Enciklika je objavljena 15. svibnja 1956.,
na stotu obljetnicu uvođenja blagdana Srca Isusova. Naslov enciklike
odnosi se na Izaiju 12,3, a to je redak koji aludira na puninu
nadnaravnih darova koje istječu iz Presvetoga Srca Isusova. Haurietis
Aquas ohrabruje cijelu Crkvu
da prepozna štovanje Srca Isusova kao važan element katoličke
duhovnosti.
Donosimo
cjeloviti tekst u hrvatskome prijevodu.
„S radošću ćete
crpiti vodu na izvorima Spasiteljevim“,
Enciklika Pape Pija XII. o
štovanju Presvetoga Srca Isusova
Časnoj Braći
patrijarsima, primasima, nadbiskupima, biskupima i ostalim mjesnim
ordinarijima koji žive u miru i zajednici s Apostolskom Stolicom
Časna Braćo:
Pozdrav i apostolski blagoslov.
1. “S radošću
ćete crpiti vodu na izvorima Spasiteljevim.” Iz 12,3. Ovim
se riječima kao značajnim slikama prorok Izaija poslužio da
navijesti premnoga i prebogata Božja dobročinstva što će ih
donijeti kršćansko doba. Velimo ove riječi same od sebe dolaze na
pamet kad slavimo svršetak stote obljetnice otkako je Naš
Predšasnik nezaboravne uspomene Pijo IX rado ispunio želje cijelog
katoličkog svijeta i naredio da čitava Crkva slavi svetkovinu
Presvetog Srca Isusova.
Ovo štovanje
izvire iz kreposti ljubavi
2. Uistinu
nije nikako moguće izbrojiti one darove što ih izlijeva u duše
vjernika štovanje kojim časte Presveto Srce Isusovo. Ono ih čisti,
udjeljuje im nebesku snagu i utjehu, pomaže im da steknu sve
kreposti. Stoga se sjećamo mudre riječi apostola Jakova: “Svaki
najbolji dar i savršeni poklon potiče odozgo i silazi od Oca
svjetlosti” Jak 1,17. Mi s potpunim pravom gledamo u ovom
štovanju koje se širi po cijelom svijetu sve većim žarom
neprocjenjivu milost koju je utjelovljena Riječ i naš božanski
Spasitelj u ovim zadnjim vjekovima udijelio svojoj Crkvi otajstvenoj
Zaručnici. Ta On je jedini Posrednik milosti i istine među nebeskim
Ocem i ljudskim rodom, i to u vrijeme kada je Crkva morala izdržati
tolike napore i boriti se s tolikim poteškoćama. Dok Crkva uživa
ovu neprocjenjivu blagodat ne može očitovati žarču ljubav prema
svom božanskom Utemeljitelju niti obilnijim načinom iskoristiti
onaj poziv o kojem govori sveti Ivan Evanđelista da ga je sam Isus
Krist nama upravio: “Na posljednji veliki dan blagdana stade Isus i
povika: ako je tko žedan neka dođe k meni i pije, koji vjeruje u
mene. Kao što veli Pismo, rijeke žive vode teći će iz njegove
utrobe. Ovo pak reče Isus za Duha kojeg su imali primiti oni koji
vjeruju u njega” Iv 7,37-39. Onima koji su slušali govor
Isusov zacijelo nije bilo teško razumjeti ove riječi kojima je
obećavao “vrelo žive vode” što će provreti iz njegovih grudi,
o proroštvima svetih proroka Izaije, Ezekiela i Zaharije koji su
proricali o kraljevstvu Mesijinu; isto tako o onoj tipičnoj pećini
iz koje je čudom potekla voda kad je Mojsije o nju udario štapom.
Usp.: Iz 12,3; Ez 47,1-12; Zah 13,1; Ez 17,1-7; Br 20,7-13;
1 Kor 10,4; Otk 7,17 22,1.
3. Duh Sveti je prvi
izvor ljubavi jer je On osobna Ljubav kako Oca tako i Sina u krilu
uzvišenog Trojstva. Punim pravom dakle Apostol naroda kao da tumači
riječi Isusa Krista pripisuje ovom Duhu Ljubavi izlijevanje ljubavi
u duše vjernika: “Ljubav Božja izlivena je u naša srca po Duhu
Svetom koji nam je darovan.” Rim 5,5.
4. Sveto Pismo
tvrdi da postoji najuža veza između Duha Svetoga i božanske
Ljubavi koja mora gorjeti u dušama kršćana – ovaj Duh je sama
Ljubav. Časna braćo, ova nam veza svima obilno pokazuje pravu
nutarnju narav onog štovanja koje valja iskazivati Presvetom Srcu
Isusa Krista. Posve je naime bjelodano da je ovo štovanje
najuzvišeniji čin bogoštovlja ako promatramo njegovu posebnu
vlastitost u koliko ono zahtijeva od nas potpunu i apsolutnu volju da
se predamo i posvetimo ljubavi božanskog Otkupitelja, ta njegovo
ranjeno Srce je živi znak i kazalo ove ljubavi. Također je sigurno
dapače ovo štovanje nekim uzvišenijim načinom to zahtijeva da i
mi svoju ljubav uzvraćamo božanskoj Ljubavi. Uistinu ljudi će samo
silom ljubavi postići da će se njihova srca potpuno i savršeno
podlagati gospodstvu najvišeg Bića jer težnja naše ljubavi tako
se ujedinjuje s Božjom voljom te one postaju kao jedna stvar po onoj
riječi: “Tko se združi s Gospodinom jedan je duh (s njime) Rim
5,5.
I. ŠTOVANJE
PRESVETOG SRCA
POČIVA NA ČVRSTIM TEMELJIMA
5. Crkva je štovanje
Presvetog Srca Isusova uvijek toliko cijenila i cijeni te svim
načinima nastoji da se ono goji po cijelom svijetu i širi među
kršćanskim narodima, isto tako svom pomnjom se trudi da ga brani
protiv zabluda tzv. naturalizma i sentimentalizma. Ipak treba vrlo
žaliti što neki kršćani kako u prijašnja vremena tako i u naše
doba toliko ne časte i ne cijene ovo najplemenitije štovanje pa
katkad i takvi koji ispovijedaju da su oduševljeni sljedbenici
katoličke vjere i da teže kako bi postigli svetost.
POČIVA NA ČVRSTIM TEMELJIMA
Zablude onih koji
umanjuju ili preziru to štovanje
6. “O kad bi
razumio dar Božji” Iv 4,10. Časna Braćo! Mi koji smo
tajnovitom Božjom Providnošću izabrani za čuvare i djelitelje
onog svetog blaga vjere i pobožnosti što ga je božanski Otkupitelj
povjerio svojoj Crkvi, svekolike one opominjemo radi odgovornosti
Naše službe. Štovanje Srca Isusova slavi slavlje nad zabludama i
nad nehajem ljudi te je proželo svoje otajstveno Tijelo. Ipak
spomenuta Naša djeca još trpe od predrasuda, dapače katkada idu
tako daleko te misle da je ovo štovanje od male pomoći za duševne
potrebe Crkve i ljudskog roda koje su tako velike u ovo naše doba, a
možda i da je štetno. Ima i takvih koji samo glavnu bitnost ovog
štovanja miješaju i izjednačuju s raznim posebnim pobožnostima
što ih Crkva odobrava i njeguje ali ih ne nalaže. Oni drže da je
ovo štovanje nešto povrh toga dodano pa se svaki može s njim
služiti po svojoj volji. Ima ih također koji nagađaju da je ovo
štovanje na teret pa da od njega imaju malu ili nikakvu korist
naročito oni koji se bore za kraljevstvo Božje koji su sebi
postavili za glavnu svrhu da ulažu sile, sredstva i vrijeme za
obranu, širenje i tumačenje katoličke istine, da promiču
kršćansku nauku o društvenom uređenju i da djeluju za one vrste i
djela bogoštovlja koja smatraju za mnogo potrebnija u današnje
vrijeme. Napokon ne manjka ni takvih koji nisu uvjereni da je ovo
štovanje silno pomagalo da bi se dobro uredilo i preporodilo
kršćansko vladanje, kako u privatnom životu pojedinaca tako i u
obitelji. Što više oni u ovom štovanju gledaju neku pobožnost
koju njeguju osjetila, a ne razum i duh, zato ona pristaje više
ženama, a ne dolikuje naobraženim ljudima.
7. Ima ih nadalje
koji znajući da ovo štovanje traži u prvom redu pokoru,
zadovoljštinu i ostale kreposti što ih nazivlju “pasivnim” jer
one ne rađaju vidljivim plodovima. Stoga oni ne smatraju ovo
štovanje sposobnim za njegovanje duhovne bogoljubnosti u naše doba.
Ova naime mora težiti za javnom i živom djelotvornošću kako će
katolička vjera izvojštiti pobjedu i snažno braniti kršćansko
ćudoređe. Svima je poznato kako ovo ćudoređe biva lako otrovano
lažnim učenjem onih koji drže da sve vjere imaju jednaku
vrijednost. Oni niječu svaku razliku u spoznavanju i u praksi među
istinom i neistinom. Dapače spomenuti usisavaju pogubni otrov
ateističkog materijalizma i laicizma.
Pouke posljednjih
Papa
8. Časna braćo!
Tko da ne uviđa kako se ovo mišljenje posve udaljuje od odluka što
su ih Naši Predšasnici javno proglasili s ove katedre istine kad su
javno odobrili štovanje Presvetog Srca Isusova? Tko da se usudi
tvrditi da je nekorisna i nepodesna za ovo naše doba ona pobožnost
koju je Naš Predšasnik besmrtne uspomene Leon XIII. proglasio za
“najprokušaniju vrstu bogoštovlja”? On se nije ustručavao
tvrditi da se ona ima smatrati za moćno pomagalo koje je kadro
izliječiti baš ona zla što također danas razdiru i zabrinjavaju
sigurno žešće i općenitije pojedine ljude i cijelo ljudsko
društvo. Leon je pisao: “Ova će pobožnost biti svima korisna,
zato je svima preporučamo”. Dodao je ovim opomenama i sokoljenju i
ove riječi što se odnose i na štovanje Presvetog Srca Isusova:
“Odavle potječu ona zla koja nas već dugo tište i koja nas
snažno gone da tražimo pomoć od onoga koji nas može od njih
svojom moću osloboditi. Tko je pak taj, ako ne Isus Krist,
Jedinorođeni Sin Božji!” “Jer pod nebom nije ljudima dano drugo
ime u kojemu možemo naći spasenje” Dj 4,12. Valja nam se
dakle utjecati Onome koji je Put, Istina i Život” (Enc. Annum
Sacrum, Acta Leonis.)
9. I Naš najbliži
Predšasnik blažene uspomene Pijo XI. svjedočio je da je jednako
hvale vrijedno i prikladno ovo štovanje za njegovanje kršćanske
bogoljubnosti kad je pisao u okružnici: “Zar nije u ovom obliku
bogoljubnosti sadržana cijela vjera i zato pravilo savršenijeg
života budući da ona uspješnije pomaže duše da duboko upoznaju
Krista Gospodina i snažnije srca priklanja da Ga žarče ljube i
vjernije nasljeduju?” Enc. Miserentissimus Redemptor. Nama
je isto tako kao i Našim Predšasnicima ova važna istina jasna i Mi
je odobravamo. Kad smo preuzeli čast Vrhovnog Svećeništva, golemom
radošću smo gledali kako je štovanje Presvetog Srca Isusova sretno
poraslo među kršćanskim narodima i kako upravo slavi slavlje.
Radovali smo se radi toga što iz ovog štovanja za cijelu Crkvu
dotječu nebrojene spasonosne blagodati. A to smo rado izjavili već
u prvoj svojoj Okružnici Summi Pontificatus. Ovi pak plodovi
u godinama Našeg Vrhovnog Svećeništva nisu se umanjili niti brojem
niti snagom ni dobrotom već su se naprotiv umnožili – ove godine,
istina pune su tjeskoba i tegoba ali također i neizrecivih utjeha.
Sretno su naime nikli razni pothvati korisni za njegovanje ovog
štovanja i vrlo podesni za potrebe naših vremena: to su društva za
unapređivanje duhovne kulture, vjere i dobrotvornosti, nadalje
štampana djela koja osvjetljuju nauku historijsku, asketsku ili
mističnu o ovom predmetu, osim toga bogoljubna djela zadovoljštine.
Posebno valja istaknuti ona svjedočanstva žarke bogoljubnosti što
ih je ostvarilo “Društvo molitvenog apostola”. Ovo je društvo
najviše sretno poradilo i postiglo da su se Presvetom Srcu Isusovu
posvetili obiteljske zajednice, zavodi, ustanove, pa katkad i narodi.
Mi smo očinskim srcem nerijetko pohvaljivali ova djela napose u
raznim pismima o ovom predmetu ili osobnim govorima i preko radija
Usp. AAS XXXVII.
