utorak, 31. siječnja 2017.

Biskup Fellay dao je Rimu jasan uvjet


Tijekom 20-minutnog intervjua za TVLibertés 29. siječnja 2017. je biskup Bernard Fellay, Generalni poglavar Svećenikog bratstva sv. Pija X., komentirao krizu u Crkvi nakon Drugog vatikanskog sabora, reakciju klera na današnju pomutnju, Križarsku vojnu i papu Franju. Biskup Fellay dao je i komentar o osobnoj prelaturi koja se nudi FSSPX-u:

,,Mislim da ne trebamo čekati da u Crkvi sve bude razriješeno, da svi problemi budu riješeni. Ali određeni opseg uvjeta potreban je, a za nas je bitni uvjet naš opstanak. Tako sam rekao Rimu vrlo jasno da, kao što je nadbiskup Lefebvre znao reći u svojim danima, imamo uvjet sine qua non: ako se taj uvjet ne ispuni, mi nećemo popustiti. A taj uvjet je da mognemo ostati kakvi jesmo, da zadržimo sva načela koja su nas očuvala živima, koja su nas očuvala katolicima.

O ekumenizmu i vjerskoj slobodi

Mislim da ovdje napredujemo u pravom smjeru. Rim popušta. To je nešto novo; recimo da nam je u prošle 2 godine Rim govorio da postoje pitanja, ili možemo čak reći izjave, koje je donio Koncil, a koje nisu nužno mjerilo da bi se bilo katolikom. To znači da imamo pravo da se s njima ne slažemo i da nas se dalje drži katolicima. A ta pitanja su upravo ona koja osporavamo“.

Nadbiskup Guido Pozzo, tajnik povjerenstva Ecclesia Dei, je prema Andrei Tornielliju u Vatican Insideru od 30. siječnja 2017. potvrdio riječi biskupa Fellaya. ,,Ovog trenutka radimo na dovršetku nekih vidika kanonskog rješenja, koje će biti osobna prelatura.“

Nadbiskup Pozzo je posebno potvrdio važnu vijest koju je objavio biskup Fellay u intervjuu za TVLibertés:
,,Sveta Stolica dopušta i tolerira svećenička ređenja Svećeničkog bratstva sv. Pija X. – nastavlja ih promatrati kao valjana, ali ne dopuštena, a Bratstvo treba imena ređenika javiti mjesnom biskupu.“

Prigodom svećeničkog ređenja p. Daniela Sabura 2. srpnja 2016. biskup Alfonso de Galarreta otkrio je da je Kongregacija za nauk vjere poslala pismo biskupu Fellayu. U njemu stoji da FSSPX može održati svećenička ređenja bez odobrenja mjesnog biskupa i da treba priopćiti imena kandidata za ređenje.

U skoroj budućnosti bit će objavljen cijeli intervju biskupa Fellaya.

Izvor: sspx.org

nedjelja, 29. siječnja 2017.

Raspored svetih Misa (veljača 2017.)


SVEĆENIČKO BRATSTVO SV. PIJA X. SLUŽIT ĆE
SVETE MISE PREMA SLJEDEĆEM RASPOREDU:


3. veljače (prvi petak, zavjetna Misa Presvetog Srca Isusovog)
Dugom Selu (V. Lisinskog 1) u 18 h
4. veljače (prva subota, zavjetna Misa Bezgrješnog Srca Marijinog) u Splitu
(Kapela sv. Jeronima, Zrinsko-frankopanska 58) u 18 h

5. veljače (nedjelja):
- u Splitu (proslava blagdana Svijećnice; Kapela sv. Jeronima):
procesija u 9 h nakon koje slijedi sv. Misa
- u Zagrebu (V. nedjelja nakon Bogojavljenja; Hotel Fala, II. trnjanske ledine 18) u 18 h

11. veljače (Gospa Lurdska) u Splitu (Kapela sv. Jeronima) u 18 h
12. veljače (Nedjelja Sedamdesetnice):
- u Rijeci (Centar Zamet, Trg riječih olimpijaca 1) u 10 h
- u Zagrebu (Hotel Fala) u 18 h

18. veljače (subotnja služba BDM) u Rijeci (Centar Zamet) u 18 h
19. veljače (Nedjelja Šezdesetnice):
- u Zagrebu (Hotel Fala) u 18 h
- u Splitu (Kapela sv. Jeronima) u 18 h

25. veljače (subotnja služba BDM) u Splitu (Kapela sv. Jeronima) u 18 h
26. veljače (Nedjelja Pedesetnice):
- u Splitu (Kapela sv. Jeronima) u 9.30 h
- u Slavonskom Brodu (Falcon electronic, Vinogradska 2b) u 10 h
- u Zagrebu (Hotel Fala) u 18 h

petak, 27. siječnja 2017.

Časopis Christus Rex - br. 11


Iz tiska je izašao novi, 11. broj časopisa Christus Rex. Časopis možete pročitati i besplatno skinuti s naše stranice na ovoj poveznici , a osobno uzeti prigodom Misa Svećeničkog bratstva.

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti besplatno tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:
fsspxhr(et)gmail.com

Sadržaj:

Predgovor: 2017. – Ususret pobjedi Bezgrješnoga Srca Marijina!
U čemu se sastoji pobjeda Srca Marijina?
Svećeniče, gdje je tvoja Misa?
Priopćenje Poglavara Francuskog distrikta FSSPX-a o zajedničkoj izjavi Pape i Luteranske crkve
Teocentrično i racionalističko bogoslužje

Katekizam o krizi u Crkvi (IV.) – o karizmatskom pokretu

srijeda, 25. siječnja 2017.

Semper infideles (VIII.)


