S
radošću objavljujemo da je iz tiska izašao prijevod jednog od
glavnih djela nadbiskupa Lefebvrea: Otvoreno pismo zbunjenim
katolicima, koje je odsad dostupno na hrvatskom jeziku. Knjiga će se
moći nabaviti kod sutrašnje Mise i predavanja, ili pak narudžbom
na mail adresu našeg bloga (christusrexhrvatska(ET)gmail.com). Iz
predgovora knjige:
Ova
knjiga već u svom naslovu jasno navodi adresata. Čitatelj koji nije
toliko upućen u problematiku aktualnog stanja u Crkvi postavit će
si zato pitanje, tko je taj zbunjeni katolik? Kako nadbiskup Lefebvre
navodi već u prvom poglavlju, sami postkoncilski pape priznali su u
Crkvi postojanje ozbiljne zbunjenosti. Priznali su da postoje široko
rasprostranjene stvari koje ugrožavaju vjeru katolika –
krivovjerja, zablude, zlouporabe svoje službe od strane pastira i
svećenika. To je činjenica koju će svatko već na svom primjeru
moći ustanoviti jer se zasigurno bar ponegdje morao susresti s nečim
čudnim, stranim, bilo u naučavanju crkvenih pastira bilo u
bogoštovlju. No ta zbunjenost seže još dalje. Ona nas vodi dotle,
da se suočimo s činjenicom kako onaj redovni život Crkve koji
svugdje nalazimo – njezino naučavanje, propovijedanje,
bogoštovlje, način postupanja, običaji, nekako ne možemo spojiti
s onim životom koji ili poznajemo otprije Koncila, ili naprosto
odstupa od onog trajnog mjerila Katoličke crkve, koji nalazimo
izražen u dokumentima povijesnih crkvenih sabora, izjavama rimskih
prvosvećenika, onoj nekadašnjoj latinskoj liturgiji, starim
katekizmima i molitvenicima.
Nešto
se očito promijenilo. Uočavamo da je onaj nadnaravni duh koji je
prožimao sve ove vjekovne crkvene izvore, negdje naprosto nestao. U
novim stvarima jednostavno ga ne možemo pronaći, već svugdje
susrećemo samo jednu naturaliziranu atmosferu. A ipak, svjesni smo
da to ne može biti mjerilo Katoličke crkve. Njezin cilj nije ovaj
svijet, već je njezin cilj nebo. I ako nas sredstva koja nam se
danas nude naprosto do tog cilja više izričito ne upućuju, i još
više ako nam se ta sredstva žele nametnuti, što trebamo činiti?
To je upravo stanje zbunjenosti s kojim se katolik danas suočava –
da je u Crkvi nametnuto jedno usmjerenje koje nikako ne odgovora i
drastično odstupa od onog vjekovnog katoličkog usmjerenja. Još
više, da nas na to usmjerenje prisiljavaju oni isti autoriteti koji
su postavljeni od samog Gospodina i kojima dugujemo poslušnost.
Stoga je katolik stavljen pred mučnu nužnost opredjeljenja:
poslušnost autoritetima u razvodnjenoj, modernistički koncipiranoj
religiji uz napuštanje vjekovne tradicije, ili pak stigma
neposlušnosti autoritetima, uz pristajanje na katoličanstvo svih
vjekova prožeto nadnaravnom vjerom? Na to pitanje odgovor nam želi
dati čovjek, koji je kao bogoslov, svećenik, biskup, u svoj
apostolski život usadio oboje: čist i nepomućen katolički nauk,
koji je primio u samom središtu Crkve, kao i besprijekornu poslušnost
i odanost crkvenim autoritetima, napose Kristovom namjesniku na
zemlji. Čovjek koji je u onim kritičnim trenucima za svoje
providonosno djelo, kada je morao donijeti tu odluku koja se stavlja
pred svakog od nas, izgovorio riječi: radije bih dao da umrem nego
da se moram suprotstaviti papi. Ali odluku je morao donijeti; a ona
stoji i danas pred svakim od nas.
Kritični
čitatelj možda će prigovoriti da slika koju nadbiskup Lefebvre po
brojnim primjerima iz Francuske i drugih zapadnih zemalja daje kao
pokazatelj stanja u Crkvi, za naše prilike ipak nije realna pa time
ni mjerodavna. U prvoj tvrdnji možda će i imati pravo. Neke
zlouporabe koje su ondje postale standard te se događaju na redovnoj
bazi, ipak se, srećom, kod nas još ne mogu susresti, ili je to
barem veoma rijetko. No to nipošto ne vodi do drugog zaključka,
naime da se u Crkvi na općoj razini ne radi o istim principima, koji
su uzrok takvih pojava. Baš naprotiv, sama notorna činjenica da se
kod nas kao uzor za provedbu Drugog vatikanskog sabora uzimaju
autoriteti upravo iz tih zemalja, već nas upućuje na jasne
zaključke. Svaka revolucija napreduje korak po korak, iz jedne u
iduću susljednu fazu. Sreća je u nesreći što su kod nas povijesne
okolnosti - nedostatak resursa i slobodne mogućnosti djelovanja
usred komunističke represije, zakočile taj razvoj. No dovoljno je
samo pogledati kako se u novim uvjetima taj razvoj ostvaruje, da bi
nam bilo jasno da je isti revolucionarni proces na snazi i u
Hrvatskoj, gdje je još u fazi razvoja, i u zapadnim zemljama u
kojima je on napredovao do svojih vrhunaca. Dovoljno je samo
pogledati izvedbe tih novih inicijativa kod nas pošto je i Crkva
postizanjem državne samostalnosti dobila slobodu djelovanja, kako
bismo se jednostavno uvjerili, da se radi o potpuno istom usmjerenju.
Kakav
se nauk predaje na našim teološkim učilištima – obilježen
sveopćim napuštanjem ili suprotstavljanjem tradiciji, prožet
neomodernističkom teologijom jasno osuđenom prije Koncila, koja
vodi do nijekanja temeljnih vjerskih istina, poput dogme da izvan
Crkve nema spasenja, nezabludivosti sv. Pisma, nijekanja Kristovog
kraljevanja nad društvom i promicanja vjerske slobode – jednakosti
svih religija, i drugih zabluda. Na koji se način odgaja buduće
svećenike – po liberalnim principima autoformacije,
posvjetovnjačenosti u nastupu, govoru, izvanjskom držanju,
usmjerenosti prvenstveno na socijalne sposobnosti i aktivnosti
umjesto na nadnaravnu dimenziju – spasenje duša koje ovisi
prvenstveno o milosti Božjoj. Na koji se način služi liturgija –
s nebrojenim svetogrđima i zlouporabama koje su naravni plodovi Nove
mise, u brutalnoj bezobličnosti novoizgrađenih crkvi, s jeftinim
pomodnim pjesmama, gdje ono ljudsko dolazi na isti rang ili čak
dobiva prednost pred božanskim. Kako se svećenikov autoritet
neprestano umanjuje stvaranjem nebrojenih beskorisnih vijeća i
odbora koji su plod mentaliteta kolegijalnosti i demokratizma, a
njegovo propovijedanje ograničava političkom korektnošću, koja je
plod ekumenizma i vjerske slobode. Već samo to dovoljan nam je
pokazatelj da je kod nas modernistička revolucija uzela maha, i da
punom snagom teži prema onoj općoj destrukciji i kaosu koji je
svakome očevidan u onim zemljama gdje su barem postojali svi mogući
uvjeti za provedbu Koncila.
No
na tim konstatacijama ovo otvoreno pismo ne želi nipošto stati i
ostaviti čitatelja u beznađu – to za istinskog katolika nikako ne
bi bilo moguće; već nam nadbiskup iz svog bogatog apostolskog
života, prožetog dubokom vjerom, želi dati jasne upute, gdje se
nalazi rješenje za ovu krizu. I to je upravo konačni cilj i poruka
ovog ,,pisma“ – voditi svakog vjernog katolika prema ostvarenju
zahtjeva koje sam Gospodin stavlja pred nas u ovom povijesnom
trenutku, za naše vlastito spasenje i izgradnju Crkve.