Cilj okružnice:
proučavati temeljna načela štovanja Presvetog Srca
10. Časna braćo!
Očinskim srcem Vas potičemo da zajedno s Nama uzdajete najveće
hvale i najtoplije zahvale Bogu, darovatelju svih dobara kad gledamo
kako iz Presvetog Srca Našeg Otkupitelja izvire obilje spasonosnih
voda to jest nebeskih milosti višnje Ljubavi te natapa nebrojene
sinove katoličke Crkve nadahnućem i djelovanjem božanskoga Duha.
Zato ćemo se poslužiti snažnim riječima Apostola naroda: “Onome
koji može učiniti sve mnogo obilnije nego što mi molimo ili
shvaćamo po moći što djeluje u nama, njemu neka bude slava u Crkvi
i u Isusu Kristu kroz sve naraštaje u vijeke vjekova. Amen” Ef
3,20-21. Nakon što smo uzdali dužnu hvalu vječnom Božanstvu
želimo potaknuti Vas i sve predrage sinove Crkve ovom Okružnicom da
biste svim srcem promišljali ona načela koja proizlaze iz Svetog
Pisma i iz naučavanja svetih Otaca i bogoslova na kojima kao na
čvrstim temeljima počiva štovanje Presvetog Srca Isusova. Mi smo
naime posve uvjereni da ćemo samo tada kad duboko proniknemo u
prvotnu i uzvišenu narav ovog štovanja prosvijetljeni svijetlom od
Boga objavljene istine, tvrdimo da ćemo samo tada moći pravo i
potpuno procijeniti njegovu neusporedivu uzvišenost i njegovo
neiscrpivo bogatstvo nebeskih darova. Tada ćemo moći dostojno
slaviti prvo navršeno stoljeće otkako je svetkovina Presvetog Srca
uvedena u cijeloj Crkvi i nebrojene blagodati što su potakle iz ovog
štovanja kad ih budemo pobožno promatrali ili o njima razmišljali.
11. U tu svrhu Mi
namjeravamo pružiti spasonosnu hranu dušama Kristovih vjernika. Kad
se budu njome hranili lakše će moći dublje razumjeti pravu narav
ovog štovanja i crpiti iz njega bogate plodove. Zato smo nakanili
protumačiti one dijelove Staroga i Novoga Zavjeta u kojima je
objavljena i prikazana neizmjerna ljubav Božja prema ljudskome rodu.
Istina, ovu ljubav mi nikada nećemo moći dovoljno shvatiti. Zatim
ćemo se dotaknuti, kako bude zgodno, glavnih točaka onog naučavanja
što su nam ga pružili crkveni Oci i učitelji. Napokon ćemo
nastojati da osvijetlimo onu najužu vezu koja postoji između one
bogoljubnosti što je valja iskazivati Srcu Božanskog Otkupitelja te
štovanja što ga dugujemo njegovoj ljubavi i ljubavi prema uzvišenom
Trojstvu, t.j. ljubavi prema svim ljudima; jer, kada budu
osvijetljene najvažnije istine ove najplemenitije bogoljubnosti na
kojima se ona osniva onim svjetlom što izvire iz Svetog Pisma i iz
naučavanja naših pređa, uvjereni smo da će kršćani moći “s
radošću lakše crpiti vodu iz izvora Spasiteljevih” Iz 12,3.
Moramo znati da je u ovome glavna važnost da razumijemo u čemu je
značenje štovanja Presvetog Srca Isusova u liturgiji Crkve i
njezinom unutarnjem životu i djelovanju. Tada će vjernici moći
ubirati one duhovne plodove kojima će pojedinci moći spasonosno
popravljati svoj život što je toliko na srcu pastirima Kristova
stada.
Zašto Crkva
pridaje Presvetom Srcu štovanje kao Bogu
12. Da bi svi mogli
ispravnije shvatiti učenje što ga pružaju predloženi spisi Starog
i Novoga Zavjeta u onom što se odnosi na ovo štovanje neophodno je
nužno da pred očima imamo razlog radi kojega Crkva iskazuje
štovanje kao Bogu Srcu Božanskog Otkupitelja. Časna Braćo! Vama
je zacijelo poznato da ova činjenica ima dvostruki uzrok. Prvi se
temelji na načelu koje vrijedi i za ostale presvete udove Tijela
Isusa Krista. Znamo naime da je njegovo Srce kao najplemenitiji dio
ljudske naravi osobno (hipostatice) sjedinjeno s Osobom Božanske
Riječi. Zato Njemu moramo iskazivati isto štovanje klanjanja kojim
Crkva časti samu Osobu Utjelovljenoga Sina Božjega. Ovo moramo
vjerovati kao istinu katoličke vjere budući da je taj članak
svečano proglasio već prvi crkveni sabor u Efezu i drugi sabor u
Carigradu Sacrorum Conciliorum Ampliss. Drugi uzrok posebno se
odnosi na Srce Božanskog Otkupitelja. Ovo također posebnim načinom
zahtijeva da Mu iskazujemo božansko štovanje. Ovaj razlog leži u
tome što je njegovo Srce više nego li svi ostali udovi njegova
Tijela prirodno kazalo i znak njegove neizmjerne ljubavi prema
ljudskome rodu. Naš Predšasnik besmrtnog spomena Leon XIII. piše:
“U presvetom Srcu nalazi se znak i izražena slika neizmjerne
ljubavi Isusa Krista. Zato nas ona sama potiče da Mu uzvraćamo
ljubav” Annum sacrum: Acta Leonis.
13. Posve je sigurno
da Sveto Pismo nikada ne govori jasno o posebnom štovanju i ljubavi
koja bi se iskazivala Srcu Utjelovljene Riječi ukoliko je ono znak
prežarke njegove ljubavi. To treba zacijelo otvoreno priznati. Ova
je ljubav glavni razlog ovoga štovanja. Ipak se ne smijemo čuditi
niti ikako o tome sumnjati da Sveto Pismo Staroga i Novoga Zavjeta
takvim slikama opisuje božansku ljubav prema nama i preporučuje
toliko da to mora silno potresti dušu. Sveto Pismo iznosi pred nas
takve slike koje unaprijed navješćuju dolazak Sina Božjega u
čovječjoj naravi. Zato ih možemo smatrati sretnim znakom i kazalom
one najplemenitije božanske ljubavi, t.j. presvetog i klanjanja
dostojnog Srca Božanskog Otkupitelja.
Slike štovanja
Presvetog Srca u Starom Zavjetu
14. Mislimo da nije
potrebno za ovu našu stvar iznositi mnoge dokaze iz knjiga St.
Zavjeta koje sadrže istine od davnine od Boga objavljene. Smatramo
da je dovoljno dozvati u pamet onaj ugovor što je učinjen među
Bogom i narodom i posvećen mirovnim žrtvama. Glavni njegov zakon
urezao je Mojsije u dvije ploče Usp. Izl 34,27-28, a proroci
su ga tumačili. Taj ugovor nije bio samo učvršćen vezama najvišeg
Božjeg gospodstva i dužne poslušnosti ljudi, nego se temeljio i
hranio uzvišenijim razlozima ljubavi. Ta niti za izraelski narod
nije bio strah od božanske osvete glavni razlog da se pokorava Bogu.
Taj strah zadavali su mu gromovi i munje što su tutnjili i sijevali
s vrha brda Sinaja. Razlog tome bila je ljubav koju je Bogu dugovao:
“Čuj, Izraele, Gospod je Bog naš, Gospod jedini! Ljubi Gospoda
Boga svojega svim srcem, svom dušom, i svom snagom svojom! One
zapovijedi što ti ih dajem danas neka ti budu u srce upisane” Pnz
6, 4-6.
15. Anđeoski
naučitelj naziva s potpunim pravom Mojsija i proroke “starješinama”
izabranog naroda Sum. Theol. Ne čudimo se što su oni bili
uvjereni da je ova zapovijed ljubavi temelj cijelog zakona. Zato su
oni sve odnošaje i veze što postoje među Bogom i njihovim narodom
opisivali pomoću slika što su ih uzimali iz međusobne ljubavi oca
i sinova ili bračnih drugova a nisu se služili strogim slikama iz
nadnaravnog Božjeg gospodstva ili iz dužne i bojažljive
podložnosti sviju nas Bogu. Navedimo neke primjere. Kad je Mojsije
pjevao svoju preslavnu pjesmu i zahvalu što je narod oslobođen iz
egipatskog sužanjstva htio je istaknuti da se to zbilo Božjom moću.
Zato se on poslužio mislima i prispodobama koje silno potresaju
dušu: “Kao što se orao koji stražari nad gnijezdom svojim
uzdiže, iznad ptića svojih rasprostire (Bog) krila svoja, uzima ih
i nosi jakim krilima svojim” Pnz 32,11. Ali možda nijedan
drugi prorok kao što Hošea ne izražava i ne ističe tako silno
ljubav kojom Bog nikada ne prestaje ljubiti svoj narod. Ovaj se
prorok ističe između manjih proroka velebnim i sažetim govorom. U
njegovim knjigama Bog očituje takvu ljubav prema izabranom narodu,
naime pravednu i punu svete brižljivosti kakva je ljubav milosrdnog
i ljubećeg oca ili zaručnika čija je ljubav pogrđena. Radi se o
ljubavi koja je daleko od toga da se umanji ili prestane zbog nevjere
izdajica i golemih zločina. Ona, istina, njih pravedno kažnjava ali
samo zato da zalutalu i nevjernu zaručnicu i nezahvalne sinove
pomiri, očisti, te da ih opet sa sobom sjedini obnovivši i
učvrstivši veze ljubavi; a nipošto ne misli da ih odbaci i
protjera. “Kad je Izrael bio mlad zavolio sam ga i pozvao sina
svoga iz Egipta. Ipak sam ja bio poput hranitelja Efrajimu, nosio sam
ih na rukama svojim. Ali oni nisu spoznali da sam bio njihov
spasitelj. Vezama dobrote vukao sam ih k sebi, užetima ljubavi. S
njihove šije skidao sam kao jaram, sagibao sam se k njemu, davao mu
hranu. Izliječit ću njihove rane i srdačno ih ljubiti jer se moj
gnjev odvratio od njih. Bit ću Izraelu kao rosa. Cvjetat će kao
ljiljan. Ukorijenit će se kao libanski cedri” Hoš 11, 1, 3-4;
14, 5-6.
16. Prorok Izaija
donosi slične misli kada navodi, kao da sam Bog razgovara s
izabranim narodom ovakvim suprotnim riječima: “A ipak se tužio
Sion: ostavio me je Gospod. Zaboravio me Svemogući. Zar može
zaboraviti žena svoje djetešce? Ne smiluje li se plodu svoga
tijela? Pa da bi ga ona i zaboravila ja ne zaboravljam tebe” Iz
49, 14-15. Ne manje diraju u srce riječi kojima pisac Pjesme nad
pjesmama opisuje vrlo značajno veze međusobne ljubavi, služeći se
slikama bračne ljubavi koje sjedinjuju Boga i njegov ljubljeni
narod: “Kao ljiljan među trnjem prijateljica je moja među
djevojkama. Moj je dragi moj, a ja sam njegova! On je pastir na
poljanama ljiljana. Kao pečat postavljam se tebi na srce, na ruku
tvoju kao pečat. Jest, ljubav je jaka kao smrt. Ljubomornost ljubavi
tvrda je kao svijet mrtvih, žar je njezin kao oganj plameni, munje
su njezini plamenovi” (Pj 2,2; 6, 2; 8, 6.)
