utorak, 28. veljače 2017.

Raspored svetih Misa (ožujak 2017.)


4. ožujka (prva subota, zavjetna Misa Bezgrješnog Srca Marijinog) u Splitu
(Kapela sv. Jeronima, Zrinsko-frankopanska 58) u 18 h

5.
ožujka (I. korizmena nedjelja):
- u Splitu (Kapela sv. Jeronima) u 9.30 h
- u Zagrebu (Hotel Fala, II. trnjanske ledine 18) u 18 h

11. ožujka (kvatrena subota) u Splitu (Kapela sv. Jeronima) u 18 h
12. ožujka (II. korizmena nedjelja):
- u Splitu (Kapela sv. Jeronima) u 9.30 h
- u Zagrebu (Hotel Fala) u 18 h

18. ožujka (svagdan) u Slavonskom Brodu
(Falcon electronic, Vinogradska 2b) u 18 h

19. ožujka (III. korizmena nedjelja):
- u Zagrebu (Hotel Fala) u 18 h
- u Splitu (Kapela sv. Jeronima) u 18 h

20. ožujka (svetkovina sv. Josipa) u Splitu (Kapela sv. Jeronima) u 18 h

21. ožujka (utorak, svagdan) u Splitu (Kapela sv. Jeronima) u 7 h

25. ožujka (Blagovijest) u Splitu (Kapela sv. Jeronima) u 18 h
26. ožujka (IV. korizmena nedjelja):
- u Splitu (Kapela sv. Jeronima) u 9.30 h
- u Rijeci (Centar Zamet, Trg riječkih olimpijaca 1) u 10 h
- u Zagrebu (Hotel Fala) u 18 h

ponedjeljak, 27. veljače 2017.

Pobožnost svetom Licu Isusovom


,,Raduj se, kćeri moja; jer se bliži čas kada će se roditi najljepše djelo pod suncem." - Gospodinove riječi sestri Mariji od svetog Petra.

Naš Gospodin ovdje govori o davanju zadovoljštine 'Svetom Licu', koje je prema Njegovom otkrivenju određeno da bude sredstvo pobjede nad bezbožnim komunizmom i masonerijom za obnavljanje mira u svijetu.

Prije Fatime, prije stvarnog zahtjeva Blažene Djevice Marije upućenog troje fatimske djece za posvetu Rusije Njezinom Bezgrešnom Srcu i kasnije sestri Luciji oko pobožnosti prvih subota, Gospodin Isus se ukazao karmelićanskoj redovnici u Toursu - u Francuskoj oko 1840. da širi pobožnost 'Svetom Licu'.

Dana 8. kolovoza 1843. papa Grgur XVI. donio je papinsku uredbu za uspostavu bratovštine pod zaštitom sv. Luja IX. Francuskog za zadovoljštine za hule protiv svetog Božjeg Imena .

26. kolovoza je sluga Božji Leo Dupont (1797. - 1876.), "sveti čovjek iz Toursa", počeo po zagovoru sv. Luja širiti među nekoliko zajednicama u Toursu molitvu na čast Svetog Božjeg Imena. Molitve su se proširile po svim vjerničkim domovima u gradu.

Osamnaest dana prije tih događaja, dok je započinjala svoju večernju molitvu, Isus joj je dao shvatiti da će joj dati molitvu zadovoljštine, "zlatni bodež" za hule protiv Njegovog Svetog Imena.

Izvijestila je da je u svojoj viziji vidjela sv. Veroniku kako sa svojim velom briše pljuvačke i blato s Lica Isusova na putu do Kalvarije. Rekla je da se današnja svetogrđa i hule nadovezuju na pljuvačke i blato koje je Veronika obrisala taj dan. Prema riječima sestre Marije od sv. Petra, u njezinim vizijama Isus joj je rekao da je želio pobožnost Njegovom Svetom Licu kao zadovoljštinu za svetogrđa i hule, koja je On opisao kao "otrovne strelice". Napisala je i molitvu Zlatna strijela Svetoga Lica, koju joj je diktirao Isus. Ova molitva je sada poznato djelo zadovoljštine Isusu Kristu.

Jednog dana Leo je čuo za ovu karmelićanku, koja je imala vizije Gospodina Isusa. "Razmislite o uvredama koje mi se nanose od strane komunističkih udruženja, neprijatelja Crkve i Krista. Oni su stavili svoje ruke na pomazanike Gospodinove (svećenike). No, njihovi zli planovi su uzaludni i neće uspjeti! Želim ustanoviti djelo zadovoljštine! Jer su djela zadovoljštine Svetom Licu ta koja će zadržati Božju pravednost."

Sluga Božji Leo Dupont je odmah počeo širiti ovu pobožnosti. Molio je i širio ovu pobožnosti prema Svetom Licu Isusovom oko 30 godina. Crkva je čuvala dokumente koji se odnose na život sestre Marije od sv. Petra i pobožnosti. Na kraju je 1874. Charles-Théodore Colet imenovan za novog nadbiskupa Toursa. Nadbiskup Colet pregledao je dokumente i 1876. dao dozvolu za njihovu javnu objavu i poticanje pobožnosti. Pobožnost Svetoga Lica Isusova je na kraju odobrio papa Lav XIII. 1885. godine.

