Christus Rex

Mrzi li papa Scalfarija...?




Voljeti je željeti dobro drugomu, mrziti je ne željeti mu to. Za bilo kojega kršćanina voljeti znači željeti drugomu najveće dobro koje je sam Bog; to isto dobro koje Bog želi priopćiti svakomu čovjeku, preko otkupljenja koje je izvršio Isus Krist.

Voljeti kao Isus voli jest željeti svakome ovo dobro i djelovati kako bi ovo dobro svima bilo zajedničko. Dakle, željeti da se svi obrate. Željeti za bližnjega zemaljska dobra (koje Evanđelje prikazuje kao propadljiva i nepostojana), a ne željeti mu priopćiti Isusa Krista, za kršćanina je zločesta zezancija.

Kada su drevni Prvosvećenici bacali anateme i prokletstva na neprijatelje Crkve, štitili su se nadopunjujući obredne riječi umetkom koji je spašavao ovo načelo: svako zlo se trebalo dogoditi onome koji je ugnjetavao Crkvu i siromahe, donec…resipiscat et ad poenitentian redeat…ut spiritus eius salvus fiat in die judicii („dok se ne pokaje i ne vrati pokori…kako bi mu duša bila spašena u dan suda’’).

Papa je dopustio da ga Scalfari intervjuira. Nazvao ga telefonom, pokazao se veoma ljupkim i prijateljskim. Ali rekao mu je u lice da mu on ne želi pribaviti ovo vrhovno dobro obraćenja, ali da ne može isključiti da ga milost dodirne na drugi način. “Svetosti, kaže Scalfari, rekli su da Vi nemate nikakvu namjeru obratiti me i vjerujem da u tome ne biste ni uspjeli“. „To se ne zna, ali kako god, nemam nikakvu namjeru to činiti“. Strašna rečenica ako ju je izrekao bilo koji kršćanin, gora još ako ju je izrekao svećenik ili Papa. Zar svećeničko srce  ne bi trebalo gorjeti od želje da priopći Kristov život i znanje o njemu? Kako može jedan svećenik, jedan Papa ne imati bilo kakvu nakanu darovati Krista jednoj duši koja s njim razgovara? Ovo su riječi najstrašnije mržnje koje neki kršćanin može izustiti, uzete u njihovu stvarnom značenju. Riječi ljubavi bile su – paradoksalno riječi starih Papa koji su željeli zla, ali s ciljem obraćenja i konačnog pokajanja, to jest postignuće najvećeg i konačnog dobra.

Bilo bi još tisuću stvari koje bi se mogle reći o ovom novom Papinom očitovanju. Na stranu potvrđena zabluda o odnosima između Crkve i politike, prolazeći preko riječi koje napadaju Crkvu-instituciju suprotstavljenu „siromašnoj i misionarskoj“, sve do potvrde najgore moguće interpretacije onoga „slijediti vlastitu savjest“ kao vrhovno moralno pravilo koja se pojavila već i u pismu istome Scalfariju. Papa ne poziva većma na nasljedovanje Krista, nego potiče da se slijedi mišljenje koje svatko ima o dobru i o zlu (ovo je mišljenje ponovljeno dva puta, s velikim naglaskom), jer bi to bilo dovoljno za stvaranje boljeg svijeta (sic). Mišljenja koja se mogu jednostavno definirati kao pelagijanski relativizam. Kako smo napominjali, ne postoji više nikakva logički provjeriva razlika između ovog relativizma i samodostatnosti s obzirom na Boga kako je zmija poučila praroditelje. („Bit ćete kao Bog, razlučivat ćete dobro i zlo“).

Papa grli Scalfarija. Lijep znak naklonosti. Dopušta mu ljudsku toplinu, a niječe mu božansko dobro. Prozelitizam je bio pogrdan pojam koji je označavao uporabu neiskrenih sredstava kako bi se postigao veći broj obraćenja. Sada za Papu bilo koja namjera obratiti vlastitog sugovornika potpada pod ovu kategoriju koja se označava ludorijom. Nažalost, sve je to samo pobjeda mržnje i sotone koji jedini ima neki stvarni interes da drži duše podalje od obraćenja.

don Mauro Tranquillo

Arhiva bloga

Glasnik: