Christus Rex

Intervju s preuzvišenim biskupom Bernardom Fellayom - drugi dio


Slijedi drugi dio intervjua s preuzvišenim biskupom Bernardom Fellayom, Generalnim poglavarom Svećeničkog bratstva svetog Pija X., koji je koncem studenog dao obavijesnoj agenciji DICI-a i koja je ondje početkom prosinca objavljena na francuskome i engleskome. Intervju je na francuskome objavljen i kao video.

Modernistički Papa

Upotrijebio sam riječ „modernist“. Mislim da to svi nisu razumjeli. Možda sam trebao reći 'modernist u svojem djelovanju'. Još jedanput, on nije modernist u apsolutnom, teoretskom smislu: čovjek koji u sebi razvija posve skladan sustav; ova zatvorenost ne postoji.

Postoje sustavi, kao primjerice evolucijski način razmišljanja koji stoji u jasnom odnosu s djelovanjem. Kad Papa kaže da želi nepreciznost u nauku, kad se unosi sumnja, ne samo neodređenost, nego sumnja koja ide toliko daleko da se kaže da su čak i veliki vođe u vjeri, kao Mojsije, ostavili prostora za sumnju…

Ja znam samo za jednu sumnju koju je Mojsije imao: u vrijeme kada je sumnjao i udario u stijenu! Zbog toga ga je Bog kaznio i on nije mogao ući u obećanu zemlju. No, ne vjerujem da se ova sumnja ubraja u Mojsijeve zasluge; ostalo je vrijeme bio ipak posve odlučan u svojim izjavama…bez ijedne sumnje.

Ona je zbilja začuđujuća, ova predodžba, da u svemu moraju postojati sumnje; to je vrlo čudnovato. Ne kažem sada da to podsjeća na Descartesa, ali…ipak stvara određeno raspoloženje. A što predstavlja stvarnu pogibelj jest okolnost da se u novinama i medijima to ostavlja nepromijenjeno. Na neki je način on miljenik medija, cijenjen je, hvali ga se, pokazuje ga se; ali to ne ide do uzroka stvari.

Nepromijenjena situacija

To je raspoloženje koje je nastalo unutar stvarne situacije u Crkvi, ali samo se stanje nije promijenilo. Prešli smo iz jednog pontifikata u sljedeći, a situacija Crkve je ostala ista. Temeljne crte ostaju iste. Na površini ima odstupanja: može se reći da su to odstupanja koja dotiču veoma poznatu temu! Temeljna uvjeravanja: pronalazimo ih primjerice o Koncilu: Koncil je novo tumačenje Evanđelja u svjetlu suvremene, odnosno moderne kulture - papa je upotrijebio oba pojma.

Po mojem mišljenju najprije bismo zbilja trebali ozbiljno zamoliti za definiciju toga - što je suvremena, moderna kultura. Za nas, kao i za svakog običnog smrtnika, to je posve jednostavno odbijanje Boga, „Božja smrt“.

To je Nietzsche, to je Frankfurtska škola, to je gotovo sveopća pobuna protiv Boga. To vidimo gotovo svagdje. Vidimo to u slučaju Europske Unije koja u svojem ustavu odbija priznanje vlastitih kršćanskih korijena. Vidimo to po svemu što mediji propagiraju, u književnosti, filozofiji, umjetnosti: sve teži nihilizmu, afirmaciji čovjeka bez Boga ili čak ustanku protiv Boga.

Kako se to može na nov način čitati Evanđelje u ovome svjetlu? To jednostavno nije moguće; to je kvadratura kruga! Slažemo se s ovom upravo danom definicijom i iz nje izvlačimo zaključke koji se temeljito razlikuju od zaključaka pape Franje. On ide čak tako daleko da obznanjuje, otkriva  nastavak svoje misli tako što kaže: „Pa pogledajte lijepe plodove, divne plodove ovoga Koncila: pogledajte liturgijsku reformu!“.