17. Ova najnježnija,
praštajuća i strpljiva ljubav Božja, narod izraelski nikad posve
ne zabacuje iako ga odurava što gomila zločine na zločine. Premda
je ova ljubav silna i uzvišena ipak je bila samo blaženi vjesnik
one prežarke ljubavi koju će ljudima obećani Spasitelj iz svoga
Preljubljenog Srca na sve proširiti. Ova je ljubav imala biti uzor
našoj ljubavi i temelj Novog Zavjeta. Uistinu, samo je Jedinorođeni
Sin Očev i Riječ postala tijelom, “puna milosti i istine” Iv
1, 14, kad je došao k ljudima koji su stenjali pod teretom
nebrojenih grijeha i bijeda po svojoj čovječjoj naravi osobno
sjedinjenoj s Božanskom Osobom mogao otvoriti ljudskom rodu “izvor
žive vode”. On će pak preobilno natapati suhu zemlju te je
učiniti cvatućim i plodonosnim vrtom. Čini se da je već prorok
Jeremija unaprijed najavio ovaj posve čudnovati događaj koji će
biti djelo premilosrdne vječne Božje ljubavi. Evo njegovih riječi:
“Ljubavlju vječnom ljubim te, zato sam te privukao u milosrđu jer
evo dolazi vrijeme, govori Gospod, kad ću učiniti novi zavjet s
domom Izraelovim poslije onih dana, govori Gospod: stavit ću zakon
svoj u srce njihovo, i upisat ću ga u dušu njihovu. Tad ću biti
Bog njihov, a oni će biti narod moj jer ću im oprostiti krivnju
njihovu i grijeha se njihovih neću više spominjati” Jer 31,3;
31, 33-34
II. NOVI ZAVJET I
PREDAJA
Ljubav Božja u
otajstvu Utjelovljenja i Otkupljenja prema Evanđelju
18. Iz Evanđelja je
sigurno i dokazano samo ovo: Novi Zavjet je stvoren među Bogom i
ljudima. Onaj Zavjet što ga je Mojsije sklopio među Bogom i narodom
Izraelskim nije bio ništa drugo nego znak i kazalo Novoga Zavjeta
što ga je unaprijed navijestio prorok Jeremija. Tvrdimo da je Novi
Zavjet stvarno ono što je utjelovljena Riječ odredila i izvela kad
nas je pomirila pomoću Božanske milosti. Moramo vjerovati da je
ovaj Zavjet neusporedivo uzvišeniji i čvršći zato što je
posvećen njegovom presvetom Krvlju a ne kao onaj Stari krvlju jaraca
i teladi. Ovu su Krv unaprijed navješćivale one pomirne nerazumne
životinje: “Jaganjca Božjeg koji ništi grijehe svijeta” Usp.
Iv 1, 29; Hebr 9, 18-28; 10, 1-17. Kršćanski naime Zavjet mnogo
jasnije dokazuje negoli Stari da nije utvrđen u duhu ropskom niti se
temelji na duhu straha već je utvrđen u duhu onog prijateljstva
koje valja da vlada među ocem i sinom. Ovaj je Zavjet učvršćen i
hrani se obilnijim izlijevanjem Božanske milosti i istine. To
potvrđuje sveti Ivan Evanđelista ovim riječima: “Od punine
njegove mi svi primismo milost za milost. Po Mojsiju bio je dan
zakon, po Isusu Kristu dođe milost i istina” Iv 1, 16-17.
19. Ovo je misao
onog učenika “koga je Isus ljubio i koji je na zadnjoj Večeri
počivao na njegovim grudima” Iv 21, 20. On nas je ovim
riječima uveo u samu tajnu neizmjerne ljubavi Utjelovljene Riječi.
Zato se čini, da je, Časna Braćo, dostojno, pravedno, pravo i
spasonosno da se malo pozabavimo u preslatkom promatranju ove tajne.
Nek nas prosvijetli ono svjetlo što odsjeva iz Evanđelja i
osvjetljuje ovu tajnu da bismo i mi mogli postići plod i izvršiti
želju o kojoj govori Apostol naroda u poslanici Efežanima: “Da
Krist stanuje po vjeri u vašim srcima. Da ukorijenjeni i utvrđeni u
ljubavi sa svim svetima možete dokučiti koja je širina i dužina i
visina i dubina i da možete spoznati Kristovu ljubav koja prelazi
svako znanje da se napunite svakim Božjim obiljem” Ef 3, 17-19.
20. Tajna Božanskog
Otkupljenja u prvom redu i po svojoj prirodi je tajna ljubavi. To je
pravedna ljubav Kristova prema nebeskom Ocu. Njemu je Krist ljubavlju
i posluhom u srcu prinio Žrtvu na Križu i time podao Ocu
najobilniju i neizmjernu zadovoljštinu koju mu je dugovao ljudski
rod za svoje grijehe. Sveti Toma piše: “Budući da je Krist trpio
iz ljubavi i posluha, pružio je Bogu veću zadovoljštinu nego bi to
zahtijevala naknada za sve grijehe ljudskog roda” Sum. Theol. Tajna
Otkupljenja je nadalje tajna milosrdne ljubavi uzvišenog Trojstva i
Božanskog Otkupitelja prema svim ljudima. Oni nisu nikako bili u
mogućnosti pružiti zadovoljštinu za svoje zločine Miserentissimus
Redemptor. Zato je Krist prolio za nas svoju Predragocjenu Krv i
stekao nam neprocjenjivo bogatstvo zasluga. On je time obnovio i
izvršio onaj prijateljski savez među Bogom i ljudima. Taj savez je
bio raskinut u zemaljskom raju nesretnim Adamovim padom, a zatim
nebrojenim grijesima izabranog naroda. Stoga je Božanski Otkupitelj,
kao naš zakoniti i savršeni Posrednik, u prežarkoj svojoj ljubavi
prema nama, potpuno isplatio Božanskoj Pravdi dužnosti i dugove
ljudskog roda. On je zacijelo izveo ono čudesno izmirenje Božanske
Pravde s Božanskim Milosrđem. U tome pak stoji tajna našeg
spasenja koja nadilazi sve ostale tajne. Mudro je ovo protumačio
anđeoski naučitelj ovim riječima: “Tvrdimo da je dolikovalo
Pravdi i Milosrđu da čovjek bude izbavljen po muci Kristovoj.
Dolikovalo je pravdi jer je Krist svojom mukom zadovoljio za grijeh
ljudskog roda. Tako je čovjek izbavljen Kristovom pravdom.
Dolikovalo je milosrđu, jer kako čovjek nije mogao sam po sebi
zadovoljiti za grijeh cijele ljudske naravi, Bog mu je dao svoga Sina
kao pomiritelja. U tom je pak obilnije milosrđe nego da je oprostio
grijehe bez zadovoljštine. Zato je pisano: “Bog, koji je bogat u
milosrđu, radi velike svoje ljubavi kojom nas je ljubio, i nas, koji
smo bili mrtvi poradi grijeha, oživi s Kristom” Ef 2, 4; Sum.
Theol.
Trostruka
Otkupiteljeva ljubav prema ljudskom rodu
21. Da bismo uistinu
bili kadri, koliko je to smrtnicima moguće, “razumjeti sa svim
svetima koja je širina i dužina, i visina i dubina” Ef 3, 18
tajne ljubavi Utjelovljene Riječi prema nebeskom Ocu i prema
ljudima, okaljanim grijehom, zato nam valja imati na pameti da
njegova ljubav nije bila samo duhovna, kako dolikuje Bogu, jer “Bog
je duh” Iv 4, 24. Dakako, ovakve je naravi bila ljubav kojom
je Bog ljubio naše praroditelje i židovski narod. Zato su izrazi
čovječanske, obiteljske i očinske ljubavi kazalo i izrazi
najistinitije, ali posve duhovne ljubavi što ju je Bog iskazivao
ljudskome rodu. Ovakve izraze čitamo u psalmima, u knjigama proroka
i u Pjesmi nad pjesmama. Naprotiv ljubav kojom diše Evanđelje,
Poslanice apostola i stranice Otkrivenja, koje nam uistinu rišu
ljubav Srca Isusa Krista, ne izražavaju samo Božansku ljubav, nego
i ljudske osjećaje ljubavi. Ovo je zacijelo najsigurnija istina za
sve one koji ispovijedaju katoličko ime. Ta Riječ Božja nije uzela
prividno i neistinito tijelo, kako su tvrdili neki heretici već u
prvom kršćanskom stoljeću. Njih osuđuje apostol Ivan ovim
najozbiljnijim riječima: “Jer mnogi zavoditelji izađoše u svijet
koji ne priznaju da je Isus Krist došao u tijelu; ovo je zavoditelj
i antikrist” 2 Iv 7. Krist je uistinu sa svojom Božanskom
Osobom sjedinio pravu čovječju narav, jedincatu, potpunu i
savršenu. Ona je moću Duha Svetoga začeta u prečistom krilu
Marije Djevice Usp. Lk 1, 35. Nije dakle ništa nedostajalo
onoj čovječjoj naravi koju je Riječ Božja sjedinila sa sobom.
Takvu je zacijelo uzeo da nije bila nimalo umanjena, nimalo
promijenjena u onome što se odnosi na njezinu duhovnu i tjelesnu
vlastitost: to jest obdarenu razumom i voljom i ostalim nutarnjim i
izvanjskim moćima za spoznavanje. Isto tako težnjama sjetila i sa
svim prirodnim nagnućima. Sve ovo naučava katolička Crkva kao
istine svečano potvrđene i utvrđene od Rimskih biskupa i općih
sabora. “Cijeli sa svojim i našim vlastitostima – totus in suis,
totus in nostris” S. Lav Veliki: Epist. dogm. “Lectis
dilectionis tuae” ad Flavianum Const. Patr., “perfectus in
deitate et idem perfectus in humanitate” Kalcedonski sabor ,
“totus Deus homo et totus homo Deus” S. Gelazije Papa:
Necessarium de duabus naturis in Christo.
22. Radi toga nikako
ne možemo sumnjati da je Isus Krist dobio pravo tijelo, obdareno
svim njemu vlastitim osjećajima, među kojima je najodličnija
ljubav. Isto tako ne možemo nikako sumnjati da je posjedovao fizičko
Srce koje je slično našemu, budući da bez ovog najodličnijeg
tjelesnog organa ne može čovjek živjeti, a niti čuvstvovati. Zato
je Srce Isusa Krista bilo osobno sjedinjeno s Božanskom Osobom
Riječi. Ono je nesumnjivo kucalo od ljubavi i njime su strujali i
svi ostali osjećaji. Ovi su se osjećaji savršeno slagali i bili
suglasni s čovječjom voljom koja je bila ispunjena Božanskom
ljubavlju i sa samom neizmjernom ljubavlju koju dijeli Sin s Ocem i s
Duhom Svetim. Zato nikad nije bilo nešto protivno ili neskladno među
ove tri ljubavi. Usp. S. Toma Sum. Theol.
23. Riječ Božja
uzela je sebi pravu i savršenu ljudsku narav i stvorila si i
uobličila tjelesno srce. Ono je moglo, kao i naše, trpjeti i biti
probodeno. To je nužno istaknuti i promatrati u onome svijetlu koje
izvire iz osobnog i bitnog sjedinjenja, ali također i u onome
svijetlu što izvire iz Otkupljenja ljudi koje je njezina nadopuna.
Velimo da to nekima može biti gotovo sablazan i ludost, kako je to
Raspeti Krist i bio Židovima i poganima. Usp. 1 Kor 1, 23.
Vjerodostojni spomenici katoličke vjere koji se posve podudaraju sa
Sv. Pismom, uvjeravaju nas da je Jedinorođeni Sin Božji uzeo
ljudsku patničku i smrtnu narav. On je to učinio u prvom redu stoga
jer je odlučio da prinese krvnu žrtvu viseći na križu da dovrši
djelo ljudskoga spasenja. Uostalom, ovo naučava Apostol naroda, kad
ovako piše: “Jer onaj koji posvećuje i oni koji se posvećuju svi
su od jednoga. Zato se ne stidi zvati ih braćom, govoreći: Objavit
ću ime tvoje braći svojoj. I opet: Evo ja i djeca moja koju mi je
dao Bog. A jer djeca zajednički imaju tijelo i krv i on uze jednako
dijela u tome. Zato je trebalo da bude u svemu sličan braći, da
bude milosrdan i vjeran Veliki svećenik, da zadovolji za grijehe
naroda. Jer zato što je trpio i bio iskušan može pomoći onima
koji se iskušavaju”. Hebr 2, 11-14; 17-18.
Crkveni oci
24. I sv. Oci koji
su istiniti svjedoci od Boga objavljene nauke, vrlo su dobro
razumjeli ono što je već apostol Pavao dosta jasno tvrdio: naime,
da je tajna Božje ljubavi kao počelo i vrhunac Utjelovljenja i
Otkupljenja. Ta mi često i opširno čitamo u njihovim djelima da je
Isus Krist zato uzeo savršenu čovječju narav i naše slabo i
raspadljivo tijelo da ostvari naše vječno spasenje i nama
najjasnije očituje i otvori svoju neizmjernu kao i osjetnu ljubav.
Kao da slušamo jeku glasa Apostola naroda, sv. Justin piše: “Mi
se klanjamo i ljubimo Riječ koja je rođena od nerođenog i
neshvatljivog Boga, budući da je On radi nas postao čovjek, da
postane dionikom naših trpljenja, da ih izliječi” Apol II, 13.
