utorak, 15. kolovoza 2017.

Velika Gospa – Marijino uznesenje na Nebo


Sv. Irenej Lionski je prvi crkveni otac koji utvrđuje vezu između Eve i Marije, gdje govori o Mariji kao novoj Evi. Adam i Eva, naši praroditelji, dobili su od Boga milost da budu stvoreni u raju zemaljskom. Da bi u tom stanju milosti ustrajali, morali su ostati vjerni njegovoj zapovijedi. Tome pozivu nažalost nisu ostali vjerni te su sagriješili. Zato ih je Bog kaznio – izgubili su milost Božju i protjerani su iz raja. Ali istovremeno je Bog navijestio dolazak jednog drugog ljudskog para koji će osloboditi čovječanstvo od njegove nevolje. Novi Adam i nova Eva će popraviti nedjelo prvog ljudskog para i vratiti ljudima izgubljenu milost. Adam je bio glava ljudskoga roda. Njegov čin prijestupa zapovijedi Božje imao je posljedice za cijelo njegovo potomstvo. Na tom djelu je sudjelovala zajedno s Adamom i Eva, ona mu je bila pomoćnica. Adam snosi glavnu krivicu za grijeh, ali su u njemu oboje sudjelovali. Na sličan način će drugi Adam i Eva djelovati na spasenje ljudi. Isus, Sin Božji, drugi Adam, nam je svojom žrtvom Križa donio spasenje. A Marija, druga Eva, je sudjelovala u njegovom otkupiteljskom djelu. Prvi ljudski par je sagriješio, izgubio je dar koji je bio primio od Boga. Ali drugi Adam i Eva će to svojom savršenom pravednošću i svetošću popraviti. Da bismo zato bolje osvijetlili otajstvo današnjeg blagdana Marijinog uznesenja pokušat ćemo promotriti Marijinu ulogu i njezine čudesne povlastice iz ovog polazišta. Pokušat ćemo spoznati koje je značenje njezine uloge kao druge Eve za našu vjeru.

Tradicionalna mariologija – teološki nauk o Marijinoj ulozi i značenje u Božjem spasenjskom planu – polazi ponajprije od promatranja Marije u svjetlu njezina božanskog Sina. To je razumljivo jer Mariju možemo usporediti s mjesecom, koji ne proizvodi vlastito svjetlo, nego ga prima od Sunca, koje predstavlja Boga. To također, naravno, proizlazi iz Marijine uloge kao nove Eve jer je prva Eva bila u svemu slična Adamu pa tako mora i druga; dapače, još i više jer ona sudjeluje u još većemu poslanju. Kada počnemo promatrati to otajstvo utvrđujemo ponajprije da je Marija već od početka morala biti posve slična svojemu Sinu. Već od svojeg začeća morala je biti čista od svake ljage grijeha. To je veoma prikladno, dapače nužno jer ona koja će nositi u svojoj utrobi Sina Božjega, nije mogla u svoje tijelo primiti najveću svetost – Boga samoga, da i sama nije bila slobodna od svakoga grijeha. I nije mogla biti pomoćnica u njegovom otkupiteljskom djelu – kojime je on otkupio grijeha svega svijeta, da i sama svoga cijeloga života nije posjedovala tu svetost i bila oslobođena svakoga, pa i najmanjega grijeha i nesavršenosti. Zato je ona naša bezgrješna Majka – Immaculata – koja nam predstavlja uzor da bismo se klonili svakoga grijeha i težili prema svetosti.


