U ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Amen.
Draga moja braćo!
Prije nego što otpočnem, dopustite Mi uputiti Vam nekoliko riječi o
ovom lijepom svečanom obredu te zahvaliti svima koji su pridonijeli veličanstvenom
događaju ove proslave.
Imao sam namjeru proslaviti svoj svećenički jubilej u tihom i
privatnom okupljanju na oltaru u Ecôneu. Dragi kler crkve Saint-Nicolas-du-Chardonnet i dragi svećenici koji
me okružuju, s tolikom su me upornošću pozivali i molili da dopustimo svima
koji to žele da se priključe mojoj zahvali i mojoj molitvi prigodom ovog
svećeničkog jubileja.
Ja to nisam mogao odbiti. Stoga smo danas ujedinjeni u tako velikom
broju. Sa svim strana, iz Amerike, iz svih zemalja slobodne, još slobodne Europe, došli su ovamo na ovaj svećenički jubilej.
Kako trebam označiti ovaj
zbor, ovu manifestaciju, ovaj svečani obred? Iskazivanje počasti Vaše vjere u
katoličko svećeništvo, u katoličku svetu Misu.
Vjerujem da je razlog Vašeg dolaska bio javno pokazati Vašu
privrženost Katoličkoj Crkvi i najuzvišenijem daru koji je Bog ljudima dao:
svećeništvu, svećeništvu za žrtvu, za žrtvu našega Gospodina koja se nastavlja
na našim oltarima.
Zbog toga smo došli. Zbog toga smo danas okruženi svim ovim dragim
svećenicima koji su odsvakud došli ovamo. Još bi bili došli u većem broju da danas nije
nedjelja. Zbog obveza svoje službe ostali su na mjestu službe gdje slave sv. Misu.
Sa srcem su kod nas. To nam je izričito priopćeno.
Ako dopustite, želio bih predočiti jednu sliku koju sam doživio kao
svjedok tijekom mojeg života, tijekom pola stoljeća. Želim Vam nadasve
pojasniti značenje svete katoličke Mise u našem životu kao svećenik, kao biskup
i u životu Crkve.
U Francuskom sjemeništu Santa Chiara u Rimu prenijela se nama, mladim
bogoslovima ljubav prema liturgijskim obredima. K tome, imao sam privilegij
biti ceremonijarom. Mi ih nazivamo „velikim ceremonijarima“. Moji prethodnici u
ovoj službi bili su još i biskup u miru monsinjor Lebrun iz Autuna i monsinjor Alfred Ancel, i danas još pomoćni
biskup Lyona. Bio sam dakle veliki ceremonijar pod vodstvom dragog i velečasnog
oca Josepha Haegyja, jednog poznatog liturgičara. Radovali smo se kod uređenja
oltara i kod priprave za svečane obrede. U predvečerje velikog blagdana,
velikog svečanog obreda, bili smo posve u svečanom raspoloženju. Naša su srca
bila puna radosti poradi lijepog obreda koji će se služiti na našim oltarima.
Tako smo kao mladi bogoslovi naučili voljeti oltar.
„Domine dilexi decorem domus Tuae et gloriam habitationis Tuae”,
molimo perući ruke na oltaru, „Gospodine, ljubim ures doma Tvojega i mjesto
obitavanja slave Tvoje.” Tako smo naučeni u Francuskom sjemeništu u Rimu, pod
glavnom upravom dragog i velečasnog oca Henryja Le Flocha, ljubljenog oca, oca
koji nas je naučio jasno razumjeti događanja onoga vremena, tumačeći nam
papinske enciklike.
21. rujna 1929. u kapelici Notre Dame du Sacré Coeur, u ulici rue Royale
u Lilleu ondašnji me je biskup mons. Achille Liénart zaredio za svećenika. Dvije
sam godine nakon toga otišao u misije k mojem bratu koji je već onda bio u Gabonu.
Ondje sam počeo shvaćati što je sveta Misa.