Tu nas oblije hladan znoj! Budući da je liturgijsku reformu njegov izravni prethodnik označio uzrokom crkvene krize, teško je spoznati i razumjeti kako se ona sada najedanput može označiti jednim od najljepših koncilskih plodova! Jamačno je ona jedan od koncilskih plodova, ali ako je to lijep plod, što je onda lijepo i dobro, odnosno loše? To čovjeka posve zbunjuje.

Trenutačno se ništa ne poduzima kako bi Crkva ozdravila

Još se ništa nije poduzelo kako bi se našla pomoć za situaciju zbunjenosti, propadanja u Crkvi. Uopće ništa, nikakve mjere koje se tiču cijele Crkve. Mnogi će spomenuti encikliku o vjeri. Ja pak ne vjerujem da se to može promatrati učinkovitom mjerom. Zacijelo ne. To nema efekta, ne ozdravlja bolesnika, na smrt bolesno mistično Tijelo, umiruću Crkvu. Što se čini za izlazak iz ove situacije?

U konačnici ništa; dosada ništa. Riječi, nekoliko riječi izrečenih na brzinu koje uđu na jedno, a iziđu na drugo uho - mnogi će kazati da sam odveć tvrd. Ne znam. Ali gdje su konkretno mjere za poboljšanje? Nema ih. Posve jednostavno.

Crkva pak ima obećanje vječnoga života

Naš je Gospodin posve jasno rekao: „Vrata pakla neće je nadvladati!“ Na ovaj bismo se način vrlo rado obratili našemu Gospodinu i rekli mu. „Ali što to činiš?! Pogledaj samo, dopuštaš da se događaju stvari za koje se čini da su usmjerene protiv tvog obećanja!“. Drugim riječima, mi smo pomalo iznenađeni ovime što se zbiva.

Pri tome govorim o crkvenoj povijesti. Ove riječi – u to sam uvjeren – za većinu su teologa izvor za njihove izjave o nemogućnosti da vide u Crkvi točno ono što sada vidimo. Jer to zbog obećanja našega Gospodina drže apsolutno nemogućim. Da, dakle, nećemo nijekati obećanje našega Gospodina.

Želimo dati objašnjenje za to kako je ovo obećanje, koje je nezabludivo, u jednoj situaciji za koju se čini da mu proturječi, ipak moguće. Čini se tako da su vrata pakla ovaj put na jedinstven način ušla u Crkvu. Mislim da moramo pripaziti; ne smijemo razmišljati jednotračno. Osobito kod takvih riječi, proročkih riječi našega Gospodina, nužno je ostati kod stvarnog značenja. Ove su izjave izražajne analogije.

To je riječ o jednoj stvarnosti koje je neporeciva: vrata pakla neće pobijediti. Jedna točka i to je sve. To pak ne znači da Crkva neće patiti. No, do koje točke ta patnja može ići? Ovdje ima prostora za interpretacije; mi moramo, htjeli ili ne htjeli, nešto proširiti naše dosadašnje viđenje.

Kada pomislimo na svetoga Pavla koji izvješćuje o sinu propasti kojeg drugi štuju kao boga koji zbog toga nije jednostavno vojni ili možda također i civilni antikrist; on je jedna religiozna osoba, osoba koja okuplja ljude koji ga štuju, koja za sebe zahtijeva religiozne radnje. A grozota pustoši - postoji li tu neka veza?

Mislim da postoji. Prema tome znači da uz ovu objavu obećanja neuništivosti Crkve postoji još i nagovještaj strašnog vremena za Crkvu u kojemu će ljudi sebi postavljati pitanja. I to upravo ovo pitanje: ali što je onda s neuništivošću, s obećanjem našega Gospodina?

Presveta Djevica… poznate riječi u La Saletteu koje Lav XIII. gotovo doslovno ponavlja - to nisu objave, to je Crkva i moglo bi se reći, sama Crkva u službenom djelovanju: Lav je XIII. sastavio egzorcizam, ovaj poznati egzorcizam Lava XIII. Kasnije se ipak najoštrije riječi ovoga egzorcizma koje nagovještavaju da će vladati sotona i da će podići svoje prijestolje u Rimu, obrisalo. Jednostavno tako. Stoga će sjedište Crkve najedanput postati sjedištem antikrista.

To su točne riječi Blažene Djevice: „Rim će izgubiti vjeru“, „pomračenje Crkve“. Dakle, veoma drastične riječi koje stoje u opreci s obećanjem. To ne znači da obećanje uopće ne vrijedi. Naravno, i dalje ostaje, ali ne isključuje da će Crkva proživjeti jedno vrijeme takve patnje da se to može promatrati prividnom smrću.

Patnja Kristova, patnja Crkve

Mislim da smo dospjeli do ove točke. Pitanje ostaje: U kojoj mjeri će dragi Bog zahtijevati od svog mističnog tijela da se tomu priključi, da ga oponaša u onome što je njegovo fizičko tijelo – čak do smrti – moralo podnijeti. Hoće li do toga doći, ili odjednom prestati?

Mi se svi nadamo da će se to skratiti. Vjerujem da će se dragi Bog – a to ne bi bio prvi put – umiješati i da će stvari opet stvari urediti, u trenutku kada svi misle: sada je sve gotovo. Vjerujem da će to biti jedan od dokaza božanskog porijekla Crkve. U trenutku, kada prođu svi ljudski napori, kada su iscrpljeni, drugim riječima, kada je sve na kraju, onda je točno stigao čas u kojem će On djelovati.

Tako ja to vidim. I to će upravo biti izvanredan znak za to da je ova Crkva jedina zbilja božanska.

Držanje vjernika

Poglavito moraju sačuvati vjeru. Može se reći da je to primarna poruka svetoga Pavla; to je bila poruka i za vremena progona: budite postojani, state (latinski), izdržite, ostanite ustrajni, budite čvrsti u vjeri.

Sačuvati vjeru nije samo teoretska stvar. Tu ima nešto što bih nazvao „teoretskom“ vjerom: vjeru nekoga koji zna izreći Vjerovanje, koji je naučio svoj katekizam, poznaje ga, može ga ponoviti. Naravno, ova je vrsta vjere početak; treba ga imati, inače čovjek nema vjeru.

Ali ova vjera još ne vodi u nebo. To je nešto što moramo shvatiti. Vjera o kojoj govori Pismo, jest vjera koja je, da uporabimo stručni termin – oblikovana po ljubavi. Sveti je Pavao govorio o ovom odnosu između vjere i ljubavi kada je rekao Korinćanima: „ I kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao“ (što nije nešto maleno, budući da  vjera koja može pokrenuti brda nije nešto što se vidi svaki dan!), „a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo… bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči…“.

Nije dostatno polagati veličanstvena Vjerovanja; nije više dostatno boriti se protiv zabluda ili ih osuđivati. Mnogi misle da su ispunili svoju kršćansku dužnost ako su to učinili, ali to je zabluda. Ne kažem da to ne trebaju činiti.

To je dio onoga što valja činiti. Ali vjera, o kojoj govor sveti Pavao i Sveto pismo, jest oblikovana vjera, drugim riječima, vjera koja je prožeta ljubavlju. Ljubav daje vjeri oblik. Ljubav je Božja ljubav i time ljubav prema bližnjemu.

Stoga je posrijedi vjera, koja se posvećuje bližnjemu, koji se očito nalazi u zabludi, te ga upućuje na istinu. A to na način da kršćanin po ovim opomenama može sijati vjeru, nekoga preporoditi u vjeri, voditi dušu k istini. Stoga to nije ogorčena revnost; to je štoviše vjera ugrijana ljubavlju.


Arhiva bloga

Glasnik: