Trenutačna
je crkvena kriza na koncu i kriza papinstva. Nisu se samo teolozi i
biskupi, nego i sami pokoncilski pape odrekli Kristova kraljevstva,
njegove kraljevske vlasti nad društvom i s obzirom na druge
konfesije i nekršćanske religije uvijek ponovno vršili čine koji
su u protuslovlju s katoličkom vjerom. Upravo se sada vladajući
papa Franjo od početka svojeg pontifikata istaknuo izjavama koje su
šokirale tradicionalne vjernike.
Koji
stav katolik u ovoj krizi treba zauzeti prema Papi?
Ponajprije
se ne smije dopustiti da nas povede strast ili pobuna, nego se čovjek
treba upitati kako valja reagirati na ovu krizu u svjetlu vjere.
A
vjera nam govori da crkveni pastiri unatoč svojoj visokoj službi
ostaju slabi i grješni ljudi. Tko poznaje crkvenu povijest, zna da
je Crkva uvijek ponovno patila pod lošim pastirima. U vremenima u
kojima su moralno izopačeni pape sjedili na Petrovoj stolici trebala
je jaka vjera da se u ovim ljudima unatoč njihovim očitim grijesima
vidi Kristova namjesnika. U određenom je smislu vrijeme između
Tridentskog i II. vatikanskog sabora bilo sjajno vrijeme crkvene
povijesti jer su pape ovoga vremena bili svi dobri pape i biskupi su
općenito dobro vršili svoje dužnosti. To nije uvijek bilo tako.
Ali
zar raniji pape nisu uvijek ostali čvrstima u vjeri i onda kada
njihov vlastiti život nije bio primjeren?
Nedvojbeno
se današnja kriza od mnogih ranijih kriza razlikuje po tome što je
kriza vjere, a ne ćudoređa dok ćudoredno upitni pape iz prošlosti
većinom nisu skrivili u vjerskim pitanjima. Unatoč tome, bilo bi
krivo kada bi netko tvrdio da ne postoje povijesne paralele s
današnjom krizom.
Tako
je papa Liberije popustio pritisku arijanaca koji su nijekali
Kristovo božanstvo, ekskomunicirao je 357. godine biskupa Atanazija,
najrevnijeg branitelja katoličkog nauka i potpisao je dvosmislenu
ispovijest vjere. Atanazija Crkva danas časti kao sveca, Liberija,
naprotiv, ne časti.
U
sedmom je stoljeću carigradski patrijarh Sergije izmislio
krivovjerje monoteletizma. Ova zabluda tvrdi da u Kristu postoji samo
jedna volja, nasuprot čemu Krist uistinu posjeduje dvije volje,
naime božansku i ljudsku volju. Sergiju je uspjelo zavarati papu
Honorija i pridobiti ga za sebe. Čini se da Honorije cijelo pitanje
zapravo nije dobro razumio i neoprezno ga riješio misleći da je
posrijedi teološka prepirka. On, dakle, nije zbilja zastupao
Sergijevo krivovjerje, ali je ipak stao na njegovu stranu i nametnuo
je šutnju svetom Sofroniju koji je branio katoličku stvar. Papu je
Honorija stoga III. carigradski sabor čak osudio kao heretika. Papa
Lav II. je potvrdio ovu osudu, zapravo ne zbog hereze, nego zbog
zapuštanja svojih dužnosti.
Godine
866. papa je Nikola I. u jednom pismu Bugarima proglasio valjanim
krštenje koje nije podijeljeno „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“,
nego samo „u ime Isusa Krista“. Unatoč tome bi Crkva danas jedno
takvo krštenje držala nevaljanim. Izgovor da je papa Nikola ovdje
odgovorio samo kao privatni učitelj ne vrijedi, jer ako se iz
Bugarske pošalje upit papi, ne očekuje se njegovo privatno
mišljenje, nego odgovor Kristova namjesnika.
