Tko zna kako bi se sveti Augustin (354.-430.), čiji liturgijski
blagdan danas slavimo, izrazio glede svete Mise koja je zabranjena Franjevcima
Bezgrješne; tko zna kako bi komentirao flash mob 1200 biskupa kako se lelujaju na
Copacabani, tijekom Svjetskog dana mladih ovog ljeta… Ne znamo, a ono što znamo jest
da je Biskup Hipona bio vrlo ozbiljan čovjek Crkve i pošto je ustrajno tražio
pravu vjeru, nije davao primirja zabludama i onima koji su ih sijali. Uspjeh mu
je bio jednoznačan, a Istina, ne njegova, nego Kristova trijumfirala je nad varalicama.
Augustinovo je biskupstvo bilo obilježeno strastvenom borbom
protiv hereza i vodeći ovu bitku sve do pobjede, na neusporediv je način služio
općoj Crkvi. Borba protiv manihejstva, koju je otpočeo u Rimu, nastavljajući je
u Tagasti, pojačavajući je u Hiponu, okončala se povoljno u prvim godinama
njegove biskupske službe. U sporu je izložio velike teme kršćanske filozofije:
Bog, stvaranje, čovjekova sloboda, narav i podrijetlo zla; udarivši, sa svojim
majstorskim osporavanjima i briljantnim javnim raspravama po glavnim
predstavnicima sekte; Fortunat, Adimant, Faust, Feliks, Secondin i Mani.
Fortunat, koji je već dugo godina živio u Hiponi i koji je bio okupio mnogo
sljedbenika, napustio je grad i nije ga se moglo većma vidjeti; Feliks, nakon
raspre 8. prosinca 398. odrekao se zablude i obratio.
Druga borba, za jedinstvo Crkve protiv donatista, bila je
duža i žešća. Ona je već više od jednog stoljeća predstavljala najvažniji
problem afričke Crkve i Augustin se
angažirao u ovoj žučnoj raspri s nevjerojatnom gorljivošću i milosrdnom tolerancijom:
na općem Saboru koji se održao 401. godine u Kartagi, zalagao se da obraćeni
donatistički svećenici, ako se nisu zaprljali nedjelima i ako nisu ponovno
krstili, mogu zadržati svoj stalež; osim toga, na konferenciji 411. godine
predložio je da donatistički biskupi, iako poraženi, sačuvaju biskupsko
dostojanstvo.
Donatisti, bijesni, išli su ulicama govoreći da je Augustin
vuk kojeg treba ubiti radi obrane stada i jamčili su oprost svih grijeha onome
tko odgovori na ovaj poziv; više su ga puta uistinu pokušali uništiti, ali
milost je Božja bila s njime.
Još nije završila protudonatistička polemika kada je
otpočela polemika protiv pelagijanske hereze: jedne vrste kršćanskog stoicizma
koji je, uporno se držeći čovjekovih naravnih snaga i zaogrnut strogim
moralizmom, nijekao bitne točke kršćanstva: istočni grijeh, otkupljenje,
milost. Augustin, naoružan izvanrednom teološkom naobrazbom, izišao je na
borilište bez oklijevanja, dokazavši se još jedanput kao junak katoličke vjere.
Borio se svim snagama i imao je uspjeha. Na poziv biskupa Aurelije je u Kartagi
održao niz govora; odgovarao je pismima i knjigama biskupima i laicima koji su
tražili savjete; opovrgao je Pelagijeve spise kao i Celestijeve; raspršio je
prijevaru kojom je Pelagije iznudio oprost na sinodi u Diospoliju; izložio je
papi Inocencu, a potom papi Zosimu ono što je u zabludi bilo najpogubnije;
prosvijetlio je mnoge Pelagijeve simpatizere i bio je dušom afričkih koncila
koji ju osudili herezu (Mileva 416., Kartaga 417. i 418.) Inocencovo pismo
27. siječnja 417. i Zosimova poslanica, napisana u proljeće 418., osudili su
pelagijansku herezu. Unatoč tome, Julijan iz Eklana, predstavnik osamnaest
talijanskih biskupa koji su odbili potpisati poslanicu, i dalje je branio
pelagijanstvo i svojim dijalektičkim i zajedljivim jezikom, postao joj je
najvještijim pobornikom. Protiv njega je argumentirao sedamdesetogodišnji
Augustin razotkrivajući protivnikove sofizme i produbljujući središnju i
temeljnu temu: Tradiciju.
„U našem je vremenu teško pronaći cjelovitu vjeru“ govorio
je sveti Augustin. Istu stvar možemo tvrditi i danas. Neka se Bezgrješno Srce
Marijino, koje će pobijediti jednog dana, kako je Ona sama prorekla, a čiji se
blagdan obilježava 22. kolovoza (po liturgijskom kalendaru u izvanrednom
obliku), zauzme da Crkva iznjedri sposobne učitelje, snage i hrabrosti jednog
svetog Augustina koji je prigrlio Istinu i branio je mudro i plemenito.