Psihološki je osnovana i općenito valjana činjenica
da ljudsko srce, kad se bliži smrt, upućuje riječi ljubavi onima
koji su mu najbliži i najdraži. Zašto bi drukčije bilo sa Srcem
sviju srdaca? Ako je Krist govorio po redu svima koje je najvećma
ljubio, onda ćemo zacijelo u Njegove prve tri riječi upoznati
redoslijed onih kojima je pripadala Njegova ljubav i naklonost. Prve
su riječi bile upućene Njegovim neprijateljima: ,,Oče, oprosti
im!’’. Drugu je rekao grešnicima: ,,Danas još bit ćeš sa mnom
u raju’’. Treća riječ bijaše namijenjena svecima: ,,Ženo, evo
ti sina’’. Neprijatelji, grešnici i sveci – tim redom ljubi i
brine se božansko Srce.
Prisutni su napeto iščekivali Njegovu prvu riječ.
Krvnici vjerovahu da će čuti krik, jer je kričao svaki koji je
prije Njega bio pričvršćen na križna vješala. Seneka pripovijeda
kako su razapeti proklinjali dan svoga rođenja, svoje krvnike i
svoje matere te pljuvali dolje na ljude što su piljili u njih.
Ciceron izvješćuje kako im se ponekad morao odrezati jezik da bi se
dokončala gadna bogohuljenja. Zato su krvnici očekivali krik, a ne
onaj vapaj što su ga uistinu čuli: takav su krik očekivali također
pismoznanci i farizeji. Sigurni su bili da će On, koji je
propovijedao: ,,Ljubite svoje neprijatelje’’, i: ,,Činite dobro
onima koji vas mrze’’, zaboraviti to Evanđelje, pošto mu budu
probite ruke i noge. Mislili su da će te užasne boli i smrtne muke
pobijediti odluku što ju je možda stvorio da prividno sačuva mir.
Svatko je očekivao da će Krist vikati, no nitko osim ono troje
podno križa nije vjerovao da će čuti ove riječi. Poput mirisava
drveta što kupa u miomirisu i samu sjekiru koja ga obara, to je
veliko Srce na drvetu ljubavi izlilo iz svoje dubine poklik koji je
više bio molitva, blaga, nježna, tiha molitva za oproštenje i
otpuštenje: ,,Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’’.
Kome da Bog oprosti? Neprijateljima? Vojniku u Kajfinoj sudnici koji ga je s oružjem u ruci udario? Pilatu, tom političaru, koji je osudio Boga da bi sebi osigurao carevo prijestolje? Herodu koji je Mudrost zaodio u luđačku košulju? Vojnicima koji su Kralja sviju kraljeva prikovali na drvo da na njemu visi između neba i zemlje? Svima njima da oprosti? A zašto? Jer znadu što čine? Ne, već zato jer ne znaju što čine. Kad bi znali koliko užasan zločin počinjaju osuđujući Život na smrt, kad bi znali kakvo je nasilje nad pravdom bilo, kada su izabrali Barabu namjesto Krista, kad bi razumjeli kako je okrutno bilo uhvatiti noge što koračaju bregovima vječnim pa ih pribiti na drvenu gredu, kad bi znali što čine, pa to ipak ne činili, ne misleći da bi Krv što su je prolili mogla njih otkupiti – nikada se ne bi spasili. Bili bi osuđeni, da nisu bili u neznanju, da su shvatili strahotu svoga nedjela kada su krista razapeli. Samo im je nepoznavanje njihova velikog grijeha otvorilo uši vapaju s križa. Ne spašava znanje, nego neznanje.
Za pale anđele nema otkupljenja. Veliki duhovi, sa
svojim vođom, svjetlonošom Luciferom, koji bijaše obdaren
inteligencijom prema kojoj mi nismo razumniji od malena djeteta,
vidjeli su posljedice svake svoje odluke tako jasno kao što mi na
primjer spoznajemo da su dva i dva četiri. Kad su svoju odluku
stvorili, bila je neopoziva, nisu je više mogli povući, a time je
bila isključena mogućnost budućega otkupljenja. Jer su znali što
čine, nisu smjeli čuti tog vapaja što je došao s križa. Ne
otkupljuje znanje, nego neznanje!
Kad bismo mi shvatili kako je strahovit grijeh pa bismo
ipak griješili, kad bismo pojmili koliko požrtvovne ljubavi ima u
žrtvi križa, a ipak ne bismo tom ljubavlju do vrha napunili kalež
svoga srca, kad bismo uvidjeli koliko milosrđa ima u sakramentu
pokore, pa ipak ne bismo htjeli ponizno poviti koljeno pred rukom
koja ima vlast odrešivati na nebu i na zemlju, kad bi nam bilo jasno
koliko bogat život je sadržan u Euharistiji, a ipak ne bismo jeli
toga Kruha koji čini naš život vječnim, niti pili Vina, koje
čisti i obogaćuje, kad bismo poznavali svu istinu što prebiva u
Crkvi kao Kristovu mističnom Tijelu, a ipak bismo joj poput Pilata
okrenuli leđa – kad bismo znali sve to pa ipak izbjegavali Krista
i Njegovu Crkvu, svi bismo bili izgubljeni. Ne spašava znanje, nego
neznanje. Jedina isprika zašto nismo sveci jest što ne znamo kako
je beskrajno dobar Bog.
Molitva:
Dragi Isuse! Ne žudim za znanjem svijeta. Ne želim
znati na čijem se nakovnju kuju snježne pahuljice, ne želim
poznavati skrovišta tame ni krila iz kojega se porodio leg. Ne marim
znati zašto zlato pada zemaljski k zemlji a vatra se božanski penje
k nebu. Ne želim istraživati književnost ni prirodoslovlje, ni
četverodimenzionalni svemir u kome živimo. Ne želim upoznati
dužinu svemira u sunčanim godinama ni širinu Zemlje dok pleše oko
sunčanih kola. Ne želim znati visine zvijezda, tih čistih svijeća
noći, ni dubina mora ni tajni njihovih vodenih palača. U svemu tome
želim biti neznalica. Htio bih smo upoznati dužinu, širinu, visinu
i dubinu Tvoje otkupiteljske ljubavi na Križu, dobri Spasitelju
ljudi! U svim stvarima ovoga svijeta želim bili luda i neznalica ,
samo ne u tebi, dragi Isuse. Onda sam – o najčudnija od
najčudnijih nevjerojatnosti – mudar.
(Fulton Sheen, Sedam posljednjih riječi)