Da bismo mogli
razumjeti Drugi vatikanski sabor i reforme proistekle iz njega, valja se
ponajprije pozabaviti našim vremenom u kojem se Koncil dogodio.
Pozabavimo je
ponajprije našim vremenom i poslušajmo što o našem vremenu govori pater Franz Schmidberger
u svom djelu “Time bombs of Vatican II“.
Donoso Cortés,
veliki španjolski državni filozof XIX. stoljeća, ustvrdio je da je naše vrijeme
opterećeno dvjema zabludama: jedna se zabluda odnosi na Boga, a druga na
čovjeka. Jedna zabluda sadržava napad na Božju prisutnost u ovom svijetu. Ona
nadomješta kršćansku, biblijsku sliku svijeta, sliku svijeta koja pripada
Tradiciji deističkom slikom, mišlju jednog Boga koji se umirio te svijet pripušta svom vlastitom razvoju i svom
vlastitom usudu.
U konačnici se
time dovodi u pitanje Božja apsolutnost, suverenitet i jedinstvenost; jer njegova ovosvjetska
prisutnost i njegovo upravljanje svijetom potječu od ovoga njegova božanskog
bića. Iz toga proistječe nijekanje cijelog nadnaravnog reda vrijednosti i
spasenja. Jer ako je Bog samo misaona konstrukcija, apstraktna ideja koja se ne
miješa ni u život pojedinca, a niti naroda, onda nije bilo ni Utjelovljenja,
onda nema Crkve, žrtve, sakramenata, niti navještenja vjere.
Druga se zabluda,
kaže Donoso Cortés, tiče čovjeka. „Čovjek je“, tako kaže naš prosvijećeni
suvremenik, „dobar, on nije opterećen istočnim grijehom, bez grijeha je začet,
bez grijeha rođen. A sukladno tome nije mu potrebno otkupljenje, nego samo i
jedino odgoj i razvoj darovitosti koje su u njemu. To dovodi do toga da se ne
spoznaje križ Kristov i da se odbija sveta misna žrtva kao njegov produžetak s
njegovim stvarnim pomirbenim karakterom. Čovjeku navodno ne treba pokora,
odricanje, mrtvljenje i svladavanje samog sebe, svatko je štoviše dobar,
prijatelj ljudi, pomirljiv i ljubazan. Upravo je ovo Rousseau već navijestio
svijetu, civilizaciju i kulturu označio pokvarenošću iz toga izveo svoj „povratak prirodi“ s
„Contrat social“ (Društvenim ugovorom).
Ovaj je postulat
dobrim dijelom ušao u filozofiju i ponajprije u modernu teologiju. U odgojnom
području vodi napuštanju načela autoriteta, odmaku od borbe protiv loših
nagnuća, protiv svega grješnoga i lošega, od ukora i kazne. U politici se
najčešće pokušava razbiti slike o neprijatelju i pripisati se iluzornom
pacifizmu.
U javnom mišljenju to dovodi do bezgranične vjere u
napredak, do beskrajnog optimizma glede spasenja koji vjeruje u mogućnost
razumijevanja i ujedinjenja među ljudima čime raj na Zemlji drži ostvarivim i
ovoj iluziji zbilja posvećuje sve svoje snage.
U ovu situaciju
provaljuje Drugi vatikanski sabor koji bih označio najvećom nesrećom XX. stoljeća.
Je li moguće opravdati istinski Koncil, odvojiti ga od duha Koncila i „virtualnog Koncila“ medija? Ili je već sam Koncil uzrokom ove velike krize koja je poharala Katoličku Crkvu?
Je li moguće opravdati istinski Koncil, odvojiti ga od duha Koncila i „virtualnog Koncila“ medija? Ili je već sam Koncil uzrokom ove velike krize koja je poharala Katoličku Crkvu?
Poslušajmo što
dalje govori pater Franz Schmidberger.
Drugi
vatikanski sabor nije ništa drugo učinio nego ovaj cijeli mentalitet moderne,
liberalnosti, permisivnog morala tako reći „propisao“, kodificirao, preuzeo u okrilje Crkve.
Promatramo li pobliže stvari, ne možemo izbjeći ne okriviti Koncil zbog tri velika grijeha.
Prvi je grijeh propust jasnog izuzimanja istine i osude zablude, želja da se održi čisto pastoralni koncil.
Drugi glavni grijeh odnosi se na prihvaćanje dvoznačnih pojmova koji dopuštaju različna tumačenja. Vodeći progresisti koji su potajno nadzirali Koncil, koji su se urotili u takozvanoj „Rajnskoj alijansi“ o kojoj možete pročitati u izvrsnoj knjizi p. Ralpha Wiltgena: "The Rhine flows into the Tiber" - svjesno su i hotimično unijeli u Koncil dvoznačne formulacije i pojmove kako bi potom na kraju Koncila, u pokoncilskom vremenu, stvarali za njih povoljne jednoznačne zaključke.
A treći smrtni grijeh sastoji se u tome da su u koncilske dokumente preuzete izjave koje već idu na rub hereze.
Koliko mogu vidjeti, osobito koncilskih dekreta igraju kobnu ulogu:
1. Dekret o ekumenizmu „Unitatis redintegratio“,
2. Takozvana dogmatska Konstitucija o Crkvi „Lumen gentium“, pri čemu u ovoj posljednjoj poglavito dvije točke imaju dalekosežne posljedice dok se ostalom tekstu inače ne bi previše moglo zamjeriti,
3. Dekret o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama „Nostra aetate“,
4. Dekret o vjerskoj slobodi „Dignitatis humanae“,5. Dekret o Crkvi u suvremenom svijetu: „Gaudium et spes“.
Promatramo li pobliže stvari, ne možemo izbjeći ne okriviti Koncil zbog tri velika grijeha.
Prvi je grijeh propust jasnog izuzimanja istine i osude zablude, želja da se održi čisto pastoralni koncil.
Drugi glavni grijeh odnosi se na prihvaćanje dvoznačnih pojmova koji dopuštaju različna tumačenja. Vodeći progresisti koji su potajno nadzirali Koncil, koji su se urotili u takozvanoj „Rajnskoj alijansi“ o kojoj možete pročitati u izvrsnoj knjizi p. Ralpha Wiltgena: "The Rhine flows into the Tiber" - svjesno su i hotimično unijeli u Koncil dvoznačne formulacije i pojmove kako bi potom na kraju Koncila, u pokoncilskom vremenu, stvarali za njih povoljne jednoznačne zaključke.
A treći smrtni grijeh sastoji se u tome da su u koncilske dokumente preuzete izjave koje već idu na rub hereze.
Koliko mogu vidjeti, osobito koncilskih dekreta igraju kobnu ulogu:
1. Dekret o ekumenizmu „Unitatis redintegratio“,
2. Takozvana dogmatska Konstitucija o Crkvi „Lumen gentium“, pri čemu u ovoj posljednjoj poglavito dvije točke imaju dalekosežne posljedice dok se ostalom tekstu inače ne bi previše moglo zamjeriti,
3. Dekret o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama „Nostra aetate“,
4. Dekret o vjerskoj slobodi „Dignitatis humanae“,5. Dekret o Crkvi u suvremenom svijetu: „Gaudium et spes“.
Nastavit će se...