Naravno, iz naših sam studija znao što znači ova velika tajna naše
vjere. Ali nisam još bio spoznao njezinu potpunu vrijednost, njezinu potpunu
djelotvornost i njezinu potpunu dubinu. U ono sam vrijeme to doživljavao u
Africi dan za danom, napose u Gabonu. Ondje sam proveo trinaest godina svojeg
misionarskog života, ponajprije u sjemeništu, kasnije u grmlju, među
Afrikancima, domorodcima. Ondje sam uistinu vidio što sve može milost svete
Mise. Vidio sam to po svetim dušama nekih od naši kateheta. Po milosti
Krštenja, po dolascima na svetu Misu i po presvetoj Euharistiji, ove su se
negdašnje poganske duše preobrazile. Ove su duše shvatile tajnu Žrtve na križu.
One su se ujedinjavale s Našim Gospodinom Isusom Kristom u patnjama Njegova
križa. Prinosili su svoje žrtve i svoje patnje s Našim Gospodinom Isusom
Kristom i živjeli kao kršćani. Još mogu spomenuti nekoliko imena: Paul Ossima
iz Ndjoléa, Eugène NDong iz Lambarénéa, Marcel Mebalé iz Donguile. Nastavit ću
još s jednim imenom iz Senegala: gospodin Forster, rizničar u Senegalu, kojemu
su zbog njegove čestitosti i poštenja njegove radne kolege te čak i muhamedanci
povjerili ovu toliko osjetljivu i važnu službu.
To su ljudi koje su preobrazile svete Mise, koji su svednevice išli
na svetu Misu. Sa žarom su primali svetu Pričest i postali su uzorima i
svijetlim primjerima za svoje okružje. A da i ne govorimo o mnogim drugim
kršćanima i kršćankama koje je milost preobrazila.
Mogao sam vidjeti kako ova posvema poganska sela postaju kršćanskima.
Ona se nisu preobrazila samo duhovno i nadnaravno, nego i fizički, društveno,
gospodarski i politički. Ovim je ljudima koji bijahu pogani, najedanput postalo
jasno da je nužno vršiti svoje dužnosti unatoč kušnjama i žrtvama i pridržavati
se svojih obveza, osobito bračnih obveza.
Pod utjecajem milosti svete Misne Žrtve selo se postupno
preobražavalo. Sva su ova sela željela imati svoju kapelicu. Sva su ova sela
željela posjet svećenika ili misionara. Očekivali su ga nestrpljivo kako bi i
oni mogli sudjelovati na svetoj Misi, kako bi se mogli ispovjediti i potom se pričestiti.
Mnoge su se duše posvetile Bogu. Redovnici, redovnice, svećenici
darovali su se Bogu. Bogu su posvetili svoj život. To su plodovi svete Mise.
Kako je to bilo moguće?
Ponajprije moramo malo pobliže
promotriti dublji razlog ove preobrazbe. To je žrtva, pojam žrtve, jedan
posvema kršćanski, posvema katolički pojam. Naš život ne može većma bez žrtve,
otkako je Naš Gospodin Isus Krist, sami Bog, uzeo tijelo kao što je naše. On
nam kaže: „Slijedite Me, uzmite svoj križ i slijedite me ako se želite spasiti.“
On, koji nam je dao primjer smrti na križu i koji je prolio Svoju Krv. Bismo li
se usudili, mi jadna stvorenja, grješnici kakvi jesmo, ne slijediti Našega
Gospodina? Želimo li ga ne nasljedovati u Njegovoj Žrtvi, u Njegovom križu?
U ovome leži velika tajna, korijen kršćanske kulture, katoličke
kulture: razumijevanje čovjeka za žrtvu u njegovu svagdašnjem životu.
