Vidjeli smo kako
načelo kolegijalnosti biskupa unosi revolucionarno poimanje upravljanja Crkvom,
šireći liberalno ludilo jednakosti, a izravno napada osobni autoritet
ponajprije Pape, a onda i biskupa i naposljetku i samih svećenika kojima,
osobito po zapadnoeuropskim zemljama, pastoralni asistenti i župna vijeća
posvema nadziru rad i utječu na odluke. Biskupi imaju raznorazna svećenička i
laička vijeća te odluke biskupske konferencije, a sam Sveti Otac papa i Rimska
Kurija imaju bezbrojne biskupske konferencije od kojih neke već desetljećima
sve rade mimo odluka Rima, a Rim uglavnom popušta njihovoj drskosti. Međutim,
Sveti Otac nije primus inter pares, a niti možda biskup jednak ostalima koji s
njima upravlja kolegijalno Crkvom: njemu su predani Ključevi Kraljevstva
nebeskoga i samo je on Kristov namjesnik na zemlji, a ne Biskupska konferencija
ove ili one zemlje.
Crkvom nikada ne mogu upravljati savjeti („Sovjeti) kao da je riječ o marksističkom državnom uređenju ili rousseauvski inspiriranom konceptu vlasti naroda.
Drugo načelo
kojemu je II. vatikanski sabor širom otvorio vrata Crkve jest načelo ekumenizma
koje je dobrim dijelom pridonijelo rušenju vjere kod velikog broja katolika da
je Crkva jedina korablja spasenja. Od misijske Crkve, što je bila želja našeg
Gospodina Isusa Krista i njegovih apostola, postali smo ekumenskom Crkvom koja
sve više glumi jednakost s ostalim crkvenim zajednicama na što nemamo pravo.
Ne, Krist nema
više zaručnica, on ima samo jednu Zaručnicu: svetu Crkvu Katoličku. Velika je
neistina i nepravda govoriti o Crkvama u množini. Postoji samo jedna Crkva,
ostalo su crkvene zajednice. Taj se pojam prije Koncila nikada nije
upotrebljavao u množini, pisan velikim slovom. Premda se govorilo o Splitskoj,
Zagrebačkoj ili Pariškoj Crkvi, mislilo se uvijek na vjernike okupljene oko
svog biskupa na nekom području, dakle neku mjesnu Crkvu. Eventualno se pojam
rabio za raskolničko pravoslavlje, jer ono ima ministerijalno svećeništvo i sve
sakramente, u nepravom smislu riječi. Za heretičke zajednice koje su se
odvojile od Crkve Kristove, rabio se izraz „konfesije“ ili „crkvene zajednice“,
no nipošto „Crkve“. Čudan neki obrat, čudna teologija, dijametralno oprečna
zdravom tradicionalnom nauku koji su predkoncilski Prvosvećenici naučavali.
Sjetimo se velike enciklike Mortalium
animos i riječi Pija XI. koji citira Laktancija koji viče: „Katolička Crkva
jedina čuva istinito bogoštovlje. Ona je izvor istine, ona je kuća vjere, ona
je hram Božji: ako itko ovamo ne uđe, ili ako itko odavde otiđe, njemu je
strana svaka nada života i spasenja. Nitko neka ne zavarava sama sebe
tvrdoglavim prepiranjem. Ovdje se naime radi o životu i spasenju, koji će biti
izgubljeni i posve uništeni, ukoliko se na njih ne pazi svom brigom i
marljivošću“ (Divinae Institutiones 4, 30; 11-12).
Subsistit in omogućio je modernistima napad na jedincatost
Katoličke Crkve, a ekumenizam nastavlja s tim djelom i Crkva se Kristova
ponižava na besraman način.
Što je zapravo
ekumenizam?