Sv. Bazilije, prvi između trojice otaca iz Kapadocije svjedoči da
je Krist imao prave ali ujedno svete osjećaje u sjetilima: “Sigurno
je da je Gospodin uzeo prirodne osjećaje da dokaže kako je njegovo
Utjelovljenje bilo istinito, a ne prividno, ali je odbacio griješne
osjećaje kao nedostojne čistog Božanstva; oni naime kaljaju
čistoću našeg života” Ep. CCLXI. Isto tako sv. Ivan
Zlatousti, svjetlo antiohijske crkve, priznaje da čuvstva koja je
proživljavao Božji Otkupitelj, jasno dokazuju kako je on uzeo
potpuno neokrnjenu čovječju narav: “Kad on ne bi posjedovao našu
narav, ne bi on osjećao boli” In Joan, Homil. LXIII, 2. Od
latinskih otaca navest ćemo one koje Crkva danas časti kao
najodličnije Učitelje. Sv. Ambrozije svjedoči da su osjetni
pokreti i čuvstva, bez kojih nije bila Utjelovljena Riječ Božja,
proizlazili iz hipostatičnog sjedinjenja kao iz naravnog počela:
“Zbog toga što je uzeo dušu, uzeo je i osjećaje duše. Bog,
ukoliko je bio Bog, niti bi mogao osjećati nemir niti umrijeti”
De fide ad Gratianum. Sv. Jeronim uzima ove osjećaje kao glavni
dokaz da je Krist uzeo pravu čovječju narav: Naš Gospodin se
uistinu žalostio da dokaže kako je uistinu uzeo čovječju narav.
Usp. Super Mt XXVI, 37.
25. Sv. Augustin pak
posebnim načinom ističe one veze koje postoje između osjećaja
Utjelovljene Riječi i svrhe otkupljenja ljudi: “Gospodin Isus nije
uzeo ove osjećaje ljudske slaboće kao i samo čovječje slabo
tijelo i smrt čovječjeg tijela radi prirodne nužde nego radi
milosrdne volje. Tako je on htio na sebi preobraziti svoje Tijelo, to
jest Crkvu, kojoj se udostojao biti Glava, to jest svoje udove, a to
su njegovi sveti i njegovi vjernici, pa ako bi koji od njih morao
trpjeti žalosti ili bol u napastima ljudskog života, da ne bi
mislio da je radi toga izgubio njegovu milost. To nisu grijesi nego
znakovi ljudske slaboće pa kao što zbor pjevača prihvaća
intonirani glas, tako da se i njegovo tijelo ravna prema svojoj
Glavi” Enarr. in Ps. 87,3. Zbijenije, ali ne manje snažno,
iznose jasno nauku Crkve slijedeća mjesta iz sv. Ivana Damašćanskog:
“Bog čitavi je uzeo mene čitavog, te je sve ujedinio sa svime, da
bi donio spasenje svakom čovjeku, jer inače ne bi moglo biti
iscijeljeno, što nije uzeto” De fide orth. 3, 6. “On je
dakle sve uzeo, da sve posveti.” Ibid 3, 20.
Simbolizam Srca
Isusova
26. Ipak treba imati
na umu da iako ovi navodi Svetog Pisma i svetih Otaca i mnogi drugi
slični što ih mimoilazimo obilno svjedoče da je Isus Krist bio
obdaren osjećajima i pokretima sjetila i da je uzeo čovječju narav
da nam donese vječno spasenje, ipak isti nikad ne pripisuju ove
osjećaje njegovom tjelesnom Srcu tako da bi jasno pokazali kako je
ovo Srce simbol njegove neizmjerne ljubavi. Ali, iako Evanđelisti i
drugi sveti pisci ne opisuju izričito Srce našeg Otkupitelja koje
je životvorno i nadareno moću za osjećaje ne manje od našeg srca
koje kuca i kojim potresaju različita čuvstva njegove duše, ipak
često osvjetljuje njegovu Božansku ljubav, sjetilna čuvstva što
su s njome u vezi: to jest želju, radost, trpljenje, strah i srdžbu
kako se očituje na njegovim pogledima, riječima i tjelesnim
kretnjama. Naročito je lice našeg klanjanja dostojnog Spasitelja
bilo zacijelo kazalo i kao najvjernije zrcalo onih osjećaja koji su
– uzbuđujući na razne načine njegovu dušu – djelovali na
njegovo Presveto Srce i pojačavali mu kucaje. I u ovoj naime stvari
vrijedi što opaža anđeoski naučitelj poučen općim iskustvom o
ljudskoj psihologiji i o njezinim posljedicama: “srdito se
uzbuđenje pokazuje u prvom redu na onim vanjskim udovima, na kojima
više dolazi do izražaja utjecaj srca, npr. u očima, na licu i na
jeziku”.
27. Stoga se punim
pravom smatra Srce Spasiteljevo kao osobito kazalo i znak one
trostruke ljubavi kojom Božanski Otkupitelj neprestano ljubi svoga
vječnog Oca i sve ljude. Ono je naime simbol one Božanske ljubavi
koju uživa zajedno s Ocem i Duhom Svetim. Ali ta se ljubav u njemu,
u Riječi koja je postala Tijelo očituje nama po njegovu
raspadljivom i slabom ljudskom tijelu jer “u njemu stanuje sva
punina Božanstva” Kol 2, 9. Osim toga Srce Isusovo je
simbol one najvatrenije ljubavi što je ulivena u njegovu dušu i
obogaćuje Kristovu čovječju volju. Dvostruko najsavršenije
znanje, to jest blaženo i uliveno, rasvjetljuje i upravlja njezinim
činima Cf Sum. theol. Napokon je Srce Isusovo, i to više
prirodnim načinom i izravno, simbol njegova osjetnog čuvstva budući
da je tijelo Isusa Krista stvoreno djelovanjem Duha Svetoga u krilu
Djevice Marije, obdareno najsavršenijom moću, da osjeća i da prima
dojmove, dakako još više nego sva druga ljudska tjelesa Cf. ibid
3.
28. Sveto Pismo i
vjerodostojna svjedočanstva katoličke vjere nas uče da u presvetoj
duši Isusa Krista vlada u svemu najsavršeniji sklad i red te je On
sigurno upravljao svojom trostrukom ljubavlju kako bi izvršio naše
spasenje. Zato je bjelodano da smijemo najvećim pravom štovati Srce
Božanskog Otkupitelja kao sliku koja nam zorno predočuje njegovu
ljubav kao svjedočanstvo našeg Otkupljenja i kao tajanstvene
ljestve po kojima treba da se penjemo u zagrljaj “Boga našeg
Spasitelja” Tit 3,4. Stoga moramo s udivljenjem promatrati
kao dokaze njegove trostruke ljubavi: njegove riječi, djela,
zapovijedi, čudesa, a posebnim načinom ona djela koja nam u većoj
mjeri očituju njegovu ljubav prema nama kao što je: ustanova
Božanske Euharistije, njegova pregorka Muka i njegova smrt; zatim
što nam je premilostivo ostavio svoju presvetu Majku; za nas
utemeljio Crkvu; napokon poslao na Apostole i na nas Duha Svetoga.
Svemu tomu velimo, moramo se diviti kao dokazima njegove trostruke
ljubavi. Naša je dužnost da s velikom ljubavlju razmatramo o
kucajima njegova Presvetog Srca jer se čini kao da je On ovim
kucajima mjerio vrijeme svoga zemaljskoga putovanja sve do onog
zadnjeg časa, kad je – po svjedočanstvu Evanđelista – zavikao
silnim glasom i rekao; “Svršeno je!” i, prignuvši glavu,
ispusti duh svoj Mt 27, 50; Iv 19, 30. Tada se zaustavilo i
prestalo kucanje njegova Srca te je prekinuta njegova osjećajna
ljubav dok nije sam pobijedio smrt i uskrsnuo iz groba. Kad je pak
njegovo tijelo počelo uživati vječnu slavu i opet se sjedinilo s
dušom Božanskog Otkupitelja, pobjednika smrti, njegovo Presveto
Srce nije nikada prestalo niti će prestati mirno i bez smetnje
kucati. Isto tako nikada neće prestati naznačivati svoju trostruku
ljubav koja sjedinjuje Sina Božjega s njegovim nebeskim Ocem i s
cijelim ljudskim rodom čija je On punopravna
III. SRCE
ISUSOVO:
OTKUPITELJEVA SPASITELJSKA ZADAĆA
29. Časna braćo!
Da bismo iz ovih pobožnih razmatranja mogli crpsti obilne i
spasonosne plodove bit će nam milo ako neko vrijeme razmišljamo i
promatramo mnogobrojne ljudske i božanske osjećaje našega
Spasitelja Isusa Krista što ih je njegovo Srce proživljavalo za
vrijeme svog zemaljskog života, što ih proživljava sada i što će
ih proživljavati kroz svu vječnost. Prije svega dolazi nam posebno
svjetlo iz stranica Evanđelja koje nam svijetli i jača da možemo
unići u svetište ovoga Božanskog Srca i, zajedno s Apostolom
naroda, diviti se “prevelikom bogatstvu milosti Božje i njegove
dobrote prema nama u Isusu Kristu” Ef 2, 7.
OTKUPITELJEVA SPASITELJSKA ZADAĆA
30. U klanjanja
dostojnom Srcu Isusa Krista zajedno stanuje čovječanska i Božanska
ljubav nakon što je Djevica Marija izrekla svoj velikodušni “Neka
bude” te nakon Riječi Božje, kako veli Apostol: “Ulazeći u
svijet govori: Žrtava i darova nijesi htio, ali si mi tijelo
pripravio. Paljenice i žrtve za grijeh nisu ti bile ugodne. Tada
rekoh: Evo dolazim. U početku knjige pisano je za mene da vršim
volju tvoju, o Bože!”. U ovoj smo volji posvećeni prinosom Tijela
Isusa Krista jedanput zauvijek” Hebr 10, 5-7, 10. Ista
ljubav je Njime pokretala u savršenom skladu. Želja njegove ljudske
volje i Božanske ljubavi – kad je u nazaretskoj kući vodio
nebeske razgovore s preslatkom svojom Majkom i s poočimom sv.
Josipom kojemu je naporno i poslušno pomagao u tesarskom zanatu. Ova
trostruka ljubav o kojoj smo govorili pokretala ga je na njegovim
dugotrajnim apostolskim putovanjima pa kad je činio nebrojena čudesa
uskrisujući mrtve ili ozdravljajući svakovrsne bolesnike. Zatim u
podnašanju tegoba, u znoju, u gladi, u žeđi; za noćnih bdjenja
tokom kojih se s mnogo ljubavi molio svom nebeskom Ocu, zatim u
molitvama koje je obavljao, u prispodobama koje je iznosio i tumačio
napose onima koje rade o milosrđu kao ona o izgubljenoj drahmi, o
izgubljenoj ovci i o izgubljenom sinu. U ovim se riječima i djelima
kako opaža Grgur Veliki, očituje samo Srce Božje: “Nauči se
upoznati Srce Božje u riječima Božjim da većim žarom čezneš za
vječnim dobrima. Registr. spist., ad Theodorum medicum.
31. Srce je Isusa
Krista usplamtjelo još silnijom ljubavlju kad je izgovarao riječi
koje su odisale najžarčom ljubavlju. Kao na primjer kad je povikao,
gledajući izmoreno i izgladnjelo mnoštvo: “Žao mi je naroda!”
Mk 8, 2. I kad je motrio svoj predragi grad Jeruzalem,
zaslijepljen svojim grijesima, radi kojih ga je čekala najstrašnija
propast, i vapio: “Jeruzaleme, Jeruzaleme! Ti ubijaš proroke i
kamenuješ one, koji su ti poslani. Koliko puta htjedoh skupiti djecu
tvoju kao što kvočka skuplja piliće svoje pod krila svoja, ali vi
ne htjedoste” Mt 23, 37. Njegovo je Srce zadrhtalo od
ljubavi prema svomu Ocu i od svete ljutine, kad je vidio svetogrdno
trgovanje u hramu i kad je skvrnitelje prekorio ovim riječima:
“Stoji pisano: Kuća moja neka se zove kuća molitve! A vi učiniste
od nje razbojničku špilju” Mt 21, 13.
32. Njegovo je Srce
posebno potresla ljubav i strah kad je pred opasnošću svoje strašne
muke i uslijed prirodnog opiranja od beskrajnog trpljenja i smrti,
vapio: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe kalež ovaj”
Mt 26, 39. Neslomivom ljubavlju i najvećom boli, upravio je
izdajici, kad mu je dao poljubac, ove riječi, koje izgledaju kao
posljednji poziv njegova premilosrdnog Srca upućene prijatelju koji
ga je imao, do skrajnosti uporan u svojim bezbožnim i vjerolomnim
osjećajima, izručiti krvnicima: “Prijatelju, zašto si došao?
Poljupcem izdaješ Sina čovječjeg?” Mt 26, 50: Lk 22, 48.
S najvećom samilošću i ljubavlju rekao je pobožnim ženama koje
su nad Njim naricale kad je imao biti nevin razapet na križ: “Kćeri
jeruzalemske! Ne plačite za mnom, nego plačite za sobom i za djecom
svojom! Jer, ako ovako rade sa zelenim drvetom, što će biti sa
suhim?” Lk 23, 28 i 31.