Shvaćanje kršćanske patnje, promatrajući patnju ne većma kao zlo,
nepodnošljivu bol, nego dijeleći svoju patnju i svoje bolesti s Našim
Gospodinom Isusom Kristom, upirući pogled u križ, sudjelujući na svetoj Misi
koja je produžetak patnje Našega Gospodina na Kalvariji. Ako se shvati ova
patnja, onda postaje radošću, jer patnja postaje blagom. Ova patnja, ako je
ujedinjena s Našim Gospodinom, ujedinjena s patnjom svih mučenika, svih svetih,
svih katolika, svih vjernika svijeta koji pate, ujedinjena s križem Našega
Gospodina, biva neizrecivim i silnim blagom. Patnja sadržava izvanrednu
djelotvornost za obraćenje duša i za spas naše vlastite duše.
Mnoge su svete kršćanske duše čak tražile patnju. One su željele
patnju kako bi se većma sjedinile s križem Našega Gospodina Isusa Krista. To je
kršćanska kultura.
Blaženi koji pate poradi svetosti,
Blaženi siromašni duhom,
Blaženi krotki,
Blaženi milosrdni,
Blaženi mirotvorci.
Tako nas uči križ, tako nas uči Naš Gospodin Isus Krist na Svojemu križu.
Ova kršćanska kultura prožela je zemlje koje su donedavna bile
poganske. Ona ih je preobrazila i potakla ih da žele postaviti katoličkog
državnog poglavara, katoličkog čelnika. Bio sam u prilici surađivati s državnim čelnicima, katoličkim upraviteljima
ovih katoličkih zemalja i dobro ih upoznati. Vi ih također poznajete.
I danas još ima takvih ljudi:gospodin Senghor, predsjednik Senegala,
gospodin Houphouet-Boigny, predsjednik Obale Bjelokosti, nekoć gospodin de
Sirane, predsjednik Madagaskara. Reći ćete mi možda na to da je čak bilo i svećenika koji
su bili predsjednici svoje zemlje: velečasni Bogandi u Bangiju, velečasni
Joulou u Brazzavilleu.
Zacijelo to i nije bila njihova prava zadaća. No ipak, pokazuje da
katolički narodi žele katoličke upravitelje kako bi njihova vlada i svi zakoni
zemlja bili podložni zakonu Našega Gospodina Isusa Krista, Dekalogu.
Da je, tako reći katolička
Francuska negda ispunjala svoju dužnost kolonijalne sile, ove bi se zemlje
uzdržale u vjeri. Da je Francuska ove zemlje uzdržala u vjeri, onda ove zemlje
danas ne bi bile ugrožene od komunizma. Afrika ne bi bila ono što je danas. Pri
tome se ne radi toliko o pogrješkama samih Afrikanaca, nego puno više o grješkama
kolonijalnih sila. One nisu umjele izvući korist iz katoličke vjere koja je u
ovim afričkim narodima pustila korijenje, kako bi sačuvali i jačali svoj
utjecaj. Bratski bi utjecaj na ove zemlje bio pomogao da se sačuva vjera i
protjera komunizam.
Bacimo li pogled na povijest, vidimo da se ovo što Vam upravo rekoh o
Africi, događalo i u našim vlastitim zemljama u prvim stoljećima nakon
Konstantina. Mi smo se obratili, naši preci su se obratili i državni poglavari
su se obratili. Njihove su zemlje tako stoljećima bile podložne Našem Gospodinu
Isusu Kristu. Htjeli su da Marija bude Kraljicom zemlje.
O tome postoje divna pisma svetog Eduarda, kralja Engleske, svetog
Ljudevita IX., kralja Francuske, svetog njemačkog cara Heinricha,svete
Elizabete Ugarske i od svih svetih koji su bili na čelu katoličkih zemalja i
koji su utemeljili kršćanstvo. Koju su samo vjeru negda imali u svetu Misu!
Sveti Ljudevit, francuski kralj, svaki je dan ministrirao na dvije svete Mise.
Ako je bio na putovanjima i začuo zvono, koje je zvonilo za Podizanje, sišao bi
s konja ili iz svoje kraljevske kočije da klekne i sudjeluje u Podizanju koje
je upravo bilo u tijeku.
To je bila katolička kultura! Koliko smo samo danas od toga udaljeni!