Profesor zagrebačkog KBF-a o filokomunističkoj pozadini TDKS-a

Drugi vatikanski sabor pokrenuo je pravu maniju za dijalogom kojom se iniciralo zbližavanje sa svim mogućim religijama i svjetonazorima. Značajno je da ovom terminu nije dana nikakva objektivna definicija – upravo u skladu s modernističkom agendom koja izbjegava jasne pojmove i voli plivati u mutnome, da bi mogla širiti svoje zablude prvenstveno kroz praksu – kada to već izričito nije moguće ili prikladno na teoretskoj razini. Tako je, pored ekumenskih strujanja kojima se težilo ukloniti razlike između Katoličke crkve i nekatoličkih zajednica, započelo i zbližavanja s nekršćanskim religijama te s različitim ideologijama, među kojima posebno mjesto zauzima tadašnja pošast komunizma. To je bilo posebno aktualno u, naravno, tadašnjim zemljama 'istočnog bloka', gdje je nastao sasvim jasan odmak od dotadašnjeg usmjerenja beskompromisnog raskrinkavanja te najveće zločinačke idologije i porobljivača u povijesti ljudskog roda – prema riječima Pija XI.: 'izopačene u sebi', prema suradnji i 'dijalogu'. Micali su se s pozicija i ušutkavali biskupi i svećenici vjerni staroj – katoličkoj liniji, a favorizirali oni otvoreni kompromisima. Imamo za to očigledne primjere: kardinali Mindszenty, Beran i Slipyj – pravi mučenici za katoličku vjeru koji su proveli godine po komunističkim zatvorima, a nisu doživjeli nimalo ugodan tretman od koncilskih dijalogizatora. Nešto se slično dogodilo i kod nas. Nasuprot beskompromisnom stavu bl. Nadbiskupa Stepinca koji je najoštrije osudio tzv. 'svećenička udruženja' stvorena od komunističkih vlasti koje su u njih htjele privući kompromitirane svećenike, nakon Koncila su – vođeni njegovim duhom, naši vodeći modernisti osnovali jedno reciklirano 'svećeničko udruženje' (tzv. TDKS – Teološko društvo Kršćanska sadašnjost) koje je bilo vođeno istim ciljevima, ali sada predstavljeno u novom ruhu – dijaloga Drugog vatikanskog sabora. Nažalost se kod nas, i unatoč i neovisno o općoj svijesti koja je bila pogubnost komunizma za hrvatsko nacionalno biće, u najvišim crkvenim krugovima upravo u ime vjernosti tom 'duhu Koncila' predstavljenom kao nedodirljivu svetinju, nametnula apologija tih istih agitatora, pokušavajući na svaki način opravdati tu njihovu rabotu. Ta tko bi mogao dopustiti da bude imalo mrlje na našim 'velikim koncilskim teolozima'?

No ipak, u novije se vrijeme javljaju objektivni povijesni istraživači koji bez pristranosti otkrivaju pravu istinu, a isto to možemo pronaći – doduše ne lako i uz puno truda, i u crkvenim krugovima. Jedan od zanimljivih i vrijednih svjedoka za povijesnu istinu je i profesor zagrebačkog KBF-a, mons. Vladimir Zagorac. Iako nije bio na tradicionalnoj liniji jer piše kritički o tradicionalnoj teologiji i zdušno promiče liturgijsku reformu i novi red Mise, ipak u svojoj knjizi: ,,Memoari", tiskanoj u ograničenoj i privatnoj nakladi, daje svjedočanstvo o aktivnostima naših vodećih 'koncilskih teologa' koje prenosimo u nastavku.


,,Druga podjela bila je prema odnosu na pokret Kršćanska Sadašnjost: pozitivni su bili članovi i simpatizeri, a negativni protivnici i neopredjeljeni. Taj pokret je bio pokušaj redovnika profesora da preuzmu vodstvo u crkvenoj politici. Budući da se nisu htjeli poistovjetiti sa svećeničkim udruženjem, u kojem su bili uglavnom svećenici i redovnici koji su se moralno kompromitirali, osnovali su u dosluhu s UDB-om svoje novo udruženje. Da je to bilo u vezi s komunističkim vlastima, pokazuje i činjenica da su oni održali teološki tečaj za političare, dakako ne s namjerom njihovog zbližavanja Crkvi i vjeri nego da ih osposobe za uspješniju borbu protiv Crkve. Komuniste je naime samo to interesiralo, a Kršćanska Sadašnjost im je u tom pogleda izašla u susret. Na Fakultetu se ta podvojenost osjetila u blokiranju svih napredovanja profesora. Članovima Kršćanske sadašnjosti hrvatski su biskupi naime zabranili svako napredovanje. A oni su izričito rekli: ako ne možemo napredovati mi, neće napredovati ni drugi. Kako su imali većinu u Vijeću fakulteta, zapriječili su u glasovanju za napredovanje sve svoje političke protivnike. Tako sam ja od stupnja docenta do stupnja izvanrednog profesora čekao punih dvanaest godina, dok je Statut fakulteta predviđao rok od tri godine. Očito nisam bio u milosti KS-a. Kasnije sam ja surađivao s izdavačkom kućom Kršćanska Sadašnjost jer su oni bili službeni izdavači liturgijskih knjiga na kojima sam ja radio, ali mi nikada nisu isplatili ugovorenu svotu zarade. A te zarade npr. na Misalu i Časoslovu nisu bile male. Zato su prihvatili štampanje mojih knjiga, dakako uz lihvarske uvjete. Budući da je meni u prvom redu bilo stalo da moje knjige iziđu, nisam u tome pravio problema. Nisam nikad ovisio o novcu“ (109.-110. str.)


Još korisnih i poučnih tekstova o ovoj temi možete pročitati na odličnom blogu Murus inexpugnabilis:

Uloga komunističkih vlasti u osnivanju TDKS-a


TDKS i modernističko divljanje na KBF-u



Odnos jugoslavenskih komunista prema Drugom vatikanskom koncilu


Bl. Alojzije Stepinac je tražio izopćenje udruženjaša


Don Srećko Pavić - protiv udruženjaša i civilnog braka


Da,otpor ima svoje nasljednike


Zadarski slučaj - plod "postkoncilske obnove"


ponedjeljak, 23. siječnja 2017.

Habemus patrem!


