"Evo,
dani dolaze - riječ je Gospodnja - kad ću poslati glad na zemlju,
ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi
Gospodnje. Tumarat će od mora do mora, od sjevera do istoka
potucati se ištući riječ Gospodnju, ali je neće naći. U onaj će
dan obamirati od žeđi lijepe djevojke i mladići.“ (Amos
8, 11-13)
Prorok Amos
opominje ovako još u Starome zavjetu. Piše li to samo Izraelcima
ili nama svima? Nisu li baš danas te riječi nadasve aktualne?
Jesu li to baš
naši dani o kojima prorok govori? Je li baš to ovo vrijeme kada
mladići i djevojke odlaze na druge kontinente - tumarajući od mora
do mora, a čuju samo nekakve govore o ovosvjetskim stvarima. Riječ
Gospodnja, ona riječ koja preobražava naše duše, a onda i cijeli
svijet, kao da je utihnula.
Svi znamo koliko je popularnost opasna. Nitko na nju nije imun. Veliki su se sveci bojali časti, ljudske hvale i popularnosti i slave kao svojeg najljućeg neprijatelja.
Ni jedan
svećenik, biskup, kardinal pa čak ni Sveti Otac nisu posebnim
utjecajem Duha Svetoga, a bez vlastite suradnje, odricanje i molitve,
zaštićeni od ove opasnosti. I oni trebaju korak po korak
napredovati u duhovnom životu i zaslužiti svoje vječno spasenje -
navlastito odolijevajući varkama svijeta i sotone, slijedeći
ponizno Raspetoga.
Osobito u
posljednjim desetljećima, kad svaki i najmanji događaj mora biti
medijski popraćen, kada je pritisak medija postao gotovo
nepodnošljivim, a na drugoj strani, Vatikan, udaljavajući se od
Tradicije, nema nekadašnji štit za Rimskog prvosvećenika jer su
pokoncilski optimizam i iluzije o svijetu narušile zdravo poimanje
nužne distance i zaklonjenosti od svijeta. Osim toga, odmakom od
Tradicije otvorio se prostor za dokazivanje vlastitog stila svakog
Pontifeksa, za njegovu originalnost što uvećava opasnost od
robovanja slavi i popularnosti.
Tu se javlja,
dakako, i strah od odbacivanja, od kritika i nepopularnosti. Zamka do
zamke.
Vidjeli smo
koliko mediji hvale papu Franju: nema gotovo niti jednog izdanja
poznatijeg hrvatskog dnevnog lista gdje se ne pojavi ili neki citat
ili slika ili pak Papin govor.
Zar mi katolici
ne bismo trebali biti radosni? Zar ne bismo trebali biti presretni da
je Sveti Otac, Namjesnik Kristov i Nasljednik svetog Petra dobio
medijski prostor kakav pape prije njega ipak u tome obliku nisu
imali?
Jasno, trebali
bismo se radovati kada bi Papa naviještao cjeloviti katolički nauk,
ne selektivno, nego cjelovito - ne birajući samo teme drage uhu
današnjeg čovjeka, izražavajući se jezikom svjetovnih,
nekatoličkih medija, prelazeći preko svih problematičnih tema koje
su omražene današnjem agnostiku, ateistu, nekatoliku ili
progresističkim krugovima.
Uzmimo primjer
Trećeg Reicha: bismo li danas rekli da se herojski naviještao
katolički nauk da su u ono vrijeme njemački biskupi na trgovima
govorili o potrebi ljubavi prema vlastitoj Domovini, o važnosti
radinosti, požrtvovnosti i štedljivosti, o potrebi žrtve vlastitog
života za svoje bližnje, o potrebi učenja, napredovanja, studija.
O poštovanju svojih lokalnih tradicija, o obiteljima s puno djece
itd., itd.
Ovo sve zvuči
divno i kršćanski, no bi li to bilo dovoljno? Možda bi u ono
vrijeme dio nacista podržao takve biskupe jer i najgori sustavi ne
odbacuju baš sve vrijednosti, a ove gore spomenute itekako su bile
drage uhu tih bolesnih, protukršćanskih krugova. Je li se trebao
prešutjeti rasizam, šovinizam i nacistički krivi mesijanizam te
patološka mržnja prema židovstvu?
Ne, njemački
su biskupi u vrijeme možda „najsvjetlije“ faze predratnog
nacističkog režima, kada su Hitlera mnogi državnici zapadnih
zemalja hvalili, čitali encikliku Mit brennender Sorge po
svojim crkvama i oštro se suprotstavili bezbožnom režimu. A to ih
je skupo stajalo.
Je li današnji
svijet puno bolji od nacista? O tome je teško govoriti. Nekada će u
budućnosti povjesničari kod prosudbe imati puno muke. U svakom
slučaju, vidljivo je da je baš današnji svijet po riječima
Evanđelja pod vlašću kneza ovoga svijeta. Isus sotonu naziva
„knezom ovoga svijeta“ (Iv 14,30). Možda taj isti knez
nikada nije bio toliko zavladao dušama kao danas. Sveti ga Pavao
naziva bogom ovoga svijeta i opominje: “Ako li je zastrta naša
Radosna vijest, zastrta je onima koji propadaju; onima kojima je bog
ovoga svijeta posve oslijepio nevjerničku pamet da jasno ne vide
svjetlo sjajne Radosne vijesti Krista koji je slika Božja“ (2 Kor
3-4). Nije dakle skeptičnost prema ovome svijetu i njegovoj slavi i
častima problem nekolicine tradicionalističkih zagriženika ili
nekakav istočnjački monaški zanos anahoreta koji se hrane
skakavcima i divljim medom ili španjolskih mistika: riječ je o
izvornom crkvenom razmišljanju.
Stoga mnogi ne
likuju zbog ovakvog stila slavno vladajućeg Pontifeksa. Valja
se moliti da smogne snage konačno se otrgnuti ovom medijskom aparatu
koji ga je posvema zarobio i da se spremi na možebitnu hajku koju će
tada grješni svijet poduzeti, kao u slučaju blaženog Pija IX.
kojemu je svijet klicao kad je izabran - nadajući se da je izabran
liberalni papa - a bacano je kamenje kad je pokapan jer nije ispunio
želje neprijatelja Crkve i bezbožnog svijeta koji iz dubine svoje
duše prezire Kristov nauk.
Već je u ovo
kratko vrijeme učinjeno i rečeno mnogo toga što je sve
konzervativne u Crkvi iznimno uznemirilo. Nekima se čini da sada
nema povratka unatrag. Međutim, Duhu je Svetom sve moguće.
A da je mržnja
svijeta počesto upravo dokaz da se herojski naviješta Božja riječ,
bilo prikladno ili neprikladno, i da se toga ne trebamo odviše
strašiti, znamo iz samog Evanđelja. Stoga, prevelika popularnost
biskupa, kardinala i samog Svetog Oca samim tim ne mora biti razlogom
velike radosti, prije znakom za zabrinutost.
Ove riječi iz
Evanđelja po sv. Ivanu nipošto nisu zastarjele i prevladane. I
danas ostaju mjerilom za objektivnu prosudbu u ovoj posvemašnjoj
pomutnji duhova.
„Ako
vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste
bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od
svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet
mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: 'Nije sluga veći od svoga
gospodara.' Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju
riječ čuvali, da vašu će čuvati.“ (Iv 18, 20)
Jedan vjernik