Najprije, riječ
ekumenizam dolazi od grčke riječi οἰκουμένη
(oikoumene) što znači nastanjeni
svijet. Ekumenizam je kao pokret nastao u XIX. stoljeću u nekatoličkom području
i težio je suradnji i zbližavanju raznih kršćanskih konfesija, i to dijaloškim naporom unutar kršćanskih crkvenih
zajednica, a taj se dijaloški napor temelji na njihovoj ravnopravnosti, jer bi
sve bile djelomičnim ostvarenjem Kristove Crkve. Cilj je bilo i zalaganje sviju
za mir i opće dobro. Ovaj je pokret doveo do utemeljenja Svjetskog vijeća
Crkava 1948. godine.
Katolička se
Crkva najprije otvoreno distancirala od ekumenskog pokreta. Tek na
II. vatikanskom saboru ekumenizam je pronašao put u Katoličku Crkvu. Koncil mu
posvećuje jedan dekret, naime Unitatis redintegratio, kao i deklaraciju Nostra
aetate o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama.
Da bismo
sačuvali svoju vjeru, trebamo svakako reći ne ekumenizmu. Crkva ostaje
misijska, ne može biti ekumenska. A da je veliki privilegij pripadati jedinoj
pravoj Crkvi, znali su i katolici prije Koncila, tome su se divili sveci i
mistici, pa opet se nisu bojali istine i nisu je, zbog navodne poniznosti i
ljubavi prema drugima, skrivali ili iskrivljivali. Jasno je da to nije nikakva
poniznost i ljubav, nego modernistički otrov koji u konačnici dovodi do otpada
od vjere i do indiferentizma što su pape uvijek osuđivali.
Poslušajmo
patera Gaudrona što u svom Katekizmu o
crkvenoj krizi kaže o ekumenizmu:
Kako valja
prosuditi ekumenizam sa stajališta katoličke vjere?
Katolička je Crkva
jedina Crkva koju je Krist utemeljio i jedina posjeduje puninu istine, stoga se do
jedinstva može doći samo obraćenjem ili povratkom pojedinih ljudi ili
zajednica u nju. Tako uči Pijo XI. u „Mortalium animos“: “budući da se
jedinstvo kršćana može promicati jedino promicanjem povratka u jedinu istinitu
Kristovu Crkvu onih koji su od nje odijeljeni, jer su je u prošlosti nesretno
napustili.“ Ovo je jedini logični zaključak iz vjere Crkve da sama posjeduje
istinu, jer pravo jedinstvo može postojati samo ako su svi ujedinjeni u pravoj
vjeri.
Stoga se Katolička Crkva vazda trudila da obrati
nekršćane kao i da privede jedinstvu mističnog tijela Kristova članove
kršćanskih zajednica koje su se od nje odvojile. Ovi su se pokušaji uglavnom
odnosili na pojedine ljude, pokatkad i na cijele zajednice koje su se od nje
odvojile. Tako je na Koncilu u Lyonu i Firenci došlo do pokušaja ujedinjenja s Istočnom Crkvom koja je od 1054.
odvojena od Katoličke Crkve. Pijo IX. pozvao je prije I. vatikanskog sabora
pravoslavne da okončaju raskol i da se vrate u krilo Crkve, a Lav XIII. je
uputio takav poziv čak svim kršćanskim konfesijama.
Ovi su pokušaji uvijek nošeni uvjerenjem da se ne
mora promijeniti Katolička Crkva, nego da oni, koji su se od nje odvojili,
moraju priznati svoju zabludu. Crkva je uvijek bila spremna olakšati što je
moguće više ovaj povratak, no nikada nauštrb vjere.
Kako izgleda
novo razumijevanje ekumenizma?
S II. vatikanskim saborom Crkva je zauzela novi
stav s obzirom na ekumenizam. Ovaj novi
stav ide manje ili više za tim da se napusti vjera u apsolutnost katoličke
vjere te da se druge kršćanske vjeroispovijesti, pa čak i nekršćanske religije
promatraju jednakovrijednim ili gotovo jednakovrijednim putovima k Bogu i ostvarenju
vječnog spasenja. Ne govori se više o obraćenju drugih religija ka Katoličkoj
Crkvi, nego o zajedničkom hodu.
Jesu li
nekatoličke kršćanske vjeroispovijesti djelomična ostvarenja Crkve Kristove?
Kršćanske konfesije, koje su se odvojile od
Katoličke Crkve, jesu zajednice koje su otpale od prave Kristove Crkve i ne
pripadaju joj. Pa ako su i sačuvali pojedine kršćanske istine i pod uvjetima i
valjano krštenje, one su ipak odvojene od mističnog Tijela Kristova. Ako netko,
spoznavši da je katolička Crkva jedina istinita, ne uđe u nju, nego ostane i
dalje u heretičkoj ili šizmatičkoj zajednici, ne može se spasiti.
Papa Pijo XII. uči u enciklici Mystici corporis da
su tri elementa bitna za pripadanje istinskoj Kristovoj Crkvi, naime krštenje,
prava vjera i podložnost zakonitim vlastima: „Među udove Crkve ubrajaju se
samo oni koji su primili kupelj preporođenja i ispovijedaju pravu vjeru te se
nisu po nesreći odcijepili od cjeline Tijela, niti ih je zakonita vlast
isključila zbog preteških prekršaja.“ Stoga, čak i istočne raskolničke Crkve,
iako imaju sve sakramente i slažu se u člancima vjere u većini točaka s
Katoličkom Crkvom, ne predstavljaju pravu Crkvu Kristovu, jer se protive
priznati prvenstvo i nezabludivost Petrova nasljednika. Po Kristovim riječima u
Mt 18, 17 na svakoga tko se protivi slušati Crkvu, treba gledati kao na
poganina ili javnog grješnika.
Još se manje pripadajućima Crkvi mogu držati
heretične zajednice kao protestanti, jer oni u mnogim točkama odstupaju od
prave vjere. Stoga je nerazumljivo kako je mješovita katoličko-luteranska
komisija koja je zasjedala 1983. godine u würthemberškom samostanu Kirchberg,
mogla konstatirati: “Počinje se njega (Luthera) priznavati svjedokom Evanđelja,
učiteljem vjere i junakom duhovne obnove.“ Što se istinitoga i dobroga može
pronaći u protestantizmu, to pravno pripada Katoličkoj Crkvi kao što je u
dekretu o ekumenizmu broj 3 naknadno nadodano po Papinu nalogu. Posvema je
razumljivo da liberalni teolozi zbog toga nisu bili sretni. Rahner i Vorgrimler
komentiraju to ovako: „Da ova dobra 'pravno' (iure) pripadaju Crkvi Kristovoj,
jedna je od onih 19 papinskih preinaka koje su u studenom 1964. naknadno dodane
u tekst o kojem se već bilo glasovalo te koje su zbog svoje bojažljivosti
stvarale nepovoljniji dojam nego što su stvarno opravdane po svojem sadržaju s
obzirom na nauk (ovdje se govori samo o onim preinakama zbog kojih su se nekatolički kršćani osjećali osobito povrijeđenima).“
Stoga je strahota i pripada mnogim proturječjima u
koncilskim tekstovima da se tada u broju 3 opet kaže: „Duh se ne ustručava
poslužiti njima (odvojenim Crkvama i zajednicama; napomena autora) kao
sredstvima spasenja.“ Odvojene zajednice nikada ne mogu biti sredstva
spasenja. Ako su članovi ovih zajednica u milosti, onda samo jer ne znaju bolje
i prema tome nemaju krivnje u vlastitoj odvojenosti od Tijela Crkve. Po nauku
Pija XII. ovi članovi mogu pripadati duši prave Crkve. Ovdje se pak radi samo o pojedincima, ali nekatoličke
konfesije same po sebi nisu po volji Božjoj. Oni ne vode k pravoj Crkvi, nego odvode
od nje.