U današnje vrijeme proživljavamo najstrašniju krizu
koju je Crkva ikada prolazila. Ova kriza nije slučajno nastala, nego ima duboke
uzroke koji sežu daleko u prošlost. Već prije više od stotinu godina ovi su
uzroci djelovali i otpočeli su razvijati svoju razornu snagu.
Sveti je
papa Pio X. kao jedan od malobrojnih svojega vremena spoznao ove pogibelji s
prodornom jasnoćom i onda je neslomivom energijom poduzeo odgovarajuće
protumjere za njihovo prevladavanje. Smije se reći da ga je božanska Providnost
odabrala kako bi uklonio ove smrtne pogibelji.
Gdje su
postojale i u čemu su se sastojale pogibelji u to vrijeme?
Pio X. kazao
je da se mogu svagdje susresti, i u društveno-političkom kao i u crkvenom
području, a to su u biti svagdje iste pogibelji, samo u drukčijoj odjeći.
- U društvu je to bila sekularizacija,
odnosno laicizacija.
- U Crkvi je to bio modernizam.
Objasnimo
ukratko ove pojmove:
Sekularizacija
društva znači odvajanje ili emancipaciju javnog života od Boga i Crkve. Bog i
njegova Crkva nemaju što tražiti u državnom i javnom životu. Prema Piju X.,
neprijatelji su bili na djelu da „urede svijet kao da Bog ne postoji“. Kao da
Bog nema nikakvog prava, kao da njegove zapovijedi ne vrijede.
Najveća krilatica onoga vremena bila je: sloboda!
Čovjek treba biti bezgranično slobodan i neovisan. Mora se prema tome
osloboditi od svega što sam nije odredio. Ovo oslobođenje treba vrijediti za
sva životna područja: za mišljenje, znanost, moral, politiku, religiju itd.,
što u konačnici znači slobodu od Boga i njegova zakona! To su bile i jesu teze
liberalizma, filozofije masona. Iluzija bezgranične slobode bila je dakle
istodobno i mamac za pridobivanje masa za svoje bezbožne ideje.
Tumačenja Pija X. bila su istodobno proročko viđenje i on je sam na koncu
vlastitog života morao još doživjeti izbijanje Prvog svjetskog rata zbog čega
je od boli i tuge preminuo. Izgradnja svijeta bez Boga, to su bila snoviđenja
masonerije koja ih je provodila u djelo.
Moralo je doći još i nešto gore. Sveti je Papa morao doživjeti kako su uz
njegovu veliku žalost iste ideje prodrle u Crkvu, samo skrivene pod pobožnom
obrazinom i pobožno prerušene. Bili su to pravi vukovi u ovčjem runu koji su
posijali ove ideje u unutrašnjosti Crkve i time zarazili mnoge klerike.
Pio X. je ovim idejama dao ime modernizam jer je to bila posve nova
ideologija koja je htjela temeljito preobraziti i uništiti katoličku vjeru. Cilj je modernizma bio posve isti kao i cilj sekularizacije: emancipacija
čovjeka od Boga u ime slobode. Međutim, na vrlo profinjen način.
Poslušajmo ukratko objašnjenja Pija X.
Modernizam tvrdi da se Boga ne može spoznati razumom. Čovjek nije kadar
spoznati nadnaravne i nadosjetilne stvarnosti. To je teza agnosticizma, u ono
vrijeme proširenog oblika moderne filozofije.
Je li Bog govorio ljudima, ne može se saznati, je li postojala božanska
objava ljudima, ne zna se.
Jedini put k Bogu je osjećaj: samo u individualnom osjećajnom doživljaju
može se susresti Boga. Vjera je dakle čista stvar osjećaja. A kako svatko ima svoje vlastite religiozne doživljaje, svatko ima također
i svoju vlastitu vjeru. On dakle stvara svoju religiju. To je tako jednostavno. Ljudima se dakle ne smije nametati nekakve zastarjele dogme i time ih
ograničavati. Jer svatko sam osjeća što treba vjerovati i kako treba živjeti. A
stoga je i svaka religija istinita.
U ovome smislu i Crkvu sada valja reformirati. Budući da je autoritarna i
ljudima propisuje vjeru i moral, valja slomiti ove stare crkvene strukture i
povesti reformu u smislu slobodnog razvoja religiozne individualnosti.
Vidite kako su moderne i aktualne ove ideje još i danas: upravo se želi
istu stvar i u našim danima nasilno provesti u Crkvi.
U biti su to sotonističke ideje, odjek Luciferovog: „Non serviam“! Neću
služiti, hoću živjeti kako ja želim!
Modernizam je imao nevjerojatno zavodničku snagu. Svakomu kaže: „Slobodan
si i neovisan. Ti si sam začetnik svoje religije“ – „Ti si posve u trendu, više
se ne zamjeraš, sada možeš odobriti svaki pogled na život i svaku religiju. Jer
svaka je religija istinita, autentičan izričaj religioznih iskustava. Vrijeme
je borbe iza nas, doba mira otpočelo“.
Shvaćajući domašaj ovih novih ideja Pio X. Prepoznao je strašni scenarij:
Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji koji je došao na ovaj svijet kao Otkupitelj
i Učitelj čovječanstva, odbacuje se, njegov se slatki jaram zbacuje kako bi
svatko u posvemašnjoj nevezanosti mogao živjeti kako mu se prohtije.
Dodatna drama: Crkva je poslana kako bi svijet vodila Kristu, oduprla se
neprijateljima i nadvladala ih, a sada je u pogibelji činiti suprotno, da je
masonerija upregne za svoje ciljeve – i to u onoj mjeri u kojoj modernizam
prodire u Crkvu.
Sveti Papa nije želio samo bezvoljno promatrati, nego je reagirao s
neslomivom energijom na ove pogibelji. Dva su načela određivala njegovo
djelovanje.
- Zaštita katoličke vjere! Ovo se dogodilo u
svečanoj osudi modernizma i pobjedi nad njim.
- Sve obnoviti u Kristu! Tako je
glasilo geslo njegova pontifikata. Sva područja života moraju se ponovno
vratiti Kristu i ispuniti se njegovim duhom.
Ne promjena struktura kako su to modernisti zahtijevali, nego je njegovo
rješenje bilo oživljavanje bogomdanih struktura novim duhom. Obnova u snazi
Tradicije! Njegovo reformsko djelo bilo je opsežno. Spomenimo najvažnija
područja:
- Obnova izvorne sakralnosti i
dostojanstva liturgije, osobito motuproprijem Tra le sollecitudini,
„zakonik crkvene glazbe“ (ponovno oživljavanje gregorijanskog korala i
klasične polifonije).
- Oživljavanje euharistijske
pobožnosti preko oba dekreta o sv. Pričesti o ranoj Pričesti i čestom
primanju svete Pričesti.
- Obnova svećeništva apostolskom
pobudnicom o svetosti svećeništva.
- Obnova sjemeništa. Crkveni
studiji moraju se primjerice odvijati posvema na temelju filozofije i
teologije sv. Tome Akvinskoga.
- Primicanje biblijskih studija
utemeljenjem, između ostalog, Papinskog biblijskog povjerenstva.
- Obnova crkvenog prava koje je za njegova
nasljednika godine 1917. stupilo na snagu.
- Promicanje misija i laičkog
apostolata.
- Obnova naviještanja vjere preko enciklike o
katekizmu i izdavanjem jedinstvenog katekizma.
Povijest će najvećem reformskom papi od tridentskog vremena dati pravo. Po
cijelom se svijetu probudila revnost u vjeri:
- Duhovna su zvanja jako porasla.
U Europi se na mnogim mjestima prijavilo previše svećeničkih kandidata
koji su primljeni samo pod uvjetom da kasnije idu u misije.
- Misijska su se djela proširila,
nova su nastala i doživjele su ogromno proširenje. Dva primjera:
kristijanizacija Afrike u prvoj je polovici 20. stoljeća izuzetno
uznapredovala; Marijina Legija narasla je do veličine od 24 milijuna
članova koji su se diljem svijeta angažirali u laičkom apostolatu,
nerijetko do prolijevanja vlastite krvi.
- Bezbrojni su konvertiti
privučeni ljepotom liturgije i nauka. Samo u SAD-u bilo je godišnje 100
000 obraćenja.
- Katolička Crkva i papinstvo postigli su visok
moralni ugled.
Nadbiskup Lefebvre je jednom rekao, uzimajući u obzir ovu činjenicu: da je
Drugi vatikanski sabor dobro prošao, to je moglo prouzročiti nadvladavanje
protestantizma jer bi se protestanti bili masovno obratili.
Nažalost, onda se u šezdesetim godinama dogodila velika nesreća. Već odavno
opovrgnute i ponovno osuđene ideje modernizma postale su opet moderne i na
Drugom vatikanskom saboru tako reći službeno priznate i kanonizirane.
Najedanput je bilo riječi samo još o promjeni struktura. Sve se moralo
liberalizirati i prilagoditi navodnim potrebama modernog čovjeka. Mons.
Lefebvre je govorio o sveprisutnoj maniji da se doista sve promijeni.
I dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Počelo je besprimjerno i do danas
nezadrživo propadanje crkvenog života koje je na tri područja postalo osobito
potresno očigledno:
- Nestanak vjere: Modernizam je u mnogim dijelovima Crkve po svijetu, osobito u zapadnom svijetu uništio katoličku vjeru kod svećenika i laika. Nema dogme u koju se ne sumnja i koju se ne niječe. Primjer iz našeg vlastitog iskustva: mladi našeg KJB-a (Katoličkog pokreta mladih) proveli su anketu 5.10.2013. u St. Pöltenu, jednom gradu u blizini Beča, kako bi s prolaznicima ušli u razgovor o vjerskim pitanjima. Jedno je pitanje glasilo: „Postoji li jedna ili više istinitih religija?“. Od 63 ispitanika samo je troje dalo odgovor da postoji samo jedna istinska religija, jedan katolik i dva mormona! U „katoličkoj“ Austriji katolička se vjera izgubila!
- Gubitak članova: Statistika onih koji izlaze iz Crkve gotovo je svagdje strašna. U Beču, primjerice, katolici su 1971. činili gotovo 80% stanovništva, danas je to još 37%! Već 40 godina svake godine ih je približno 1% manje! U Beču je katoličanstvo u izumiranju. Ni na mnogim drugim mjestima nije bolje.
- Opadanje vjerske prakse: Od
katolika kojih je sve manje, sve ih manje ide redovito u crkvu. U zapadnom
svijetu u prosjeku samo još 10% katolika redovito posjećuje nedjeljnu
svetu Misu, pri čemu se pod redovitim posjećivanjem nedjeljne svete Mise
danas podrazumijeva samo mjesečni posjet crkve. Zbilja redoviti
posjetitelji svete Mise vjerojatno iznose samo još tri do pet posto!
U vremenima najveće nevolje Bog ne napušta svoju Crkvu. Poslao joj je
jednog čovjeka koji je bio prožet istim duhom i revnošću kao i Pio X: nadbiskup
Lefebvre koji je kao odgovor na dramu crkvene krize godine 1970. utemeljio
Svećeničko bratstvo sv. Pija X. Posve je svjesno odabrao svetog Pija X. za
zaštitnika svojeg Bratstva. Budući da je Crkva bila izložena istim pogibeljima
kao u vrijeme Pija X., na još zaoštreniji način, potreban je i isti program za
spas Crkve.
I zbilja, nije teško konstatirati jednakost u djelovanju dvojice velikih
ljudi Crkve - mutatis mutandis. Do svoje smrti, mons. Lefebvre se lavovski borio
protiv modernističkih zabluda i stalno se neumorno trudio pridobiti crkvene
vlasti za ovu prijeko potrebnu borbu.