,,Reci mi, Therasiane, o čemu se radi u Evanđelju? Kako bi sažeo evanđelje u jednu riječ?“ Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Iako se to dogodilo prije mnogo godina, živo se sjećam dana kada mi je rektor naše bogoslovije postavio to pitanje pred cijelim razredom. Bio sam bogoslov na prvoj godini. P.  Yves le Roux, naš voljeni rektor bogoslovije sv. Tome Akvinskog, smiješio mi se znalački. Asketska i mistična teologija uvijek je bila jedan od mojih najdražih predmeta, ali bio sam izgubljen kako odgovoriti na to pitanje od milijun dolara. U čemu je trik? Kako da odgovorim na to? Postoji više od 3,700 redaka u evanđelju: kako bi netko mogao sažeti toliko redaka u jednu riječ? P. Le Roux strpljivo je čekao na moj odgovor. Ali prema mnogim začuđenim pogledima, mogao sam vidjeti da su i moji kolege bogoslovi jednako zbunjeni. Konačno, rektor je progovorio. Odgovor je imao jednu riječ. Tri sloga. „Očinstvo“, rekao je jednostavno. „Otkrivenje da je Bog naš Otac. Očinstvo Božje.“ Da. To u potpunosti ima smisla. Proroci Staroga zavjeta često su pričali o drugim božjim atributima, ali samo je naš Gospodin iznio koncept Vječnog Očevog Sina. Samo nam je Isus Krist dao Otkrivenje Božanskog Očinstva. Očinstvo Božje. To je bio ključ za otključavanje otajstva Svetog pisma. Ad Patrem. Otac Svemogući. Čak i molitva koju nas je Krist naučio dok je živio na zemlji počinje riječima: ,,Oče naš…” Naš Otac koji živi na nebu. To mora biti jedan od najčešće predviđenih atributa u kršćanskom svijetu. Pa opet on je teološki najznačajniji aspekt Svetog pisma. Dok se današnja kulturna kriza produbljuje, moramo pogledati zašto nam se čini kao da se ljudsko društvo i Crkva urušavaju oko nas. Kao što je to bio prije mnogo godina na asketskoj i mističnoj teologiji, možda je odgovor još jednom u jednoj riječi. Očinstvo. HABEMUS  PATREM!

Današnja kriza učinkovito je izbrisala pojam da je Bog naš Otac. Ako očinstvo Božje polagano blijedi, onda se to događa i očinstvu čovječanstva. Zataškavajući stvarno očinstvo pred svijetom, zmija uništava samo zdanje potrebno katoličkom duhu za napredak. Posuda naravi je razbijena. Kako se stoga milost može uliti u razbijenu posudu? Mudri čovjek jednom je rekao: „Mi živimo u svijetu gdje postoji puno siročadi s roditeljima...“ Mi katolički svećenici svjedočimo tim užasima intimnije od ostalih. Rat koji se vodi protiv obitelji uvijek je pred našim očima. Mala djeca koja odrastaju bez majki i očeva tragedija je kojoj svakodnevno svjedočimo. Naši svećenici i časne sestre u Indiji, više nego bilo gdje drugdje, mogu spremno potvrditi ozbiljnu povredu prouzročenu u srcima nevine djece siročadi. U mnogim slučajevima, šteta je nepopravljiva. Kada otac podbaci u svojem od Boga danom očinstvu, ništa više na svijetu to ne može nadomjestiti. Ne postoji zamjena za očinstvo. To je izravna veza djeteta s njegovim Stvoriteljem. Kako se možemo nadati naučiti malu djecu da je njihov Otac na Nebu dobar i istinit i milosrdan kada je njihov zemaljski otac nasilni alkoholičar koji je napustio svoju ženu? Koliko će više muke biti potrebno da se premosti takav mračni ponor ljutnje, osamljenosti i jada? Zahvaljujući Bogu, svećenici Bratstva sv. Pija X. bili su blagoslovljeni dobrim ocem punim ljubavi – ocem koji predstavlja istinske kvalitete kreposti i vodstva koje su potrebne svakom čovjeku – svakom svećeniku – da izraste snažan, radostan i svet. Biskup Bernard Fellay, naš otac, došao je čak do Indije da nas posjeti! Dok svijet stremi uništavanju snage i jedinstva FSSPX-a, mi smo čvrsto spoznali da nismo svećeničko Bratstvo bez oca. Mi imamo oca koji je dobar, brižan i očinski. Preko njega primamo našu jakost da obnovimo sve stvari u Kristu. Preko njega znamo što je volja Božja u današnje vrijeme. Preko njega možemo znati jesmo li ugodni Bogu. Hvala Vam, dragi Oče, sto puta hvala za Vaš posjet našoj zemlji. Mi nismo siročad. Mi smo Vaša djeca i mi smo ovdje da slijedimo Vaše vodstvo domovini u Nebu. Puno Vam hvala na svoj pomoći i molimo Vas da nas se sjetite u Vašim molitvama.

In Christo,
p. Therasian Xavier


Izvor: Apostle – službeni glanik FSSPX-a za Azijski distrikt, srpanj 2016.

četvrtak, 19. siječnja 2017.

Teocentrično i racionalističko bogoslužje


Pitanje odnosa i razlike između tradicionalne latinske i nove Mise je zasigurno jedno od prvih pitanja koje će si postaviti uopće jedan katolik kada se susretne s tradicionalnom Misom te u tom smislu zaslužuje da se osvrnemo na njega i, što je još važnije, da dademo na njega ispravan odgovor. Predavanju sam dao naslov: teocentrično i racionalističko bogoslužje pa bih najprije pojasnio ove pojmove.