Cilj ovog malog izlaganja je oživjeti pobožnost prema Svetom Licu Isusovom kao sredstvo zadovoljštine Bogu za zlodjela počinjene naspram Njegovom Božanskom Veličanstvom. Može se postaviti pitanje, nije li se ta pobožnost zadovoljštine općenito prakticirala u Crkvi prije nekog vremena? Odgovor je: da, bila je raširena već dugi niz godina nakon uredbe pape Lava XIII., kojom je kanonski uspostavljena nadbratovština Svetoga Lica 1885. Nažalost, ona je zapuštena i zaboravljena u godinama neposredno prije Prvog svjetskog rata - 1914. Nije li to možda zbog našeg neuspjeha da se nastavi ta zadovoljština, kao što je zahtijevao naš Božanski Gospodin u Njegovim objavama svetoj karmelićanki iz Toursa, da je Bog dopustio "zlobu zlih ljudi" da nam se istaloži u dva svjetska sukoba, uza sve njihove neizrecive užase?

nedjelja, 26. veljače 2017.

Euharistijsko klanjanje u Splitu


U tradicionalnom rimskom obredu običaj je da se kao priprava uoči početka korizme održava 40-satno euharistijsko klanjanje koje završava svečanim litanijama i blagoslovom. Tom prilikom održano je ove subote u Kapeli sv. Jeronima u Splitu kratko euharistijsko klanjanje, po prvi puta od uređenja kapele. Ovdje donosimo nekoliko fotografija. Pripremimo se svi za početak korizme da bismo u ovom pokorničkom vremenu mogli primiti brojne plodove za naš duhovni život.



petak, 24. veljače 2017.

Fatima i čudo u Santaremu


Euharistijsko čudo u Santaremu pruža nagovještaj poruke u Fatimi iako su jedan od drugog udaljeni 650 godina. Oko 40 kilometara od Fatime, u Santaremu – u istoj županiji kao Fatima – dogodilo se euharistijsko čudo 16. veljače 1266. Iako neki spominju godinu 1247., točna godina nije tako važna, jer činjenica je da je sačuvana posvećena hostija 750 godina, netaknuta i krvava, u crkvi svetog Stjepana i svetog Čuda.

Priča o ovom čudu počinje s nesretnom ženom koju je muž ostavio radi druge žene. Umorna od trpljenja, nije se obratila Bogu, već vještici koja je htjela uz pomoć svojih čarolija učiniti nešto u vezi ženine tužne sudbine. Vještica je obećala da će joj pomoći ako joj ona donese posvećenu hostiju.

Nesretna žena, osljepljena svojim očajem, pristala je počiniti svetogrđe. Otišla je u crkvu svetog Stjepana i primila Pričest. Nakon što je primila Presveti Sakrament od svećenika na jezik, krišom je izbacila hostiju na veo, izašla iz crkve i požurila u vještičin brlog. Ali na tom putu počela je teći krv iz vela, a da ona to nije primjetila i ljudi koje je susretala upitali su je li se ozbiljno ozlijedila kada toliko krvari.

Nesretna žena, potpuno smetena, požurila je kući i zaključala čudesnu hostiju u škrinju. Slučajno se baš te večeri muž vratio kući. Usred noći oboje su se probudili i vidjeli da kuća sjaji od svjetla i da zagonetne zrake dolaze i škrinje. Kada mu je žena rekla za grijeh koji je počinila, muž je zajedno s njom proveo čitavu noć na koljenima u molitvi. U zoru su obavijestili župnika o tom događaju koji je došao do njihove kuće da uzme hostiju i odnese je nazad do crkve sv. Stjepana u svečanoj procesiji, koju je slijedilo mnoštvo svećenika i vjernika. Hostija je nastavila krvariti sljedeća tri dana. Zatim je stavljena u voštanu monstrancu u crkveno svetohranište.

Stoljeće kasnije, potresni događaj

Svećenik je 1340. otvorio svetohranište i vidio da je voštani omotač bio slomljen na nekoliko mjesta i da je umjesto njega tu nastala kristalna bočica; čudesna hostija i krv bile su u bočici. Kako su stavljene u zapečaćenu bočicu? Nitko ne zna.

utorak, 21. veljače 2017.

Pitanje papinskog krivovjerja (I.)


Katedra sv. Petra okružena Berninijevom skulpturom u Bazilici sv. Petra u Rimu


I. dio: Uvod u problem

U jesen 2014. godine, i onda opet u listopadu 2015. godine, papa Franjo je sazvao dvije sinode u Rimu da bi se posavjetovao s biskupima iz cijelog svijeta o pitanjima koja se tiču ,,ljudske obitelji. Rezultat toga je bila posinodalna Apostolska pobudnica Amoris Laetitia od 19. ožujka 2016. godine na temu ,,Ljubav u obitelji. Njezino osmo poglavlje otvara vrata praktičnom nijekanju tradicionalne crkvene discipline glede sakramenta braka, a time ujedno dovodi u pitanje i osnovne dogmatske pretpostavke.

Dana 15. rujna 2016. godine četiri kardinala: Burke, Brandmüller, Caffarra i Meisner, poslali su papi privatno pismo u kojem su ga s poštovanjem zamolili da pojasni nedavnu apostolsku pobudnicu po pet spornih točaka pomoću uobičajenog postupka ,,dubia [,,dvojbe], drugim riječima, formuliravši pet pitanja koja traže jasni odgovor: da ili ne. Eksplicitna namjera ovog koraka bila je provjeriti može li se smatrati da je tekst pobudnice na označenim mjestima u skladu s moralnim naukom Crkve do danas.

Budući da papa Franjo nije dao odgovor, pet dubija je objavljeno 16. studenog. Do danas Sveta Stolica još nije dala očekivani odgovor.

