Nakon detaljnijeg obrazlaganja o zbivanjima u Crkvi
tijekom Drugog vatikanskog sabora (I. dio) i analize samih dokumenata
(II. dio), prebacujemo svoj pogled na onu konkretnu perspektivu.
Nastojat ćemo dati jedan sažetak života nadbiskupa Marcela
Lefebvrea, i njegovog djela Svećeničkog bratstva sv. Pija X., u
kojemu nalazimo istinski odgovor i rješenja na postavljene probleme.
Nadbiskup Lefebvre i FSSPX
Misionar, biskup, apostolski delegat, koncilski otac
Sve do Drugog vatikanskog sabora, Marcel Lefebvre kao
svećenik, biskup, papinski apostolski delegat, nije bio osoba koja
bi se po ičemu posebnom mogla istaknuti među tadašnjim klerom i
crkvenim prelatima. Bio je samo ono što će kasnije sam izjaviti1,
da je uvijek želio biti – jednostavno katolički svećenik i
biskup koji želi svim srcem, predano raditi u njivi Gospodnjoj za
spasenje duša. U tom je s nesebičnim predanjem radio, najprije kao
bogoslov u francuskom zavodu u Rimu gdje će primiti vrsnu katoličku
teološku i duhovnu formaciju koja će ga voditi kroz čitav život,
pa kao svećenik misionar u Gabonu – odgojitelj u bogosloviji i
misionar u grmlju, zatim nadbiskup u Senegalu, gdje će imati zadaću
graditi jednu mladu Crkvu, i potom čovjek od velikog papinog
povjerenja – apostolski delegat za čitavo francusko govorno
područje Afrike. U jeku samog koncila, ispunivši svoju veliku
životnu misiju u Africi gdje će otad pastirsku brigu sve više
preuzimati domaći kler, vraća se nakratko u Francusku gdje preuzima
malenu biskupiju Tulle, da bi ga ubrzo zatekla velika čast
imenovanja generalnim poglavarom družbe spiritanaca kojoj je
pripadao.
U tom svojstvu nadb. Lefebvre sudjelovao je na Koncilu,
gdje je svjedočio velikim turbulencijama i uključio su u prve
redove obrane tradicionalnog nauka, zajedno s drugim koncilskim
ocima, koji su uložili sav svoj trud kako bi se spriječila kampanja
progresivističkog lobija. Svjedočio je i velikim previranjima koja
su pod utjecajem koncilskih zbivanjima ulazile u njegovu družbu, te
naišao na snažnu opoziciju naspram svojih nastojanja da očuva
družbu na liniji vjekovne katoličke tradicije. Pritisak je postao
takav da je sam nadbiskup bio prisiljen odstupiti, i tako, momentalno
ostao u poziciji da mu ne preostaje nego se povući u mirovinu. To je
bila i njegova namjera koju je ozbiljno uzeo. Tada nije ni slutio
kakva ga još zadaća za obnovu katoličke vjere čeka.
Osnutak FSSPX-a i prvi razvoj
Tražeći svoj osobni mir u poznim godinama, ipak ga
kriza koja je počela potresati Crkvu nakon Koncila nije mogla
zaobići. Do njega su doprli očajnički glasovi vjernika i
bogoslova, koji su ga osobno zatražili, da mora nešto poduzeti kako
bi im dao ono što nažalost više ne mogu pronaći – a to je
istinska, zdrava katolička formacija. Nije mogao ostati hladan na
takve glasove, koji su ga pozivali da nastavi činiti ono za što je
od Gospodina i pozvan – izgrađivati Crkvu i jačati katoličku
vjeru. Tako je pronašao utočište u kojem će moći započeti svoje
djelo – u švicarskom Fribourgu, gdje je u skladu sa svim crkvenim propisima, uz biskupovo odobrenje, 1970. god. ustanovio
Svećeničko bratstvo sv. Pija X. s vlastitom bogoslovijom u Ecôneu.
Ostalo što će uslijediti, bit će jednoga dana (premda to već jest
na jedan drukčiji način) zasigurno velikim slovima upisano u
povijest Crkve.
Ecône je odmah postao istinsko utočište za sve one
vjernike, i mladiće koji žele ostvariti svoj svećenički poziv, u
uvjetima kada je to drugdje u Crkvi, zbog uvođenja svih
revolucionarnih promjena, postalo gotovo neizvedivo. Dok su druge
bogoslovije diljem svijeta bilježila drastičan pad interesa a
svećenici i redovnici masovno napuštali svoja zvanja, Ecône je
doživio pravu eksploziju interesa i počeo na providonosan način
pokazivati prve plodove. To, naravno, nije moglo proći neopaženo.
Francuski biskupi pokrenuli su snažnu kampanju u ozloglašivanju, a
prvi incident s autoritetima koji su se predali promicanju programa
nespojivog s tradicijom Crkve, dogodio je 1974. god. kada su Ecône
pohodili vizitatori iz Rima, koji su unatoč dobrim dojmovima o
životu bogoslovije, ostavili provokativne izjave u kojima su
osporavali neke temeljne vjerske istine. To je nadbiskupa nagnalo da
napiše famoznu deklaraciju, u kojoj izražava ona osnovna
načela koja će voditi njegovo daljnje djelovanje, koja su odraz
katoličke vjere svih vjekova i trebaju biti smjerokaz za svakog
katolika u situaciji postkoncilske krize – da nijedan autoritet ne
može obvezivati na ono što je protivno, ili dovodi vjeru u ozbiljnu
opasnost, te da u tom slučaju imamo pravo i dužnost oduprijeti se,
radi svjedočanstva za katoličku vjeru, koja je nužna za spasenje.
Otvorena borba za katoličku vjeru
Ta je izjava izazvala burne reakcije kod crkvenih
autoriteta, te dovela do daljnjeg incidenta, kada je nadbiskup
Lefebvre od strane posebne komisije pozvan na razgovore u Rim. Taj
događaj pretvorio se u ispitivanje sudskog tipa o kojemu sam
nadbiskup nije izviješten, te nije poštivana procedura kakva se
normalno traži u sudskim postupcima. Komisija je odlučila osuditi
djelo nadb. Lefebvrea te poslala dopis lokalnom biskupu, da valja
povući odobrenje koje dao njegov prethodnik. I ovaj je postupak bio
u najmanju ruku sporan s obzirom da crkveno pravo pridržava jedino
papi ovlast da ukine družbu koja je prethodno dobila svoje odobrenje
od Crkve. Uostalom, sama komisija imala je ovlasti iznijeti presudu
samo u pogledu pravilnosti rada i života u bogosloviji, dok je
zapravo temelj za osudu bila nadbiskupova deklaracija, što je bilo
pitanje nauka vjere za što komisija nije imala ovlasti. Stoga je
nadb. Lefebvre odlučio uložiti žalbu kod Apostolske signature,
visokog crkvenog suda čija je zadaća ispitivanje pravilnosti
postupaka i obdržavanja pravednosti. U ovom je slučaju skandal
zlouporaba ovlasti dosegao najveći stupanj, jer je državni tajnik
kardinal Villot, jedan od eminentnih progresivističkih prelata i
nadbiskupovih protivnika, vlastitim makinacijama spriječio da sud
uopće razmotri žalbu.
Slučaj je zadobio prethodno neslućene razmjere te je
došao osobno do pape, koji je pod utjecajem čitavog
progresivističkog lobija odlučio stati na stranu ovih progona. Dok
je najprije u jednom govoru (prvi slučaj da se ikoji papa na taj
način obratio jednom biskupu) opomenuo nadb. Lefebvrea da je dužan
prihvatiti Novu misu i koncilske reforme, potom mu je burne i
znamenite 1976. godine, najprije uputio kanonsku opomenu o zabrani
sljedećih ređenja. Nadbiskup Lefebvre je, u skladu sa svojom
deklaracijom, prosudio da ne postoji obaveza prihvaćanja tih
reformi, koje su evidentno bile ugrožavajuće za vjeru i uzrok
goleme krize u Crkve, već da u ovom slučaju vrijedi ono pravilo
koje je izgovorio prvi Kristov namjesnik, sv. Petar (Dj 5,29), da u
slučaju zlouporabe autoriteta i opasnosti za vjeru, podložnik treba
otkazati poslušnost nižem autoritetu radi poslušnosti višem, onom
božanskom. Stoga je odbio učinio onaj zahtjev za kojim su toliko
težile progresivističke sile – ukinuti potpuno svoje djelo, i
nastavio ispunjavati onaj cilj s kojim je i započeo – prenositi
katoličku vjeru i milost svećeništva. Uslijedila je potom druga
papina opomena, o prijetećoj suspenziji ili zabrani djelovanja, na
što je nadbiskup odgovorio svojim zahtjevom, da papa vrati na snagu
sve one izraze tradicije – tradicionalnu Misu, teologiju,
katekizam, nauk o Kristovom društvenom kraljevanju, koji jedini mogu
biti put izlaska iz krize u obnove Crkve. Umjesto udovoljavanja ovoj
zamolbi, iza koje bi trebao stajati svaki katolik, papa je odgovorio
izricanjem suspenzije.
Sada je kontroverzija došlo do svog vrhunca, te
izazvala pozornost ne samo Crkve, nego i čitavog svijeta. Došlo je
do onog prijelomnog trenutka, kada je nadbiskup svoju neopozivu
odluku, slijediti vjekovnu tradiciju Crkve nasuprot aktualnoj
progresivističkoj politici i usmjerenju, trebao javno ostvariti.
Trenutak koji će označiti jednu od najvažnijih točaka
tradicionalnog pokreta, bila je poznata Misa u Lilleu u ljeto 1976. Pred tisućama vjernika i pozornošću čitave javnosti,
nadbiskup Lefebvre označio je početak jednog novog razdoblja
mukotrpne borbe za obnovu katoličke vjere u jednoj od najtežih
kriza koje su potresale Crkvu. U narednim godinama svi pokušaji
pregovora sa Svetom Stolicom nisu donijeli pomaka. Ni dolaskom pape
Ivana Pavla II., situacija se nije promijenila. Crkveni autoriteti i
dalje su neumoljivo inzistirali na prihvaćanju novog usmjerenja
proizašlog iz Drugog vatikanskog sabora, bez ustupaka za tradiciju i
bez mogućnosti ikakvog preispitivanja tih reformi.
Operacija preživljavanje
Tako je nadbiskup nastavio djelo obnove tradicije i
katoličke vjere, hrabro i strpljivo podnoseći teške udarce i
odbačenost od strane službene Crkve. No plodovi vjernosti
katoličkoj vjeri svih vjekova i tradiciji nisu izostali, te je
zajednica vjernika okupljenih oko svete Mise svih vjekova nastavila
stabilno rasti unatoč ogromnim neprilikama. Kako je vrijeme
prolazilo a nikakav se napredak u pregovorima s Rimom nije uočavao,
nametali su se novi zahtjevi za daljnji nastavak djelovanja Bratstva.
Prvi nužni uvjet za formaciju svećenika jest sama mogućnost
primanja sakramenta svetog reda, za što je potreban biskup. Kako je
nadb. Lefebvre odmicao u godinama, javljalo se pitanje daljnjeg
osiguranja biskupske službe. Dugo je vremena tražio jasan znak od
Gospodina, na koji način valja oko tog pitanja postupiti. I dobio ga
je, u jednom od najočitijih pokazatelja čitave postkoncilske krize.
Papa Ivan Pavao II. objavio je svoju namjeru da će 1986. u Asizu
upriličiti međureligijski molitveni susret za mir u svijetu.
Kristov namjesnik odlučio je da će za mir u svijetu moliti skupa s
predstavnicima nebrojenih lažnih religija; i to ne samo
nekatoličkih, nego i nekršćanskih i poganskih. Svaki iskreni
katolik morao se tada upitati – a mora i danas postaviti pitanje,
kako je moguće da Kristov namjesnik odlučuje sudjelovati u
molitvenom činu s onima od kojih neki ne priznaju samog Krista kao
Božjeg Sina, pa ni uopće transcendentnog Boga, već se klanjaju
svojim nepostojećim bogovima, koje sv. Pismo izjednačuje s đavlima
(Ps 95,5; 1 Kor 10,20)? Takvo nešto bilo je uvijek potpuno nepojmljivo za katolički
duh, i nadb. Lefebvre mogao je u ovom besprimjerenom skandalu jasno
prepoznati bezuvjetni poziv na očuvanje katoličkog svećeništva i
vjere proviđanjem svojeg nasljednika u biskupskoj službi.
Pošto je svoju namjeru javno izrazio, Sveta Stolica je
ubrzo reagirala i otvorila nove, ozbiljnije pregovore kojima bi se
pokušalo doći do sporazumnog rješenja. Unatoč brojnim teškoćama
i nerazumijevanjima, postignut je sporazum, ali samo zakratko jer je
nadbiskup ubrzo mogao doći do zaključka, da su sveukupni uvjeti
nepovoljni te je konačno nemoguće postići dogovor zbog daljnjeg
inzistiranja na prihvatljivosti reformi i temeljnih razlika u
pristupu katoličkoj vjeri2.