33. Kad je konačno
Božanski Spasitelj visio na križu, osjetio je, kako njegovo Srce
plamti raznim i silnim čuvstvima: najvatrenije ljubavi, užasa,
milosrđa, najžarče čežnje i vedrog mira. Ova je čuvstva izrazio
svim svojim značajnim riječima: “Oče, oprosti im, jer ne znaju
što čine” Lk 23, 34. “Bože moj, Bože moj, zašto si me
ostavio?” Mt 27, 46. “Zaista ti kažem, još danas ćeš
biti sa mnom u raju” Lk 23, 43. “Žedan sam” Iv 19, 28. “Oče,
u ruke tvoje predajem duh svoj” Lk 23, 46.
Darovi Srca
Isusova
Euharistija34.
Tko će dostojno opisati one osjećaje Božanskog Srca, izraze
njegove neizmjerne ljubavi kojima je bilo ispunjeno Božansko Srce,
kad se sam davao ljudima u sakramentu Euharistije, ili kad im je
davao svoju Presvetu Majku i kad nas je učinio dionicima svoga
svećeništva?
35. Prije nego je
blagovao sa svojim učenicima Posljednju večeru, Krist Gospodin
znajući da će ustanoviti sakramenat svoga Tijela i Krvi –
njezinim prolijevanjem je imao biti zapečaćen novi zavjet –
osjećao je, kako je njegovo Srce uzbuđeno jakim čuvstvima. To je
očitovao apostolima ovim riječima: “Vrlo sam želio da ovu
vazmenu gozbu održim s vama prije nego muku podnesem” Lk 22,
15. Ova su čuvstva jamačno postala još snažnija kad uze kruh,
zahvali, prelomi i dade im ga govoreći: “Ovo je Tijelo moje, koje
se za vas daje. Ovo činite na moju uspomenu”. Isto tako uze
poslije gozbe i kalež i reče: “Ovaj je kalež novi zavjet u mojoj
Krvi koja se prolijeva za vas” Lk 22, 19-20.
36. S pravom prema
tome smijemo tvrditi da su zacijelo darovi Presvetog Srca:
Euharistija naime kao sakramenat kojim se On daje ljudima i žrtva
kojom se neprestano žrtvuje “od izlaza do zapada sunca” Mal
1,11, kao i Svećeništvo.
37. Predragocjeni je
također poklon Presvetog Srca, kako smo već spomenuli, Marija,
Majka Božja i ujedno preljubazna naša Majka. Time, što je bila
Majka našeg Otkupitelja po tijelu i njegova Suradnica u privođenju
Evine djece životu milosti, spravom je zavrijedila da je nazivamo
duhovnom Majkom čitavog ljudskog roda. Sveti Augustin je u tom
smislu napisao: “Ona je Majka Spasiteljevih udova, a to smo mi, jer
je svojom ljubavlju surađivala na tome da se Crkvi rađaju vjernici,
koji su udovi ove Glave” De sancta virginitate.
Križ
38. Isus Krist naš Spasitelj htio je spojiti s nekrvnim darom samoga Sebe pod prilikama kruha i vina žrtvu križa kao osobiti dokaz najnježnije i neizmjerne svoje ljubavi. Tim načinom pružio nam je primjer one uzvišene ljubavi koju je stavio pred oči svojim učenicima kao najviši cilj ljubavi ovim riječima: “Od ove ljubavi nitko veće nema da tko položi život svoj za svoje prijatelje” Iv 15, 18. Zato ljubav Isusa Krista Sina Božjeg obilno i jasno očituje po žrtvi Križa ljubav samoga Boga. “Po tom spoznasmo ljubav Božju, što On za nas život svoj položi. I mi smo dužni položiti život za braću” 1 Iv 3, 16. Uistinu naš Otkupitelj više je razapet iz ljubavi, negoli od sile krvnika. Njegova dragovoljna žrtva najviši je dar što ga je udijelio svakom čovjeku prema onim snažnim riječima Apostola: “Ljubio je mene i predao sebe za mene” Gal 2, 20.
38. Isus Krist naš Spasitelj htio je spojiti s nekrvnim darom samoga Sebe pod prilikama kruha i vina žrtvu križa kao osobiti dokaz najnježnije i neizmjerne svoje ljubavi. Tim načinom pružio nam je primjer one uzvišene ljubavi koju je stavio pred oči svojim učenicima kao najviši cilj ljubavi ovim riječima: “Od ove ljubavi nitko veće nema da tko položi život svoj za svoje prijatelje” Iv 15, 18. Zato ljubav Isusa Krista Sina Božjeg obilno i jasno očituje po žrtvi Križa ljubav samoga Boga. “Po tom spoznasmo ljubav Božju, što On za nas život svoj položi. I mi smo dužni položiti život za braću” 1 Iv 3, 16. Uistinu naš Otkupitelj više je razapet iz ljubavi, negoli od sile krvnika. Njegova dragovoljna žrtva najviši je dar što ga je udijelio svakom čovjeku prema onim snažnim riječima Apostola: “Ljubio je mene i predao sebe za mene” Gal 2, 20.
Crkva i
sakramenti
39. Nikako dakle ne
možemo o tome sumnjati da je Presveto Srce Isusovo zakoniti simbol i
one neizmjerne ljubavi koja je potakla našeg Spasitelja, te je
prolivenom svojom Krvlju sklopio mistične zaruke s Crkvom zato što
je ovo Srce najdubljim načinom dionik života Utjelovljene Riječi,
pa je ono po tome uzeto za oruđe Božanstva slično kao i ostali
udovi njegove čovječje naravi da se izvedu djela Božanske svemoći:
“Isus je trpio iz ljubavi za Crkvu, da nju sa sobom sjedini kao
zaručnicu” Sum. Theol. Suppl. Crkva je dakle rođena iz
ranjenog Srca Otkupiteljeva, i Ona je djeliteljica Krvi
Otkupiteljske. Iz istog Srca potekla je preobilna milost sakramenata,
gdje sinovi Crkve crpe vrhunaravni život:
Iz rane Srca
Kristova
Izađe Crkva njegova;
Tu vrata se otvoriše
Svim ljudima na spasenje.
Izađe Crkva njegova;
Tu vrata se otvoriše
Svim ljudima na spasenje.
Sva slava Tebi,
Isuse,
Što livaš milost iz Srca
I Ocu s Duhom preblagim
U vječne vijeke vjekova.
Što livaš milost iz Srca
I Ocu s Duhom preblagim
U vječne vijeke vjekova.
Himan iz Vespera
na blagdan Presvetoga Srca
Značenje ove tajne
nije bilo nepoznato niti starim Ocima ni crkvenim piscima. Zajednički
Učitelj kao da je sabrao njihove glasove kad piše: “Iz grudi
Kristovih potekla je voda, da nas pere, i Krv, da nas otkupi. Zato
Krv pripada sakramentu Euharistije, a voda sakramentu Krštenja. Ovo
ima moć da pere po sili Kristove Krvi” Sum. Theol. Što on
ovdje piše o grudima Kristovim koje je vojnik ranio i otvorio, isto
valja reći o njegovu Srcu, što ga je koplje svojim udarcem zacijelo
pogodilo, budući da je baš zbog toga vojnik kopljem zamahnuo, da se
sigurno osvjedoči o smrti raspetoga Isusa Krista. Radi toga rana
Presvetog Srca Isusova, već mrtvog, za sve vjekove je živa slika
one neizmjerne ljubavi kojom je Bog poklonio svoga Jedinorođenog
Sina da otkupi ljude i kojom je Krist sve nas ljubio tako silno da je
samoga sebe žrtvovao za nas kao krvavu žrtvu na Kalvariji. “Krist
je ljubio nas i predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodni
miris” Ef 5, 2.
40. Nakon što je
naš Spasitelj uzašao na nebo, s Tijelom urešenim sjajem vječne
slave, i sjede o desnu Oca, nije prestao ljubiti Crkvu najžarčom
ljubavi kojom gori i njegovo Srce. On naime nosi na rukama, na nogama
i na prsima znakove sjajnih rana koje označuju njegovu trostruku
izvojštenu pobjedu: to jest nad đavlom, nad grijehom i nad smrću.
On pohranjuje u svom Srcu, i čuva kao u predragocjenoj škrinji, ono
neizmjerno blago zasluga, kao plodove one trostruke pobjede. On
obilno dijeli to blago otkupljenom ljudskom rodu. Tu istinu punu
utjehe Apostol naroda naučava ovim riječima: “Uzašao je na
visinu, odvede zarobljene i dade dare ljudima… Koji je sišao, to
je onaj, koji je i uzašao više svih nebesa, da ispuni sve” Ef 4,
8 i 10.
Dar Duha Svetoga
41. Duh Sveti poslan
kao dar učenicima bio je prvi očiti znak njegove darežljive
ljubavi, iza kako u slavi sjede o desnu Oca. Deset dana kasnije, Duh
Sveti, poslan od Oca, siđe na njih, koji su bili sabrani u dvorani
Posljednje večere, kako im je Isus tada obećao: “I ja ću moliti
Oca, i dat će vam drugog Utješitelja, da ostane s vama do vijeka”
Iv 14, 16. Budući da je Duh Utješitelj osobna zajednička
Ljubav, to jest Oca prema Sinu i Sina prema Ocu, zato ga obojica
šalju. On se pokazao u slici ognjenih jezika i u njihove je duše
ulio obilje Božanske ljubavi i ostalih nebeskih darova. Izlijevanje
ove Božanske ljubavi poteklo je također iz onog Srca našeg
Božanskog Spasitelja, “u kojem je sve blago mudrosti i znanja
sakriveno” Kol 2,3. Ova je ljubav dar Srca Isusova i njegova
Duha. On je naime Duh Očev i Sinov. Od njega se rodila Crkva i
čudotvorno se širi među svim poganskim narodima koji su bili
izloženi štovanju krivih bogova, međusobnoj mržnji, nećudorednom
životu i nasilju. Ova Božanska ljubav je najdragocjeniji dar Srca
Kristova i njegova Duha. Ona je obdarila apostole i mučenike onom
jakošću koja im je dala snagu da su se borili do herojske smrti da
navješćuju istinu Evanđelja i da proliju krv za njegovu potvrdu.
Ona je ulila učiteljima Crkve najžarču revnost, da osvjetljuju i
da brane katoličku vjeru. Ona je hranila kreposti priznavalaca, da
izvedu divna i vrlo korisna djela za vječno spasenje i vremenito
blagostanje svoje i drugih ljudi. Ona je potakla djevice da se rado i
dragovoljno odreknu sjetilnih naslada i da se posve posvete ljubavi
nebeskog Zaručnika. Apostol naroda ispjevao je onu pjesmu pobjednicu
u slavu ovoj Božanskoj ljubavi što je poput bujice protekla iz Srca
Utjelovljene Riječi, te koju ulijeva Duh Sveti u srca svih vjernika.
Ova pjesma navješćuje pobjedu Isusa Krista kao Glave i udova
njegova otajstvenog tijela nad svim onima koji će na kojigod način
priječiti da se među ljudima osnuje kraljevstvo Božje ljubavi:
“Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja, ili stiska,
ili progonstvo? Ili glad, ili golotinja, ili pogibao, ili mač? Ali u
svemu ovomu pobjeđujemo po onomu koji nas je ljubio. Jer sam
uvjeren, da ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni
sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni drugo
kakvo stvorenje ne može nas rastaviti od ljubavi Božje koja je u
Kristu Isusu Gospodinu našemu” Rim 8, 35 i 37-39.
42. Ništa nas dakle
ne priječi da se klanjamo Presvetom Srcu Isusa Krista, budući da je
ono dionik i naravni i najznačajniji simbol one neiscrpive ljubavi
kojom naš Božanski Otkupitelj još uvijek gori prema ljudskom rodu.
Iako ono nije više podvrgnuto tjeskobama ovoga smrtnoga života, ono
ipak živi i kuca te je sjedinjeno nerazrešivom vezom s Osobom
Božanske Riječi, a u njoj i po njoj s Božanskom voljom. Kako je
Srce Kristovo preobilno napunjeno Božanskom i čovječjom ljubavlju
i kako je prebogato svim milostima i blagom što ih je Otkupitelj
stekao svojim životom, svojim bolima i svojom smrću, to je ono
sigurno vrelo one nepresušive ljubavi koju njegov Duh izlijeva u sve
udove njegova otajstvenog tijela.
43. Srce našeg
Spasitelja predočuje dakle na neki način sliku osobe Božanske
Riječi, a isto tako sliku dvostruke naravi, naime čovječje i
božanske. Stoga možemo u njemu promatrati ne samo simbol, nego
također na neki način sadržaj svih tajna našeg Otkupljenja. Kad
se klanjamo Presvetom Srcu Isusa Krista, klanjamo se u njemu i po
njemu i samoj nestvorenoj ljubavi Božje Riječi, a ujedno i njegovoj
čovječjoj ljubavi, drugim njegovim osjećajima i drugim njegovim
krepostima, jer je jedna i druga ljubav potakla našeg Otkupitelja da
se žrtvuje za nas i za cijelu Crkvu, svoju Zaručnicu. Ovako to uči
Apostol: “Krist je ljubio Crkvu i samoga sebe predao za nju, da je
posveti, očistivši je vodenom kupelju u riječi života, da on
prikaže sebi slavnu Crkvu, koja nema ljage ni nabora ili što
slično, nego da bude sveta i neokaljana” Ef 5, 25-27.
