30.
lipnja obilježen je kao povijesni datum. I zbilja, prije 25 godina mons.
Lefebvre je posvetio četiri biskupa. Zašto je jedan Božji službenik, poznat po
svojoj razboritosti i ljubavi prema papinstvu, donio tako hrabru odluku?
Jednostavno, jer je teška srca morao posvjedočiti da se stvorila brazda: s
jedne strane modernistička crkva sa svojom novom ekumenskom religijom,
susretima u Asizu, demokracijom u vlastitim institucijama, laičnošću koju valja
braniti i novom liturgijom stvorenom skupa s protestantima, a s druge Papinski
Rim, Vječni Rim, Rim pomoraca iz Lepanta i misionara koji su podnijeli
mučeništvo radi obraćenja duša!
Kao što je napisao sam mons. Lefebvre u sada već slavnom Proglasu 1974. „Cijelim srcem i cijelom dušom prianjamo uz
katolički Rim, čuvara katoličke vjere te tradicija potrebnih za očuvanje ove
vjere, uz vječni Rim, učitelja mudrosti i istine.
Međutim, odbijamo i uvijek smo
odbijali slijediti Rim neomodernističke i neoprotestantske tendencije koji se
očitovao na Drugom vatikanskom saboru i nakon Sabora u svim reformama koje su
iz toga proistekle.“
Međutim za nas, danas kao i prije
dvadesetpet godina, ta se revolucija nije zaustavila, štoviše, samo je
nesmetano nastavila svoj tijek, ali poput malignog tumora, prodrla je na
različite načine i u različitoj mjeri i među takozvane „tradicionaliste“,
dovodeći do jedinstvenog paradoksa: mislimo kao katolici, ali živimo
kao svijet! Zbor toga tvrdim provokativno: „Bogu hvala da je u
Crkvi kriza, barem se ne možemo zavaravati da smo još katolici!“
Teoretski zadrhtimo kad samo čujemo
liberalno-masonsku krilaticu „slobodna Crkva u slobodnoj državi“ i na to i na
revolucionarna načela odgovaramo sloganima, gotovo uzvikujući, tipa „Dolje
Koncil“, „Živjela tridentska Misa“, „Živjela kršćanska obitelj“…no, nikada se
nismo malo dublje propitali što radimo u praksi? Jesmo li katolici ili
primjenjujemo revolucionarna načela?
Koliko je roditelja spremno ne slati
više vlastitu djecu u javnu školu? Tvrde da razumiju problem (koji nije samo
pitanje što se podučava, nego i način na koji se odgaja kao i društva koja se
posjećuju), ali nitko se ne usuđuje odvesti ih u jednu autentično katoličku
školu (a ne u škole u prijateljstvu sa župama koje su gore od javnih škola).
Netko
je tradicionalan, ali izigrava da ne poznaje zabranu Papa da povjeri odgoj
djece laičkim institucijama! (usp. „Divini Illius
Magistri“ Pija XI). Nasreću imamo papu Franju, a ne Pija XI., da nije
tako, danas se ne bismo mogli držati katolicima! Ali, u Crkvi vlada kriza i
onda odgoj svoje djece nije bitan koliko poznavanje liturgijskih boja ili
znanje pridržava li se svećenik bez tipičnih nesavršenosti rubrika! Ostatak pak
pada u zaborav: u konačnici ako smo mi razumjeli problem, zašto ga ne bi
trebali razumjeti naša djeca koja su imuna na trulež koji se poučava i
živi?(sic!)
A
da danas imamo Pija XII.? Žene bi slobodno mogle uzvikivati: “Ne pobačaju!“,
„Ne rastavi!“, „Živjela katolička obitelj!“ No, možda bi ipak trebale zbilja
misliti da budu suprugama i majkama, a ne ženama koje žele karijeru…“Danas je
nužno imati duplu plaću!“ Nužno za godišnji na Azurnoj Obali i za veliku kuću,
ali zacijelo ne za dobar odgoj vlastite djece (parkirane u jaslicama i
vrtićima) i za stabilnost vlastitog braka, ako se u obzir uzme nemoral koji
poplavljuje radne sredinama koje su mješovite i nezdrave. Istina, ne treba
apsolutizirati i mučno je podsjećati da je žena uvijek radila poradi stvarnih
ekonomskih potreba, no nikada da bi se osjećala „ostvarenom“, jer je
stvarno ostvarenje među svoja četiri zida uz vlastitog muža i vlastitu djecu.
Naravno,
mi smo tradicionalisti i sve je dopušteno! Uostalom mi, bolji od svojih
roditelja i djedova i baka, možemo sebi dopustiti večernje izlaske i povratak u
sitne sate, odlaske na odmor s dežurnim mladićem/djevojkom, odijevanje kako
moda određuje ili odlaske na plažu nedolično odjeveni (primjerice u bikiniju)
ili studiranje na fakultetima koji su pogibeljni za našu vjeru. Naši djedovi i
bake, jadni grješnici i neznalice, nisu čak ni znali u čemu se sastoji pitanje
izričaja „subsistit in“, pa nisu sve to mogli činiti! Mi koji smo duboko
razumjeli probleme oko Koncila i znamo bilo koju pojedinost o liturgiji i
gregorijanskom pjevanju, možemo se u miru tako ponašati, izlažući pogibelji
svoju dušu… Jadni mi! Koliko smo malo razumjeli! A koliko je razumio
sotona o našim slabostima i o našoj oholosti!