Obrazlažući tu šutnju, u intervjuu objavljenom na LifeSiteNews 19. prosinca, kardinal Burke je izjavio da mora postojati odgovor na dubiju:

,,Jer one se odnose na same temelje moralnog života i trajni nauk Crkve s obzirom na dobro i zlo, s obzirom na različite sakramentalne stvarnosti kao što su brak i sv. pričest i tako dalje.i

nedjelja, 19. veljače 2017.

Šezdesetnica


Naša priprava za korizmu nastavlja se današnjom nedjeljom. Sv. Apostol Pavao pokazuje nam sasvim jasno u svojoj Poslanici Korinćanima kojoj svrsi služe patnja i samozataja. Prve nedjelje došašća promatrali smo, dragi vjernici, kako se možemo svetom Misom, osobnom i zajedničkom molitvom, svetom ispovijedi, samozatajom i dobrim djelima, pripraviti na susret sa svemogućim Bogom. Na današnji dan trebamo te mogućnosti samozataje pobliže razmotriti, da bismo bolje razumjeli njihov smisao.

Današnja nam poslanica u tome pomaže – u njoj sv. Apostol Pavao potanko opisuje sva svoja trpljenja i spremnost za žrtvu: ,,Od Židova sam primio pet puta četrdeset manje jedan udarac. Tri puta sam bio šiban, jedanput kamenovan tri puta sam doživio brodolom, noć i dan proveo sam u dubini morskoj. Potom nastavlja nabrajanje: da su ga zarobili i razbojnici, da je bio u smrtnoj opasnosti od vlastitog naroda i od pogana. Puno je postio, a morao je podnijeti i žalost te spominje i brige kršćanske zajednice oko kojih je bio zabrinut. Kako je moguće uzeti na sebe tolike žrtve? Odgovor nam daje također sam sv. Pavao apostol: ,,Dosta ti je moja milost jer se sila usavršava u slabosti. To znači: križ koji je stavljen na nas nije veći od onoga što možemo podnijeti. Ako se žrtvujemo za naše spasenje i za spasenje drugih, to neće nikad ostati bez uspjeha, odnosno na to još dobivamo milost.

Zato nije teško razumijeti da je priprava za korizmu važna, no ipak, u nju ne možemo naprosto uletjeti, početi iznenada. Nasljedovanje Krista nije improvizacija, treba se pripremiti na svaki trenutak nasljedovanja i svakome trenutku dati pažnju. Tako razumijemo i poruku koju nam na današnji dan upućuje naš Spasitelj, kada govori o sjemenu koje pada na različita tla. Jedan dio sjemena pada na kameno tlo: ,,Koji su na kamenitu tlu, to su oni, koji doduše riječ slušaju i s radošću primaju, ali ne uhvate korijena. Vjeruju za neko vrijeme, ali u vrijeme napasti otpadnu”. Isto tako ugiba i sjeme koje padne pod trnje ili na put. Kada dođu brige, užici, bogatstvo života, ono se okreće od riječi života, odnosno ne donosi nikakav plod.

petak, 17. veljače 2017.

Moraju li katolici ići na novu Misu?


Ovaj odlomak iz časopisa SiSiNoNo iz svibnja 2007. sadrži pismo kritike jednog svećenika upućeno uredniku oko stajališta Bratstva u vezi nove Mise. U tom pismu svećenik krivo citira pogrešno predstavljeno stajalište Bratstva dok u isto vrijeme tvrdi da su katolici obavezni ići na Novus ordo iako je ona ,,protestantizirana. Urednikov odgovor iz svibnja 2007. razjašnjava stajalište Bratstva citirajući crkveni nauk oko nedjeljne obveze i kako nova Misa predstavlja opasnost za vjeru te je stoga treba izbjegavati.

Moramo li ići na ,,protestantiziranu“ Misu?

Postavljeni upit

Poštovani uredniče,
Čitam vaš časopis... godinama. U njoj se često kritizira Novus ordo Missae... koliko mi se čini, ipak ne posve jasno: vaše kritike su često mutne, ili barem to tako izgleda. Prije nekoliko godina... u vašoj je kolumni dan savjet da se sudjelovanje na nedjeljnoj Misi koja se služi prema N.O.M. nadomjesti polusatnim (ili jednosatnim) razmatranjem, čitanjem Biblije, ili drugim pobožnostima jer ona nije normalna Misa. Pišem vam da mi to dokažete, da otvoreno i iskreno kažete da su sve nove Mise nevaljane i tada će vaše stajalište biti dosljedno... jer ništa se ne može usporediti s valjanom Misom (koja je, štoviše, obvezatna).

Također kažem da je protestantizirana ili protestantizirajuća Misa (ako baš hoćete najviše u načinu, propustima, nakanama) jedno, a protestantska Misa nešto drugo. Među ta dva pojma je ogromna razlika...

U časopisu Courrier de Rome od prošlog rujna pronašao sam članak s naslovom ,,Dobar pastir, vukovi i najamnik“, [The Angelus, siječanj 2007., str.19.-26.] (koji sadrži) optužbu protiv nove Mise u vezi krivovjerja. Pročitao sam taj članak sedam ili osam puta ili više, nadajući se da ću pronaći između redaka neku doktrinarnu pogrešku (u riječima ili djelima), jer takvo je krivovjerje.