44. Kao što je
Krist ljubio Crkvu, tako je i dalje žarko ljubi onom trostrukom
ljubavlju o kojoj smo govorili. Ova ga ljubav nuka, kao našeg
Zagovornika,. Usp. 1 Iv 2, 1, da za nas moli milosrđe i
milost od Oca: “Uvijek živi da nas zagovara” Hebr 7, 25.
Ove molitve izviru iz njegove neiscrpive ljubavi i neprestano ih
prinosi Ocu. kao “u dane tijela svoga” Hebr 5, 7, tada i
sada, slavan u nebu, s ne manje uspjeha, zagovara nas kod svoga
nebeskog Oca. I Njemu, koji je “tako ljubio svijet, da je svoga
Jedinorođenog Sina dao, da svaki, koji vjeruje u njega, ne pogine,
nego da ima život vječni” Iv 3, 16, pokazuje svoje živo
Srce i kao ranjeno, koje gori žarčom ljubavlju nego kad ga je,
mrtvo, probo kopljem rimski vojnik: “Zato je ranjeno (Srce tvoje),
da kroz vidljivu ranu promatramo nevidljivu ranu ljubavi”… S.
Bonaventura: Vitis mystica…
45. Nebeski Otac
“nije poštedio vlastitog Sina, nego ga je predao za sve nas” Rim
8, 32. Zato ne može biti sumnje da će umoljen od takvog
Zagovornika, s tako žarkom ljubavlju, rado prosuti po njemu na sve
ljude obilje svojih Božanskih milosti.
IV. POSTANAK I
RAZVITAK
ŠTOVANJA PRESVETOG SRCA
46. Časna Braćo!
Htjeli smo Vama i kršćanskom puku u glavnim crtama predočiti
najdublju narav štovanja Presvetog Srca Isusova i vječno bogatstvo
što izvire iz Njega kao što nam to razjašnjava objavljena nauka,
kao njihovo prvo vrelo. Uvjereni smo da su ove Naše pouke,
osvijetljene svijetlom Evanđelja, dokazale, kako ovo štovanje u
svojoj biti nije ništa drugo nego li čašćenje božanske i
čovječje naravi Utjelovljene Riječi. To je također čašćenje
one ljubavi kojom jednako Otac i Duh Sveti obasiplju grešnike.
Ljubav je naime Presvetog Trojstva, kako piše Anđeoski Naučitelj,
počelo ljudskog Otkupljenja, jer se ta ljubav preobilno prelila u
čovječju volju Isusa Krista i u njegovo divno Srce i jer ga je ta
ista ljubav sklonila, da prolije svoju Krv, da nas izbavi iz ropstva
grijeha Usp Sum. Theol.: “Ja prije imam da primim na sebe
krštenje, i kako me to muči, dok se ne svrši” Lk 12, 50.
ŠTOVANJA PRESVETOG SRCA
Ovo štovanje
nije nikada bilo posve tuđe pobožnosti vjernika
47. Štovanjem Srca
Isusova častimo ljubav Boga i Isusa Krista prema ljudskom rodu u
uzvišenom znaku probodenog Srca Raspetog Otkupitelja. Mi smo
uvjereni da ovo štovanje nije nikad bilo posve tuđe pobožnosti
vjernika, iako je jasno zasjalo i divnim se načinom u Crkvi posvuda
proširilo tek u novije vrijeme. To se posebno zbilo, nakon što je
sam Gospodin ovu Božansku tajnu objavio nekoj svojoj posebno
ljubljenoj djeci, koju je izabrao, da budu njegovi glasnici i
poslanici.
48. Uistinu, u svako
je doba bilo ljudi, koji su bili Bogu posebno odani. Oni su
nasljedovali primjer Majke Božje, apostola i slavnih crkvenih Otaca,
te su iskazivali svoje klanjanje, zahvalnost i ljubav presvetoj
Kristovoj naravi, a posebno ranama, kojima je njegovo Tijelo bilo
izmrcvareno u njegovim spasonosnim mukama.
49. Ne sadrže li,
bez ikakve sumnje, ispovijest vjere, klanjanja i ljubavi one riječi
apostola Tome: “Gospodin moj i Bog moj” Iv 20, 28? Ove
riječi jasno kažu, da je on od nevjernika postao glasnik vjere i da
se po ranjenoj čovječjoj naravi Gospodinovoj uzdigao do veličanstva
Božanske Osobe.
50. Iako su ljudi,
radi probodenog Srca Spasiteljeva, uvijek žarče bili ispunjeni
željom da časte njegovu neizmjernu ljubav, koja obuhvaća ljudski
rod – riječi proroka Izaije, koje sveti Ivan Evanđelista
primjenjuje na raspetog Isusa: “Vidjet će, koga probodoše” Iv
19, 37, usp. Zah 12, 10, odnose se na kršćane svih
vremena. – Ipak treba priznati, da se tek malo pomalo i postepeno
to isto Srce stalo častiti posebnim štovanjem, ukoliko je Ono slika
Božanske i čovječanske ljubavi utjelovljene Riječi.
Od svete
Margarete-Marije do Pija IX.
51. Želimo li
dozvati u pamet važna razdoblja, kojima je ovo štovanje prolazilo
tokom povijesti kršćanske pobožnosti, odmah vidimo, kako nam se
pred očima javljaju imena nekih, koji su u toj stvari stekli posebnu
slavu, i koje moramo smatrati pionirima jednog oblika religioznog
štovanja, koji se privatno i postepeno sve više širilo u
redovničkim zajednicama. Navodimo, među onima, koji su učvrstili
to štovanje Presvetog Srca Isusova, koji su postepeno doprinosili
njegovu razvitku i koji su, na taj način, za nj posebno zaslužni,
na primjer: sveti Bonaventura, sv. Albert Veliki, sv. Gertruda, sv.
Katarina Sijenska, bl. Henrik Suzo, sv. Petar Kanizije, sv. Franjo
Saleški. Sveti Ivan Eudes je sastavio prvu liturgijsku službu u
čast Presvetog Srca Isusova, čiji je svečani blagdan, uz odobrenje
mnogobrojnih francuskih biskupa, proslavljen prvi puta 20. listopada
1672. god. Ali zacijelo, među onima, koji su promicali ovaj vrlo
plemeniti način štovanja, najodličnije mjesto zauzima sveta
Margareta-Marija Alacoque. Ona je, sa svojim duhovnikom, blaženim
Klaudijem de la Colombiereom uspjela, svojom žarkom revnošću, da
se ta pobožnost, već vrlo razvijena, utemelji, na veliko udivljenje
vjernika, i da se razlikuje od ostalih vrsta kršćanske pobožnosti
svojim vlastitostima ljubavi i zadovoljštine Miserentissimus
Redemptor.
52. Sjetimo se onog
vremena, kad se počelo razvijati štovanje Presvetog Srca Isusova,
pa ćemo dobro razumjeti da je to štovanje divno napredovalo radi
toga što se izvrsno podudara sa naravi kršćanske vjere koja je
vjera ljubavi. Ne smijemo prema tome reći da je ovo štovanje
nastalo radi toga što ga je Bog objavio privatnim osobama niti da se
ono iznenada pojavilo u Crkvi, nego da je ono procvalo spontano iz
žive vjere i žarke bogoljubnosti, kojom su bile prožete neke
povlaštene osobe prema poklona dostojnom Otkupitelju i njegovim
slavnim ranama, koje su kao najrječitija svjedočanstva njegove
neizmjerne ljubavi. Stoga je očevidno da ono, što je objavljeno
svetoj Mariji Margareti nije unijelo ništa novo u katoličku nauku.
Važnost ovih objava je u tome, što je Krist Gospodin, pokazujući
svoje Presveto Srce, htio izvanrednim i posebnim načinom pozvati
ljude, da promatraju i časte tajnu ljubavi premilosrdnog Boga prema
ljudskom rodu. Ovom naime posebnom objavom Krist je izričitim i
opetovanim riječima pokazao svoje Srce kao simbol, kojim je htio
privući ljude, da upoznaju njegovu ljubav. Ujedno je isto Srce
očitovao kao znak i jamstvo svoga milosrđa i svoje milosti za
potrebe Crkve u naša vremena.
53. Osim toga, da
ovo štovanje potječe iz samih načela kršćanske nauke, jasno
dokazuje to, što je Apostolska Stolica prije odobrila ovo svečano
liturgijsko štovanje, nego li spise svete Marije Margarete. Sveta
kongregacija obreda nije se osvrtala na nikakvu privatnu Božansku
objavu, nego je zapravo milostivo udovoljila željama vjernika, kad
je rješenjem od 25. siječnja 1765. god., koje je odobrio Naš
Predšasnik Klement XIII. dne 6. veljače iste godine, dopustila
poljskim biskupima i tzv. rimskoj nadbratovštini Presvetog Srca
Isusova, da slavi liturgijsku svetkovinu Srca Isusova. To je
Apostolska Stolica učinila u namjeri, da se tako proširi već
postojeće štovanje, koje je imalo za zadaću “podsjećati na onu
božansku ljubav” Decreta authenzica, koja je nagnala našeg
Spasitelja, da Sebe prinese kao žrtvu pomirnicu za grijehe ljudi.
54. Iza ovog prvog
odobrenja, koje je dano kao povlastica, i omeđeno nekim granicama,
došlo je drugo skoro nakon jednog stoljeća. Ono je od mnogo veće
važnosti i izrečeno svečanijim riječima. Spominjemo još gore
navedenu odredbu, koju je izdala sveta Kongregacija Obreda 23.
kolovoza 1856. god., kojom je Naš Predšasnik neumrle uspomene Pijo
IX. uslišao molbe francuskih biskupa i gotovo cijelog katoličkog
svijeta, te je uveo svetkovinu Presv. Srca Isusova u cijelu Crkvu i
naredio, da je ona pravovaljano slavi De rationibus festorum
Sacratissimi Cordis Jesu et purissimi Cordis Mariae. Uistinu, taj
događaj ima za kršćanske vjernike vječnu vrijednost. Zato čitamo
u liturgiji iste svetkovine: “Otada je štovanje Presvetog Srca kao
nabujala rijeka probilo sve zapreke, te se proširilo po cijelom
svijetu”.
Nema ni
praznovjerja ni tvarnosti u štovanju Presv. Srca
55. Časna braćo!
Iz svega, što smo dosad protumačili, očigledno je, da vjernici
moraju temeljiti svoje štovanje prema Presv. Srcu Isusovu na sv.
Pismu, na naučavanju Predaje, na svetoj Liturgiji, kao na čistom i
dubokom vrelu. Samo će tako prodrijeti u njegovu bitnost i
razmatranjem nalaziti u njemu hranu, kojom će hraniti i umnažati
svoj vjerski žar. Budu li se vjernici u ovom štovanju ustrajno
vježbali, prosvjetljenom dušom i dubokim shvaćanjem, nije moguće
zacijelo, da vjernici ne dođu do slatkog razumijevanja one Kristove
ljubavi, u kojoj je vrhunac kršćanskog života, kako nas to uči
Apostol, pozivajući se na svoje osobno iskustvo: “Poradi toga
prigibam koljena svoja pred Ocem Gospodina Našega Isusa Krista, da
vam dade po bogatstvu slave svoje, da se silom utvrdite u Duhu
njegovu u unutarnjem čovjeku, da Krist stanuje vjerom u srcima
vašim, da budete u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni, da bi ste
mogli razumjeti i poznati ljubav Kristovu, koja nadilazi svaku
spoznaju, da se ispunite svom puninom Božjom” Ef 3,14 i
16-19. Samo Srce Isusa Krista je najjasnija slika sve te
punine Božje. Punine milosrđa, velimo, koja je vlastita Novom
Zavjetu, u kojem se “pokaza dobrota i čovjekoljublje Boga,
Spasitelja našega i njegova ljubav prema ljudima” (Tit 3, 4
“Jer Bog nije poslao Sina svojega na svijet zato, da sudi svijet,
nego da se svijet spasi po njemu” Iv 3, 17).