Ali nije se samo trebalo boriti protiv hereza, Crkvu valja ponovno
izgraditi. Budući da se reformski program Pija X. pokazao izuzetno uspješnim,
bilo je sada mudro taj isti program opet primijeniti. Tako je put za nadbiskupa
Lefebvra bio jasno naznačen:
- Povratak liturgiji u njezinoj izvornoj ljepoti, sakralnosti i dokrtinarnoj čistoći, tj. tradicionalnoj liturgiji s njezinim gregorijanskim napjevima koji su tako prikladni da zahvate duše i uzdignu ih k Bogu.
- Nastalo je novo pokoljenje svećenika. Nadbiskup
je Lefebvre želio „s obzirom na progresivno propadanje svećeničkog ideala
prenositi katoličko svećeništvo našega Gospodina Isusa Krista u
nepomućenoj čistoći nauka, u njegovoj bezgraničnoj misionarskoj ljubavi,
onako kao što je On to prenio svojim apostolima i kako je to Rimska Crkva
prenosila do sredine 20. stoljeća.“ (Itinéraire spirituel).
- Nastalo je šest bogoslovija u duhu reforme Pija
X. kako bi se formiralo takve svećenike.
- U naviještanju se mora prenositi tradicionalni
nauk kako je vrhunski izrečen u Katekizmu Tridentskog sabora i svetog Pija
X.
- Nadbiskup Lefebvre također je znao probuditi
svagdje u srcima svećenika i vjernika misionarsku revnost.
I opet se čini da je Pio X. imao pravo: Gdje su inače klasični redovi u
izumiranju i svagdje nestaju duhovna zvanja, Bratstvo već preko 40 godina
poznaje samo trajan rast i postalo je zajednicom posvećenog života Crkve koja
najbrže raste. Sličan procvat poznaju i mnogobrojne redovničke zajednice koje
su prijateljski povezane s Bratstvom.
Kada su bogoslužja gubila na broju onih koji na njih dolaze i posve su
opustjela, tradicionalna liturgija po cijelom svijetu privlači upravo mlade
ljude i oduševljava ih za vjeru. To je kao jedan životni zakon: gdje se
katolička Tradicija nasilno ne progoni ili ocrnjuje, ona procvjeta i razvija
svoju bogomdanu životnu snagu.
„Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati“, upozorava nas Spasitelj. Ako su
plodovi dobri, onda je i stablo. Ako su loši, onda je i stablo. Crkveni razvoj
prošlih desetljeća istodobno je historijski dokaz za dobrotu dvijetisućljetnog
stabla Tradicije. Neka Bog oslobodi ovo stablo od modernističkog zagrljaja kako
bi u današnje vrijeme opet u punini donijelo svoje divne plodove za posvećenje
ljudi, također i u Vašoj lijepoj domovini Hrvatskoj. Izmolimo ovo od Boga
ujedinjenim snagama i u postojanoj molitvi. Neka nam On to podari po zagovoru
Presvete Djevice Marije i njezina prečistog zaručnika, svetog Josipa kojemu je
Vaša zemlja posvećena.
Svećeničko bratstvo sv. Pija X.
(FSSPX) u brojevima (listopad 2014.)
|
|
Podružnice
|
|
Bogoslovije
|
6
|
Priorati
|
163
|
Misni
centri (crkve, kapelice)
|
750
|
Sveučilišni
instituti
|
2
|
Škole
|
više od 100
|
Starački
domovi
|
7
|
Kuće u
|
37 zemalja
|
FSSPX radi
u
|
70 zemalja
|
Članovi
|
|
Svećenici
|
589
|
Bogoslovi
|
230
|
Braća
|
103
|
Sestre
FSSPX-a
|
186
|
Misijske
sestre FSSPX-a
|
10
|
Oblate
|
78
|
Članovi
sveukupno
|
1196
|
K tome su
po cijelom svijetu mnogobrojne redovničke zajednice latinske i istočne Crkve
povezane sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. i djeluju zajedno s njime.
|
|
(Predavanje p. Stefana Freya, poglavara Austrijskoga distrikta, održano u Zagrebu, 19. 9. 2014.)