Ako ono postoji trebalo bi ga točno definirati jer se radi o vrlo važnoj stvari... Urednik, pak, u svom komentaru govori o nečemu drugome (i govori dobro), ali ne uspijeva objektivno dokazati zabludu krivovjerja. Sve se sažima u anegdoti nadbiskupa Marinija. Teza je: ,,novi obred je krivovjerje”; dokaz je: ,,u starom obredu misnik bi pokleknuo, poklonio se hostiji, ustao, pokazao je ljudima, onda bi opet pokleknuo da bi se poklonio“. Moj komentar: Je li cijeli obred krivovjerje zbog propuštenog poklecanja? Pitam: gdje je krivovjerje, doktrinarna zabluda u riječi ili djelima?

...Moje očekivanje jasne izjave o [krivovjernom stanju] N.O.M.... pretvorio se u razočaranje. Dodat ću da mi se svidio ostatak članka... pišem vam potaknut živim osjećajem kršćanske i svećeničke ljubavi.

Vrlo iskreno vaš u Presvetom Trojstvu.

Svećenik

Odgovor

Dragi brate u svećeništvu,

Kao prvo, moramo istaknuti da u spomenutom članku riječ „krivovjerje“ povezano uz novu Misu ne dolazi iz našeg pera, nego iz usta nadbiskupa Marinija; ili bolje rečeno, nadbiskup Marini stavio ju je u usta svog sugovornika lefebrovca u mahnitoj maniri te ste ju s pravom istaknuli, ali pogrešno pripisali nama.

Ono što dolazi pak iz našeg pera je komentar u kojem poričemo „lefebrovsku“ tezu, a sumnjamo je li ona ikad uistinu izrečena, barem na način kako je upotrebljava Marini:

,,On [Marini] očigledno želi prikazati sve te “lefebrovce” - kako ih on naziva, kao gomilu imbecila koji zasigurno imaju mentalnih problema kada svode liturgijsku reformu na jednostavno pitanje poklecanja... "

A moramo reći da je barem što se vas tiče on postigao svoj cilj, ako uzmemo u obzir vaše pismo.

U stvarnosti, ako je ikoji ,,lefebrovac” rekao štogod na tu temu, on to nije rekao na ,,sulud” način kojim se služi nadbiskup Marini. ,,Lefebrovci”, koji su do posljednjeg koncila spokojno počivali u krilu sveta Majke Crkve, stavljeni su u poziciju da moraju štititi svoju vjeru te prisiljeni steći solidno znanje o razlikama između katoličkog nauka o svetoj Misi i luteranskog nauka.

Jedan od glavnih problema je sljedeći: Katolička crkva naučava da se u Misi Gospodin uistinu uprisutnjuje na oltaru riječima koje svećenik izgovara u trenutku posvećenja, a kod luterana se ne radi se o riječima posvećenja već vjeri prisutnih vjernika koja proizvodi određenu duhovnu Kristovu prisutnost za vrijeme večere. Odatle promjena koju su ekumenisti uveli u novi „katolički“ obred.

U tradicionalnom rimskom obredu (kojeg se nepravilno naziva Misa sv. Pija V.) svećenik nakon prvog posvećenja, svjestan da u svojim rukama ne drži više kruh, nego pravo Tijelo Kristovo, odmah pokleca i klanja se svome Bogu; zatim se uspravlja i podiže posvećenu Hostiju i predstavlja ju vjernicima da joj se oni poklone; napokon, nakon što ju je stavio na tjelesnik, koji podsjeća na platno i stvarnost božanskog Tijela, on joj se opet klanja (i to ponavlja, mutatis mutandis, za kalež Kristove Krvi).

U Misi prema novom obredu se sve promijenilo: kao da se ništa ne događa snagom riječi posvećenja, svećenik bez ikakvog znaka klanjanja odmah podiže Hostiju i pokazuje je prisutnim vjernicima; zatim ju ne stavlja na tjelesnik već na patenu i tek onda poklekne (on radi to isto, mutatis mutandis, za kalež Kristove Krvi).

Što su protestanti zaključili iz takve promjene? Da se Katolička crkva složila s Lutherom protivno Tridentskom saboru: po vjeri okupljenih, a ne riječima posvećenja, Krist je postao duhovno prisutan za vrijeme večere; zato svećenik u novom obredu prvo pokazuje hostiju vjernicima, a tek onda poklekne i pokloni se. Takav zaključak mogu izvesti protestanti koji zbog ove promjene i drugih, nemaju problema koristiti obred pape Pavla VI. za svoju „večeru“, dok su prije držali “papističku Misu”, odnosno, tradicionalni rimski obred, odvratnom. Prevareni katolici dobre vjere, pak, nisu shvatili ozbiljnost te „ekumenske“ promjene (niti ostalih), ili su prešli preko svog čuđenja rekavši sami sebi da na koncu transupstancijacija ovisi o riječima posvećenja, a ne o znakovima klanjanja, bilo da je broj poklecanja povećan ili smanjen. Ali to ne mijenja činjenicu da u novom obredu postoji objektivan pomak prema luteranskom nauku i jednako objektivno uzmicanje od katoličkog nauka svete Mise, kako su to napomenuli kardinali Ottaviani i Bacci papi Pavlu VI., i da to može biti opasnost za „protestantaciju“ novih naraštaja katolika.

utorak, 14. veljače 2017.

Nadbiskup Lefebvre: zašto ići u Rim?