56. Crkva
dakle, koja je učiteljica ljudi, vazda je bila uvjerena, otkada je
izdala službene isprave o štovanju Presv. Srca Isusova, da razlozi,
na kojima se ovo štovanje temelji, to jest čini ljubavi i
zadovoljštine, kojima se časti neizmjerna ljubav Božja prema
ljudskom rodu, nemaju u sebi nikakva praznovjerja, niti čega, što
se naziva tvarnošću. Ona je uvjerena, da je ovo štovanje oblik
bogoljubnosti, koji posve usavršuje bogoštovlje s duhovnog gledišta
i onakav, kako je sam Spasitelj navijestio, kad je govorio ženi
Samaritanki: “Dolazi čas i već je tu, kad će se pravi klanjaoci
klanjati Ocu u duhu i u istini, jer takve klanjaoce traži Otac. Bog
je duh, i oni, koji mu se klanjaju, moraju Mu se klanjati u duhu i u
istini” Iv 4, 23-24.
57. Stoga je
krivo tvrditi, da promatranje fizičkog Srca Isusova priječi, da
postignemo savršenu ljubav Božju i da zaustavlja dušu na putu,
koji vodi do najviših kreposti. Crkva posve zabacuje ovu krivu
mističnu nauku. Tako je ona zabacila po Našem Predšasniku blažene
uspomene Inocentu XI. tvrdnje onih, koji su naklapali ovako: “Duhovne
duše ne moraju probuđivati čine ljubavi prema Bl. Djevici, prema
svecima ili prema Kristovu čovječanstvu: budući naime, da su to
osjetni predmeti, takova je i ljubav prema njima. Nijedan stvor, niti
B. Djevica, niti sveci ne smiju prebivati u našem srcu, jer sam Bog
želi, da ga zauzima i posjeduje” Coelestis Pastor; Bullarium
Romanum. Jasno je, da oni, koji tako misle, drže, da slika
Presv. Srca ne znači ništa dublje, do li njegovu osjetnu ljubav.
Stoga da ona nije takve prirode, da se na njoj osniva kao na novom
temelju “kult latrije”, jer ovaj pripada samo onom predmetu, koji
je po svojoj naravi Božanski. Ali svatko vidi, kako je ovaj način,
koji ovako tumači svete slike, posve kriv, budući da odviše
ograničuje njihovo značenje, koje je tako široko. Posve drugačije
misle i naučavaju katolički bogoslovi. Među njima sv. Toma piše o
tome ovako: “Slikama se ne iskazuje vjersko štovanje po onome, što
su one po svojoj naravi kao neka stvar, nego ukoliko su slike, koje
nas dovode k Utjelovljenom Bogu. Pogled, što se upravlja na sliku,
ukoliko je slika, ne zaustavlja se na njoj, nego on smjera na onaj
predmet, čija je prilika. Pa zato, kad se slikama Kristovim iskazuje
vjersko štovanje, nema tu nikakva skretanja od kreposti vjere Sum.
Theo.. Prema tome se ovo relativno štovanje, kojim se časte
slike, odnosi na samu Osobu Utjelovljene Riječi, kao na svrhu, bilo
da se radio o moćima, koje se odnose na gorke muke, koje je naš
Spasitelj pretrpio za nas, bilo o samoj slici, koja po vrijednosti i
značenju nadilazi sve ostalo, naime o probodenom Srcu raspetoga
Krista na Križu.
58. Stoga nam je
dopušteno i dolikuje se, da se po tom tjelesnom predmetu, to jest po
Srcu Isusa Krista i po njegovu naravnom značenju, kako nas utvrđuje
kršćanska vjera, uspinjemo ne samo do promatranja njegove ljubavi,
koja se zamjećuje sjetilima, nego još više do promatranja i
klanjanja njegovoj neizmjernoj ulivenoj ljubavi. Konačno se
uzdižemo, nekim slatkim i uzvišenim poletom duše do promatranja i
klanjanja Božanskoj ljubavi Utjelovljene Riječi. U svjetlu vjere,
po kojoj vjerujemo, da su u Osobi Kristovoj ujedinjene dvije naravi,
čovječanska i Božanska, možemo zamisliti one najtjesnije veze,
koje postoje među osjetnom ljubavi fizičkog Srca Isusa Krista i
njegovom dvostrukom – istina duhovnom ljubavlju – naime
čovječanskom i Božanskom. Ne samo da smijemo reći, da ove dvije
ljubavi postoje zajedno u klanjanja dostojnoj Osobi Božanskog
Otkupitelja, nego da su one i prirodnim vezom među sobom spojene,
ukoliko je čovječanska i osjetna ljubav podložena Božanskoj,
te imaju s njome analognu sličnost. Ne tvrdimo, da treba misliti, da
u Srcu Isusovu moramo gledati i klanjati se tzv. formalnoj slici, to
jest savršenom i apsolutnom znaku njegove Božanske ljubavi, jer se
njezina nutarnja bitnost nikako ne može izraziti s nijednom
stvorenom slikom. No vjernik, časteći Srce Isusovo, zajedno s
Crkvom, klanja se znaku i kao spomenu Božanske ljubavi, koja je išla
tako daleko, da zajedno sa Srcem Utjelovljene Riječi ljubi ljudski
rod, okaljan tolikim zlodjelima.
59. Nužno je dakle
da svaki, u ovoj tako važnoj i tako teškoj nauci, ima uvijek pred
očima, da se ova istina o prirodnom znaku, po kojem je Srce Isusovo
povezano s Osobom Riječi, osniva posve sva na temeljnoj činjenici o
hipostatskom sjedinjenju. Ako pak netko ovo niječe, on obnavlja
zablude, što ih je Crkva više puta osudila. One se protive
jedinstvu osobe u Kristu, kao i različnosti i neokrnjenosti obiju
naravi.
To štovanje vodi
do punine ljubavi
60. Nakon što smo
utvrdili ovu temeljnu istinu, razumijemo, da je Srce Isusovo, Srce,
što pripada Božanskoj Osobi, to jest Utjelovljenoj Riječi i da nam
ono predočuje i kao pred oči stavlja svu ljubav, kojom nas je
ljubio i kojom nas neprestano ljubi. Upravo zbog toga treba pridavati
toliku važnost štovanju Presvetog Srca, kao da bi ono bilo
najsavršenije ispovijedanje kršćanske vjere. Zaista, sva Isusova
vjera počiva na Bogo-čovjeku Posredniku, tako da k Srcu Božjemu
možemo doći samo po Srcu Kristovu. I sam je to ovako kazao: “Ja
sam put, i istina, i život. Nitko ne dolazi k Ocu, osim po meni”
Iv 14, 6. Tako možemo lako zaključiti, da je štovanje
Presv. Srca Isusova, po svojoj biti, štovanje ljubavi, kojom nas Bog
ljubi po Isusu, te istovremeno izraz naše ljubavi, kojom ljubimo
Boga i druge ljude. Drugim riječima: ovo je štovanje usmjereno na
ljubav Božju prema nama, naime na Boga, kome se moramo klanjati,
kome se moramo zahvaljivati i koga moramo nasljedovati. Ovo štovanje
ima za svrhu, da nas dovede najvećoj i savršenoj ljubavi, koja nas
sjedinjuje s Bogom i ostalim ljudima, držeći se uvijek sa sve većim
veseljem nove zapovijedi, koju je Božanski Učitelj ostavio
apostolima kao svetu baštinu, kad im je rekao: “Novu vam zapovijed
dajem: da ljubite jedan drugoga, kao što sam ja ljubio vas; tako da
i vi ljubite jedan drugoga; ovo je zapovijed moja: Ljubite se među
sobom, kao što sam ja ljubio vas” Iv 13, 34. Ova je
zapovijed uistinu nova i vlastita Kristu, jer – kako piše sveti
Toma Akvinac: “Ukratko se razlika među Novim i Starim Zavjetom
svodi na malo stvari. Ovako govori Jeremija: “Učinit ću novi
zavjet s domom Izraelovim” Jer 31. Izvršavanje ove
zapovijedi u St. Zavjetu, pod utjecajem straha i ljubavi, otkriva
Novi Zavjet. I zato ta zapovijed nije bila vlastita Starom Zavjetu,
nego je bila priprava za Novi Zavjet” Coment. in Evang. s. Joann.
V. ZA ŠTO
PRIMJERENIJU ŠTO ŠIRU PRIMJENU
ŠTOVANJA PRESVETOG SRCA
61. Prije nego li
završimo ove tako lijepe i tako utješne misli o pravoj naravi i
kršćanskom bogatstvu ovog štovanja, svjesni dužnosti svoje
apostolske službe, koja je najprije povjerena svetom Petru, nakon
što je triput očitovao svoju ljubav prema Kristu, našem Gospodinu,
mislimo, Časna Braćo, da je korisno, da vas opet obodrimo, a po
vama i sve naše drage sinove u Kristu, da nastojite što većom
revnošću promicati ovu preslatku pobožnost. Mi se doista nadamo,
da će iz nje proizaći i za naša vremena premnoge koristi.
ŠTOVANJA PRESVETOG SRCA
62. I doista, ako se
pravo razmotre razlozi, na kojima se osniva čašćenje probodenog
Srca Isusova, bit će svima jasno, da se ovdje ne radi o nekoj
običnoj pobožnoj vježbi, koju smije svatko po svojoj volji
smatrati sporednom ili do nje malo držati, nego da se radi o
pobožnosti, koja ima najveću važnost, da se postigne kršćanska
savršenost. Ako, prema tradicionalnom bogoslovskom poimanju, kako
naučava anđeoski naučitelj, “pobožnost nije ništa drugo, do li
volja spremno se predati onome, što se odnosi na službu Božju”
Sum. theol., može li onda biti za nas kakve preče, potrebnije,
plemenitije i slađe službe od one, koju iskazujemo njegovoj
ljubavi? Što može Bogu biti draže ili milije, nego li služba,
koja se iskazuje Božanskoj ljubavi, jer štogod činimo drage volje,
to je u neku ruku dar i jer je “ljubav prvi dar, po kojem
dragovoljno darujemo sve darove” Ibid.. Treba prema tome
nada sve cijeniti onu vrstu pobožnosti koja pomaže čovjeku, da
Boga više štuje i ljubi i lakše i spremnije se predaje Božanskoj
ljubavi; k tome se sam naš Spasitelj udostojao, da baš tu vrstu
pobožnosti predloži i preporuči kršćanskom puku, a Vrhovni
Svećenici su je štitili i velikim pohvalama uzdigli u spomenutim
dokumentima. Radi toga bi ludo i nepromišljeno radio i Boga vrijeđao
onaj, koji bi omalovažavao ovo izvanredno dobročinstvo, što ga je
Isus Krist darovao Crkvi.
Ne smijemo se
ograničiti na vanjske pobožnosti i osobne prošnje
63. Iz svega ovoga
biva jasno, da Kristovi vjernici, iskazujući štovanje Presvetom
Srcu Otkupiteljevu, izvršuju najvažniju dužnost, naime: služe
Bogu, te ujedno sebe, svoja nutarnja čuvstva i vanjska djela
posvećuju Stvoritelju i Otkupitelju, i tako ispunjaju onu zapovijed
Božju: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom
svojom i svom misli svojom” Mk 12, 30. Oni su uz to sasvim
uvjereni, da njih ne potiču na štovanje Božje prvenstveno osobne
koristi, tjelesne ili duhovne, vremenite ili vječne, nego da ih na
to potiče sama dobrota Božja. Njemu nastoje služiti tako, da Mu
uzvraćaju dužnu ljubav, poklon i zahvalu. Kad ne bi bilo tako,
štovanje se Presv. Srca nipošto ne bi slagalo s čistom katoličkom
vjerom, budući da čovjek drugačijim štovanjem ne bi imao u vidu
Božansku ljubav. Onda bi se s pravom moglo govoriti o pretjeranom
samoljublju ili brigom za sebe, što katkada pokazuju oni, koji krivo
shvaćaju ili obavljaju ovu tako plemenitu pobožnost. Radi toga neka
budu svi duboko uvjereni, da u čašćenju uzvišenog Srca Isusova
nisu glavna ni najvažnija stvar vanjske pobožne vježbe, niti smije
biti glavni razlog štovanja moljenje onih dobara, što ih je Krist
Gospodin u privatnim objavama zajamčio, i to zato, da bi se ljudi
većom revnošću prihvatili glavnih dužnosti kršćanske vjere,
naime: ljubavi i zadovoljštine. Time će ujedno najviše uraditi i
za svoju vlastitu duhovnu korist.
Obilni plodovi
pobožnosti prema Presv. Srcu
64. Stoga mi silno
potičemo svu Našu djecu u Kristu, da sa žarom prigrle ovu
pobožnost. I one, koji su već vični crpsti spasonosne vode, što
teku iz Srca Otkupiteljeva, kao i one, koji izdaleka promatraju poput
znatiželjnih i neodlučnih gledalaca. Neka takovi dobro uvide, da se
tu radi o štovanju, kako smo već rekli, koje je već vrlo staro u
Crkvi, koje ima čvrste temelje u Svetom Pismu, koje je posve u
skladu s Predajom i liturgijom i koje su rimski Biskupi uzvisili
nebrojenim i najvećim pohvalama. Njima nije bilo dosta, što su
ustanovili svetkovinu u čast Presv. Srca Otkupiteljeva i uveli je u
cijelu Crkvu, već su posvetili i prikazali svečanim obredom cijeli
ljudski rod istom Presv. Srcu Annum Sacrum. Odatle je Crkva
crpila bogate i najutješnije plodove. Tu spadaju nebrojena obraćenja
na kršćansku vjeru, kod mnogih novi plamsaji vjere i sve uža veza
vjernika s premilim našim Otkupiteljem. Svi su ti plodovi osobito
ovih posljednjih desetljeća došli do izražaja i brojem i važnošću.