Teocentrično je ustrojstvo ono koje u središtu ima Boga – to je sama etimološka definicija. Racionalizam je filozofski pokret koji se razvio u 18. st. čije je glavno obilježje bilo traženje odgovora na temeljna pitanja i stvaranje slike o svijetu polazeći prvenstveno od ljudskog razuma, neovisno o Božjoj objavi. Čovjek svojim razumom može spoznati puno istina o svijetu oko sebe, dapače on može spoznati samog Boga – barem one temeljne istine o Božjoj opstojnosti, o njegovim glavnim atributima, no ako on pristupa tim pitanjima samo na temelju svojih prizemnih poriva, osobnih ograničenih dojmova i iskustava, zanemarujući stvarnost Boga i objave, doći će do krivih zaključaka. Taj je svjetonazor postajao sve dominantnijim u svijetu te je prodirao i u samu Crkvu i očitovao se u pokretima i idejama liberalizma i modernizma. Već od početka 19. st. bilo je teologa koji su katolički nauk željeli pomiriti s duhom ovoga svijeta, odnosno dominantnim filozofskim svjetonazorima. Tako se unutar Crkve razvio liberalizam koji se zalagao za ideju vjerske slobode – odvajanja vjere od države, odnosno da država ne bi trebala ispovijedati nijednu religiju, već da bi svim religijama trebala dati ista prava. Te su ideje pape najoštrije osudili, posebno papa Grgur XVI. u enciklici Mirari vos i Pio IX. u Quanta cura, odnosno Syllabusu. Taj liberalizam dobio je novu formu početkom 20. st. - proširio se na druga teološka područja pa je nijekao ili osporavao božansko nadahnuće sv. Pisma, spasenjsku jedinstvenost katoličke vjere te uopće nadnaravno porijeklo vjere koju je svodio na podsvjesni osjećaj iz kojeg su nastali svi oblici očitovanja vjere – dogme, sakramenti, obredi. Papa sv. Pio X. tu zabludu nazvao je modernizam te ju je svečano osudio u svojoj okružnici Pascendi. Poduzeo je oštre mjere da bi te zablude suzbio i kada su mu odali priznanje da je u tome doista uspio, papa je odgovorio da opasnost modernizma nije uništena, nego samo potisnuta i da njegovi nasljednici i biskupi trebaju biti budni jer bi u protivnom zbog njihove nepažnje zablude vrlo lako mogle isplivati na površinu. To se doista dogodilo 60-ih godina prošlog stoljeća kada je papa Ivan XXIII. sazvao Drugi vatikanski sabor koji je vođen pod parolom da ne treba više primjenjiivati osudu zabluda, već samo pozitivni govor te su na njemu bili rehabilitirani teolozi koji su prethodno bili osuđeni zbog modernizma. I sami biskupi koji su pritajeno podržavali liberalne ideje dobili su slobodne ruke za svoje manevre te su uspjeli usmjeriti Koncil u svojem pravcu. Papa Pavao VI. koji je izabran za vrijeme Koncila također je podržavao to usmjerenje te su modernisti uspjeli provesti svoje planove u djelo. Premda nisu uspjeli provući izričito sve svoje ideje u saborske dokumente, uspjeli su to većim dijelom, a ostalo su ubacili dvoznačne izraze koji će im kasnije poslužiti da ih tumače u skladu sa svojim zamislima. Tako je pokrenuta revolucija u vjeri, bogoslužju i životu Crkve.

Ovaj uvodni dio poslužit će nam da možemo bolje razumjeti proces promjene bogoslužja i dobiti odgovor na naše početno pitanje. U tom smislu moramo dati još neka uvodna razjašnjenja. Moramo razjasniti što je to zapravo liturgija i koja su temeljna načela po kojima se ona oblikuje i vodi. 

1. Liturgija je javno bogoslužje Crkve. Ona se razlikuje od privatne pobožnosti utoliko što je liturgija službeno bogoslužje koje Crkva odobrava za javni kult – štovanje Boga radi spasenja ljudi pri podjeljivanju sakramenata, svetoj Misi, molitvi časoslova, podjeljivanju blagoslova. Svećenik zato kao vršitelj bogoslužja ne djeluje u svoje osobno ime, nego u ime Crkve, u Kristovo ime i u njegovoj osobi. On je stoga dužan vjerno izvršavati sve obrede onako kako Crkva propisuje i Krist se svećenikom služi kao svojim oruđem da bi prikazao sebe kao žrtvu hvale nebeskom Ocu i da bi Božjem narodu podjeljivao blagoslove.

2. Bogoslužje izrasta iz običaja, predaje. Ono ne može u jednom trenu nastati proizvoljno, iz ničega, nego kao i svaki oblik ljudske kulture, ta božanska stvarnost mora još više biti utemeljena na predaji ili Tradiciji koja je zajedno sa sv. Pismom jedan od izvora objave. Obred bogoslužja mora dakle biti tradicionalan – to je njegovo drugo obilježje.


3. Treće što valja istaknuti jest veza između obreda bogoslužja i sadržaja vjere. Drevni teološki aksiom glasi: lex orandi – lex credendi, način kako molimo odogovara načinu kako vjerujemo i izražava ga. Molitve, simboli, različiti obredni elementi znak su onoga što vjerujemo, u dubini svoje simbolike progovaraju o otajstvu koje ispovijedamo. To isto otajstvo u bogoslužju se slavi i zato bi svaka radikalna promjena bogoslužja bila u suprotnosti ne samo s prijašnjim načelom da bogoslužje mora biti tradicionalno, nego i s ovim načelom, budući da strani elementi više ne bi izražavali istine katoličke vjere ili bi ih dovodili u pitanje. I kao što smo dužni čuvati polog vjere koji smo primili od apostola, tako smo dužni čuvati i bogoslužje jer upravo ono izražava i čuva vjeru.

Primjena načela na tradicionalni i novi obred

Sada kad smo upoznati s ovim načelima, trebamo ih primijeniti na stvarnost i vidjeti kako se ona ostvaruju na slučaju starog obreda prema Misalu sv. Pija V. i obreda prema Misalu Pavla VI. koji se služi po svim našim crkvama. Stari obred prema Misalu sv. Pija V. odlikuje se prije svega čvrstim ustrojem. On sadrži točno, vrlo precizno i detaljno formulirane rubrike kojih se svećenik dužan držati. Točno je propisan položaj ruku, držanje tijela, kretnje za svaki djelić sv. Mise. Nema nikakvog prostora improvizaciji u kojemu bi dolazila do izražaja osobnost svećenika. Koji god svećenik služio Misu, činit će to na isti način i u njemu će se moći prepoznati objektivnog služitelja otajstva, sredstvo u Kristovim rukama, koje predstavlja Krista i kojim se on služi da bi izvršio svoje spasenjsko djelo. Drugo, stari obred Mise je uistinu tradicionalan. Za središnji dio sv. Mise – Kanon, znamo sa sigurnošću da takav kakvim ga imamo danas potječe od pape Grgura Velikog iz 6. st. Misne molitve potječu iz najstarijih sakramentara – liturgijskih knjiga iz vremena papa Lava Velikog, Gelazija, Grgura Velikog iz 5. ili 6. st. Drugim riječima, znamo sa sigurnošću da su te molitve tada bile u uporabi jer su zapisane, no sigurno su puno starije te potječu iz još nekoliko stoljeća unatrag. U istočnim crkvama se Rimski kanon naziva 'Anaforom sv. Petra' te se drži da je riječ o najstarijoj euharistijskoj molitvi uopće koja potječe čak iz apostolskih vremena. Također nam misni tekstovi tradicionalnog obreda na jasan i uzvišen način progovaraju o brojnim vjerskim istinama – naročito o onima koje su najuže povezane sa samom sv. Misom – o otajstvu svete misne žrtve, stvarnoj Kristovoj prisutnosti u sakramentalnim prilikama, o svećeniku kao pomazanom Kristovom službeniku po kojemu Krist prikazuje samog sebe nebeskom Ocu.