Jedan drugi događaj kojeg se moramo prisjetiti nakon ovih slika
kršćanske kulture, bilo da je riječ o Africi, našoj povijesti ili osobito
povijesti Francuske, jest događaj koji se odigrao u najnovijoj povijesti Crkve.
Posrijedi je izniman događaj:
Drugi vatikanski sabor. Nažalost, moramo ustvrditi da neprijatelji možda bolje
od nas znaju što je vrijednost katoličke svete Mise.
O ovom je temi napisana pjesma
u kojoj su riječi dane sotoni. Ove riječi kazuju da on svaki put drhti kad se
služi katolička sveta Misa, kad se slavi katolička sveta Misa. To ga podsjeća
na križ. On točno zna da je tu riječ o
križu po kojem je pobijeđen. Neprijatelji Crkve koji u dobro poznatim sektama
slave bogohulne Mise, čak i komunisti, dobro poznaju vrijednost jedne svete
Mise, jedne katoličke svete Mise. Rečeno mi je da komunistička partija u
Poljskoj i inspektori za vjerska pitanja nadziru svećenike koji slave staru
svetu Misu, a one koji pak slave novu Misu, puštaju na miru.
Progone one koji slave staru Misu, Misu svih vremena. To ne vrijedi
za strance. Strancima se dopušta služiti Misu koju hoće da bi se stvorio utisak
slobode. Međutim, poljski svećenici koji se drže Predaje, progone se.
Nedavno sam pročitao dokument „Pax“. Ovaj je dokument preko
Nuncijature svim biskupima u svijetu u lipnju 1963. proslijedio kardinal
Wyszynski. Ovaj nam dokument priopćuje: „Vjeruje se da imamo slobodu.
Izjavljuje se da je imamo. Ali ove se glasine šire preko svećenika koji su se
priključili 'Paxu'. Oni su odani komunističkoj vlasti. Na raspolaganju imaju
tisak, čak i francuski progresistički tisak. To nije istina. Mi nemamo
slobodu.“ O ovome kardinal Wyszynski donosi posve precizne podatke. Kaže da se
djeca u komunističkim omladinskim kampovima nedjeljom zatvaraju iza bodljikave
žice kako bih ih se spriječilo ići na svetu Misu. Omladinska logorovanja u
tijeku odmora koja vode katolički svećenici, nadziru se helikopterima da se
vidi idu li djeca na Misu. Zašto je potrebno nadzirati djecu koja idu na svetu
Misu? Jer znaju da je sveta Misa po svojoj cijeloj biti protukomunistička. Nije
moguće da to ne bude. Komunizam znači: sve za Partiju i sve za revoluciju!
Sveta Misa znači: sve za Boga. To nije isto. Sve za Boga, jest katolička sveta
Misa koja se suprotstavlja partijskom programu koji je sotonski program.
U tome leži duboki smisao onoga što je zapravo sveta Misa: Žrtva! Vi
to dobro znate. Svi mi imamo kušnje i poteškoće u našem životu, u našem
postojanju. Moramo znati zašto patimo. Moramo znati zašto moramo podnositi ove
kušnje, boli, patnje.
Zašto su bolesni prikovani za
svoju bolesničku postelju? Zašto su bolnice pune bolesnika? Zašto? Kršćanin na
to odgovara: kako bih sjedinio svoje patnje s patnjama Našega Gospodina Isusa
Krista na svetom oltaru. Da bih se na svetom oltaru s njim ujedinio kako bih po
tome sudjelovao u djelu otkupljenja po Našem Gospodinu Isusu Kristu i zaslužio
spasenje u Nebu, ali također da bih u tome pripomogao i drugim dušama.
Na Koncilu su se ušuljali neprijatelji Crkve. Njihov je prvi cilj bio
demolirati svetu Misu, na određen način i u određenoj mjeri doslovno je uništiti.
To možete pročitati u knjizi Michaela Daviesa, jednog engleskog katolika. Napisao
je izvrsne knjige. On pokazuje kako liturgijska reforma Drugog vatikanskog
sabora posvema sliči reformi koja je u vrijeme Cranmera provedena kod nastanka
engleskog protestantizma.
