Započinjemo serijal čiji je naslov
nadahnut istoimenom knjigom (Priest,
where is thy Mass? - Mass, where is thy Priest?), koja sadrži svjedočanstva
svećenika, o tome zašto su smatrali obveznima u savjesti napustiti novu Misu i prijeći - ili vratiti se, služenju isključivo tradicionalne
latinske Mise. Prvi od intervjua uzet je iz spomenutog naslova.
p. Graham Walters: U
bogosloviju sam otišao 1955. i studirao kod lazarista u Houstonu u bogosloviji Sv. Marije. Zaređen sam 1963., baš prije nego što su počele stizati promjene.
Bio sam iz mjesne biskupije, bila je to zapravo sufraganska biskupija. Bila je
to biskupija Tulsa – Oklahoma City. Slani smo u različite bogoslovije jer ovdje
nismo imali svoju bogosloviju. Prošao sam formaciju potpuno i isključivo na
tradicionalnoj Misi. Nijedna od promjena nije se čak ni očekivala kad sam
zaređen. Sve to došlo mi je kao krajnji i potpuni šok. Kad sam bio na svojoj
prvoj službi u Tulsi, u crkvi sv. Franje Ksaverskog, prva od svih tih promjena
pojavila se u okretanju oltara. Onda smo imali ono što zovem „stol za piknik na
kotačima“, a svećenik, koji je bio vrlo poslušan bostonski Irac, katolik,
doživio je da je za svime na kraju požalio. No u ono vrijeme, znate, činili smo
ono što nam je bilo rečeno. Biskup je to želio i mi smo mislili da je to ono
što trebamo činiti, pa smo to i činili. S moje strane, činio sam to uz mnogo
negodovanja. Bio sam vrlo uznemiren.
Dakle čak ni dok ste bili đakon, nisu vas
pripremali ni na što od toga?
p. Walters: Ni najmanje. Osoblje sjemeništa
bilo je vrlo stara škola, tako reći. Možda je bilo nekih modernih pogleda koje
je zastupao profesor Sv. Pisma, ali jedini zloslutni znakovi koje sam ikad
primijetio u sjemeništu bili su povremeni posjeti svećenika iz biskupije. Oni
su sadili svoje male ideje i svoje male sjemenke. I, naravno, mnogi od mojih
kolega bili su vrlo oduševljeni za to. No ja sam bio obraćenik i nikako mi se
to nije sviđalo.
Koja je bila definicija svećeništva koja
vam je bila dana u sjemeništu?
Svećenik je posrednik, onaj koji ovdje na
zemlji u osobi Krista prinosi u Kristovo ime (u ime Crkve) žrtvu Kalvarije. On
je alter Christus. Ovo je vrlo eksplicitno u tradicionalnoj misi. Ovdje
je vidljivi celebrant, ali onaj koji doista celebrira je Isus Krist. Mi smo tek
instrumenti koje on koristi kako bi proširio svoje prisustvo u vremenu i
prostoru nakon što je uzišao na Nebo.
Kako su vas prisilili da prihvatite
promjene?
Bio je tu velik nedostatak suradnje s moje
strane, cijelo vrijeme. U stvari, negdje 1972., lokalni nadbiskup Oklahoma
Cityija, vrlo mladi John Raphael Quinn, koji će kasnije postati nadbiskup San
Francisca, a zatim odstupiti da bi postao profesor na Oxfordu, rekao mi je da
će se nešto jednostavno morati poduzeti sa mnom jer moja teologija nije
aktualna. Srećom, bio sam dovoljno priseban da mu zahvalim! Imao je vrlo velike
obrve i nikada neću zaboraviti njegovu reakciju. Na neki način su se podigle, a
njegove oči (imao je vrlo intenzivan pogled, vrlo zrnate oči) pogledale su
ravno kroz mene. Pomislio sam, „Ovo nije Crkva koju sam prihvatio kao
istinitu, i neću poći za ovim što je, za mene, nova religija“. Nisam mu
to tada rekao, no to je bio temelj moje pozicije i moga razmišljanja.
Koji je bio alarmni signal koji vas je
naveo na zaključak da je riječ o novoj religiji?
Pa, bilo je mnogo alarmnih signala! Ranije
sam vam spomenuo da sam odgojen, ne baš revno, u „Kršćanskoj crkvi“, nakon čega
sam vlastitom odlukom prešao u Episkopalnu crkvu, koja je bila crkva mojih
djedova po majci. Odlučio sam krenuti u Episkopalnu crkvu jer je ondje
postojalo nešto što me privlačilo, ljepota, ritual. Postojala je formalnost;
postojalo je nešto što drugdje nije postojalo, a što mi se sviđalo. A tada sam,
naravno, počeo više čitati, jer bio sam znatiželjan, i gledao sam u
enciklopedijama i povijestima, posvuda, i svugdje sam nalazio alarmne signale,
osim u Katoličkoj Crkvi. To je bila jedina Crkva koja je imala stvarni
kontinuitet. Ne samo da je postojala stoljećima prije bilo koje druge, nego
nije bilo nikakvog prekida u povijesti ove Crkve. I pomislio sam, „Pa, njoj
želim pripadati“.
Nakon moga obraćenja, alarmni signal protiv
Nove mise bio je taj novi način razmišljanja, taj indiferentizam, to
razvodnjavanje i trivijaliziranje. Sve je postajalo sve trivijalnije i
trivijalnije od trenutka kad se pojavila Nova misa. Možda je nova liturgija,
novi red, karizma za trivijalnost.
Dolazio mi je, konkretno, jedan svećenik,
jedva godinu dana izvan sjemeništa. Studirao je u Rimu pet godina. Jednostavno
je dolazio na razgovor i da bi mi plakao na ramenu u vezi situacije. Jedan od
izraza koje je upotrebljavao bio je da je sve postalo trivijalizirano. Smatrao
je priličnim izazovom pokušati išta učiniti s tim ljudima. I opet, bili su tako
unazađeni i trivijalizirani na svaki način. Dolazili su u crkvu odjeveni u
kratke majice, traperice, odrezane hlače i sandale, s japankama i kapicama
(okrenutima naopako) na glavama – možete vidjeti što god zamislite. Ne znaju
bolje jer nisu poučeni boljem. A svećenici, klerici, nisu ih poučili ničemu,
jer su i sami trivijalizirani.
To je potpuno suprotno svemu čemu sam se
nadao prihvatiti kad sam postao katolik. Ono što je započelo kao moja
najveća ljubav, najveća radost, postalo je moje najveće razočaranje.
Katolička Crkva kao organizacija, kao institucija, odnosno materijalni i
ljudski dio onoga što je ona postala uz sve promjene, postali su najveće
razočaranje moga života. Morao sam nešto učiniti sa svojim životom, osobno, da
ne bih doživio istu sudbinu kao praktički svi od mojih kolega iz razreda, koji
su napustili svećeništvo nakon što su zaređeni tijekom kasnih šezdesetih. Neki
su ostali tek godinu dana, neki čak i manje.
Koliko god bile loše te preliminarne
promjene, što se dogodilo 1969. kad je izišla nova misa? Je li to kap koja je
prelila čašu?
P. W.: Nije, bilo je to samo produbljenje
duhovne krize mom životu. Samo je dodala ulje na vatru. Postajao sam gori od
mlakog – bio sam ravnodušan, kiseo. Zapravo 1969. je bila godina kad sam prvi
put postao župnik. A bio sam postavljen daleko u jugozapadnoj Oklahomu, u
udaljenom području. Bila je to lijepa župa, barem na fizičkom planu. Ali bio
sam vrlo usamljen i vrlo opterećen tom novom crkvom. Bio sam vrlo neposlušan na
mnogo načina glede onoga što se događalo, a nadbiskup, kojega sam prethodno
spomenuo, bio je vrlo odlučan da me preodgoji.
Neprestano sam dobivao pozive od Helen,
nadbiskupove tajnice; „Nadbiskup želi da dođete na ručak“. Pa, imali su se o
čemu drugom brinuti umjesto ručka! Bilo je motivacijskih razgovora i što sve
ne. Nastupao je autoritativno u pokušaju da me ispravi. Dakle, morao bih ući u
auto, voziti devedeset milja da bih došao na ručak i bio mentalno maltretiran i
da bi mi bilo rečeno da moje svećeništvo ide nizbrdo, a u župi sam bio
prepušten sam sebi. Činio sam nešto s tim lijepim mjestom (ljudi su bili vrlo,
vrlo velikodušni, spremni pomoći i pružiti podršku). Crkva je bila moderna, ali
nabavio sam lijepe stvari za nju. Obnovio sam oltar Presvetog Sakramenta i
objesio neke lijepe tapiserije. Nabavio sam novi tabernakul i lijepu svjetiljku
za svetište kako bi se Presveti Sakrament istaknuo u središte, ali ništa od
toga nije se sviđalo preuzvišenom. Došao bih tamo, a da nikad nisam čuo ni
riječ ohrabrenja u bilo čemu, jer nisam bio dio tog novog poretka.
Jesu li vas slali na seminare za
reedukaciju?
Pokušali su.
I odbili ste?
Otišao bih, dok ne bi postali toliko
naporni da bi ih napustio.
I nije bilo nikakvih posljedica nakon što
biste otišli?
Pa, siguran sam da je bilo posljedica, jer
sam bio premješten nakon samo četiri godine. Obično, svećenik bi ostajao u župi
sedam ili osam godina. Nadbiskup mi je rekao da me je želio premjestiti u malo
mjesto u žitnim poljima Bisona u Oklahomi, gdje nije bilo radnog dohotka, ili
što već. Taj put sam odnio pobjedu i nisam bio premješten, ali sljedeće godine
nije bilo rasprave. Imenovao me bolničkim kapelanom (i za Baptistički
medicinski centar i bolnicu Deaconess u Oklahoma Citiju) i dao mi dvije službe
koje više ne postoje. Dakle, to sam radio pet godina prije konačnog napuštanja
nadbiskupije.
Zašto ne bismo malo porazgovarali o tome?
Kako ste odlučili napustiti Novu misu i njezinu novu religiju?
Pa, davno je to bilo. Naravno, u sjemeništu
su me pripremali služiti Tradicionalnu misu. I služio sam je nakon ređenja
gotovo godinu dana prije nego što su se počele uvlačiti promjene. U prvoj župi
u Tulsi imali smo tri svećenika: šest misa svake nedjelje, jedna od kojih je
bila svečana velika misa! Dok sam slijedio postupne promjene, našao sam se u
situaciji da mi je nešto nedostajalo.
Mnogo je ljudi dolazilo na moju misu, i to
je vjerojatno jedan od razloga zašto su me se htjeli brzo riješiti, jer je
jedva bilo stajaćih mjesta kad se pročulo da p. Walters još služi tradicionalni
tip mise. Obavljao sam blagoslov i ostale funkcije, znate, na normalan način, i
ljudi su dolazili. I dodatno, propovijedao sam i pokušavao im dati nešto bitno
dok sam propovijedao. I crkva je bila puna.
Konačno, kad sam bio u Altusu ranih
sedamdesetih, shvatio sam što mi je nedostajalo. Ondje je bila mala grupa
uglavnom starijih ljudi, stupova te župe, koji su uvijek bili spremni pomoći i
dati što god je bilo potrebno. Rekao sam im: „Znate, volio bih služiti latinsku
misu“. „Oh, velečasni, vi biste to učinili?“, odgovorili su. Rekao sam „Da,
učinimo to!“ Tako smo namjestili maleni oltar u sobi pored župne crkve. Dobio
sam sve potrebne predmete, oltarne pločice, svijećnjake, i sve ostalo, i počeo
ondje služiti Tradicionalnu misu. Rekao sam: „Morate ovo držati u tajnosti“, no
oni su ionako bili jedini koji su dolazili na dnevnu misu.
Stvari su se, međutim, drastično
promijenile kad sam postavljen za bolničkog kapelana. Ovo pokazuje kako se moj
vlastiti duhovni život spiralno srozavao. Bio sam na dužnosti dvadeset i četiri
sata dnevno i nitko od drugih svećenika nije mi ponudio pomoć; nitko mi nije
bio voljan pomoći. Jedva da sam ikada dobivao odmor. Čak sam nosio i beeper
(zato i ne volim te mobitele koji vise na svakom boku, jer sam mrzio te beepere
još ranih sedamdesetih). Živio sam u „pastoralnom centru“ koji je bio pet milja
udaljen od bolnice. Išao sam u te bolnice po dvaput svake noći: smrti, prometne
nesreće, svašta. Išao sam u mrtvačnicu
gledati raskidana tijela i onda se vraćao i pokušavao spavati. Taj posao sam
radio pet godina i služio Novu misu u najgroznijoj kapeli koja je bila
postavljena za umirovljene svećenike. Nitko mi nije dolazio na misu. Moram reći
da sam jednostavno prestao služiti tu misu.
Ne biste koncelebrirali s ostalima?
Ne, uvijek sam se gnušao koncelebracije.
Hrpa šeprtlji. Tako izvještačeno, tako nemarno. Svi stoje kao da su spremni za
grupnu fotografiju. Tako glupo! Ne znaju čak ni kamo bi s rukama. Najgluplja
konglomeracija koju sam vidio u životu. Ne, nikada nisam koncelebrirao. I
naravno, to me još više izoliralo.
Je li služenje Nove mise dovelo vaše
svećenstvo do te točke?
Nova misa me gotovo dovela do gubitka
vjere. To nije bila moja karizma. Možda je to karizma za neke od njih, ne znam
jer ne znam kakvu vjeru oni imaju, ali mislim da to nije istinita katolička
vjera. Nova misa bila je zapreka mojoj vjeri, i to je razlog zašto sam ju
morao napustiti. Slijepo sam izišao u hladnoću i mrak, ali znao sam da
moram sačuvati vjeru. Morao sam moliti Boga da me vodi i on me poveo i pokazao
mi put. Nije bilo lako, ali on je bio sa mnom na svakom koraku puta koji sam
prošao tijekom posljednje dvadeset i dvije godine. (Sedamnaest godina bio sam u
nadbiskupiji). Na svakom koraku puta u ovom apostolatu, bio sam blagoslovljen.
Imao sam mir i spokoj i odnos s Bogom koje nisam imao dok sam služio Novu misu.
Imao sam tišinu i vrijeme potrebne da Bog govori mom srcu. Ali dok sam bio u
onoj drugoj situaciji, nisam imao šanse.
Dakle, stara misa štiti svećenikovu vjeru i
pomaže mu živjeti kao istinski svećenik?
U mom slučaju svakako je bilo tako! Da sam
ostao, bio bih propao baš poput mojih razrednih kolega. Prije nekoliko godina
otišao sam posjetiti trenutnog nadbiskupa i odnio sam mu sliku s mog ređenja,
koje on nikada nije vidio, naravno, jer to je bilo 1963. Bilo nas je deset ili
dvanaest, neki od njih iz drugih sjemeništa, i pokazao sam mu neke od
svećenika. Nikada nije čuo za njih. Rekao sam mu da su bili moji kolege iz
razreda, zaređeni su kad i ja. A ja sam jedini koji je ostao u svećeništvu.
Dvojica od njih studirali su u Rimu. Jedan je studirao u Innsbrucku. Jedan u
Louvianu. Hvala Bogu da nisam otišao u Rim! Gotovo sam bio otišao onamo. Moj
župnik mi je ponudio da me pošalje u Rim ako bih želio ići, ali rekao sam, „Ja
sam jedino dijete, a majka i otac mi nisu dobro. Ne vjerujem da mogu otići
onamo i ostati četiri godine“. Tako i nisam, i možda je dobro da nisam.
Te godine bile su frustrirajuće. Čak sam prestao ići na duhovne
vježbe nakon što sam otišao na jedne u benediktinskom samostanu u Shawneu i
izišao u dva ujutro jer su moja braća svećenici bili pijani. Naravno, nadbiskup
me nazvao i pitao zašto sam napustio vježbe? Rekao sam „Vi ste bili u svom
biskupskom apartmanu, ali ja sam bio u spavaonici i nisam mogao spavati zbog
sveg pijančevanja koje se ondje odvijalo. Neću se vratiti!“ I sad imaju sve te
moralne probleme i što sve ne među svećenicima u biskupiji. Sve dolazi na
naplatu!
Biste li rekli da su trenutni skandali
rezultat trideset godina nove mise?
To je formalni slom. Kad sam bio u
sjemeništu, nikada nije bilo naznaka tako nečega. Pročitao sam nedavno knjigu Zbogom,
dobri ljudi (Goodbye, Good Men). Bio sam izvan svega toga od 1980., kroz
dvadeset i dvije, gotovo dvadeset i tri godine, gotovo četvrt stoljeća. Bio sam
daleko od novog poretka stvari, hvala Bogu! Znao sam puno toga, ali nikada
nisam iskusio ili vidio išta slično tome. Jedan od svećenika koji dolaze ovamo
na ispovijed bio je zaređen sedamdesetih i ispričao mi je stvari koje
definitivno potvrđuju ono što je Michael Rose napisao. Čak je rekao da ga je
napastovao prior samostana gdje je bio kao đakon.
Njihovo shvaćanje svećeništva potpuno je
drukčije od vašeg. Što ti novi svećenici misle o sebi? Što oni smatraju da je
svećenik? U što su vas pokušali uvjeriti da svećenik jest kad su vas pokušavali
modernizirati?
Znate, sad je to potpuno humanistički
pristup. Postoji samo svjetovni Bog. A koncept grijeha su srozali i izbacili
kroz prozor. Nikakvo čudo da se ponašaju tako kako se ponašaju!
Dolazi li to novo shvaćanje svećeništva od Nove
mise, ili Nova misa dolazi od tog novog shvaćanja svećeništva?
Na neki način, mislim da je nova religija
već i prije postojala, a Nova misa ju samo implementira.
Možete li prokomentirati neke od
pojedinosti Nove mise koje utjelovljuju tu novu religiju?
Izostavljena je ideja žrtve. „Ljubav Božja
neka bude s vama!“ Cijelo gledište se promijenilo. Izostavili su pripravu,
molitve u podnožju oltara. Svećenik izlazi i kaže „Dobro jutro“. Potpuna
banalnost! To je poput karikature mise. A nemarnost pomaže da se potpuno
zaboravi ideja žrtve. Prikazanje je potpuno nestalo. Toliko sam se trudio da ga poboljšam najbolje
što mogu, ali nisam imao s čime raditi.
Je li moguće zaogrnuti novu misu latinskim
i tamjanom tako da ju učinimo manje štetom za svećeništvo?
Ako nedostaje istinska ideja Kalvarijske
žrtve, sva ta poboljšanja su samo umjetno uljepšavanje. Nova misa je ono brašno
od kojega, kao što izreka kaže, ne možete napraviti pogaču!
Kakva je bila reakcija nadbiskupa kad ste
otišli 1980? Bili ste suspendirani?
Nikada nisam bio formalno suspendiran.
Napisao mi je vrlo rastegnuto pismo koje je očito bilo ravno s jezika. Napisano
je potpuno izbezumljeno. Rekao je da sam ja zadnji kojega bi ikad, ikad mogao
zamisliti da će učiniti tako nešto kao što sam ja učinio. Ali sve bi bilo u
redu kad bih se vratio. Dakle stvar nikada nije otišla dalje od toga. Nisam
nikada imao ikakvih problema s njim. Bilo mi je vrlo neugodno, vrlo teško
napustiti svoje dvije malene župe. Ali znao sam da sam morao nešto učiniti, jer
ako bih ostao, samo bih nastavio putovati slijepom ulicom. A to je bilo vrlo
opasno za mene. Obećao sam biskupu koji me zaredio poštovanje i poslušnost,
njemu i njegovim nasljednicima. Ali nikada nisam predvidio takav nered.
