. oduvijek se suprotstavljalo tom projektu dekonstrukcije svijeta, kako političkog društva, tako i Crkve.

Kako bi popravio ovaj sveopći nered, naš je dobri Gospodin podigao čovjeka, kršćanina, svećenika, biskupa. Što je on učinio? Osnovao je bratstvo – hijerarhijsko bratstvo – čije načelo i cilj predstavlja upravo onaj protuotrov potreban za uređenje ovog sveopćeg nereda: sakrament svetog reda. Svrha Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i dalje je ne samo stvarni lijek za krizu, već i spasenje svih onih koji surađuju s njime. Bratstvo će odlučno čuvati doktrinarne, teološke i društvene istine, utemeljene na Križu Isusa Krista, na Njegovom Kraljevanju, na Njegovoj žrtvi i na Njegovom svećenstvu, načelu svega reda i sve milosti. Nadbiskup Marcel Lefebvre borio se cijeli svoj život za trijumf ovih fundamentalnih istina. U ovom času naša je obveza udvostručiti naše napore i pojačati tu istu borbu na istim načelima.

Mi nismo „koncilaši“: jer oni niječu da je Kristov križ os oko koje se vrti svijet; niti smo disidenti koji odbacuju društvenu narav Crkve. Mi smo Bratstvo svećenika Isusa Krista, Katoličke crkve.

Je li ovo uistinu trenutak za opću obnovu Crkve? Božja Providnost ne napušta svoju Crkvu, čija je glava papa, namjesnik Isusa Krista. Stoga će neosporan znak ove obnove biti izričita volja rimskog prvosvećenika da osigura sredstva za ponovnu uspostavu svećeničkog reda, vjere, i Tradicije, znak koji će, štoviše, biti jamstvo potrebnog jedinstva obitelji Tradicije.

Christus regnat,
Christus imperat,
Deo gratias,
Amen.

+ Bernard Fellay
Anzère, 28. lipnja 2016.,
uoči blagdana svetih Petra i Pavla

srijeda, 20. srpnja 2016.

Razlike između katolika i pravoslavaca


Donosimo odgovor na pitanje koje je nedavno postavila istaknuta katolička novinska agencija: u čemu je uopće razlika između katolika i pravoslavaca?

30. lipnja novinska agencija Catholic News Agency objavila je članak Carla Bundersona o dokrinarnim i teološkim nesuglasjima koja i dalje dijele katolike i pravoslavce. Članak objavljen nakon prošlotjednog Velikog sabora pravoslavnih crkava održanog na Kreti, ponajprije se usredotočuje na prigovore pravoslavnih kršćana na papinski primat. U nastavku donosimo isječak tog članka.

„Prvu i osnovnu teološko-ekleziološku razliku između katolika i pravoslavnih kršćana čini uloga rimskog prvosvećenika, odnosno pape. Na Zapadu je jedinstvo Crkve oduvijek bilo izraženo kroz jedinstvo s rimskim prvosvećenikom kao nasljednikom sv. Petra. Prvenstvo svetog Petra među ostalim apostolima u zapadnoj je Crkvi činio kamen temeljac, dok se na istoku sv. Petra, kao i njegove nasljednike, smatralo ''prvim među jednakima''.

nedjelja, 17. srpnja 2016.

Kako bi se katolici trebali odijevati


Sada kada nam je stigla vrućina ljeta, ovo je odlična prilika da kratko razmislimo o temi kako se katolici trebaju odijevati.

Došlo je ljeto i s njim ljetne vrućine. Zbog njih imamo potrebu maknuti slojeve odjeće i biti slobodniji u našim pokretima. S tim željama pak nužno dolazi i obveza da se nastavimo odijevati čedno i zato evo nekih savjeta kako to postići u ovo naše vrijeme.

Dobro je ponoviti pravilo odijevanja koje bi trebalo postaviti na vratima crkava prema kanonskom pravu (CIC 1262, 2). Iako to odražava volju Crkve na svetim mjestima, ono ipak obuhvaća i opće pravilo za javni život.

I dok svaki katolik ima pravo (primiti sakrament), on ili ona također ima dužnosti koje treba ispuniti da bi se sačuvala ta prava; tako je Sveta Stolica otišla tako daleko (za spasenje duša) da je propisala: „Udaljite od Pričesti, pa čak i iz crkve, neprikladno odjevene žene.” - to pravilo se, naravno, može primijeniti i na muškarce.

Postoji još jedno opće pravilo da se treba odjenuti na dostojanstven način da bi se pobudilo poštovanje. Tako prikladnost majčine ili očeve odjeće (osobito u privatnosti doma) može pozitivno ili negativno utjecati na odgoj djece – taj važan vidik ne ovisi samo o čednosti odjeće koju nose roditelji, već i o njezinoj kvaliteti, odnosno zapušteno odijevanje nasuprot lijepomu u skladu s mogućnostima.

petak, 15. srpnja 2016.