Osobno sam uvijek bio uvjeren da, dok pružamo otpor i vjerno se držimo svete Predaje Crkve, imam obvezu ići u Rim da bih prosvjedovao i sve činio da bi se jednoga dana dogodio povratak Tradiciji. No neki su članovi Bratstva nažalost mislili da ne bi trebalo ići u Rim, da ne bi trebalo imati nikakve veze s onima koji se nalaze u zabludi, koji su prihvatili Drugi vatikanski sabor i njegove posljedice. I budući da je Bratstvo nastavilo držati veze s Rimom i papom, zato su oni odlučili napustiti Bratstvo.

Draga moja braćo, Bratstvo nikad nije tako djelovalo. Bio sam uvjeren da se nikad ne smije davati takav primjer. Naprotiv, ne prestajem ići u Rim, nastavljam ići u Rim, ostajem i dalje u vezi s kardinalom Ratzingerom – kojeg poznajete, da bismo postigli povratak Rima Tradiciji.

Ako bih bio uvjeren da papa više nije tu, da pape više nema, zašto bih onda trebao ići u Rim? I kako bih se onda mogao nadati da postignemo da se Crkva vrati svojoj svetoj Tradiciji?

Jer samo papa može Crkvu voditi da se vrati Tradiciji. Samo on ima vlast, samo on ima odgovornost, a ako se pak on danas, nažalost, daje uvući u zablude Drugog vatikanskog sabora, to još nije razlog, da se od njega odijelimo. Sasvim suprotno, moramo poduzeti sve napore da bismo ga doveli do toga da promisli o ozbiljnosti stanja, da bismo ga potaknuli na povratak Tradiciji i tražili od njega da vrati Crkvu na put koji je ona slijedila dvije tisuće godina.

Neko od vas možda će mi odgovoriti, i neki koji nas zbog toga napuštaju, odgovorit će mi: ,,To je beskorisno, uzalud tratite vrijeme!. Oni tako misle, zato što nemaju povjerenja u Boga. Bog može sve! Ljudski gledano je misao ispravna jer stanje je obeshrabrujuće. Ali dragi Bog može sve. I molitva može sve postići. I zato moramo moliti za papu, dvostruko moliti, da ga dragi Bog prosvijetli, da konačno otvori oči i uvidi pustoš koja se širi u Crkvi, da bi se bogoslovije ponovno napunile kao naše, da bi ponovno bilo svećenika koji služe pravu svetu Misu i pjevaju hvalu dragome Bogu, kao što je to naš Gospodin učinio na Križu i da se Misna Žrtva nastavi!

Zato idem u Rim. To je Svećeničko bratstvo, dragi moji prijatelji.

(Iz propovijedi nadbiskupa Lefebvrea održane u Zaitzkofenu prigodom svećeničkih ređenja, 26. veljače 1983.)


Izvor: fsspx.de

nedjelja, 12. veljače 2017.

Je li moguće obratiti muslimane?


Za vrijeme svog dugog poslanja u Africi nadbiskup Lefebvre stekao je temeljito znanje o lažnim religijama, čarobnjaštvu, a posebno o islamu. Još od koncila, a posebno nakon Asiza s praksom nerazumnog ekumenizma, Vatikan i biskupi umnožavali su „zajedničke molitvene susrete“ sa svim religijama.

Danas kada slušamo kako se na sve strane citira islam – i s građanske i s religiozne strane, kao primjer i izvor obogaćivanja, njegovo je svjedočanstvo posebno zanimljivo.

Ovaj članak uzet je iz francuskih novina Fideliter (rujan - listopad, 1987., #59): ,,Nadbiskup Lefebvre: Mojih četrdeset godina biskupstva".

Prosudba islama - nadbiskup Lefebvre

Sv. Pio V. zaštitio je španjolske katolike od islama

U vrijeme kada islam galopirajući napreduje u Africi pa čak i u Europi, dovoljno je okrenuti se učiteljstvu Crkve. Pročitajte pisma koja je sv. Pio V. naslovio na kralja Španjolske. Rimski prvosvećenik osuđuje islam, religiju koju on, pobjednik kod bitke u Lepantu (7. listopada 1571.), zna i predobro, i javno osuđuje opasnosti koje on predstavlja za katoličanstvo.

Papa traži Filipa II. da snažno i hrabro intervenira protiv islama, da bi spriječio da se pokvarenost i nemoral koje on širi prošire u katoličkoj sredini. Svatko je znao u to vrijeme da je bilo španjolskih katolika koji su bili zavedeni islamom i napustili svoju vjeru. To je bilo vrlo teško vrijeme.

Danas nitko ne zna povijest; više nismo spremni učiti iz povijesti, jer se pretvaramo da se sve promijenilo, da je sve u redu i da su svi dobri. Pa opet, ako citiramo samo europske žene koje su se udale za muslimane, vidimo da su oni muževi koji su napustili svoje žene, držeći se Kur'ana, uzeli i djecu koja su rođena u tom braku – pod isprikom da prema kuranskom zakonu djeca rođena u miješanom braku trebaju biti muslimani. 

četvrtak, 9. veljače 2017.

Biskup Fellay: Potrebna je jasnoća da bi se krenulo naprijed


Preuzvišeni objašnjava da je prije nego FSSPX prihvati prelaturu, potrebna jasnoća iz Rima u vezi zabluda Drugog vatikanskog sabora.

