Intervju koji je papa
Franjo dao isusovačkom časopisu Civiltà
cattolica može se označiti šakom u lice svakom katoliku koji se odano
pridržava svoje vjere, a svaki protestant vjeran Bibliji može se osjećati
potvrđenim u svojoj krivoj vjeri da Katolička Crkva nije pravom Kristovom
Crkvom.
Papa je nazdravio za
revoluciju, čitalo se po medijima. On navješćuje novi tolerantni svijet, a
fundamentalistima je dao korpu. Bezbožni
svijet likuje i trijumfira - a mi plačemo.
Papi rado želimo
priznati da se vjera ne može reducirati na same moralne propovijedi, nego
propovijedanje vjere mora najprije doći, ove vjere iz koje moral, u neku ruku, sam proizlazi. Ne mora se
beskrajno govoriti o moralnim pitanjima, ali ako ga se upita, katolik mora, a
još više svećenik, a tek pravo papa - reći istinu.
Život u teškome grijehu - nije tako strašan?
Ali to Papa ne čini. Na
pitanje o homoseksualnosti on govori o homoseksualnim osobama koji osjećaju da
ih Crkva osuđuje i kaže: „Ali to Crkva ne želi. Na povratku iz Rija de Janeira
rekao sam ako homoseksualna osoba ima dobru volju i traži Boga, onda nisam taj
koji je osuđuje.“ Papa je trebao reći da je homoseksualnost težak grijeh i onaj
koji u tome ustrajava i ne želi se obratiti, neće zadobiti život vječni. Uopće
nije posrijedi osuda nekoga, nego govorenje istine. To je također čin ljubavi
prema bližnjemu da se one, koji su u pogibelji da budu vječno prokleti, upozori
i pozvati na obraćenje. Umjesto toga Papa ih umiruje u njihovu krivom držanju.
Čini se da Papa Boga
drži podijeljenim: s jedne strane on daje svoje zakone i zapovijedi, ali ako ih
netko ne drži, ionako je svejedno. Glavno je da se traži nekoga Boga. „Jedanput
me netko provokativno pitao odobravam li homoseksualnost. Odgovorio sam mu
drugim pitanjem: 'Reci mi: Kada Bog vidi homoseksualnu osobu, gleda li on na
činjenicu s ljubavlju ili je on osuđuje i odbacuje?'“ Problem je da takav
čovjek u neku ruku kaže Bogu: „Doduše, želim biti s tobom u dobrom odnosu, ali u mojem privatnom životu
ne smiješ mi određivati pravila.“ Za takvoga čovjeka dragi je Bog još dovoljno
dobar da sve blagoslovi što on čini.
I nerazrješivost braka
ne čini se tako važnom za Papu: „Mislim i na situaciju jedne žene čiji je brak
propao, u kojem je ona također izvršila pobačaj. Sada je ponovno udana,
zadovoljna je i ima petero djece. Pobačaj je opterećuje i ona se doista kaje.
Ona želi dalje hoditi kao kršćanka. Što će učiniti ispovjednik?“ Ako se žena
pokaje zbog abortusa i ako se ispovjedila, Bog joj je to nesumnjivo i oprostio.
Crkva nikada nije naučavala ništa drugo. Ali što je s njezinim brakom? Njezin
je brak propao, ali ona se ponovno udala. Sada je zadovoljna, ima puno djece i
sve je u redu. Zar za Papu nije problem da žena živi u preljubu, u divljem
braku?
Je li crkveni nauk samo neobvezatna ponuda?
Papa Franjo kaže da je
sin Crkve i kao takav prihvaća crkveni nauk, očito i crkveni nauk o
homoseksualnosti i rastavi braka. Ali čini se da ovaj nauk za njega nije
obvezatan: „Religija ima pravo izraziti
vlastito uvjerenje u službi čovjeku, ali Bog ju je u stvorenju učinio
slobodnom: Ne smije biti duhovnog miješanja u osobni život.“ Možda je ovo
najgora rečenica u cijelom intervjuu. „Ne smije biti duhovnog miješanja u
osobni život.“ To je novovjekovna ideologija ekstremnog liberalizma po kojoj je
čovjek maleni bog koji može raditi što god želi dok ne ometa malene bogove
pokraj sebe da i oni rade što hoće. „Uvijek je potrebno pogledati osobu. Ovdje
stupamo u tajnu osobe“, kaže Papa. Očito da većma ne postoji objektivni moral,
nego svatko mora sa svojom vlastitom savješću dogovoriti što drži ispravnim.
Čak ni dragi Bog mu pri tome ne smije određivati propise i ne smije se
uplitati.