Najavljena nova Križarska vojna svete Krunice


Biskup Bernard Fellay, Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., najavljuje novu Križarsku vojnu svete Krunice kao duhovnu pripravu za 100. obljetnicu ukazanja Gospe Fatimske.

Ova Križarska vojna započinje 15. kolovoza 2016. i završava 22. kolovoza 2017.

Križarska vojna prati želju koju je Bezgrješna Djevica sama navela:

(I) Isus želi u svijetu učvrstiti čašćenje Bezgrješnog Srca Marijinog. Zbog toga su svi vjernici pozvani:

1. dnevno moliti Krunicu, sami ili u obitelji;
2. na usavršavanje predanja kroz pričesti zadovoljština na 5 uzastopnih prvih subota. Isto tako i na umnoženje dnevnih žrtvi u duhu okajavanja uvreda protiv Marije;
3. nositi Čudotvornu medaljicu te je dalje širiti;
4. posvetiti svoje kuće i stanove Bezgrješnom Srcu Marijinom.

Pored širenja ovog predanja molit ćemo dodatno:

(II) za pobjedu Bezgrješnog Srca Marijinog

(III) za Papu i sve biskupe katoličkog svijeta, da posvete Rusiju žalosnom i Bezgrješnom Srcu Marijinom.

Kao posebnu nakanu ćemo dodati molitvu za zaštitu Bezgrješnog Srca Marijinog za Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i sve njegove članove kao i za sve redovničke zajednice Tradicije (IV).


Cilj koji je postavio biskup Fellay sastoji se u buketu od 12 miljuna Krunica i 50 milijuna žrtava za Gospu Fatimsku.

srijeda, 13. srpnja 2016.

Mlada Misa p. Volkera Schultzea


Više od 350 osoba, pretežito iz kapela koje pripadaju prioratu Kleinwallstadt, doputovali su da bi sudjelovali na mladoj Misi p. Volkera Schultzea - koji je 1. svibnja ove godine kao bogoslov posjetio Hrvatsku i u svečanoj Misi u Zagrebu vršio ulogu podđakona. Budući da je kapela u Kleinwallstadtu za brojne posjetitelje bila premala, odabrala se za sv. Misu već unaprijed jedna sportska dvorana u jednom oko 15 km udaljenom mjestu.

Časna braća Svećeničkog bratstva su prethodnog dana sportsku dvoranu pretvorili u crkvu s veličanstvenim oltarom, koji je mladomisniku već bio poznat od tjedan dana prije sa svog svećeničkog ređenja u Zaitzkofenu.


I brojni svećenici Bratstva iz Njemačke, Austrije i Švicarske doputovali su na mladu Misu svog novog brata u svećeništvu da bi proslavili s mladomisnikom svečanost sv. Mise.

Vrlo pohvalnu prpovijed držao je prior priorata Kleinwallstadt, p. Biedermann. On je novozarađenog svećenika već unaprijed bio upitao o kojoj bi temi trebao propovijedati i p. Schultze ga je zamolio da mu dade nekoliko 'naputaka' za njegovo svećeništvo.

P. Biedermann je mladomisniku dao upravo dva takva naputka, koje je opsežnije protumačio:

1. ,,Nemojte se naviknuti na sveto!“. Time se p. Biedermann osvrnuo na opasnost da se svećenik koji godinama postupa sa svetinjama, posebica sa sv. Euharistijom i drugim sakramentima, na to navikne, tako da mu to prijeđe u naviku. Propovjednik je naglasio da svećenik mora stalno čuvati strahopoštovanje i to na sasvim poseban način kod sv. Mise i Euharistije. Sada slavi mladomisnik sv. Misu još s najvećim strahopoštovanjem, ali ono ipak može nakon dugog vremena izblijediti. Ne smije se također nikad naviknuti ni na sv. Ispovijed i odrješenje. Kako bi očuvao to strahopoštovanje, preporučio je p. Biedermann mladomisniku da se sasvim posebno povjeri Blaženoj Djevici Mariji koja je doista također desetljećima bila u dnevnom osobnom odnosu s Isusom Kristu i stalno u neposrednoj blizini, pod istim krovom, bila s njime.


2. ,,Molite! Crkvene krize započinju uvijek sa svećenicima. A to kod svećenika započinje sa zanemarivanjem molitve“, tako je kazao p. Biedermann u svojoj propovijedi. Naravno da svećenik mora dnevno moliti – obvezuje ga molitva časoslova, ali ipak to ne dostaje, budući da može lako postati čisto izvanjsko. Zato je kod molitve nutarnjost od velike važnosti. ,,Moramo biti molitveni specijalisti!“

Nakon ove propovijedi prinio je mladomisnik misnu žrtvu u veličanstvenoj, predivnoj liturgiji, praćenoj pjevanjem bogoslovskog zbora i zbora zajednica iz Kleinwallstadta i Hattersheima. Dojmljiva ljepota puno stoljeća stare liturgije zahvaća svaki puta iznova srca vjernika.