Zatim je, kao drugo, bilo prikladno i potrebno da Bog u Mariji na čudesan način sačuva djevičanstvo u njezinu začeću Sina Božjega, u njegovu rođenju i nakon rođenja. Ona je bila u svojoj duši savršeno sveta i zato je bilo prikladno da očuva neokaljanim i svoje tijelo. U tome vidimo primjer i uzor i za našu tjelesnu čistoću, koja je velika, anđeoska krepost. Marija je potom tijekom cijelog poslanja i djelovanja svojega Sina sasvim naročito suosjećala u svim njegovim velikim djelima u čudesima, ali i u trenucima kada su okorjeli farizeji i nevjerni Židovi odbacivali njegovu poruku. On je bio znak protivljenja koji će biti jednima za spasenje, a drugima za propast. Ali ona je sasvim jedinstveno sudjelovala u vrhuncu Njegova otkupiteljskog čina, gdje je u svojoj duši bila potpuno sjedinjena sa svojim Sinom i zajedno s Njime podnijela muku. Isus je muku podnio u svojemu tijelu, a Marija u duši, koju je prema Šimunovu proročanstvu probio mač boli. Tako je ona postala našom Suotkupiteljicom jer je bila sasvim naročito povezana sa svojim Sinom, moralno ujedinjena kao u jednoj osobi.

Ali tu nije prestala povezanost između Isusa i Marije. Bog je htio ne samo da Ona sudjeluje u muci i otkupiteljskoj žrtvi Križa svojega Sina, nego i u Njegovu uskrsnuću. Jedan apokrifni spis iz prvih stoljeća izvješćuje da su se apostoli trećega dana nakon Marijine smrti okupili oko Njezina groba. Pronašli su grob otvoren i kako iz njega izlazi ugodni miris. Ne znamo je li to istiniti povijesni izvještaj. No znamo ipak da je Crkva uvijek vjerovala da Marijino tijelo nije bilo ostavljeno raspadljivosti, nego da je odmah nakon svršetka Njezina zemaljskog života uzeto u nebesku slavu. Ne može ni sa sigurnošću utvrditi je li Marija uistinu tjelesno umrla ili je tijekom Njezina života uzeta u nebo. O tome svatko od nas može imati osobni stav. Ipak je većina teologa zastupala stav da je Bog htio da Marija i u smrti bude slična svojemu božanskomu Sinu. To bi prema načelu savršene povezanosti između Isusa i Marije bilo također prikladno. I Bog je, konačno, Mariji udijelio sudioništvo na uskrsnuću Njezina Sina. To je bio posljednji i najveći plod Njezina otkupljenja. Ona je bila ponajprije unaprijed oslobođena od svakoga grijeha, a sada joj je Bog podario uživanje Njegove slave.

Kao što je Uskrs najveći Gospodnji blagdan, tako je Marijino uznesenje najveći marijanski blagdan – Njezino uskrsnuće, gdje je Ona proslavljena nad nebom i zemljom. Sada se potpuno objavila slava za koju je Ona bila predodređena i stvorena i Bog je svoje izabrano oruđe za otkupljenje ljudi nadasve proslavio. Marija je tijelom i dušom uzeta u nebo. Onda nam se ona predstavlja kao uzor. Naše duhovno uskrsnuće ćemo – ako ostanemo Bogu vjerni, postići nakon našeg odlaska s ovoga svijeta, kada nas Bog bude pripustio u svoje nebesko blaženstvo. A tjelesno ćemo uskrsnuti na posljednjemu sudu, kada će sve duše biti združene s tjelesima te će svi primiti plaću za svoja djela. Oni koji su umrli u grijehu za propast, a oni u milosti Božjoj za spasenje i slavno uskrsnuće. Naša nebeska Majka je taj plod otkupljenja postigla odmah nakon svršetka svoga zemaljskoga života te nam predstavlja ideal i cilj našega života prema kojemu trebamo težiti. Želimo to činiti po Njezinu moćnom zagovoru da bi nam isprosila ustrajnost u milosti Božjoj i da bismo tako postigli Njezinu nebesku slavu. Povjerimo se našoj nebeskoj Majci da bi nas vodila svome blaženstvu gdje ćemo Boga u vijeke častiti i slaviti.

p. Marko Tilošanec

(Propovijed održana u Jaidhofu na blagdan Marijina uznesenja u Nebo, 15. kolovoza 2017.)

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.