65. Dok promatramo
ovaj čudesni prizor, kako se naime raširila i rasplamsala pobožnost
prema Presv. Srcu Isusovu u tolikoj mjeri među svim redovima
vjernika, napunja Nas čuvstvo radosne zahvalnosti, utjehe i radosti.
I nakon što smo dali dužnu zahvalnost našem Otkupitelju, u kojem
je pohranjeno neizmjerno blago dobrote, nameće nam se dužnost, da
se zahvalimo očinskim srcem svima onima, bili oni svećenici ili
svjetovnjaci, koji su neumornim trudom pridonijeli širenju ovog
štovanja.
Potreba štovanja
Presv. Srca poradi sadašnjih potreba Crkve
66. Časna Braćo!
Istina, pobožnost prema Presv. Srcu Isusovu posvuda je urodila
spasonosnim plodovima kršćanskog života. Ipak je svima poznato,
kako vojujuća Crkva na zemlji, a pogotovo građansko društvo, još
nije postigla one potpune i najveće savršenosti, koja odgovara
željama Isusa Krista, Zaručnika otajstvene Crkve i Otkupitelja
ljudskog roda. Mnogi sinovi Crkve previše nagrđuju i kaljaju lice
svoje Majke, kojim su obilježeni. Život mnogih Kristovih vjernika
ne blista onom svetošću, na koju su Božjom milošću pozvani. Svi
se grešnici nisu povratili u očinsku kuću, koju su po nesreći
ostavili, da u njoj opet obuku najljepšu haljinu Lk 15, 22,
da prime na ruku prsten, koji je znak vjernosti Zaručniku njihove
duše. Još nisu svi pogani učlanjeni kao udovi u otajstveno
Kristovo Tijelo. To još nije sve. Silnu Nam bol zadaje sve slabija
vjera dobrih, koji – zavedeni varavom privlačivošću zemaljskih
dobara – vide, kako u njima jenjava i pomalo se gasi žar Božanske
ljubavi. Ali mnogo dublju bol zadaju nam djela bezbožnih ljudi, koji
– danas više nego ikada – razdraženi od paklenog neprijatelja,
nepomirljivom i otvorenom mržnjom napadaju Boga, Crkvu, a u prvom
redu onoga, koji na zemlji zastupa Osobu Božanskog Otkupitelja i
predstavlja njegovu ljubav prema ljudima, prema vrlo poznatim
riječima milanskog učitelja: “Petra se pita za ono, o čemu se
sumnja, ali ne sumnja Gospodin, koji pita. Ne pita, da nauči, nego
da pouči onoga, koga nam je ostavio kao zamjenika svoje ljubavi
prije svoga uzašašća na nebo” Exposit. in Evang. sec Lucam.
67. I doista, mržnja
na Boga i na one, koji Ga zakonito zastupaju, takav je zločin, da
većeg ne mogu počiniti ljudi, stvoreni na sliku i priliku Božju i
određeni, da vječno uživaju u njegovu savršenom prijateljstvu u
raju. Mržnja na Boga najviše rastavlja čovjeka od Najvišeg Dobra.
Ona čovjeka navodi na to, da odbaci od sebe i od svojih bližnjih
sve, što dolazi od Boga, što nas sjedinjuje s Bogom, što nas
dovodi k Božjoj radosti: istinu, krepost, mir i pravdu Summ. Theol.
68. Nažalost,
moramo gledati, kako se u nekim zemljama množi broj Božjih
neprijatelja, kako se šire zablude bezvjerja i kako se svuda
povećava razuzdana sloboda uživanja. Zar je dakle čudno, što u
mnogim dušama slabi ljubav, koja je vrhovni zakon kršćanske vjere
i koja je najjači temelj istinite i savršene pravde, glavno vrelo
mira i čistih užitaka? Lijepo nas je na to upozorio Spasitelj
riječima: “Jer će bezbožnost uzeti mah, ljubav će ohladnjeti
kod mnogih” Mt 24, 12.
Štovanje
Presvetog Srca, spas modernog svijeta
69. Kad motrimo
tolika zla, koja, danas više nego ikada, tako žestoko uznemiruju
pojedince, obitelji, narode i čitavi svijet, gdje ćemo, Časna
Braćo, potražiti lijeka? Možemo li naći kakvu pobožnost, koja bi
bila odlučnija od štovanja Presv. Srca Isusova, koja bi bolje
odgovarala posebnom obilježju kat. vjere, koja bi uspješnije
priskočila u pomoć današnjim potrebama Crkve i ljudskog roda? Koje
je štovanje plemenitije, slađe i spasonosnije od ovoga, budući da
je posve usmjereno prema Božjoj ljubavi? Miserentissimus
Redemptor. Konačno, što može jače djelovati od Kristove
ljubavi – koju pobožnost prema Presv. Srcu dnevice više njeguje i
umnaža – na vjernike, da ih potakne i privuče, da u svom životu
privode u djelo evanđeoski zakon, bez kojega ljudi nikako ne mogu
postići pravi mir, kako nam to lijepo svjedoče riječi Duha
Svetoga: “Djelo pravde bit će mir” Iz 31, 17.
70. Mi ćemo se
stoga ugledati u primjer Našeg neposrednog Predšasnika; pa ćemo
opet upraviti svoj Našoj predragoj djeci u Kristu onu opomenu, koju
je neumrle uspomene Lav XIII. upravio na kraju prošlog stoljeća
svim vjernicima i svim, onima, koji su iskreno zabrinuti za njihov
spas i za spas građanskog društva: “Gle, danas pred našim očima
blista drugi presretni i Božanski znak, naime Pres. Srce Isusovo,
obasjano presjajnim sjajem usred plamena. U njega moramo staviti sve
ufanje. Od njega moramo izmoliti spasenje ljudsko i od njega ga
očekivati” Annum Sacrum; Acta Leonis, Miserentissimus
Redemptor.
71. Naša je živa
želja, da u čašćenje Srca Isusova nađu kao zastavu i vrelo
jedinstva, spasenja i mira svi oni, koji se ponose kršćanskim
imenom i koji junački vojuju, da se u svijetu učvrsti kraljevstvo
Kristovo. Ipak nitko ne smije misliti, da ovo štovanje umanjuje
vrijednost drugim pobožnostima, kojima kršćanski puk – pod
vodstvom Crkve – časti Božanskog Otkupitelja. Naprotiv, žarka
pobožnost prema Srcu Isusovu zacijelo će njegovati i promicati
osobito čašćenje presv. Križa i ljubav prema presv. Oltarskom
Sakramentu. Možemo sigurno tvrditi, da nitko ne može dobro
razumjeti Raspetog Isusa, ako nije zavirio u mističnu nutrinu
njegovog Srca. To divno osvjetljuje ono, što je Isus Krist objavio
sv. Gertrudi i sv. Mariji Margareti. Niti čovjek može lako shvatiti
silnu ljubav, koju je Krist pokazao dajući nam sama sebe za duhovnu
hranu, ako ne bude posebnim načinom častio euharistijsko Srce
Isusovo, koje nas mora potsjećati, da se poslužimo riječima Našeg
Predšasnika bl. uspomene Lava XIII.: “Čin najviše ljubavi, u
kojem je naš Otkupitelj izlio sve bogatstvo svoga Srca i ustanovio
klanjanja dostojni Sakramenat Euharistije, da s nama boravi sve do
konca vjekova” Litt. Apost. quibus Archisodalitas a Corde
Eucharistico Jesu ad S. Joachim de Urbe erigitur; Acta Leonis; Mirae
caritatis. “Jer Euharistija, koju nam je poklonio s toliko
ljubavi svega Srca, nije najmanji dio njegova Srca” De
Eucharistia; Opera omnia.
72. Konačno,
potaknuti silnom željom, da stavimo sigurnu branu protiv bezbožnih
spletaka neprijatelja Boga i Crkve, te da ponovno privedemo na stazu
ljubavi prema Bogu i bližnjemu obitelji i narode. Mi se ne
ustručavamo pokazati štovanje Presv. Srca Isusova kao najbolju
školu Božanske ljubavi. Božanske, velimo, ljubavi, jer ona mora
biti temelj Božjeg kraljevstva u svim dušama, u obiteljima i u
narodima, da ih uvidi, kako to veoma mudro kaže bl. uspomene Naš
Predšasnik: “Kraljevstvo Isusa Krista nalazi svoju snagu i svoju
ljepotu u Božanskoj ljubavi. Sveta i uredna ljubav je njegov temelj
i vrhunac. Odatle nužno slijede slijedeća načela: nepovredivo
ispunjavati svoje dužnosti; tuđa prava nikada ne krnjiti; više
cijeniti nebesko nego zemaljsko; ljubav Božju cijeniti iznad svega”
Tametsi: Acta Leonis.
Neokaljano Srce
Marijino
73. Da bi pak
kršćanska zajednica i cijeli ljudski rod crpio što veću korist iz
štovanja Presv. Srca Isusova, vjernici moraju voditi brigu, da s
ovim štovanjem usko povežu i čašćenje Bezgrešnog Srca Marijina.
Bog je htio, da preblažena Djevica Marija bude nerazdjeljivo
sjedinjena s Kristom u djelu otkupljenja čovječanstva. Naše
spasenje izvire iz ljubavi Isusa Krista i njegovih patnja usko
povezanih s ljubavlju i patnjama njegove Majke. Zato posve dolikuje,
da kršćanski puk, budući da je primio Božanski život od Krista
po Mariji, uz dužno čašćenje Presv. Srca Isusova, iskazuje i
preljubeznom Srcu nebeske Majke osjećaje bogoljubnosti, ljubavi,
zahvalnosti i zadovoljštine. S ovom premudrom i preslatkom osnovom
Božanske Providnosti posve je u skladu, što smo Mi, posebnim činom,
svečano posvetili neokaljanom Srcu Bl. Djevice Marije svetu Crkvu i
cijeli svijet . Usp. AAS.
Proslava
100-godišnjice dekreta Pape Pija IX.
74. Ove se godine,
kako spomenusmo, sretno navršava prvo stoljeće, otkako se u cijeloj
Crkvi slavi svetkovina Presv. Srca Isusova po naredbi Našeg
Predšasnika bl. uspomene Pija IX. Stoga Časna Braćo, vruće
želimo, da kršćanski narod posvuda svečano slavi ovu stoljetnicu
u čast Presv. Srca Isusova javnim klanjanjem, zahvaljivanjem i
zadovoljštinama. Ove će svečanosti kršćanske radosti i
pobožnosti zacijelo posebnim žarom slaviti – sjedinjen u molitvi
i ljubavi sa svim vjernicima – onaj narod, iz kojeg je potekla po
Božjoj volji sveta djevica, neumorni glasnik i promicatelj ove
pobožnosti.
75. Puni preslatke
utjehe i radujući se unaprijed duhovnim plodovima, koji će – kako
se nadamo – obilno provreti u Crkvi iz čašćenja Presv. Srca
Isusova – ako vjernici budu ovu pobožnost pravo razumjeli i ako je
budu marljivo obavljali prema onome, kako smo je razložili –
šaljemo k Bogu ponizne molitve, da bude na pomoć svojim milostima
ovim našim prevrućim željama. Molimo da se, milošću Božjom, po
ovogodišnjim svečanostima, sve više i više rasplamti i proširi
pobožnost prema Presv. Srcu Isusovu i da se sve bujnije rasprostrani
po cijelom svijetu njegovo preslatko gospodstvo i kraljevstvo:
“kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti,
kraljevstvo pravde, ljubavi i mira” Praef. Jesu Christi Regis.
76. Kao zalog ovih
milosti od svega srca podjeljujemo Apostolski blagoslov svakome od
Vas, Časna Braćo, svećenstvu i Vama povjerenim vjernicima, posebno
onima, koji se zalažu oko promicanja i širenja štovanja Presv.
Srca Isusova.
Dano u Rimu, kod
sv. Petra, dne 15. svibnja 1956. god., osamnaeste godine Našeg
Pontifikata.
Pio PP. XII.
Ova je
enciklika u hrvatskom prijevodu objavljivana u nastavcima u
Vjesniku Đakovačke biskupije 1957. god., u brojevima od 1. do
9. Ovdje je donesena prema tome prijevodu.