Kako pak stoje stvari s novim obredom? Kod njega moramo ustanoviti najprije da nema uopće čvrstih i preciznih rubrika. Na početku tradicionalnog misala postoji posebni naslov gdje se na nekoliko stranica daju točne upute i opisi kako treba služiti sv. Misu, također je tu naslov 'De defectibus' – kako postupiti u nepredviđenim situacijama kada dođe do određene smetnje pri služenju Mise. U novome misala su oba ova poglavlja uklonjena, izbrisana i upute se nalaze još u općoj uredbi te u samom tekstu misala, a i one su vrlo mutne, nejasne i općenite. U starome misalu stoji primjerice točno na koji način svećenik drži ruke ispred prsiju kada su mu sklopljene – dlanovi koso prema gore i desni palac preko lijevoga, točno stoji u kojem ih položaju širi, kako se okreće prema narodu, kako okreće stranice misala, kako otkriva i zaklapa kalež, kamo mu je usmjeren pogled itd. U novome misalu toga ničega nema. No veći je problem u samom ustroju misala – brojnim opcijama koje automatski upućuju i stvaraju mentalitet da je sve na izbor. Može se tako izabrati nekoliko načina 'uvodnog pozdrava', nekoliko pokajničkih činova, nekoliko vrsta 'Gospodine, smiluj se', nekoliko euharistijskih molitava, nekoliko poziva prije Očenaša... osim toga na više mjesta stoji uputa 'ovim ili sličnim riječima'. Ozbiljni teolozi zato dolaze do zaključka da tako formulirane rubrike ni ne nose sa sobom strogu obvezu. Moralisti su jednodušno držali da rubrike tradicionalnog misala nameću tešku obvezu – da njihovo svjesno i namjerno kršenje vodi do teškog grijeha. Ako u novom misalu nema nikakve moralne odgovornosti, jasno je da će se svećenici odnositi prema obredu slobodarski te će ignorirati upute i uvoditi svoje improvizacije, što vidimo da se svugdje događa. Tako novi obred postaje prožet svećenikovim osobnim napomenama, tumačenjima i mini-propovijedima koje samo zamaraju vjernike. Na početku, prije pokajničkog čina dolazi mini-propovijed ili tumačenje – koje je čak predviđeno i omogućeno uputama misala. Zatim dolazi propovijed kada treba biti, nakon evanđelja. Prije vjerovanja je predviđena jedna 'poticajna riječ', pa opet prije Očenaša svećenici ubacuju svoja tumačenja, i obavezno, prije blagoslova dolaze obavijesti i još nekoliko završnih poticaja. Sve to obred Mise čini prilično zamornim te ga razvodnjuje i prebacuje težište upravo na svećenikova osobna tumačenja i propovijed, kao što je to kod protestanata. Za njih Misa nije kalvarijska žrtva koja se obnavlja na oltaru, nego gozba, zajedničko okupljanje da bi se samo prisjetili posljednje večere i kada izostaje čin javnog kulta upućen svemogućem Bogu, mora na njegovo mjesto stupiti nešto drugo, a to su upravo čitanja sv. Pisma i propovijed.

ponedjeljak, 16. siječnja 2017.

Kako je sedam papa propustilo posvetiti Rusiju (II.)


Nastavak prvog dijela...

U listopadu 1940. su Manuel Ferreira, biskup Gurze koji je osobno znao Pija XII. i otac Gonçalves, odlučili na drugačiji pristup Vatikanu. Zamolili su Luciju da piše papi tražeći posvetu svijeta posebno spominjući Rusiju. Oni su očito mislili da će dodavanje riječi „svijet“ uz „Rusiju“ više pomoći u dobivanju odgovora od Svete Stolice. Luciju je jako mučio taj zahtjev i htjela je da joj narede njezini nadređeni da to učini, budući da Gospodin nikad nije tražio posvećenje svijeta, već samo Rusije. Ali Gospodin je posjetio Luciju i rekao da čak i ovo sekundarno posvećenje neće ispuniti Gospin nalog (i stoga neće obratiti Rusiju niti donijeti razdoblje mira). Isus je rekao da će imati ograničeni učinak skraćivanja Drugog svjetskog rata (što pokazuje Gospodinovu velikodušnost i autoritet koji On daje svojim biskupima). Papa Pio XII. je na kraju izveo posvetu (i u listopadu i u prosincu 1942.), ali ne samo da nije uspio zadovoljiti Gospin nalog koji je ona dala u Fatimi, već nije uspio ispuniti niti taj sekundarni, kompromisni zahtjev jer nije uopće posebno spomenuo Rusiju.


U veljači 1943. Lucija je potvrdila da je posveta pape Pija XII. nepotpuna i da nije zadovoljila sve uvjete Neba. Ona piše: „Dobri Bog mi je već pokazao svoje zadovoljstvo činom (posvetom), iako nepotpunim, koji je slijedio Njegovu želju, koje su učinili Sveti Otac i nekoliko biskupa. Zauzvrat je obećao da će rat uskoro završiti. Obraćenja Rusije za sada neće biti.“ 1943. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 14 GODINA OD GOSPINOG NALOGA.

U njezinom intervjuu s o. Jongenom u veljači 1946. Lucija je rekla: „Točna Gospina molba je da Sveti Otac učini posvetu Rusije Njezinom Bezgrešnom Srcu, zapovijedajući da u isto vrijeme i u zajedništvu s Njegovom Svetosti to učine svi biskupi katoličkog svijeta.“ Lucija je rekla to isto u intervjuu s prof. Williamom Walshom u srpnju 1946.: „Gospa želi da papa i svi biskupi svijeta posvete Rusiju Njezinom Bezgrešnom Srcu jednog posebnog dana. Ako to učine, Ona će obratiti Rusiju i bit će mir. Ako se to ne učini, zablude Rusije raširit će se na sve zemlje svijeta.“ TAKO DA 1946. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, 17 GODINA NAKON GOSPINOG NALOGA.