Po
ovim primjerima, osobito po primjeru svetog Atanazija, vidi se da i
pojedini biskup može biti u pravu protiv pape. Možda će i
pokoncilski pape jednom službeno biti ukoreni zbog zapuštanja svoje
dužnosti kako se to dogodilo Honoriju I. Valja imati u vidu da Crkva
ni o jednom od ovih papa nije tvrdila da nisu bili valjani pape ili
da su zbog svojih pogrješaka izgubili svoju službu.
Ali
kako se ove pogrješke papa mogu uskladiti s papinskom
nezabludivošću?
Stvarni
problem s ovim pitanjem može imati samo netko tko ima pogrešan
pojam
nezabludivosti. Po nauku I. vatikanskog sabora papa je samo onda
nezabludiv kada govori ex
cathedra,
tj. kada kao vrhovni Naučitelj narodā uzdiže jednu istinu vjere
ili morala u dogmu koja obvezuje sve vjernike. U ovim slučajevima
papi je zajamčena pomoć Duha Svetoga da on ne može zabludjeti.
Dakle, nužan je preduvjet za nezabludivost da se papa služi svojom
vrhovnom vlašću i da želi izreći konačni, obvezujući sud. To
nije samo slučaj kod svečanog dogmatiziranja jedne istine, nego
može vrijediti i za proglašenje svetima ili za duge vrhovne sudove.
Budući
da se II. vatikanski sabor izričito odrekao svoje vrhovne učiteljske
vlasti, a ni pokoncilski se pape nigdje nisu poslužili ovom vlašću
– jedino bi se ovdje moglo raspravljati o slučaju kanonizacija –
njihovim učiteljskim pismima ne pripisuje se nezabludivost, tj.
moguće zablude u ovim tekstovima nisu prigovor protiv papinske
nezabludivosti.
Zar
su tekstovi papa i sabora kojima se ne pripisuje nezabludivost
beznačajni za vjeru?
Nipošto.
Ponajprije, pape i sabori često samo ponavljaju tradicionalni nauk i
s osobitom ga strogošću ponovno predlažu. Takve pouke katolik, što
je samo po sebi razumljivo, mora prihvatiti.
Postoje
također i učenja kod kojih Crkva svoje vjernike ne obvezuje na isto
prihvaćanje kao kod dogme, kod koje bi svako odbacivanje bilo
hereza, dakle otpad od vjere. Tako primjerice Marijino općenito
posredovanje milosti još nije dogma iako je više papa izričito za
to zalagalo. Tko niječe takvo učenje, nije dakle heretik, nego
ostaje katolik.
Načelno
bi se, dakako, i takva učenja trebalo prihvatiti u vjerskoj
poslušnosti, jer ako Crkva nešto uči, mora se najprije poći od
toga da je to dobro promišljeno i da stoji u suglasju s čitavom
vjerom. Ako postoje ozbiljni razlozi za kritiziranje takvog učenja
jer ono proturječi katoličkoj Tradiciji i sadrži očite zablude,
ta se
kritika s dužnim respektom smije
iznijeti. Takve teške razloge imamo osobito s obzirom na ekumenizam,
vjersku slobodu i novu liturgiju.
Mnogi
su pak mišljenja da sve mora prihvatiti što dolazi od pape i uvijek
mu biti poslušan…
Zanimljivo
je da se dva suprotstavljena usmjerenja, naime sedisvakantisti i
konzervativni katolici, kao primjerice Bratstvo svetog Petra slažu u
ovome krivom poimanju papinske službe i njegove nezabludivosti. Dok
sedisvakantisti iz toga zaključuju da pokoncilski pape ne mogu biti
valjani pape jer naučavaju i zahtijevaju stvari koje se protive
tradicionalnoj vjeri, konzervativni katolici misle da pod svaku
cijenu moraju sve prihvatiti i braniti što dolazi od pape.