To je kao kad nešto kupujete, kupujete ono
što je ugovoreno. Morate dobiti ono što ste platili. Pa, ja sam kupio nešto što
se ispostavilo posve drukčijim, barem u praksi, od onoga za što sam zaređen.
Spomenuli ste da je kontinuitet Crkve jedan
od glavnih razloga zašto ste se obratili?
Točno. Ni u tisuću godina ne bih se
priključio toj novoj religiji. Priključio sam se Katoličkoj crkvi; nisam se
priključio njihovoj Novoj Katoličkoj Crkvi ili što to već jest. I nikada ne
bih. U njoj nije bilo ništa i nema ništa što bi me moglo privući. Da nije bilo
ovog apostolata, ne bih dalje mogao biti jedan od njih. Ne znam što bih bio,
ali ne bih mogao biti jedan od njih. Nemam izbora; to je razlog zašto sam
ovdje.
Nadbiskup Lefebvre tvrdio je da nije moguće
oblikovati žrtvujućeg svećenika koristeći Novu misu u sjemeništu. Biste li se
složili s tom tvrdnjom?
Da, složio bih se s njom. Kao što kažem, u
njoj nema ništa za mene. Ona ni u čemu ne pridonosi formaciji svećenika.
Što primjećujete da se događa među
svećenicima koji služe Novu misu, a pokušavaju zadržati ispravan pojam
svećeništva i zadržati vjeru (i pomoći drugima u tome)?
Kod nekih mladih svećenika koje poznajem,
zanimljivo je vidjeti da se pojavljuje znatiželja u ova posljednja tri desetljeća. Počinju se pitati što se doista zbiva u Crkvi.
No većina svećenika koji su mojih godina činili su tu novu stvar tijekom
trideset do četrdeset godina i vjeruju, znate, da je to jedini način. U nekim
slučajevima vrlo im je teško progutati taj novi način, ali predani su tome.
Je li bilo vrlo teško prisjetiti se
rubrika, ceremonija mise, kad ste ju počeli opet služiti?
P. W.: Ne, zapravo nije, jer sam ih
oduvijek poštovao i veoma ih njegovao. Bio je samo jedan dio koji je bio pomalo
težak neko vrijeme – malo zahrđate s latinskim izgovorom. U početku, znate, to
je bilo pomalo teško, ali uvijek sam volio latinski i tako je to bila jedina
zapreka koju sam imao (i nije bila tako velika zapreka).
Ako bi postojao ikakav savjet koji biste
mogli dati svećeniku koji je frustriran i preispituje treba li nešto
promijeniti u svom svećeničkom životu, kako bi glasio taj savjet?
Imamo svoju vjeru, i Bog će nam pomoći. On
nas uvjerava, ako mu vjerujemo, da će nam pomoći, i ja mislim da hoće – siguran
sam da hoće. Mi smo njegova djeca, on nas ljubi, i on će nas voditi kroz oluju.
Bit će razdoblja oluje, ali slijedit će razdoblje mira. Situacija s
onima koji bi trebali biti u poziciji autoriteta sada je vrlo teška. Posjećivao
sam autoritete, razgovarao s njima da se pokušaju riješiti neke od ovih stvari,
ali ne vjerujem da postoji ikakvo ljudsko rješenje. Imao sam posla s
povjerenstvom Ecclesia Dei i to je kao da pokušavate proći kroz zid.
