petak, 3. studenoga 2017.

Dušni dan – Misa zadušnica (rekvijem)


Nakon blagdana Svih svetih u rimskome obredu dolazi Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih, posvećen molitvi za pokojne – duše koje se nalaze u čistilištu i trebaju dati zadovoljštinu za svoje grijehe. Tada posjećujemo grobove naših pokojnih da bismo molili za njihove duše, a svećenici za duše svih vjernih mrtvih prikazuju svete Mise zadušnice.

Što je sv. Misa zadušnica ili rekvijem? To je Misa koja se služi – kako sam naziv govori – za duše određenih pokojnika ili svih vjernih mrtvih. U tradicionalnome obredu ona ima specifičan oblik i posebnosti. Obred Mise zadušnice ili rekvijem razlikuje se od ostalih misnih obrazaca – Misa koje se služe nedjeljama, blagdanima ili običnim danima u crkvenoj godini – po nekoliko elemenata. Njihovo je zajedničko obilježje izraz ozbiljnosti smrti, prolaznosti ljudskoga života, suda, patnje koju kao zadovoljštinu prolaze duše u čistilištu, ,,straha i drhtanja“ (Fil 2,12) u kojemu trebamo izgraditi svoje spasenje, znajući da nam ono nije osigurano, nego je čisti dar Božje milosti koji se može izgubiti teškim grijehom.


Sve to izraženo je ponajprije crnom bojom misnoga ruha. Ona sama po sebi progovara o prolaznosti ljudskoga života, o smrti, da naš zemaljski put nije mjesto uživanja u privlačnostima ovoga svijeta, nego ,,dolina suza (kako to govori himan Zdravo Kraljice) u kojoj se pokorom i dobrim djelima trebamo izboriti za svoje spasenje. Utoliko je crna boja (koja se upotrebljava i za Veliki petak, dan smrti i ukopa našega Gospodina) specifična i vlastita za Mise zadušnice. Tu zatim dolaze drugi elementi koji izražavaju osjećaj žalovanja, pokore, izostanka slavljeničke stvarnosti. Tako se izostavljaju svi blagoslovi, doksologije Slava Ocu i Slava Bogu na visinu (kao što se čini i u vremenu Muke – posljednja dva tjedna korizme). Svećenik ne blagoslivlja vodu kod pranja ruku kod prikazanja. Ako se kadi, ne blagoslivlja ni tamjan i ispušta se kađenje na početku, ispušta blagoslov prije evanđelja, a ne blagoslivlja ni vjernike na kraju Mise. Umjesto Slava Ocu se u ulaznoj antifoni govori prošnja 'Requiem aeternam' (Pokoj vječni daruj im, Gospodine), a izostavlja se i psalam 'Iudica me' kod pristupnih molitava. Kod pjevanja su svi tonovi jednostavni, a nikome ne može promaknuti sekvencija (posljedica) Dies irae koja na jedinstveni način, kao ne samo molitveno, nego i literarno remek-djelo svojim tekstom dotiče srca svakoga tko je pročita. Potom imamo različite druge posebnosti koje odražavaju finoću isprofiliranosti tradicionalnoga obreda. Tako primjerice Agnus Dei ima drukčiji oblik te ne završava zazivima: miserere nobis i dona nobis pacem, nego zazivima: dona eis requiem (u trećemu se dodaje: sempiternam). Izostavlja se i prva svećenikova molitva prije pričesti, a umjesto Ite Missa est, svećenik govori 'Requiescant in pace'. Kao naročitu posebnost Dušnoga dana treba svakako istaknuti da svaki svećenik služi tri Mise: jednu za sve vjerne mrtve, jednu na nakane Svetoga Oca kao zadovoljštinu za nevaljane Mise i jednu za svoju slobodnu nakanu. Posebnost da svećenik kao redovito i predviđeno služi tri sv. Mise vrijedi samo za Dušni dan i Božić, što je odraz fine i bogate ustrojenosti tradicionalnoga obreda.

Sve ovo predstavlja nam Misu zadušnicu u tradicionalnome obredu kao jedan – mogli bismo reći – posebni obredni oblik. U njemu se nalazi veliko blago Tradicije i zato nije čudno da su na temelju istoga obreda nastala brojna umjetnička djela. Svatko tko je, primjerice, imao priliku uživo poslušati Mozartov ili Verdijev rekvijem, prepoznat će da su ova djela nastala točno na tekstu tradicionalne Mise te se kao takve mogu izvoditi na tradicionalnoj Misi. Isto to vrijedi za cijeli tradicionalni obred na temelju kojega su izgrađena remek-djela na području glazbe, umjetnosti i arhitekture. Bogatstvo molitava i tekstova Mise zadušnice je – kao i cijeli tradicionalni obred – neiscrpno vrelo duhovnosti i molitve o kojemu se može neprestano razmatrati. Pjevanu Misu zadušnicu mogli smo upriličiti jučer u našoj Kapeli sv. Jeronima u Splitu te snimku možete pogledati ovdje:


S druge strane, ako se osvrnemo na dominantnu crkvenu stvarnost i novi obred koji je nametnut posvuda po našim crkvama, moći ćemo ustanoviti jedan ogromni kontrast. Ako promotrimo obrazac pokojničke Mise koji se služi u novome obredu i njegovu izvedbu, doći ćemo do zaključka da između ova dva obreda nema gotovo nikakve sličnosti i da od elemenata tradicionalnoga obreda nije ostalo gotovo ništa. Prvo što svakome promatraču upada u oči je svakako boja misnoga ruha. Poznajemo li općenito razlike između tradicionalnoga i novoga obreda, nije nikakvo iznenađenje da je crna boja – ta toliko rječita specifičnost tradicionalne Mise zadušnice – u novome obredu nestala i da je zamijenjena ljubičastom bojom. Ne treba veliko razmišljanje da bismo otkrili pozadinu i posljedice takve promjene. One su sasvim na liniji sveukupnih radikalnih promjena u novome obredu koje su obilježene protestantskim i naturalističkim tendencijama. Kako su već u novim euharistijskim molitvama, kako to ističu kardinali Ottaviani i Bacci u svojemu Kratkome kritičkomosvrtu na novi red Mise, uklonjeni svi spomeni za trpeće duše u čistilištu, koliko to više vrijedi za samu pokojničku Misu. Doista, želi li netko kompromitirati vjeru u posljednje stvari – u svu ozbiljnost smrti, suda, o neizvjesnosti čovjekova spasenja, prvo što će učiniti je maknuti crnu boju ruha. Zatim će uvesti sve elemente koji se izostavljaju u tradicionalnome rekvijemu kao znak ozbiljnosti i odmicanja od slavljeničke stvarnosti. Zato nije čudno da se blagoslovi u novome obredu pokojničkih Misa ne izostavljaju, a u službi časoslova se uvode himni – koji se, naravno, u tradicionalnome potpuno izostavljaju – a da se netko ne bi zabunio, novi časoslov izričito navodi uputu da se ne izostavlja Slava Ocu. A kao vrhunac prezira zdravoga katoličkoga ukusa, između čitanja i evanđelja pjeva se čak i Aleluja, koja se u rimskome obredu shvaća kao izraz slavljeničke stvarnosti Kristova uskrsnuća pa se zato izostavlja u korizmenome vremenu! No s druge strane, posljednica Dies irae koja je jedan neopisivi liturgijski i duhovni biser o posljednjim stvarima, se izbacuje. Razlog? Može li biti drugoga od one modernističke fraze koju toliko puta možemo čuti u strukturama koncilske Crkve, da ljude 'ne treba plašiti paklom'?

Doista, današnji čovjek ne voli da mu se govori o grijehu i smrti, o njegovoj vječnoj sudbini i teškoj, ali neizbježnoj istini da će duše koje umru u stanju smrtnoga grijeha završiti u vječnoj propasti. Ne voli ni da mu se govori da treba činiti zadovoljštinu za svoje grijehe i za grijehe bližnjih jer to od nas iziskuje božanska pravednost – zadovoljštinu koju ćemo trebati dati na drugome svijetu, ako to ne uspijemo na ovome. Današnji čovjek želi živjeti samo za ovaj trenutak, samo za užitke i zadovoljstva ovoga svijeta i voli da mu se u tome povlađuje. A Crkva se, nažalost, u svome 'aggiornamentu' Drugoga vatikanskoga sabora tome prilagodila, što vidimo u općem nedostatku govora o tim uistinu najvažnijim zbiljnostima koje neizbježno pogađaju svakoga čovjeka bez izuzetka. Vidimo to i u novoj liturgiji prožetoj naturalističkim tendencijama, gdje se uklanja svaka posebnost tradicionalne Mise zadušnice, posebnosti koje su bile izraz zdrave strepnje pred posljednjim stvarima. Zato se služba za pokojne u novome obredu gotovo ni po čemu bitnome ne razlikuje od drugih misnih obrazaca. Isto kao što se ni biskupska Misa u novome obredu ne razlikuje ni po čemu od obične svećenikove Mise, osim što biskup ima nekoliko insignija više – a s druge strane, onaj tko je vidio sjaj i veličanstvo pontifikalne Mise po tradicionalnome obredu, zna koja je njezina posebnost. Novi je obred antropocentričan i demokratiziran, usmjeren više prema čovjeku, nego prema Bogu, što je protivno samoj naravi bogoslužja. Zato smo dužni o njemu iznijeti onu ocjenu kojom su svoj kritički osvrt završili kardinali Ottaviani i Bacci: ,,Očito je da Novus Ordo više ne želi predstavljati vjeru koju naučava Tridentski sabor. Unatoč tome, katolička je savjest na nju zauvijek obvezana. Od objavljivanja Novoga obreda, istinski je katolik stavljen pred tragičnu nužnost opredjeljenja..

I zato nas kao katolike obvezuje samo tradicionalni obred, koji je savršeni izraz katoličke vjere o svim vjerskim istinama – o posljednjim stvarima – i koji nam daje duhovnu hranu i snagu da se odupremo zlim sklonostima ovoga svijeta i da težimo prema drugome. Molimo zato u duhu tradicionalnoga obreda za naše pokojne da bi – kako nam to govori zborna molitva Mise zadušnice – pobožnim molitvama mogli zadobiti oproštenje koje su uvijek željeli.

p. Marko Tilošanec


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.