U listopadu 1951. je o. Wetter posjetio Luciju u njezinom samostanu i Lucija ga je upitala: „Možete li prenijeti Svetom Ocu poruku da je Gospa Fatimska tražila nešto što nije učinjeno?“ Brat Michel izvještava da je otac Wetter pristao i proslijedio zahtjev papi, vjerojatno preko oca Leibera, koji je bio privatni tajnik Pija XII. Tako je Pio XII. bio obaviješten izravno od vidjelice da njegove posvete iz 1942. nisu zadovoljile Gospine zahtjeve. Lucija je također 15. prosinca 1951. napisala sljedeće: “Gospin zahtjev koji se tiče Rusije nije ispunjen... biskupi Rusije poslali su molbu Svetom Ocu tražeći posvetu Rusije Marijinom Bezgrešnom Srcu, kao što je Gospa tražila. Neka Bog dopusti da to bude stvarno i da se to ostvari. Ali malo je kasno.“ I 1951. RUSIJA JOŠ NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO VEĆ 22 GODINE OD GOSPINOG NALOGA.

U svibnju 1952. Gospa se ponovno ukazala Luciji tražeći posvetu Rusije, govoreći: „Obznanite Svetom Ocu da još čekam posvetu Rusije mom Bezgrešnom Srcu. Bez posvete Rusija se neće moći obratiti, niti će svijet imati mir.“

U svjetlu tih opetovanih zahtjeva Neba papa Pio XII. izvršio je još jednu posvetu 7. srpnja 1952. u svom apostolskom pismu Sacro vergente anno. Ali postojali su ponovno brojni nedostaci u toj posveti. Kao prvo, umjesto da posveti narod Rusije, posvetio je ljude Rusije. Izjavio je: „Posvećujemo i na poseban način povjeravamo sve ljude Rusije tom Bezgrešnom Srcu.“ Dok je Rusija napokon spomenuta izričito (a Pio XII. je bio jedini papa koji je to učinio), narod, kao cilj posvećenja, nije identificiran. Sukladno tomu, Pio XII. nije učinio svečani čin zadovoljštine za mnoge grijehe tog naroda, za kojeg je Gospa rekla da mora biti dio posvete. Zapravo, Pio XII. nije pokazao da namjerava ispuniti Gospin zahtjev jer nikada nije spomenuo Fatimu.

Također u tom pismu nema spomena o pobožnosti zadovoljštine prvih pet subota ili o pobjedi Bezgrešnog Srca kroz obraćenje Rusije na katoličanstvo. Apostolsko pismo nije bilo svečani čin zadovoljštine i posvećenja; to je bilo puko izdavanje teksta, koji prethodno nije bio najavljen i za kojega nije bilo nikakvih priprema. Na kraju, i iznad svega, Pio XII. nije imao, niti je tražio, sudjelovanje katoličkih biskupa na toj posveti, uvjet koji je posebno naložen u ukazanju 1929. STOGA GODINE 1952. RUSIJA NIJE POSVEĆENA, IAKO JE PROŠLO 23 GODINE OD GOSPINOG NALOGA.

srijeda, 11. siječnja 2017.

Raspored svetih Misa (božićno vrijeme - siječanj 2017.)


SVEĆENIČKO BRATSTVO SV. PIJA X. SLUŽIT ĆE
SVETE MISE PREMA SLJEDEĆEM RASPOREDU:

14. siječnja (sv. Hilarije) u RIJECI
(Centar Zamet, Trg riječkih olimpijaca 1) u 18 h*
*(izmjenjeni termin s obzirom na najavu kod prošle Mise!)

15. siječnja (II. nedjelja nakon Bogojavljenja):
- u ZAGREBU (Hotel I, Ive Robića 2) u 10 h
- u SPLITU (Kapela sv. Jeronima, Zrinsko-frankopanska 58) u 18 h

16. siječnja (sv. Marcel) u SPLITU (Kapela sv. Jeronima) u 7 h

21. siječnja (subota, sv. Agneza) u SPLITU (Kapela sv. Jeronima) u 18 h

22. siječnja (III. nedjelja nakon Bogojavljenja):
- u ZAGREBU (Hotel I, Ive Robića 2) u 10 h
- u SLAVONSKOM BRODU (Falcon electronic, Vinogradska 2b) u 18 h

28. siječnja (subota, sv. Petar Nolasco) u RIJECI
(Centar Zamet, Trg riječkih olimpijaca 1) u 18 h

29. siječnja (IV. nedjelja nakon Bogojavljenja):
- u ZAGREBU (Hotel I, Ive Robića 2) u 10 h
- u SPLITU (Kapela sv. Jeronima) u 18 h


30. siječnja (sv. Martina) u SPLITU (Kapela sv. Jeronima) u 7 h

utorak, 10. siječnja 2017.

Pismo ravnatelja MI br. 4


Dragi vitezovi Bezgrješne!

Još od svog djetinjstva sveti Maksimilijan Kolbe primio je duboku ljubav i poštovanje prema Gospi. Odrastao je uz poljske pobožnosti ,,velikoj Majci Božjoj“, ,,Majci milosrđa”, ,,Presvetoj i blaženoj Djevici” i mnoge druge naslove dobro poznate svim katolicima u toj zemlji. Bezgrješno začeće posebno se slavilo da bi naglasilo katoličku istinu nasuprot raskolničkoj Ruskoj pravoslavnoj crkvi koji nisu primili taj privilegij kao dogmu vjere. Međutim, naslov ,,Immaculata” kao primjereno ime je upravo on skovao: on je htio učiniti popularnim veliko otajstvo Bezgrješnog začeća koje je za njega bilo više od sadržaja dogme proglašene 1854., da je Gospa začeta po jedinstvenoj povlastici da je izuzeta od ljage istočnog grijeha. Često je govorio o praktičnim aspektima te vjerske istine, koja je postala izvor čitavog njegovog duhovnog života i neizmjernog apostolskog djelovanja. Najljepši plod te pobožnosti zasigurno je Militia Immaculatae, skupljajući oko nje sve veći broj duša koje su nadahnute i zanesene time što je Ona bezgrješna.