Dana 29. siječnja, biskup Bernard Fellay dao je 20-minutni intervju na TVLibertés. Odgovor Generalnog poglavara na televiziji o kanonskoj strukturi osobne prelature Svećeničkog bratstva sv. Pija X. bio je kratak:
,,Tako sam rekao Rimu vrlo jasno da, kao što je nadbiskup Lefebvre znao reći u svojim danima, imamo uvjet sine qua non: ako se taj uvjet ne ispuni, mi nećemo popustiti. A taj uvjet je da mognemo ostati kakvi jesmo, da zadržimo sva načela koja su nas očuvala živima, koja su nas očuvala katolicima.

Na pitanje Jean-Pierrea Maugendrea: „Što to danas, konkretno, još uvijek nedostaje?“, biskup Fellay je odgovorio:

„Pečat. A tako i jasna, nedvosmislena izjava da će se ta jamstva poštovati“.

Neminovno rješenje?

Odmah su neki zaključili da je kanonsko rješenje za FSSPX bilo neizbježno. I to dan nakon što je nadbiskup Pozzo, kako je izvijestio Andrea Tornielli u La Stampi, dao neku vrstu vjerodostojnosti toj vijesti ... kao da je sve ovisilo o jednostavnoj izjavi.

Stvari nisu tako lako sa strane Bratstva. Dana 26. siječnja je na radiju Courtoisie u jednosatnom razgovoru s p. Alainom Loransom biskup Fellay objasnio što on razumije pod jamstvima i stanjem ,,da bismo mogli ostati kakvi jesmo“.“ (Vidi tekst biskupa Fellaya u nastavku.)

Problem nije u kanonskoj strukturi koja ne bi bila prihvatljiva. Naprotiv, iako ,,postoje pojedinosti koje treba poboljšati ... [i] stvari o kojima još treba raspraviti“, osobna prelatura ,,je primjerena i odgovara našim potrebama“, kaže biskup Fellay.

Bitka ideja

,,Problem je, opet, ova bitka ideja“, naveo je. Te ideje su, primjerice: ekumenizam, vjerska sloboda, odnosi između Crkve i države, reformirana liturgija. Kao što biskup Fellay kaže:

,,[Borimo se protiv] ovog modernističkog načina razmišljanja, protiv kojeg ili zbog kojeg smo čak bili proglašavani raskolnicima i sve ostalo, da smo izvan Crkve....
Zabluda ostaje zabluda. Tako mi ostajemo danas, kao i prije, jednako uvjereni da postoje zablude koje su se proširile u Crkvi i koje ubijaju Crkvu.“ 

srijeda, 8. veljače 2017.

Oblačenje i tonzura u Zaitzkofenu 2017.


Dana 2. veljače, na blagdan Marijinog očišćenja (Svijećnicu), bilo je u Bogosloviji u Zaitzkofenu oblačenje novih bogoslova, a bogoslovi 2. godine primili su tonzuru.

Kroz oblačenje odložilo je ukupno sedam mladića (3 Nijemca, 1 Švicarac, 1 Poljak, 1 Belgijanac i 1 Mađar) ,,ruglo svjetovnog odijela“ (citat iz odijela), da bi u reverendi sasvim vidljivo obukli Isusa Krista.

Crna reverenda, koja sasvim pokriva tijelo, znak je za to da je Kristov učenik umro svijetu. Obred oblačenja naročito je dojmljiv. Kandidati ulaze u svojem svjetovnom odijelu, noseći reverendu već na ruci. Njihovi roditelji, braća i prijatelji došli su tog dana na obred i promatrali napeto, pa možda i pomalo sjetno, kako biskup blagoslivlja reverende. Odmah nakon toga napuštaju kandidati crkvu da bi obukli novo odijelo. Potom ulaze pod napetim pogledima njihove rodbine i braće, sada izvanjski potpuno promijenjeni. Na kraju im biskup predaje blagoslovljenu svijeću kao zahtjev da se svakodnevno sve više suobličuju raspetom Spasitelju.


Tonzura, koja je podijeljena šestorici bogoslova 2. godine (1 Nijemac, 1 Austrijanac, 1 Švicarac, 2 Čeha i 1 Litvanac), je primanje u klerički stalež sa svim pravima i obvezama.

Biskup pri tonzuri odreže kandidatima pet pramenova kose u obliku križa. Pritom kandidat govori: ,,Gospode, ti si meni baština i dio; ti si, koji mi je odredio sudbinu moju.“. Time on odabire Gospodina i duhovni stalež kao svoju baštinu i odriče se svijeta. Biskup potom moli: ,,Udijeli, molimo Te, svemoguće Bože, da ovi Tvoji sluge, kojima smo odrezali dijelove kose, trajno ustraju u Tvojoj ljubavi i očuvaj ih neokaljanima za vječnost.“ Potom zbor pjeva: ,,Ovi će primiti blagoslov od Gospodina i milosrđe od Boga, njihovog Spasitelja; jer ovo je naraštaj onih, koji traže Gospodina.“ Nakon toga oblači biskup kandidate bijelom roketom.


U svojoj propovijedi biskup de Galarreta uputio je na to da obred oblačenja i tonzure označuju oba bitna vidika nasljedovanja Krista, naime s jedne strane je to samozataja i odricanje od svijeta, a s druge strane predanje Kristu. Nadbiskup Lefebvre, osnivač Svećeničkog bratstva sv. Pija X., uvijek je inzistirao na tome da polovično samodarivanje nije dostatno, nego je potrebno predati se Gospodinu posve i nepodijeljeno, s čvrstom voljom za samoodricanjem iz ljubavi za Krista, s velikodušnošću i radošću.


