Sudeći po svjedočanstvima rane Crkve,
općenito se čini da će Antikrist biti otvoreni bogohulnik koji će se
suprotstaviti svakom postojećem bogoštovlju, istinskom i lažnom, progonitelj
kršćana, patron Židova i obnovitelj njihove vjere, ali i začetnik novog oblika
bogoštovlja. Nadalje, pojavit će se iznenada, pred sâm kraj Rimskog carstva,
koje je nekoć bilo živo, a sada samo sniva; ponovno će se spojiti u jedno i
starom poretku cara Augusta dodati svoje židovstvo i svoje novo bogoštovlje
(možda neku vrstu poganstva); zbog toga će dobiti naslov latinskog ili rimskog
cara, što će najbolje odražavati njegov položaj i karakter. I na kraju, nestat
će jednako brzo kao što se pojavio.
Još jednom ponavljam da sve to ne
govorim kako bih ustvrdio u kojoj su mjeri pretkazanja rane Crkve bila ispravna
ili pogrešna, iako su događaji, na različite načine, uglavnom potkrjepljivali
njihova općenita tumačenja proročanstava iz Svetog pisma.
Mogli bismo se zapitati: kakve koristi
ima govoriti o tim stvarima ako nije sigurno da će se dogoditi? Završit ću
kratkim osvrtom na taj mogući prigovor.
Ponajprije, nije nekorisno imati na umu
da još uvijek živimo u nečemu što bi se moglo nazvati čudesnim sustavom. Ne
želim time reći da se istinska čuda događaju i u naše doba, već da je naše
trenutačno stanje samo dio tijeka providnosti koji je počeo čudom te će se
barem na kraju svijeta, ako ne prije, završiti čudom. Pojedina iznesena
očekivanja mogu biti ispravna ili pogrešna, no Antikrist će doći, tko god i što
god on bio; čuda će se dogoditi; staro Rimsko carstvo nije mrtvo; ako Sotona i
jest okovan, okovan je na određeno razdoblje; borba dobra i zla nije svršena.
Ponavljam! U stanju u kojem se nalazimo, kada je veliki cilj obrazovanja,
navodno, riješiti se svega natprirodnog, kad nas se potiče da se smijemo i
izrugujemo vjerovanju u ono što se ne može vidjeti, kad nam se govori da sve
objašnjavamo samo pomoću poznatog i utvrđenog i da neku tvrdnju provjeravamo
iskustvom, moram usvojiti gledište da je ta vizija Antikrista, kao natprirodne
sile koja će doći, za nas velika dobrobit, poslana od Providnosti, i protuteža
zlim tendencijama našeg doba. Nadalje, za naše je misli sigurno korisno da ih
šaljemo naprijed i nazad, prema početku i prema kraju evanđeoskih vremena,
prema prvom i drugom Kristovom dolasku. Želimo razumjeti da se nalazimo u istom
položaju kao i rani kršćani, s istim zavjetima, svećeničkim dužnostima,
sakramentima i obvezama; želimo shvatiti stanje stvari od prije mnogo godina;
želimo osjetiti da živimo u grješnom svijetu, svijetu koji počiva na zlobi;
želimo shvatiti svoj položaj u njemu, shvatiti da smo svjedoci, da su nam
poniženja i patnje suđeni; ne želimo biti iznenađeni kada nas pogode, već, kad
nas zaobiđu, to shvatiti kao milostivu iznimku; želimo da nam srca budu budna
kao da smo na svoje oči vidjeli Krista i Njegove apostole i njihova čuda, budna
za nadu i čekanje Njegova drugog dolaska. Ne samo da ga iščekujemo, već i
priželjkujemo znakove koji ga najavljuju; želimo misliti često i mnogo o sudu
koji će doći, osobito se zadržavajući i zadubljujući u misao da će nam biti
suđeno svakom pojedinačno. Sve su to zasigurno djela svojstvena istinskoj i
spasonosnoj vjeri; to je pravi smisao bavljenja Knjigom Otkrivenja i drugim
proročkim dijelovima Svetog pisma, i sasvim se razlikuje od našeg poznavanja
njihovog ispravnog tumačenja: skidanje vela s naših očiju, skidanje pokrivača
što leži preko lica svijeta, kako bismo, dok se krećemo amo-tamo, dok ustajemo
i liježemo, dok radimo, hodamo, odmaramo i zabavljamo se, vidjeli Božje
Prijestolje podignuto u samom našem središtu, Njegovu veličanstvenost i Njegov
sud, neprestano zauzimanje Njegova Sina za odabrane, njihove kušnje i njihovu
pobjedu.
Neka nas Bog stoga sve obdari
sposobnošću da hodamo uz pomoć vjere, a ne uz pomoć vida, te da živimo u
prošlosti i budućnosti, a ne u sadašnjosti.
[Odlomak iz knjige: „Antikrist“, John
Henry Newman, Zagreb: Sion, 2006. str. 41-43]