Već prije sv. Mise je p. Volker Schultze puno vjernika podijelio mladomisnički blagoslov, ali i nakon sv. Mise željelo je još drugih vjernika primiti taj blagoslov od ,,svog“ mladomisnika.


Mlada Misa završila je krasnim bifeom koji su pripremile žene iz zajednica i koji je započeo ispijanjem šampanjca. Izbor više fotografije možete pronaći na sljedećoj poveznici.

ponedjeljak, 11. srpnja 2016.

Atmosfera!


Škole, ulice, vijesti, pa čak i crkve ispunjene su nezadovoljstvom i revolucijom posljednjih godina. Kako trebamo reagirati?

Ne tako davno, prisjetili smo se riječi velikog antirevolucionarnog branitelja katoličke tradicije iz 19. stoljeća, Juan Donoso Cortésa, kako bismo utvrdili vječnu lekciju da su socijalno-politička pitanja uvijek teološka u svojoj biti. U rubrici 'Svećenikov kutak' podsjetilo nas se na „titansku bitku dvaju gradova“ koju je opisao sv. Augustin i našu pažnju se usmjerilo na herojski otpor (sv. Ivane Orleanske, profesora Lejeune, generala de Charette) s poklikom “Ništa nikad nije izgubljeno!” za one koji nose barjak Krista Kralja.

U ovim našim vlastitim teškim vremenima, svakodnevne su vijesti stalna ponovna potvrda da su svi problemi religijski problemi i neprestani izvještaj o bitci između Božjeg grada i grada ljudi. Svatko tko to redovito prati (“bdij i moli!”) mogao je primijetiti osobito agresivnu taktiku, koja zavrjeđuje osudu, a koja se sve više koristi protiv onih koji se bore sačuvati vjeru usprkos socijalnom, političkom i zakonskom pritisku. Nedavni izvještaj na Life Site News objavio je „sve veću listu navodnih anti-LGBT zločina iz mržnje koji su ispali prijevara”. Opisujući te incidente kao “obmane zločina mržnje” u kojima takozvane žrtve proizvode svoje vlastite lažne uvrede, jedan komentator tvrdi da „je to strašna istina koja bi mogla ispuniti debelu knjigu dokumentirajući obmane „zločina mržnje“.

srijeda, 6. srpnja 2016.

Svećenička ređenja u Zaitzkofenu, 2. srpnja 2016.


,,Sasvim prva točka svakog društva je njegov cilj koji svime vlada, koji utvrđuje ustroj, temeljni zakon (ustav), sredstva. Tako je cilj Crkve spasenje duša. I tako to stoji u crkvenom pravu: najviši zakon je spasenje duša. To znači, moji dragi vjernici, da svaki zakon Crkve, da svaka vlast i njezino izvršavanje ima svoju vrijednost i crpi svoju snagu iz ovog najvišeg zakona: spasenja duša. To vrijedi za svaki pojedini zakon, to vrijedi za svaku pojedinu službu, uključujući papu! Kada se bilo koja vlast udalji od tog cilja ili mu se suprotstavlja, to znači zlouporabu vlasti koju se onda ne smije slijediti. Zato kažemo s jedne strane da imamo pravo da budemo priznati kao katoličko djelo. To je normalno, ispravno, zbog čega ipak kažemo: to nije prvo. Sasvim prvo je spasenje duša.

(...)
Upravo danas slavimo blagdan pohoda Blažene Djevice Marije i promatramo kako donosi Spasitelja svojoj rođakinji Elizabeti – posve skrivenoga, ali ona nosi Spasitelja, kao što ga i vi nosite. Ona Ga donosi skrivenoga, nevidljivog. Takav je i učinak sakramenata, milost – ne vidi ga se, ali je on ipak nevjerojatno djelotvoran. Dragi Bog je koristio Mariju kao svoje oruđe, on je došao k nama, k ljudima preko Marije. I nakon začeća Majka Božja ne čeka, ona odmah djeluje. Moglo bi se reći – Spasitelj koji je u njoj tjera ju na tu apostolsku djelatnost. Ona ide odmah, čak žurno, da bi donijela Spasitelja drugim ljudima, njegovom preteči [sv. Ivanu Krstitelju], rođakinji Elizabeti. I tako, kada postanete svećenici, nećete čekati. Uprava ova Misa sada, Misa ređenja, je već vaša prva sveta Misa. Crkva ne želi čekati, trebate odmah donijeti Spasitelja ljudima. Ali činite to kao Majka Božja, slijedite primjer samog Spasitelja koji djeluje kroz Mariju, Posrednicu svih milosti. Ostanite kod Marije, rekao bih, kao Isus! Ostanite u Mariji i tako ćete djelovati najdjelotvornije.

