Pismo opomene
protiv krivovjeraca
“U samoj Katoličkoj Crkvi valja paziti s pomnjivošću da se pridržavamo onoga što se vjerovalo svugdje, uvijek i što su svi vjerovali.
Jer to je zbilja i zapravo katolički kako kazuje samo značenje i smisao imena koje znači “sveopći”(sveukupan). A to će se samo onda dogoditi ako slijedimo univerzalnost, starinu i opće slaganje sviju.
Jer to je zbilja i zapravo katolički kako kazuje samo značenje i smisao imena koje znači “sveopći”(sveukupan). A to će se samo onda dogoditi ako slijedimo univerzalnost, starinu i opće slaganje sviju.
Slijedit ćemo univerzalnost na taj način ako priznajemo da je ona vjera
prava koju priznaje cijela Crkva proširena po svem svijetu. Starinu tako da se
ni u kojem slučaju ne udaljimo od onih uvjerenja za koja je jasno da su ih
navještali naši sveti pređi i oci. Isto tako opće slaganje sviju ako u starini
prigrlimo uredbe i nauk svih ili gotovo svih biskupa i učitelja!
Kako će se morati ponašati kršćanin katolik ako se neka malena skupina
Crkve odvoji od zajednice sveopće vjere? Što drugo nego da se umjesto okuženom
i trulom udu, prikloni zdravlju cijelog tijela? Što ako neka nova pošast pokuša
okaljati ne samo većma djelić, nego cijelu Crkvu? Onda će potruditi prigrliti
starinu koju nikakva lažna novotarija ne može zavesti!”
Što ako bi se
čak i u starini pronašla zabluda dvojice ili trojice muževa ili čak i jednoga
grada ili neke pokrajine?
Onda će se on svim
silama potruditi umjesto smionosti ili neznanja malobrojnih prigrliti zaključke
općeg sabora održanog od većine u starini.
Što ako se
takvo nešto pojavi te se ništa slično ne uspije pronaći? Onda će se potruditi međusobno usporediti izreke starih i uzeti ih kao savjetnike i propitati ih. Ali samo one koji su živjeli, iako u različitim vremenima i na različitim mjestima, ipak ustrajavajući u
zajedništvu i u vjeri Crkve kao vjerodostojni naučitelji koji su se dokazali; a
što ako vidi da nisu samo jedan ili dvojica, nego da su se svi na isti način, u
jednom i jednakom smislu jasno, često i trajno pridržavali, pisali i poučavali,
to treba znati, to i on mora sam bez ikakve sumnje vjerovati(...)
Ali možda kaže
netko: dakle u Crkvi Kristovoj nema napretka vjere? Jasno da ima, i to vrlo
velikog. Jer koje je ono biće ljudima tako zavidno, a Bogu mrsko koje bi to htjelo i usudilo se
spriječiti? Ipak tako da u istini jest napredak
vjere, ali ne promjena. Za napredak je bitno da se neka stvar sama po sebi
produbljuje; za promjenu pak da se od jednoga pretvara u nešto drugo. Stoga
trebaju rasti, i mnogo i silno se umnožiti znanje, znanost, mudrost pojedinca i
sviju, i pojedinog čovjeka kao i cijele Crkve po razinama starosti i vremena,
ali opet na svoj način, naime u jednakom nauku, u jednakom smislu i jednakom razumijevanju.