Stoga je odlučio izvesti ono što će nazvati ,,operacija
preživljavanje" – omogućiti nastavak djela za obnovu vjere u
situaciji krize.
Biskupsko ređenje bez papinskog odobrenja kanonsko
pravo sankcionira najtežom kaznom – izopćenja iz Crkve. Nadbiskup
Lefebvre bio je svjestan te činjenice, međutim još je veća bila
potreba da se za Crkvu provide biskupi koji će prenositi milost
svetoga reda i potvrde, na buduće svećenike i vjernike koji će
beskompromisno čuvati katoličku vjeru i tradicionalne obrede, i
tako se staviti u službu Božjeg djela za obnovu Crkve. Autoritet je
u Crkvi postavljen od samog Gospodina i njegove odluke obvezuju u
savjesti, međutim on u svojem izvršavanju nije i neograničen, a
nezabludiv je samo u slučaju definiranja vjerskih istina. Zato se u iznimnom slučaju može dogoditi da on prekorači svoje
granice ili pokuša nametnuti nešto što dovodi u opasnost ili se
suprotstavlja katoličkoj vjeri. Razdoblje koje je uslijedilo nakon
Koncila, nedvojbeno svjedoči za tu stvarnost, te je nastupila
izvanredna situacija kada je potrebno otkazati poslušnost nižem
autoritetu u Crkvi, radi poslušnosti onom višem – božanskom.
Nadbiskup Lefebvre bio je primoran to učiniti, da bi se omogućio
nastavak prenošenja vjekovne katoličke tradicije, koja je jedini
istinski izraz katoličke vjere i jamstvo ostvarenje vjerskog života.
Dan 30. lipnja 1988. tako je označio definitivni vrhunac njegovog
životnog poslanja, u povijesnom činu koji će zasigurno jednog
dana biti istaknuto zabilježen u povijesti Crkvi.
Iako samo kanonsko pravo Crkve (kan. 1323) oslobađa onoga tko poduzme zabranjeni čin u stanju nužde (pa čak i onda ako
bi počinitelj bio objektivno u krivu, ali iskreno vjerovao da
djeluje u nuždi) te tako također opravdava nadbiskupov čin,
papa Ivan Pavao II. odgovorio je na to svojim motuproprijem Ecclesia
Dei u kojem iznosi konstataciju da je došlo do izopćenja, i
istovremeno želi pružiti priliku svima koji nisu spremni više
slijediti nadbiskupovo djelo, da zadrže određene tradicionalne
oblike života uz službeno crkveno odobrenje. Time poziva biskupe na
velikodušno ophođenje prema vjernicima koji izraze želju za
življenje tradicionalnog obreda, ali uz izvjesna važna ograničenja.
Tako je ubrzo uspostavljeno Svećeničko bratstvo sv. Petra (FSSP; a
kasnije i druge zajednice) kojemu je papa dopustio pravo na
tradicionalnu liturgiju, ali uz uvjete, da kao apostolska družba
moraju tražiti dozvolu mjesnog biskupa za pokretanje apostolata na
određenom mjestu (taj će isti uvjet vrijediti i za svako drugo
nastojanje oko pokretanja služenja tradicionalnog obreda). To će
značiti praktično izjednačavanje vrijednosti tradicionalnog i
novog obreda, kao i uopće čitavog doktrinarnog sustava katoličke
tradicije s problematičnim točkama Drugog vatikanskog kao i
izjavama i postupcima postkoncilskih papa, biskupa i teologa, čija
će kritika postati efektivno onemogućena. U tim uvjetima će se
tradicija praktično svoditi samo na jednu od estetskih, društvenih
ili kulturnih opcija, jednu od brojnih karizmi unutar Crkve, i neće
predstavljati obvezatni izričaj same vjere.
Nastavak stopama svog utemeljitelja
A tu bitku za obnovu vjere pod barjakom tradicionalne
Mise i katoličkog nauka, Bratstvo sv. Pija X. će nastaviti, i nakon
smrti svog utemeljitelja (25. ožujka 1991.). Sada u novim uvjetima,
pod službeno nametnutim izopćenjima na nove biskupe i još većim
protivljenjima i ozloglašivanjima, ali s novim poletom, nastavilo je
širiti katoličku vjeru te brojčano i utjecajno rasti. Do konca
pontifikata Ivana Pavla II. nije došlo do nikakvih promjena u
službenim odnosima, ali nastupom pape Benedikta XVI., dolazi
do određenih pomaka. Novi je papa, iako zastupnik nove teologije i
pobornik koncilske orijentacije, ipak bio u izvjesnom smislu
tradicionalnije orijentiran te se tako uspjelo pronaći više
vrijednosti od uzajamnog slaganja. Tako je novi poglavar FSSPX-a,
biskup Fellay, papi predstavio program s konkretnim zahtjevima za
normalizacijom odnosa, za koji je papa pokazao razumijevanja. Prvi
korak bio je priznanje potpune slobode tradicionalnoj Misi, koji je
papa ostvario u svom motupropriju Summorum pontificum 2007.
god. Zasigurno povijesni dokument, koji je konačno, nakon dugih
godina, ispravio veliku nepravdu nanesenu vjekovnom rimskom obredu,
priznanjem da on nikad nije ukinut, i da ga svaki svećenik bez ičije
posebne dozvole, ima pravo slaviti. Jedna velika pobjeda za katoličku
tradiciju i temelj za daljnji napredak, iako valja to reći, uz još uvijek aktualna doktrinarna i praktična ograničenja, po
kojima se on i dalje, zajedno s Novom misom, smatra samo različitim
oblikom istog obreda, te se utoliko ne priznaje doktrinarni temelj
za pravo svakog svećenika, da služi isključivo
tradicionalni obred, već opredjeljenje za njega i dalje ostaje na
razini estetike, duhovnosti, karizme ili drugih nedoktrinarnih
motiva.
Drugi korak bio je ukidanje izopćenja, koje se
dogodilo 2009. god. Ispravljanje još jedne povijesne nepravde i
službeno ukidanje onih učinaka, koji objektivno nisu mogli ni
stupiti na snagu. I treći dio u nastojanju za približavanjem, bio
je početak službenih pregovora između FSSPX-a i autoriteta Svete
Stolice. Iako je njihov tijek većim dijelom ostao u tajnosti i ne
možemo o njemu puno kazati, može se dati zaključak da je tu ipak
došla do izražaja ona prava razlika između stvarnosti tradicije i
postkoncilske orijentacije u Crkvi, i to u onim doktrinarnim
pitanjima. Dok je pontifikat pape Benedikta otišao najdalje u
praktičnim pitanjima i svim onim područjima koja se nisu
najizravnije doticala same razlike u nauku, ipak kad se stupilo u
područje analize (post)koncilskih reformi, pokazala se stvarnost
onog djela za koje se nadbiskup Lefebvre borio – da je istinska
obnova Crkve moguća samo u duhu katoličke tradicije, i da s njome
naprosto nije moguće spojiti koncilski program. Tako su pregovori i
završeni, bez postignutog dogovora, s još jednom potvrdom, da
pozadina čitave problematike nije samo disciplinske ili praktične
naravi, nego puno više od toga, da se radi o razlikama u pristupu, shvaćanju i življenju vjere, gdje katolička vjera stoji zauvijek
utvrđena u svojoj vjekovnoj tradiciji, i ne može prihvatiti svoje
srašćivanje s duhom vremena.
vlč. Marko Tilošanec
1 Napose u svojoj propovijedi povodom biskupskih ređenja
iz 1988. god.
2 Tu se posebno uklapaju izjave kardinala Ratzingera,
koji je u razgovoru s nadbiskupom od 14. srpnja 1987. tvrdio da
država nema kompetencije u vjerskim pitanjima. Na to je nadb.
Lefebvre odgovorio: ,,Uzoriti, čak i ako nam
date sve – biskupa, neku autonomiju od biskupa, liturgiju 1962.,
dopustite nam da nastavimo s našim bogoslovijama – ne možemo
raditi zajedno jer idemo u suprotnim smjerovima. Vi djelujete za
dekristijanizaciju društva i Crkve, a mi da ih kristijaniziramo. Za
nas, naš Gospodin Isus Krist je sve, on je naš život. Crkva jest
naš Gospodin Isus Krist; svećenik je drugi Krist; Misa je trijumf
Isusa Krista na križu; u našim bogoslovijama sve teži prema
kraljevanju našeg Gospodina Isusa Krista. Ali Vi! Vi činite
suprotno: upravo ste mi htjeli dokazati da naš Gospodin Isus Krist
ne može, i ne smije, vladati nad društvom.’’