Krist mora biti uzor i model svećeničke svetosti. Njemu se kandidati trebaju sve više suobličavati i prakticirati njegove kreposti. To je duhovnost Crkve kao i Svećeničkog bratstva i jasno je izražena u sv. Misu, gdje se Krist posve predaje na slavu Božju. Pavao traži od kršćana da svuku starog čovjeka i obuku novoga, stvorenog prema Kristu, te da u vjeri, nadi i ljubavi uzmu oružje svjetla.


Izvor: fsspx.de

ponedjeljak, 6. veljače 2017.

Preljub: što o tome naučava sveta Rimokatolička crkva?


Katolički nauk o tom pitanju dao nam je sam Bog u Bibliji:

Mk (10, 11-12):  „On im odgovori: ,,Tko otpusti svoju ženu i oženi se drugom, čini preljub prema prvoj. Ako li žena otpusti svoga muža i uda se za drugoga, čini preljub“.“

Lk (16, 18):  „Svaki koji otpusti svoju ženu te se oženi drugom, čini preljub. Tko se oženi onom koju je njezin muž otpustio, čini preljub.“

Rim (7, 2)„Tako udata žena zakonom je vezana za muža, dok ovaj živi. Ali ako joj umre muž, slobodna je od zakona koji ju je vezao za muža.“

Rim (7, 3):Prema tome, ako postane ženom drugoga dok njezin muž živi, bit će preljubnica; ali ako joj muž umre, slobodna je od zakona te ne biva preljubnicom, ako postane ženom drugoga muža.“

1 Kor (6, 9-10): „Zar ne znate da nepravedni neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne zavaravajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lopovi, ni lakomci, ni klevetnici, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“

1 Kor (7, 10-11): „Oženjenima naređujem, ne ja, nego Gospodin, da se žena od muža ne rastavlja. Ako li se i rastavi, nek' ostane neudata ili se izmiri sa svojim mužem, i da muž ne otpušta žene!“

1 Kor (7, 39) Žena je za svoga muža sve vrijeme, dok on živi. Ako joj umre muž, slobodna je udati se za koga hoće, samo u Gospodinu!“

Zbog toga je preljub „grješno sjedinjenje“, (1) spriječavajući one koji ga počine da idu u Nebo (2). Štoviše, oni moraju „biti isključeni od sakramenata“ (3), osim ispovijedi koju mogu učiniti ako imaju pravu raspoloživost.

II. Zašto je preljub ozbiljan grijeh, koji isključuje iz nebeskog kraljevstva?

A. Zato što je preljub protivan čistoći

U preljubu oženjena osoba ima spolne odnose s nekom drugom osobom - bila ona oženjena ili ne, koja nije njegov / njezin supružnik. Samo brak ozakonjuje takav odnos između dvije osobe suprotnog spola. Tako preljub povređuje čistoću koja je obvezna izvan braka.

B.  Zato što je preljub nepravda prema vjernom supružniku.

Preljubom oženjena osoba ima spolne odnose s drugom osobom, bila ona oženjena ili ne, koja nije njegov/njezin supružnik, a po ženidbi se supružnici uzajamno darivaju jedan drugome isključivo i doživotno. Tako da je preljub nepravda prema vjernom supružniku jer se daje nekome drugome ono na što samo on (ili ona) imaju ekskluzivno pravo primiti.

subota, 4. veljače 2017.

Kako je sedam papa propustilo posvetiti Rusiju (III.)


Nastavak prvog i drugog dijela...

Neki ljudi kažu da je Crkva 2000. godine rekla da je posveta 1984. bila valjano učinjena i da su se ostvarila proročanstva iz Fatime. To nije točno. Nije se radilo o Crkvi, već određenim vatikanskim službenicima koji su samo predložili tumačenje fatimskih proročanstava: tadašnji nadbiskup Bertone, zajedno s kardinalima Sodanom i Ratzingerom. Sjetite se, Peti lateranski sabor izjavio je da je samo papa konačni tumač proročanstava i da papa nije ponudio tumačenje Fatime u izvještaju iz 2000. U stvari, kao što smo pokazali, Ivan Pavao II. priznao je da Rusija NIJE posvećena (tako da možemo reći da je TO službeni stav Crkve). Štoviše, kardinal Ratzinger izjavljuje u izvještaju da je taj dokument jedan „pokušaj tumačenja“ i na novinskoj konferenciji govori da dokument ne obvezuje katolike (što samo potvrđuje očito). Kako nas vatikanski kardinali koji nemaju vlasti tumačiti proročanstvo mogu obvezati uz „pokušaj tumačenja“ za koji priznaju da nije obvezujući? Naravno da ne mogu. Ti isti službenici raspravljali su da je neuspjeli pokušaj atentata na Ivana Pavla II. od jednog naoružanog čovjeka ispunjenje treće tajne proročanstva o pogubljenju budućeg pape, biskupa, i vjernika laika mecima i strijelama u napola razrušenom gradu. Zanimljivo je primijetiti da su navodna „ukazanja“ u Međugorju počela u srpnju 1982., jedan mjesec nakon pokušaja atentata na Ivana Pavla II. u svibnju 1981. – događaja za koji Sotona želi da vjerujemo da predstavlja ispunjenje Fatime. U tom slijedu događaja, mnogi vjerni katolici vide dvostruku laž: kraj Fatime (svibanj 1981.) i početak Međugorja (lipanj 1981.).

