.jpg)
Sljedeći je prilog nedavno objavljen na web
stranici američkog Distrikta Bratstva sv. Pija X., ali se odnosi na članak iz
prošle godine koji je, međutim, i danas
značajan i stoga ga objavljujemo u hrvatskom prijevodu:
Nekoliko izvadaka iz usporedbe dr. Johna
Lamonta pojašnjava kako je Bratstvo svetog Pija X. izopćeno iz ljudske
zajednice zbog pitanja koje se odnose na II. vatikanski sabor dok heterodoksni
liberali dobivaju slobodnu ulaznicu jer prihvaćaju ono što društvo želi.
Iz nedavne medijske bujice o očekivanom (i
sada danom) odgovoru biskupa Fellaya Kongregaciji za nauk vjere s obzirom na
doktrinarnu preambulu, ima jedan vrijedan članak.
Mnogi su novinari spoznali da je ovaj
događaj, koji se tiče Bratstva sv.Pija X., od velikog značaja za cijelu Crkvu.
Oni ga označavaju „povijesnim trenutkom“ od „odlučujućeg značaja za Crkvu“ i
čak „prijelomnom točkom“ koja će imati dugoročne posljedice za katolički
svijet. Izvrstan komentar o ovome vidiku potječe od urednika od Inside the
Vatican, dr.Roberta Moynihana:
„Ali važnije od djelovanja na povijesnu
prosudbu ovoga pontifikata, na način kako će se ova stvar riješiti, bit će
dalekosežno djelovanje na samu Crkvu, kako ona vidi samu sebe i svoje poslanje
u svijetu, u vremenu i u povijesti i stoga na to kako Crkva orijentira svoje
djelovanje i život s obzirom na sekularni svijet izvan Crkve“.
Ipak, dr Moynihan ne završava ovdje-on
navodi razlog zašto je to tako:
„Prijeporno je pitanje tradicionalističko
Svećeničko bratstvo svetog Pija X…ali dublje pitanje jest pitanje Drugog
vatikanskog sabora i kako bi se trebalo interpretirati Koncil. [2]“
Ovo dovodi do srži stvari: Koju mjeru
autoriteta posjeduje Drugi vatikanski sabor? Kako se može određena koncilska
učenja, koja nisu u skladu s predkoncilskim Učiteljstvom, međusobno pomiriti?
Dodatno uz takva pitanja, koja su postavili
i Msgr. Brunero Gherardini i Roberto de Mattei, dr.John Lamont je u Chiesa
objavio pomnjivu analizu pismene rasprave između mons. Fernanda Ocariza i
Svećeničkog bratstva sv. Pija X., koje je zastupao Fr. Jean-Michel Gleize [7]
koji također slično postavlja odlučujuća pitanja. Dr.Lamont u tome jasno donosi
doktrinarnu poziciju Svećeničkog bratstva sv. Pija X. prema II. vatikanskom
saboru vis-à-vis s autentičnim Učiteljstvom:
„Prvo pitanje, koje se nekom teologu
postavlja o poziciji Svećeničkog bratstva svetog Pija X., tiče se pitanja o
autoritetu Drugog vatikanskog
sabora.[Članak mons.Ocariza]…čini se da tvrdi da je neprihvaćanje autoriteta
II. vatikanskog sabora temelj jaza prema Svetoj Stolici. Ali za svakoga tko
poznaje i teološku poziciju Svećeničkog Bratstva sv.Pija X. kao i klimu
teološkog mišljenja u Katoličkoj Crkvi, ovu je tvrdnju teško razumjeti. Točke
koje je spomenuo pater Gleize, samo su četiri od voluminoznih učenja II.
vatikanskog sabora. Svećeničko bratstvo svetog Pija X. ne odbija II. vatikanski
sabor u njegovoj cjelovitosti: naprotiv. Biskup je Fellay izjavio da Bratstvo
sv.Pija X. prihvaća 95% učenja.“
Dr.Lemont ironično dodaje:
„Ovo znači da je Bratstvo sv.Pija X.
lojalnije prema nauku II. vatikanskoga nego mnogi svećenici i hijerarhija
Katoličke Crkve.“
Važno je naglasiti da tekstove Drugog
vatikanskog sabora koje Svećeničko bratstvo svetog Pija X. odbacuje prihvaćaju
skupine (liberali, nap. prev.) unutar Crkve koje odbacuju druga učenja ovoga
Sabora.