Kada čitamo o povijesti liturgijske preobrazbe koju je Luther poduzeo,
prepoznaje se isti način djelovanja: polagano, zadržavajući još dobar, još katolički
privid, iz svete se Mise uklonilo upravo ono što izriče njezin žrtveni
karakter. Karakter otkupljenja od grijeha po krvi Našega Gospodina Isusa
Krista, po žrtvenom janjetu koje je Naš Gospodin Isus Krist. Od svete Mise
postalo je čisto zborovanje ljudi na kojemu svećenik predsjeda. To nije sveta
Misa.
Nije dakle čudo da križ većma ne trijumfira, upravo zbog toga što
žrtva većma ne trijumfira. Ljudi ne misle ni na što drugo, nego na svoj životni
standard, na poboljšanje svojeg životnog standarda, na zaradu, na bogatstva, na
zabavu, ugodu i olakšanje ovdje na zemlji. Gube znanje o žrtvi i smisao za
žrtvu.
Što mi moramo učiniti, draga moja braćo? Ako produbimo ovu veliku
tajnu svete Mise, onda vjerujem da mogu reći: moramo započeti križarsku vojnu!
Zauzmite se za svetu Misnu Žrtvu, za krv našega Gospodina Isusa Krista. Zauzmite
se za ovu nepobjedivu stijenu i za ovo neiscrpno vrelo milosti, za svetu Misnu
Žrtvu kakvu vidimo svaki dan.
Jeste li ovdje stoga što
volite svetu Misnu Žrtvu. Zašto su ovi mladi bogoslovi u bogosloviji u Ecôneu,
iz Sjedinjenih Država, iz Njemačke? Zašto su došli? Oni dolaze u naše
bogoslovije zbog svete Mise, zbog svete Mise svih vremena. Ova sveta Misa
vrelom je svih milosti, vrelom Duha Svetoga, kršćanske kulture. To je dakle
svećenik.
Moramo započeti križarsku vojnu. Ova križarska vojna mora se
zauzimati za ovaj vječni pojam žrtve da ponovno oživi kršćanstvo i da ga ojača.
Onako kako to Crkva želi i kako je to uvijek ostvarivala, s istim
načelima, s istom svetom Misnom Žrtvom, istim sakramentima, istim katekizmom i
istim Svetim pismom. Moramo ponovno oživjeti kršćanstvo. Vi ste, draga moja
braćo, sol zemlje. Vi ste svjetlost svijeta. Vama se obraća Naš Gospodin Isus
Krist i kaže: „Ne uništavajte plodove Moje krvi! Ne napuštajte Moju Kalvariju!
Ne napuštajte Moju Žrtvu. Također i Djevica Marija koja stoji podno križa, kaže
Vam isto. Njezino je srce probodeno. Ona je bila ispunjena patnjom i bolju. Ali
Ona je također bila ispunjena radošću da se može sjediniti sa žrtvom Svojeg
božanskog Sina. Ona Vam kaže: „Budite kršćani, budite katolici!“
Ne dajmo da Nas povuku sve ove
ideje svijeta, ova usmjerenja koja vladaju u svijetu i koja Vas gone prema
grijehu i prema paklu!
Ako želimo doći u Nebo, moramo slijediti Našega Gospodina Isusa
Krista, nositi svoj križ. Nasljedujmo
Našega Gospodina Isusa Krista, oponašajmo ga u Njegovu križu, u Njegovoj
patnji, u Njegovoj žrtvi.
Pozivam mlade ljude koji su ovdje u dvorani, da zamole svoje
svećenike da im tako objasne ove lijepe, ove uzvišene stvari da donesu odluku
sukladno svojem vlastitom pozivu za koji bi se mogli odlučiti, bilo to za
svećenika, redovnika, redovnicu ili za brak. Također i na temelju sakramenta
ženidbe oženjene će opomenuti njihov svećenik, oženjene koji razumiju uzvišenost
braka pod križem i u krvi Isusa Krista, u milosti našega Gospodina Isusa
Krista, da se po čistoći, čednosti, molitvi i razmatranju, dostojno za to
priprave i da ne dopuste da ih povuku strasti koje potresaju svijet.
