,,Razlika
između katolika i nekatolika, ukoliko žele biti braćom, jest u
vjeri. Treba imati hrabrosti to reći i, uvijek to reći. Služiti se
skliskim taktikama koliko i ljubaznima, nijansirati sve obrube u
nesigurnom sutonu koji dokida sva neugodna stajališta, nije
bavljenje ekumenizmom. A jest kada, vršenjem svake kreposti, sa svim
osobnim žrtvama, sa svom čvrstom strpljivošću, s najnježnijom
ljubavi, donosi jasne pojmove. Zar bi možda bio povratak punom
jedinstvu među vjernicima prevaljen put popločen dvosmislenostima i
poluistinama? Sada je jasno da se mora prijeći ovaj most - rimski
primat - i ako ga se ne prijeđe svjesno, ne postiže se jedina i
istinska svrha ekumenizma. I ocrtava se stvarna pogibelj u toj
oduševljavajućoj stvari. Evo tko predstavlja pogibelj da od
ekumenizma učini gomilu krnjih učenja. Ima pisaca koji, zlorabeći
ime teologa i dostojanstvo istraživanja, ljušte jednu po jednu
istine katoličke vjere, i cijepaju Učiteljstvo ignorirajući ga.
Navode druge na sumnju da oni uopće znaju da je Božja istina jedna
i savršena i zanijekana u jednoj točci - takva joj je nutarnja
logika i suglasje - valja sve zanijekati. Ne razumiju da je Bog sve
povjerio jednom Učiteljstvu koje je toliko sigurno i božanski
zajamčeno da se može tvrditi «quod Ecclesia semel docuit, semper
docuit».
Možda
su također zaboravili da vidljivost Crkve i njezina ljudska
stvarnost nju uopće ne kompromitiraju, pokazujući Božju ruku u
onome što, povjereno ljudskim rukama, danas ne bi postojalo i bilo
bi odvajkada mrtvo. Naša nas braća čekaju, ali nas očekuju na
svjetlosti dana, a ne među nesigurnim sjenama noćnim!
(kardinal
Giuseppe Siri, iz časopisa «Renovatio», XII (1977.), svezak 1,
str. 3-6)