Posjeti lokalnom ordinariju, to je kao da ste s Marsa ili Jupitera ili takvog
nekog mjesta. Nismo na istoj valnoj duljini, uopće ne vidimo stvari na isti
način. Ecclesia Dei će biti promašaj, mislim da je tako i planirana. Za
nas tradicionalne svećenike nema načina da funkcioniramo pod Novus ordo
biskupom, i sve dok nam Crkva ne da vlastite biskupe, dok ne budemo imali svoju
jurisdikciju, svoju autonomiju, neće funkcionirati. Otkako sam napustio nadbiskupiju
vjerovao sam da je to jedino rješenje, vjerujem to i dalje. Znam da će Bog s
vremenom sve srediti, jer on je glavni, on kontrolira situaciju, a ne mi. Bit
će to u njegovo vrijeme i na njegov način, po njegovom planu.
U međuvremenu postoje rješenja. Postoje
mjesta poput ove crkve; postoji Bratstvo sv. Pija X. Ono raste! Rim to shvaća i
Rim priznaje njegovu snagu (to je jedino što Rim trenutno prepoznaje kao
važno: ne vjeru, nego snagu i prestiž). Na neki način, to nije iznenađujuće; to
je samo ljudska strana Crkve. Ona je jedna, sveta, katolička, apostolska, i ljudska.
Postoji ljudska strana Crkve i mi se moramo njome baviti. Ali s Bogom na našoj
strani, znam da će se riješiti. U mom vlastitom malom, minijaturnom
mikrokozmosu ovdje, tako je uvijek bilo. Uvijek je to bio hod uzbrdo, ali je
barem prema gore, uvijek napredak. Slava Bogu, učinio je stvari koje su
izgledale nemoguće. Imali smo cijelu okolinu protiv sebe kad smo pokušavali
sagraditi našu crkvu. Stavili smo to u Božje ruke i on se pobrinuo za to. Onda,
kako namaknuti novac za crkvu? On se pobrinuo za to. Stavio sam u to veliki dio
vlastitog nasljedstva. Bog se pobrinuo za to u pravo vrijeme, učinio je to
dostupnim. Sada mi omogućuje povratak dijela toga tako da imam od čega živjeti
u starosti. Ali ne brinem se jer Bog se brine za sve cijelo vrijeme. Da smo
pokušali sve to sami učiniti i kontrolirati, ne bi bilo moguće. To su učinili
on i Blažena Djevica. Stavili smo to u njihove ruke, pustili njih da vode
glavnu riječ i odluče o vremenu, i oni su to učinili. Nikada nisam vidio tako
nešto.
Jeste li ikada vidjeli tradicionalnog
svećenika gladnog, ili bez mjesta gdje bi služio misu?
Ne, ne, nikad. A niču posvuda. Mi
smo dakle tu da privremeno držimo brod na kursu. Novus ordo je pokvaren i raspast
će se sam od sebe, sam će sebe uništiti.
Neki svećenici će prigovoriti: „Ne možeš
starog psa učiti novim trikovima. Ja ne mogu naučiti Tradicionalnu misu,
latinski, teologiju i filozofiju.“ Kako biste na to odgovorili?
Oh, možete sve naučiti. Došao sam iz
protestantizma i kad sam ušao u Katoličku crkvu nisam znao što se
događa. Vidio sam tu veliku zajednicu kako ustaje i sjeda, ovdje kleči, ondje
stoji, prati latinske misale, i što sve ne. Nisam znao nimalo latinskog, ali
uzeo sam misal i počeo slušati. Onda sam počeo čitati i počeo pratiti Misu na
latinskom. Bio sam tinejdžer. Slušao sam latinski u srednjoj školi i gotovo ga
pao jer nikada nisam naučio pravilno učiti, ali bio sam uporan i nastavio.
Počeo sam učiti i jako se popravio. Očito, to je bio izazov, ali dobro je
staviti razum pred izazov.
Znate, glavno je da sam volio nešto u Crkvi
što me silno, silno privlačilo i bio sam voljan uložiti trud. Nisam znao o čemu
se radi, ali učio sam i mislim da, ako sam ja to mogao kao četrnaestogodišnjak,
netko stariji, netko tko je već svećenik, također to može barem jednako dobro.
Mi smo inteligentna bića, dakle možemo učiti. Ako smo uvjereni u autentičnost,
integritet i istinitost nečega, moramo za time posegnuti i prihvatiti to
čitavim našim bićem.