To mora biti križarska vojna mladih ljudi koji žele tražiti pravi
ideal.
To mora biti također i križarska vojna kršćanskih obitelji! Kršćanske
obitelji koje ste ovdje nazočne, posvetite Svoje obitelji Presvetom Srcu
Isusovu, euharistijskom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Presvete Djevice Marije!
Molite zajedno u obitelji!
Znam da to mnogi od Vas čine. Ali treba Vas biti uvijek više. Treba
biti puno više onih koji to čine, žarko mole da Naš Gospodin uistinu vlada u
njihovom domu.
Preklinjem Vas, udaljite sve što sprječava da dobijete djecu! Dragi
Bog Vašem domu ne može darovati ništa ljepše nego da imate puno djece.
Težite za tim da budete obitelji bogate djecom! Obitelj bogata djecom
ponosom je Katoličke Crkve. To je ona bila u Kanadi. To je bila u Holandiji. To
je bila u Švicarskoj. To je bila u Francuskoj. Obitelji bogate djecom bile su
radošću i rastom Crkve. Po djeci će biti tim više izabranih za Nebo. Preklinjem
Vas, ne odbacujte Božje darove. Ne slušajte odvratne krilatice koje uništavaju
obitelji, ruiniraju zdravlje, potkopavaju brak i dovode do rastave!
U ovim mučnim vremenima, u ovoj toliko pogibeljnoj atmosferi u kojoj
živimo u gradovima, želim da se vratite prirodi! Zdrava nas zemlja poučava da
spoznamo Boga. Zemlja Vas dovodi bliže k Bogu. Ona stvara ravnotežu
temperamenata i karaktera. Ona potiče djecu na rad.
Morat ćete, ako bude potrebno, sami podučavati vlastitu djecu ako ih
škole budu kvarile. Što trebate drugo učiniti? Želite li svoju djecu predati
onima koji ih kvare? Želite li da ljudi u školi uče djecu najodvratnijoj spolnoj
iskvarenosti? Čak i u katoličkim školama koje vode redovnici i redovnice, podučava
se grijeh. Djecu se uči zbilja željeti grijeh! Kvari ih se u njihovoj nježnoj
mladosti! Možete li to podnijeti? Nemoguće! Bolje je da Vaša djeca ostanu
siromašnima. Bolje je da Vaša djeca ostanu daleko od ovog prividnog znanja koje
ima svijet. Bolje je da oni ostanu dobra, kršćanska i katolička djeca koja vole
svoju svetu vjeru, molitvu, rad i prirodu koju je stvorio dragi Bog!
To mora biti križarska vojna očeva obitelji! Vi ste glava obitelji!
Vi imate veliku odgovornost u svojoj zemlji! Nemate pravo besposleno gledati
kako socijalizam i komunizam preplavljuju Vašu zemlju! Vi na to nemate pravo
ili većma niste katolicima. Na izborima se morate boriti da dobijete katoličke
gradonačelnike, katoličke zastupnike kako bi Francuska konačno opet postala
katoličkom. To nije samo obično bavljenje politikom. Valja voditi dobru
politiku kako su je vodili sveci i pape koji su se suprotstavili jednom Atili.
Sveti je Remigije obratio Klodviga. Ivana je Orleanska spasila Francusku od
protestantizma. Da u Francuskoj nije ustala Ivana Orleanska, bili bismo svi
protestanti! Da bi se zaštitila Francuska, Naš je Gospodin podigao Ivanu
Orleansku, jedno dijete od sedamnaest ili osamnaest godina, koje je protjeralo
Engleze iz Francuske. I to je politika. Takvu politiku želimo. Želimo da Naš
Gospodin Isus Krist vlada. Upravo ste to otpjevali: „Christus regnat, Christus vincit, Christus
imperat.”