U nastavku analize kaže se:
„Moglo bi se pretpostaviti da su ovi
posebni tekstovi-o vjerskoj slobodi, Crkvi, ekumeni i kolegijalnosti-ti koji
predstavljaju problem. Jaz između Svete stolice i Svećeničkog bratstva sv. Pija
X. nastaje jer Bratstvo odbija ove pojedinačne elemente II. vatikanskog sabora,
ne zbog namjere Svete Stolice da obrani Drugi vatikanski sabor kao cjelinu…
(…)
Posljednja skupina (liberali) tvrde
jednostavno da određena učenja Katoličke Crkve nisu istinita. Oni odbacuju
katolički nauk, točka. Svećeničko bratstvo svetog Pija X., na drugoj strani ne
tvrdi da je nauk Katoličke Crkve kriv. Umjesto toga tvrdi da neke izjave Drugog
vatikanskog sabora stoje u proturječju s drugim papinskim učenjima koja
posjeduju veći autoritet i da time prihvaćanje učenja Katoličke Crkve zahtijeva
prihvaćanje ovih učenja s više autoriteta te odbacivanje malenog udjela
pogrješaka II. vatikanskoga. Bratstvo tvrdi da se istinski nauk Katoličke Crkve
nalazi u ranijim i mjerodavnim izjavama.“
Dr.Lamont pokreće jedno drugo pitanje: „Kako
može biti bilo kakvih prigovora protiv Svećeničkog bratstva sv. Pija X. koje
velikim autoritetom insistira na čuvanju papinskih dokumenata?“
Ovo pitanje u stvari samo sebi daje
odgovor. Takav prigovor ne može postojati. Ako se pozicija Svećeničkog Bratstva
sv. Pija X. prema samom crkvenom nauku prosuđuje kao vrijedna prigovora, mora se reći da ova pozicija ne
odgovara onome što dokumenti Učiteljstva zbilja uče i time da Svećeničko
bratstvo sv. Pija X. iskrivljuje značenje ovih izjava. Ovu tvrdnju nije lako održati jer kada su
svečano proglašeni raniji dokumenti, pridonosili su supstancijalnom djelu
teološkog rada po kojem se interpretacija ravna. Značenje koje Svećeničko
bratstvo sv. Pija X. njima pripisuje, izvedeno je iz ovoga djela i odgovara
onome kako su se ove izjave u to vrijeme razumjele kada su načinjene.
Autor onda logično postavlja ovo posljednje
pitanje:
„Ova činjenica dovodi do točke veće
prešnosti s trećim pitanjem koje se postavlja teologu: što zbilja naučavaju ove
izjave ako to nije ono što Svećeničko bratstvo svetog Pija X. kaže da one
naučavaju?
...što je mjerodavni nauk katoličke Crkve o
točkama koje su kontroverzne između Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i Svete
Stolice?“
Dr. Lamont zaključuje svoju analizu ovom
izjavom koja naglašava sveopći značaj odnosa Svećeničkog bratstva sv. Pija X.
prema Rimu:
„Narav nauka Katoličke Crkve o vjerskoj
slobodi, ekumeni, Crkvi i kolegijalnosti od velikog je značaja za sve katolike.
Pitanja koja su pokrenuta kod razgovora između Svete Stolice i FSSPX-a, tiču se
time cijele Crkve, a ne samo strana koje sudjeluju u razgovorima.“
Skraćena
verzija priloga: „Is
recognizing the SSPX questioning Vatican II?“
Napomene
su u prijevodu izostavljene.