Međutim,
pretpostavka nije točna. Mora se slijediti papu kada naviješta
objavljenu vjeru – bilo to na izvanredan ili na redovit način –
te kada daje naredbe koje stoje u suglasju s ovom vjerom. Ali ako
propovijeda
zablude i izdaje
odredbe
koje su na štetu vjere, ne dugujemo
mu poslušnost.
Za to već imamo primjer u početku crkvene povijesti. Sveti Pavao je
naime korio svetog Petra jer se ovaj zbog krivog obzira prema
židovskim kršćanima povukao od stola poganskih kršćana i time
izazvao opasnost podjele: „A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu
se usprotivih jer je zavrijedio osudu“ (Gal 2,11). Sveti Toma to
komentira na sljedeći način: „Kad bi vjera bila ugrožena,
crkvene bi velikodostojnike njihovi podložnici morali optužiti čak
i u javnosti. Tako ga
je sveti Pavao, koji je bio podložnik svetom Petru, zbog prijeteće
opasnosti sablazni u pitanju koje se tiče vjere javno pozvao na
odgovornost i kao što kaže glosa svetog Augustina, sveti je Petar
dao primjer čak i onima koji upravljaju da ako nekad skrenu s pravog
puta, ne odbiju kao nešto nedostojno da ih ukore njihovi
podložnici“.
I
drugi teolozi uče u ovom smislu. Tako piše Suarez, jedan od
najvećih isusovačkih teologa: „Ako naime (papa) naredi nešto
protiv dobrih običaja, ne treba ga slušati. Ako nešto poduzme
protiv očite pravednosti i općeg dobra, dopušteno je oprijeti mu
se.“ (Opera omnia X, Pariz 1856. Ff, str. 321, Tractatus de fide
dogmatica, disp 10, sect 6, nr.16). A sveti Robert Bellarmin misli:
„Kako je prema tome dopušteno oprijeti se papi koji napadne
tijelo, tako je također dopušteno oprijeti se onome koji straši
duše ili zbunjuje državu, a tim više, ako bi kanio razoriti Crkvu.
Dopušteno je, kažem, pružiti mu otpor, ne ispunjajući mu naredbe
i sprječavajući da mu se ostvari volja“ (O papi, Augsburg 1843.,
str. 403.; 2. Knjiga, odjeljak 29).
Zar
papa ne može izgubiti svoju službu?
Ponajprije
valja imati na umu da papa zacijelo ne gubi svoju službu ako
navješćuje jednu zabludu ili ako izdaje
lošu odredbu.
Jedino za slučaj da papa postane heretikom, tj. da uporno niječe
objavljenu istinu, niz je teologa mislilo da bi papa time izgubio
svoju službu. Ali u ovome pitanju ne postoji još čak ni
jedinstveno mišljenje teologa, a da i ne govorimo pak o izjavi
Učiteljstva. Crkveno se Učiteljstvo o ovome pitanju nije izjasnilo.
Osim
toga, pokoncilski su pape doduše rekli i učinili mnogo toga što je
teško naštetilo Crkvi i vjeri i što je krivovjerce ojačalo u
njihovu djelovanju, ali stvarno nijekanje jedne dogme ne može im se
dokazati. Nadbiskup Lefebvre je bio mišljenja da ih se mora tako
prosuđivati kako je crkveno Učiteljstvo u 19. i početkom 20.
stoljeća prosuđivalo liberalne katolike, koji su s jedne strane
željeli biti i ostati katolici, a s druge se strane također
svidjeti svijetu i izići mu koliko je moguće ususret. Pijo je IX.
primjerice govorio o tim
katolicima da su „opasniji i štetniji od otvorenih neprijatelja“,
ali nikada nije rečeno da više nisu katolici ili da su
ekskomunicirani.
Mora
se stoga papu Franju držati zakonitim papom premda čovjek ne može
biti suglasan sa svim njegovim izjavama. Stoga se moramo za njega
moliti i dalje se vježbati u strpljivosti dok se Bogu ne svidi
darovati Crkvi papu kojega se cijelim srcem može slijediti.
pater
Matthias Gaudron