Jesu li to samo riječi, fraze, pjesme? Ne, to mora postati
stvarnošću! Očevi obitelji, Vi ste za to odgovorni. Vi ste odgovorni za Svoju
djecu, za buduće naraštaje! Vi se morate organizirati, ujediniti, dogovoriti kako
biste postigli da Francuska opet bude kršćanska, opet katolička.
Nije to nemoguće ili bi se moralo reći da milost svete Misne žrtve
nije većma milost, da Bog nije većma Bog, da Naš Gospodin Isus Krist nije većma
Naš Gospodin Isus Krist. Valja imati povjerenje u milost Našega Gospodina. Naš
je Gospodin svemoguć!
U Africi sam vidio ovu milost kako djeluje. Nema razloga za
pretpostavku da ova milost neće djelovati također i ovdje, u ovoj zemlji.
I Vi, dragi svećenici, koji me
slušate, stvorite usko povezano svećeničko udruženje radi proširenja ove
križarske vojne i radi poticanja križarske vojne kako bi Isus vladao, kako bi
Naš Gospodin vladao. Zbog toga morate sveto živjeti. Zbog toga morate težiti za
svetošću. Pokažite ovu svetost, ovu milost koja je djelotvorna u Vašoj duši. Vi
primate ovu svetost, ovu milost, po sakramentu presvete Euharistije i po svetoj
Misnoj Žrtvi koju prinosite! Samo Vi je možete prinositi.
Prije nego što završim, draga moja braćo, reći ću još nekoliko riječi
o svojoj duhovnoj oporuci. Oporuka, to je dakako ozbiljna riječ, jer želim da
je to bude odjekom oporuke-saveza našega Gospodina: „Novi et aeterni
testamenti, novi et aeterni testamenti”!
Svećenik izgovara ove riječi kod posvete predragocjene Krvi: „Hic est
calix sanguinis Mei, novi et aeterni testamenti.” Naslijeđe koje nam je ostavio Isus
Krist, jest Njegova žrtva! To je Njegova krv! To je Njegov Križ. To je kvasac
kršćanske kulture i onoga što nas treba voditi u Nebo.
Stoga Vam kažem:
Poradi časti presvetog Trojstva,
poradi ljubavi prema Našem Gospodinu Isusu Kristu,
poradi pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji,
poradi ljubavi prema Crkvi,
poradi ljubavi prema Papi,
poradi ljubavi prema biskupima, svećenicima i svim vjernicima,
poradi spasenja svijeta,
poradi spasenja duša,
čuvajte ovu oporuku-Savez Našega Gospodina Isusa Krista,
čuvajte Misu svih vremena!
Onda ćete vidjeti kako će doći
do ponovnog procvata kršćanske kulture. Ova kultura nije za ovaj svijet. Ali to
je kultura iz koje nastaje katolička država. Katolička država postoji radi
priprave katoličkog grada na nebesima.
Nema neki drugi razlog postojanja. Katolička država ovdje na zemlji
ni za što drugo nije stvorena nego za katolički grad na nebesima.
Čuvajući krv Našega Gospodina Isusa Krista, njegovu žrtvu, ovu svetu
Misu koja nam je od naših prethodnika ostavljena u naslijeđe i koja nam je od
apostolskih vremena do danas oporučno ostavljena, za koji ću trenutak
izgovoriti ondašnje uzvišene riječi nad kaležom svojeg svećeničkog ređenja.
Kako biste mogli željeti da nad kaležom svojeg ređenja izgovaram duge
riječi od onih koje sam izgovorio nad ovim kaležom prije pedeset godina To bi
mi bilo nemoguće. Ja ne mogu promijeniti ove riječi.
Mi ćemo nastaviti izgovarati riječi Posvete koje su nas naučili naši
prethodnici. Izgovarat ćemo riječi kako su nas ih naučili pape, biskupi i
svećenici koji su nam bili odgojiteljima, koji su nas ih naučili da Naš
Gospodin Isus Krist vlada i da se spase duše po zagovoru naše dobre Majke na
nebesima.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.