Nauk Svetoga pisma
Sveto Pismo naučava
nešto posve drugo. Krist nikada nije grijeh prikazivao bezazlenim. Ako je
oprostio nekom grješniku, uvijek je nadodao: „Idi i od sada ne griješi više.“
Tako primjerice prema preljubnici. (usp.Iv 8,11) Ili prema uzetome na ribnjaku
Bethesdi: „Eto ozdravio si! Više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi.“ (Iv
5,14) Grješnici koji se prihvatio, obratili su se kao Matej, Zakej ili Marija
Magdalena. Odrekli su se grijeha i nisu većma u njemu živjeli.
Kod Posljednje večere
reče Isus svojim učenicima: „Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me
ljubi.“ (Iv 14,21) Nije dakle dovoljno samo reći Kristu, ja te ljubim. Tko ima
njegove zapovijedi, a ne obdržava ih, on ga ni ne ljubi. Isto tako stoji u
Propovijedi na gori: „Neće svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!' ući u
kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca.“ (Mt 7,21)
Ozbiljna je riječ koju
sveti Pavao piše Korinćanima: „Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti
kraljevstva Božjega? Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni
preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lopovi, ni lakomci, ni
pijanice, ni klevetnici, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ (1
Kor 6,9) Upravo ovu varku, na koju Pavao upozorava, sada Papa propovijeda: Ako
preljubnik ili bludnik samo traži Boga, onda ga Bog ne osuđuje. On se ne treba obratiti, Bog ga usprkos tome gleda s
ljubavlju. Nigdje se u Papinom intervjuu ne nalazi jedna riječ o potrebi obraćenja.
Bog je beskonačno
milosrdan, ali milosrđe može djelovati samo ondje gdje se čovjek odriče svojih
grijeha i kaje se za njih. Po onome što je Papa rekao, grješnici se pak
osjećaju potvrđeni na njihovom lošem putu. Sam Papa kaže da ih Bog ne osuđuje.
Prava vjera - ne tako važna?
Čini se da Papi ni prava
vjera nije tako važna. „Učenja Crkve - dogmatska i moralna - sva nisu
jednakovrijedna. Misionarsko dušobrižništvo nije opsjednuto time da bez razlike
nametne mnoštvo učenja. Misionarsko naviještanje usredotočuje se na bitno, na
nužno.“ Gdje je to Crkva ikada nametala „bez razlike mnoštvo učenja“? Ali kao
katolik mora se biti spreman prihvatiti sve što je Bog objavio, čak i ako se
sve ne mora izričito znati. Riječ „hereza“ znači upravo „izuzimanje“. Heretik ne
vjeruje sve, nego izabire što želi vjerovati. On sebi vjeru dotjeruje po
vlastitom ukusu.
Rimski dikasteriji se „u
pojedinim slučajevima ako ih se ispravno ne razumije“ izlažu pogibelji da
postanu „mjestima cenzure“. Kao da Rim od II. vatikanskog sabora nije već
dovoljno laksistički. Normalno, svaki teolog može naviještati toliko hereza
koliko želi. Dok ne nastupa odveć drsko, u Rimu se za to nitko ne zanima.
Ne smije se, kaže dalje
Papa, tražiti „na pretjeran način 'sigurnost' u nauku“, jer inače bismo imali
„statičnu i unatrag usmjerenu viziju“. Vjernici koji žele ostati vjernima nauku
Crkve, prema tome prave od vjere „jednu ideologiju među mnogima“.
Za Papu postoji samo
jedna važna „dogmatska sigurnost: Bog je u životu svake osobe. Bog je u životu
svakoga čovjeka.“ To čak nije ni specifično kršćanska istina.
II. vatikanski sabor i stara liturgija
II. vatikanski sabor je
bio „novo čitanje Evanđelja u svjetlu suvremene kulture“. Njegovi su „plodovi
bili enormni“. Zbilja, Sveti Oče, plodovi su bili enormni: tisuće je svećenika
napustilo svećeništvo, redovništvo se urušilo, prazne bogoslovije, prazne
crkve, gotovo totalno nepoznavanje vjere kod katolika. U nekim zapadnim
zemljama kod mlade generacije vjersko znanje - unatoč vjeronauku koji jamči
država - ide prema ništici.
Odluku papa Benedikta da
dopusti celebraciju stare liturgije papa Franjo doduše drži mudrom, ali odmah
dodaju: „Ali držim rizik ideologiranja „Vetus Orda“, njegovo
instrumentaliziranje, vrlo opasnim“. Zajednice Ecclesia Dei, kojima je pod papom
Benediktom bilo relativno dobro, opet dakle mogu strepiti za svoje postojanje.
Koja nada preostaje?
Kao katolik koji svoju
vjeru ozbiljno doživljava, možemo nad izjavama pape Franje biti samo zgranuti.
Možda se barem otvore oči nekome od konzervativnih katolika koji su dosada
vazda crkvenu krizu prikazivali bezazlenom.
Inače, ostaje sigurnost
da ni Papa ne može uništiti Crkvu. „Non praevalebunt - vrata pakla neće je
nadvladati.“ (Mt 16,18).