No, volio bih staviti posvećenje Ivana Pavla II. 1984. u jedan širi povijesni kontekst. Dana 13. listopada 1884. (33 godine, na dan točno prije čuda Sunca, isti broj godina kao i dob našeg Gospodina kada je razapet), dok je papa Lav XIII. služio Misu u svojoj privatnoj kapeli, nakon Pater Noster, on je imao viziju koja ga je toliko prestrašila da je odjednom izgledao kao mrtvac. Papa je vidio kako se zemlja otvara i kako mnoštvo demona izlazi, potiče preko svjetskih zabluda ratove, pobune i revolucije. Strašna magla i ljudska krv prekrila je zemlju. Tada je papa vidio vojsku demona kako napadaju Crkvu, koju je simbolizirala bazilika sv. Petra, koja se trese toliko jako da je izgledalo kao da će se urušiti. U tom trenutku papa je viknuo „Zar nije moguće spasiti Crkvu?“ (na talijanskom: Ma nessuna salvezza è possibile alla Chiesa?). Tada je sveti Mihael Arkanđeo sišao s neba, uključio se u borbu s demonima, porazio ih i bacio ih nazad u pakao. Papa je zatim čuo glas s neba kako mu govori: „Sve će to započeti pod različitim pontifikatima, a dogodit će se zbog Rusije“. (na talijanskom: “Tutto questo comincerà ad avvenire tra alcuni pontificati, ed avverrà per causa della Russia”).

Ta nevjerojatna vizija otkriva materijalne i duhovne kazne poruke u Fatimi 33 godine prije nego se Gospa ukazala u Covi. Primijetite da ta vizija otkriva demonski napad protiv dogme da „nema spasenja izvan Crkve.“ Napad iskrivljava vjeru do te mjere da je papa uzviknuo pitajući se ima li uopće spasenja za Crkvu. Primijetite također da će se napad dogoditi u vrijeme različitih pontifikata, i da će se dogoditi „zbog Rusije“, što ima dvostruko značenje. Kao prvo, da će Rusija raširiti svoje zablude za vrijeme vladavine više papa (pravih papa, za naše prijatelje sedisvakantiste). Kao drugo, Rusija neće biti posvećena za vrijeme tih pontifikata. Nebo otkriva da je to „zbog Rusije“, posebno, jer Rusija nije posvećena. A kada će se dogoditi taj napad na Crkvu?

U toj viziji, papa Lav čuo je poznati razgovor između Isusa i Sotone, u kojem je Sotona rekao Isusu da će uništiti Njegovu Crkvu ako mu da 75 do 100 godina (koje mu je Krist dao). Pa, 75 godina nakon vizije dovodi nas u 1959. godinu, godinu kada je Ivan XXIII. potisnuo treću tajnu i fatimsku poruku i sazvao II. vatikanski. A 100 godina od vizije nas donosi u 1984., godinu posvete svijeta koju je učinio Ivan Pavao. Drugim riječima, 1984. godina služi kao marker 100. godišnjice Sotonine privremene pobjede nad Crkvom, prema roku koji je Sotona želio i koji mu je Krist odobrio, kako je otkrila vizija pape Lava XIII. Umjesto pobjede Bezgrešnog Srca 1984. s valjanom posvetom Rusije, Sotona je zadobio privremenu pobjedu nad Crkvom 1984. kada je Vatikan izveo nevaljanu posvetu Rusije, a rekao je svijetu da je valjano. Kao što je Nebo objavilo u viziji pape Lava XIII., taj demonski napad „dogodit će se zbog Rusije“ – odnosno, zbog toga što papa nije uspio posvetiti Rusiju.

četvrtak, 2. veljače 2017.

Šutnja kao odgovor na pomutnju i podjelu?


Šutnja je jedini odgovor koji su do danas dobila četvorica kardinala, koji su 19. studenog 2016. poslali papi upit za razjašnjenjem posinodalne pobudnice Amoris laetitia.

Kardinal Carlo Caffarra, jedan od potpisnika toga pisma papi, nedavno je pojasnio svrhu tog upita uputivši na sadašnju pomutnju koja vodi do rastuće podjele među katolicima: ,,Posljednji mjeseci su pokazali da na temeljna pitanja, koja se tiču sakramentalnog poretka (ženidbe, ispovijedi i euharistije) i kršćanskog života, neki biskupi, dok namjeravaju iste tekstove ispravno tumačiti, kažu jedno, a drugi suprotno od toga“. Stoga je podjela, koja u Crkvi već postoji, uzrok te pobudnice, a ne njezin učinak.

Najnoviji film Martina Scorsesea ima naslov ,,Šutnja“. Njegova su tema isusovci pred mučeništvom tijekom progona katolika u Japanu u 16. st. Taj film, kao i roman na kojemu se temelji, ne govori o mučeništvu, nego o načinu kako ga izbjeći: o otpadu od vjere. Godine 2003. govorio je Ivan Pavao II. u posinodalnoj pobudnici Ecclesia in Europa o ,,tihom otpadništvu“ da bi opisao raskršćanjenje zapadnih društava.

Kardinal Caffarra pojasnio je u vezi sebe i svoje braće povodom slanja ove Dubije papi, da nisu htjeli biti poput ,,nijemih pasa“ koje osuđuje prorok Izaija: ,,Stražari su njegovi slijepi: Svi oni ne zapažaju ništa, svi su psi nijemi, ne mogu lajati, drijemaju i leže, i najdraže im je spavati“ (Iz 56,10). A talijanski prelat dodaje da ne mogu šutjeti jer ,,su ova pitanja za život Crkve i vječno spasenje vjerničkih duša vrlo važna“.

p. Alain Lorans

Izvor: DICI.org