Podsjećam vas, dragi vjernici, da ćemo za godinu dana slaviti 100. obljetnicu ukazanja u Fatimi. I želimo se na taj događaj dostojno pripremiti s jednom novom križarskom vojnom. Ali ovaj puta želimo to takoreći još malo ukrasiti: želimo Majci Božjoj prinijeti ne samo krunice, odnosno ruže, želimo joj također darovati naša pokornička djela. Težimo postići, što ne bi trebali biti tako teško, 50 milijuna pokorničkih djela. Broj krunica iščekujemo doduše zasigurno više od 12 milijuna, i to ne čisto izvanjskih djela, moji dragi; želimo poduzeti ovu križarsku vojnu tako da naše nakane predamo samoj Majci Božjoj, samom Bogu, da njima pripadaju. Marija je pojasnila smisao tih ukazanja u Fatimi rekavši da Njezin Sin želi uvesti pobožnost Njezinom Bezgrješnom Srcu u svijetu. To je svrha, smisao cijele povijesti Fatime sve do danas: uvesti pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinom u svijetu. A Blažena Djevica kaže uz to: tko gaji tu pobožnost, taj će se spasiti. Dobro ste čuli: taj će se spasiti! Obećanje Majke Božje! Još više i jasnije negoli kod pet prvih subota. Zašto, zašto hijerarhija ne slijedi te upute? Naša prva molba nebu jest dakle da to postane stvarnost, da se ta pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinom uistinu raširi i zaživi u cijeloj Crkvi, u cijelom svijetu. Druga molba odnosi se na Marijinu pobjedu; a treća na posvetu Rusije preko Pape, kako je to Majka Božja protumačila. I onda sasvim na kraju dolazi još četvrta molitva, naime: zazivamo zaštitu Bezgrješnog Srca Marijinog za nas, za Svećeničko bratstvo, za sva njegova djela, za vas, dragi vjernici, za nas svećenike, biskupe, za cijelu tradicionalnu obitelj. Da, stavljamo cijelu našu nadu u Majku Božju, koja je lijek za ovo teško vrijeme i preporučamo joj vaše svećeništvo, moji dragi kandidati. Amen.

(Izvadak iz propovijedi mons. Bernarda Fellaya održane prigodom obreda ređenja)


ponedjeljak, 4. srpnja 2016.

Nedostojno postupanje sa svetinjama


Iz prijevoda Svetog pisma nadb. Ivana ev. Šarića, 1941. god.:

,,A sinovi Aronovi Nadab i Abiu uzeše svaki svoju kadionicu i metnuše oganj u njih i prinesoše tako Gospodu ognjenu žrtve nepristojnu, koju im on nije bio zapovjedio. Ali oganj izađe od Gospoda i izgori ih. Tako umriješe pred Gospodom (Levitski zakonik 10, 1-2)


Komentar prevoditelja: Ognjena žrtva nepristojna u čemu je bila, ne kazuje nam Sveto Pismo. Neki tumači misle, da su Nadab i Abiu, najstariji sinovi Aronovi (2 Mojs 6,23) bili pijani pa metnuli u kadionicu obični oganj ('tuđi oganj') mjesto posvećenog sa žrtvenika. A to je bilo zabranjeno (2 Mojs 30,9). Ovom smrtnom kaznom pokaza Bog, da je svet. On kazni one, koji mu se približuju svetogrdno. On traži od onih, koji mu se približuju, tj. od svećenika, točno i savjesno ispunjavanje obrednih propisa. Zato su bili prekršitelji tih propisa tako strogo kažnjeni. Ujedno se ovdje pokazuje pred narodom svemoćna slava Božja.


Naš komentar: Primjena ove pouke na sadašnje crkveno stanje nije teška. Koliko se nedostojnosti i svetogrđa događa po našim crkvama, ili bolje rečeno – u samom novom obredu koji je upravo tako konstruriran da ta svetogrđa potiče ili dopušta? Liturgijske rubrike su toliko labavo i laksno formulirane da u konačnici gube značaj čvrstih propisa i upućuju svećenika na 'kreativnost' i odstupanje od normi. A tada se pomiču sve granice pa dolazimo do zlouporaba kojima nema kraja. Mislimo li da će kazna za sve te uvrede Bogu izostati, veoma se varamo. Svakodnevno pogoršanje crkvene krize kao i otpada društva od Boga kojemu svjedočimo već je dovoljni pokazatelj toga.