Kada bi
postojao vremenski stroj i vratio nas u tridesete godine, nakon prvih dana
ushićenja rasplakali bismo se želeći povratak u toliko omraženu 2013. godinu
koju obilježavaju Facebook i smartphone, chat i prijateljstva koja se mogu
sklopiti bez previše formalnosti, nedjelje kada smo dispenzirani od odlaska na
Misu (ta, kriza je), prava koja možemo zahtijevati kod svakog daha: u samo
jednoj riječi - shvatit ćemo da nismo katolici, nego da živimo idealni
katolicizam, načinjen od čiste apstrakcije, toliko ideologije i toliko
liberalizma!
Otkrit
ćemo da ideal za čovjeka nije biti „bojovnikom“ na neodređeno vrijeme u klupama
na sveučilištu, nego završiti studij što je moguće brže, pronaći posao i
zasnovati obitelj! Da, jer rad je znoj koji košta, znoj koji je uvijek
postojao, a ne samo sada kada živimo u vremenu u kojem upravljaju zločesti
bankari, nego i onda kada je bilo i onih koji su se brinuli da vlakovi stignu
na vrijeme.
Čine li
se apsurdnima stvari gore napisane? Ako je odgovor potvrdan, to je dokaz
da je liberalizam pobijedio nad našim duhom i zavaravamo se da smo na to imuni,
sanjajući povratak onoj civilizaciji koja je Europu učinila velikom,
zaboravljajući to da je velikom nisu učinili samo generali i vitezovi, nego
poglavito neznani muževi i žene koji su, ispunjavajući vlastite staleške
dužnosti i moleći svoje svakidašnje Krunice (moleći ih možda na svom manjkavom latinskome),
dopustili „bojovnicima“ da pobjede: a te osobe danas nedostaju i ako se ne
vratimo živjeti konkretno katolički, onda će ova kriza potrajati jer ne
zavrjeđujemo njezin kraj. Kriza se neće riješiti samo izborom novog svetog Pija
X., nego navlastito povratkom obraćenju nas samih.
Dakle,
dobro dođu marševi, predavanja, borba i prozelitizam, nužni da se ponovno
zapali katolički duh i da se javno obrani naša Vjera (uzmimo kao primjer
francuske katolike koji su izišli na trgove protiv homoseksualnog suložništva), ali
prije snova o obraćenju svijeta, upitajmo se je li naše življenje
katoličko, kao što je bilo katoličko kod naših očeva. Mons. Lefebvre
je bio dokaz tomu! Izgradio je svoje djelo malo pomalo, dopuštajući Providnosti
da ga vodi, a da ne padne u preuzetnost da je nezabludiv i propitujući se
uvijek dolaze li njegove odluke od Boga ili od njegove vlastite oholosti! Samo
radeći tako morao nam je ostaviti u naslijeđe tako veliko i vrijedno blago.
Neka
ovaj 30. lipnja bude danom razmišljanja za nas same!
Joselito
Panzica
Komentar:
Tradicionalistima će se olako predbaciti bahatost, isključivost i krivo
uvjerenje da jedini posjeduju Istinu. Ovaj članak lijepo pojašnjava ponajprije
da je sveta Crkva napadnuta. Modernistička pohara želi potopiti Petrovu barku.
Liberalizam, kao i sve druge zablude, potječe od nečastivoga kojemu je cilj
uništenje Crkve i uništenje čovjeka. Nitko nije imun, nitko nije siguran, čak
ni tradicionalisti koji se prvi moraju držati naputaka velikih papa XIX. i XX.
stoljeća žele li biti vjerodostojni. Liberalna načela nastoje prodrijeti u um i
srce svakog vjernika i udaljiti ga od Kristova nauka. Samokritika je dokaz da
tradicionalni svijet nije bahat ili isključiv, nego hrabar ustati protiv
dušmana Crkve koji je žele uništiti. A zauzimanje za Istinu, borba za prava Crkve uvijek je imala
svoju cijenu.
Stoga, umjesto napada na
tradicionaliste, bolje se uključiti u proturevolucionarnu borbu radi proslave
svete Majke Crkve koju vrata paklena nikada neće nadvladati. Proučavajmo
smjernice koje je dalo crkveno Učiteljstvo do zlosretnog II. vatikanskog
koncila i oduprimo se rušenju katoličanstva i sinkretističkim opsjenama koje
nas želje udaljiti od Tradicije i u konačnici dovesti do toga da se odreknemo
samog Krista Gospodina.