Glavna misao iza osnivanja MI je formirati vojsku oko Gospe, jednu elitnu postrojbu punu ideala; zato ih je sveti Maximilian nazivao ‘vitezovima’, a ne običnim vojnicima. On je imao na umu veliko božansko pravilo: Bog u svom djelovanju na zemlji uvijek koristi stvorene instrumente i uglavnom bez njih ne djeluje u svijetu. Njegovo kraljevstvo na zemlji je svećenička Crkva i svaki kršćanin koji će surađivati s milošću Božjom u spasenju duša da ispuni najveću zapovijed - ljubav prema Bogu, ljubav prema bližnjemu.

MI je postala važno sredstvo u buđenju često uspavanih vjernika i da ih učini svjesnima njihove ključne uloge u vojujućoj Crkvi: da se bore na strani Žene iz Otkrivenja protiv neprijatelja našeg spasenja. Koja je to milost otkriti ponovno naš plemeniti, vječni i besmrtni poziv! Ona nas poziva u svom obilnom milosrđu, da radimo na pobjedi Njezinog Bezgrješnog Srca; ona nam dopušta da postanemo ,,lovci na duše” i postiže da donosimo ,,vječne plodove” s vječnom nagradom, jer ,,ono što činimo za druge, činimo dvostruko, trostruko i više za naše vlastito dobro”.

petak, 6. siječnja 2017.

Molimo za pokoj duše oca mons. Fellaya


G. Guy André Louis Fellay, otac našeg Generalnog poglavara, biskupa Bernarda Fellaya, preminuo je 5. siječnja 2017.  
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila mu.

Danas, 5. siječnja 2017. godine, sa žalošću smo saznali da je otac našeg Generalnog poglavara, biskupa Bernarda Fellaya, g. Guy André Louis Fellay preminuo u 86. godini života. Pogreb pokojnika bit će u ponedjeljak, 9. siječnja, u crkvi Bezgrješnog Srca Marijina Bogoslovije Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u Ecôneu, Švicarska.
Molimo vas da se pomolite za pokoj duše g. Fellaya, kao i za dušu njegove žene i majke biskupa Fellaya, koja je preminula prije 15 mjeseci. Također vas molimo da se u svojim molitvama sjetite biskupa Fellaya i njegove obitelji tijekom ovog razdoblja tuge i žalosti.

Bože, Stvoritelju i Otkupitelju svih vjernika, dušama slugu svojim Guya Andréa Louisa i Françoise podaj oproštenje svih grijeha, da pobožnim molitvama postignu pomilovanje, koje su uvijek željeli: koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, Bog: po sve vijeke vjekova.


Requiescat in pace.

srijeda, 4. siječnja 2017.

2017. – Ususret pobjedi Bezgrješnoga Srca Marijina!


Dragi prijatelji i dobročinitelji!
U svojoj mudroj Providnosti Bog svim ljudima pokazuje put kojim trebaju hoditi kroz život. On svakome daje jednu zadaću koju treba ispuniti. Tko želi pravedno živjeti, mora krenuti putem koji mu je pokazan i ispuniti zadaću koja mu je postavljena. Kako bi to moglo uspjeti, Bog nudi dvostruku milost, ponajprije svjetlo za razum kako bi čovjek spoznao put, a onda i poticaj za volju kako bi čovjek na njemu hrabro kročio naprijed. Osim toga, Bog nam pokazuje kako je veličajan cilj kojemu teže sva pregnuća ovdje na ovoj zemlji: vječno blaženstvo na nebesima, punina Kraljevstva Božjega, spas (po mogućnosti) svih duša. Ovaj je cilj ljudima svih vremena, osobito svetcima uvijek bio snažna motivacija i poticaj da upotrijebe sve svoje snage i da nikada ne malakšu na putu. „K cilju hitim, k nagradi višnjega poziva Božjeg u Kristu Isusu“ (Fil 3,14).

Ciljevi nove godine

Što vrijedi za naš životni put, vrijedi također i za dio jedne godine. Malobrojni će među nama, doduše, u ovoj novoj godini dostići vječni cilj, ali je ipak važno odrediti svoje privremene ciljeve koji nas približavaju vječnomu cilju: zadaće koje valja danas ispuniti, krjeposti koje valja steći, planove koje valja kovati. Bog svakoj godini postavlja njezine ciljeve. Na nama je da istražimo koje su to za nas osobno. Tko bez jasnih ciljeva i dobrih nakana ide u novu godinu, izlaže se pogibelji da se (pomalo) udalji od dobroga puta ili da uzalud spiska svoje ciljeve. A svatko od nas zna kako je značajna ova nova godina! Jedna velika jubilejska godina uvijek je i velika godina milosti! Bog želi obnoviti bujicu milosti koju je prije stotinu godina darovana svijetu po Gospi Fatimskoj! Kako bismo odgovorili ovim milostima, moramo – ponovno – imati cilj pred očima. Koji je cilj postavljen Fatimskoj godini, koji Fatimskoj poruci sveukupno?

100.000 vitezova Bezgrješne

Budući da Bog svoje milosti nudi posve velikodušno, i naš bi odgovor trebao biti velikodušan: Svećeničko bratstvo željelo bi Bezgrješnoj ponizno darovati 100.000 vitezova! Vitezovi koji su motivirani boriti se pod Marijinim stijegom; koji ove godine oduševljeno produbljuju znanje o Fatimskoj poruci kako bi Kraljičinu volju još bolje shvatili i ispunili. Neka što je moguće više vjernika donese odluku pristupiti Vojsci Bezgrješne, Militia Immaculatae! Koju veću čast i radost bismo mogli iskazati Bezgrješnomu Srcu?

Pobjeda Bezgrješnoga Srca

100.000 vitezova predstavljaju, naravno, samo jedan privremeni cilj. Oni i svi koji će slijediti borit će se za ono za što je draga Gospa Fatimska sišla na zemlju, za što je uputila toliko poziva čovječanstvu, izrekla obećanja i učinila čudesa. Ona je sama jasnim riječima izrekla cilj sveg svojega nastojanja poradi ljubavi prema ljudima: „Na kraju će moje Bezgrješno Srce pobijediti!“ – Bog želi ovu eklatantnu pobjedu na cijelome svijetu! On je želi kako bi svi ljudi spoznali veličanstvo jedne tako dobre Majke, stekli povjerenje u nju i obratili se. On je želi kako bi po Bezgrješnoj kraljevstvo njezina božanskoga Sina na zemlji dostiglo svoj vrhunac i puninu. Fatimska poruka kazuje da će se ova pobjeda Bezgrješnoga Srca pokazati kao posve neočekivana pobjeda Katoličke Crkve koja je, dakako, Kristovo kraljevstvo na zemlji. Sve lažne religije i ideologije, sve hereze i poroci nestat će pred sjajem svjetlosti istine i milosti. Svi će se obratiti na pravu vjeru. U svim će zemljama vladat u sjaju presveta Srca Isusa i Marije. Ova će pobjeda biti toliko iznenađujuća i potpuna da mi – iz današnje perspektive – ne bismo mogli u to vjerovati da to nije obećano. Ali obećanja su zbilja posve jasna: uz Fatimsku poruku postoji i nekoliko drugih ozbiljnih i crkveno priznatih proroštava koja predskazuju i pojašnjavaju istu pobjedu. Ova obećanja za nas su dubokom utjehom, isto kao što su to bila mesijanska proroštva za izabrani narod u sužanjstvu u Starome zavjetu. I dakako: uzvišeni cilj najbolja je motivacija! Bog nas je izabrao živjeti i boriti se, moliti se i trpjeti za tako jednu veličanstvenu stvar. I da nas to ne ispuni svetim ponosom i dubokom radošću! Stoga je dobro na početku ove godine baciti pogled na kraj, na kraj Fatimske poruke, na kraj svih naših osobnih nastojanja. „K cilju hitim, k nagradi višnjega poziva!“

U ovome smislu želim Vam dobru, bogato blagoslovljenu novu godinu spasenja 2017., posve ispunjenu ljubavlju i dobrotom naše drage Majke Božje Fatimske!

p. Stefan Frey

Izvor: Mitteilungsblatt – službeni glasnik Austrijskog distrikta, siječanj 2017.

ponedjeljak, 2. siječnja 2017.

Sv. Ivan Kapistran - gorljivi propovjednik Imena Isusova


Pobožnost Presvetom Imenu Isusovom razvila se i ojačala u 15. st. preko velikih promicatelja i apostola ove pobožnosti, franjevačkih svetaca, propovjednika, sv. Bernardina Sijenskog i sv. Ivana Kapistrana. Želimo zato na današnji blagdan pobliže razmotriti na koji je način ova pobožnost pokretala njihovo djelovanje i koju nam poruku njihov primjer daje i za današnje vrijeme.

Prva polovica petnaestog stoljeća bila je obilježena velikim unutarcrkvenim sukobima. Vladala je velika podijeljenost i to ne zbog vjerskih, doktrinarnih, nego zbog osobnih, društvenih, političkih razloga. Nakon avinjonskog sužanjstva, kada su se pape vratili u Rim, došlo je do podjele među biskupima i kardinalima koji su, vođeni političkim razlozima, izabrali protupapu i to je žalosno stanje trajalo čak nekoliko desetljeća. U jednome trenutku bila su čak trojica pretendenata za papinstvo i cijelo je to stanje uzrokovalo veliki nemir i zbunjenost u kršćanskom svijetu. Isto je tako tragično bilo stanje u društvu – koje se službeno priznavalo kršćanskim, ali mu je nedostajao pravi duhovni temelj. Uvukli su se brojni ćudoredni poroci i zastranjenja koji su teško izobičavali kršćanski identitet tadašnjeg društva. U tome su nastupili sv. Bernardin Sijenski i Ivan Kapistran kao odlučni Kristovi apostoli koji su željeli tadašnjem narodu Božjem vratiti Kristov lik koji je sve više blijedio. Oni su bili vatreni propovjednici Božje riječi. Propovijedali su Krista po brojnim srednjoeuropskim gradovima. Narod bi hrlio u tisućama da bi čuo glas ovih Božjih ljudi kako mu s božanskim prosvjetljenjem tumače otajstva vjere. Njihove višesatne propovijedi nikog nisu umarale i puk Božji je sa zanosom upijao svaku njihovu riječ, njihovu vatrenu revnost za spasenjem duša. Oni su otvoreno i bez ikakve zadrške šibali sve poroke tadašnjeg vremena. Prodirali su u savjesti ljudi i željeli poput Krista – konačnog suca, sažgati svu pljevu i očistiti njivu Gospodnju od svake truleži i korova. Mase bi bile ganute, u suzama okajavale svoje grijehe, a nakon propovijedi postavila bi se lomača na koju bi oni bacali sve ispraznosti koje su ih uvlačile u grijeh. Snaga propovijedi ovih Božjih ljudi bila je upravo u Imenu Isusovom. U snazi njegovog Imena pozivali su narod na obraćenje, izlagali bi javno monogram IHS – koji čine prva tri grčka slova Isusovog imena, i pozivali zajedno sa sv. Pavlom: da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno. Da se iskaže čast i klanjanje našem božanskom Spasitelju kojemu ga mi dugujemo jer nema u drugome spasenja.

Ispitajmo zato i mi naše savjesti, koju su to ispraznosti koje nas zavode na krivi put? Što nas to ometa u našoj želji i nužnosti da dademo Bogu onu najvišu čast svojim životom? Zasigurno je jedna od najvećih ispraznosti koja ometa našu predanost Gospodinu čitanje ispraznih tekstova, časopisa i gledanje televizije. Koliko vremena utrošimo na beskorisne stvari kojima želimo samo utažiti svoju znatiželju ili pronaći neurednu razonodu, zapostavljajući pritom molitvu i svoj duhovni život. Televizija danas zauzima središnje mjesto u dnevnom boravku jedne obitelji, poput žarišne točke oko koje se svi okupljamo. Sama ta činjenica pokazuje koliko je neprirodno postavljen naš način života koji trebamo u temelju mijenjati – ukloniti ona sredstva koja vrve ispraznim i nemoralnim sadržajima i stvoriti povlašteno mjesto za molitvu i susret s Bogom. Molitva mora postati središnjom točkom u životu današnjih obitelji. Samo po njoj mogu naše obitelji jačati i dobiti snagu da izgrađuju Crkvu, da se u njima rode sveta svećenička i redovnička zvanja, kao i katolički muževi i žene koje će zauzeto djelovati za izgradnju Kristovog kraljevstva u svijetu.