Christus Rex

IZBORNIK

Razlike između kršćanstva i islama



Nasilno širenje islama u svijetu poprima zastrašujuće razmjere. Stoga je nužno pozabaviti se ovom religijom i protumačiti glavne razlike u odnosu na kršćanstvo što ćemo učiniti u prvom dijelu našeg sljedećeg prikaza. U drugom ćemo dijelu potom govoriti o današnjoj konkretnoj situaciji.

Kršćanstvo
Islam kako ga vidi jedan musliman
Stvaranje i upravljanje svijetom
Bog je stvoritelj i gospodar svih stvari. On upravlja i vodi u mudrosti cijeli svemir pri čemu se uglavnom služi drugotnim uzrocima kao oruđem.
Alah je stvoritelj i gospodar svih stvari. Ne postoji Alahova providnost, nego samo fatum (sudbina).
Pojam Boga
Postoji samo jedan Bog u tri međusobno različite osobe: Otac, Sin i Duh Sveti.
Život unutar Boga izmjena je spoznaje i ljubavi među trima božanskim osobama: Otac neprestano rađa Sina; Otac i Sin neprestano udahnjuju Duha Svetoga. Kršćanski je Bog gospodar svih stvari; ali on je nadasve Bog ljubavi.
Postoji samo jedan jednoosobni Bog, Alah. On ne rađa i nema Sina.
Budući da je Alah jednoosobni Bog, ne može biti izmjene spoznaje i ljubavi u njemu.
Alah je dobrohotan i milosrdan, ali on nije ljubav. Alah je svevladar.

Utjelovljenje
Druga božanska osoba u punini je vremena uzela ljudsku narav, dakle dušu i tijelo…
Alahovo je utjelovljenje jednostavno nezamislivo.

Isus Krist je pravi Bog, istobitan s Ocem.
Isus je prorok koji stoji niže od Alahova proroka, Muhameda.
Legitimiranje
Isusa su Krista stoljećima prije njegovog pojavka navijestili proroci u svim pojedinostima. Bogočovjek čini mnoga čudesa, naposljetku najveće čudo svojeg vlastitog uskrsnuća.
Muhameda nitko nikada nije unaprijed nagovijestio. Muhamedovo božansko poslanje iskazuje se u njegovim vojnim uspjesima i uspostavi božje države.
Otkupljenje
Isus Krist okajao je grijehe svih ljudi u svojoj žrtvi na križu. Ovo se otkupljenje pojedincu podjeljuje u krštenju, ispovijedi i drugim sakramentima.
Ne postoji otkupljenje ljudskog roda.
Pojam milosti je stran islamu, a logično i njezine primjene po sakramentima.

Po sakramentima ljudi postaju djecom Božjom, hramovima Presvetog Trojstva; po njima čovjek prima božanski život.
Ljudi su Alahovi robovi i sluge, ne postoji Božje posinstvo. Posredovanja božanskog života ne može biti, jer u Alahu nema izmjene spoznaje i ljubavi.
Kraljevstvo Božje
Širenje propovijedanjem, primjerom kršćanskog života i prolijevanjem mučeničke krvi. Prisilno se misioniranje odbacuje.
Širenje uglavnom pokoravanjem nevjernika. Nasilje, laž i prisila dopušteni su kao sredstva.
Vjerski život
Vjera nikada ne može protusloviti razumu, nego proširuje pogled naravne spoznaje, kao dalekozor pogled golim okom.
Alah može donijeti samovoljne odluke koje su onda dobre jer dolaze od Alaha, čak i ako proturječe moralnom zakonu i naravnom redu.

Kršćanin ljubi sve ljude, čak i svoje neprijatelje. (Dobar) cilj nikada ne opravdava (loša) sredstva.
Ljubav je prema neprijateljima nepoznata. Ubijanje je nedužnih dopušteno ako se vrši na korist islama.

Molitva i post, vršenje Božjih zapovijedi, primanje sakramenata.
Molitva i post, vršenje Alahovih naredaba. Sakramenti ne postoje.
Vječni život
Posljednji čovjekov cilj jest gledanje trojedinog Boga u slavi i ulazak u ovaj ocean svjetlosti, ljubavi i života. To odgovara čovjekovoj duhovnoj naravi.
Nebo je bezgranično čuvstveno uživanje. Ovo odgovara tjelesnom, čuvstvenom čovjekovu postojanju.
Brak
To je nerazdruživa veza muškarca sa ženom.
Prema Kur'anu muškarac može imati do četiri žene, k tome još i ropkinje. On može otpustiti ženu.

Žena je muškarcu jednaka po dostojanstvu. U braku je muškarac glava žene.
Žena stoji iza muškarca po dostojanstvu.
Odnos između vjerskog i civilnog društva
Vjersko i civilno društvo valja jasno razlikovati; svako ima vrhovni autoritet u svojem području nadležnosti. Međutim, ne smiju se odvajati jer i jedno i drugo iste ljude trebaju voditi k vremenitom i vječnom dobru.
Vjersko i civilno društvo se ne razlikuju. Stoga svugdje valja uspostaviti božju državu i uvesti šerijat koji za određene grijehe predviđa kamenovanje ili odsijecanje udova, ruke ili noge, ali također i razapinjanje.
 
U mnogim se zemljama danas javljaju džihadisti, posebice u Siriji i u Iraku, na sjeveru Nigerije i u Sudanu. Na Srednjem se istoku posve gasi kršćanstvo staro gotovo 2000 godina. A baš se Ur Kaldejski, Abrahamova domovina, nalazi u današnjem Iraku gdje su fanatični borci ISIL-a proglasili kalifat i žele stvoriti božju državu. Kršćani, Židovi i druge manjine, ali čak i muslimani šijiti po redu se progone, odrubljuje im se glava ili ih se razapinje.
 
Zar je kršćanstvo, zar je Zapad bez krivnje s obzirom na ovo širenje islama ognjem i mačem, s obzirom na patnju naše braće u Kristu? Mi to ne možemo tvrditi. Evo razlogā:

 
Liberalizam je u Europi i Sjevernoj Americi kršćansku baštinu doslovno pomeo, prerezao korijenje kršćanske kulture. Tako je nastao novopoganski vakuum. No, duhovni vakuum nikada nije trajnim stanjem. Druge snage prodiru u Europu i zauzimaju teren. Već sada u Njemačkoj postoje gradske četvrti gdje islamske skupine nameću šerijat. Pogledajmo demografski razvoj: broj rođene djece na europskoj obali Sredozemnog mora između Genove i Nice iznosi 0,6 djece po ženi. Na suprotnoj strani Sredozemlja, u Alžiru i Maroku, broj rođene djece po ženi iznosi 6. Današnja će Europa propasti ako se kršćani ne probude i ne potraže utočište u molitvi i pokori kako je to Majka Božja zahtijevala u Fatimi.
 
I crkveni su velikodostojnici godinama hvalili islam na sva usta i dodvoravali mu se. Pogledajmo s tim u vezi dva teksta u dokumentima II. vatikanskog sabora:
 
U Lumen gentium broj 16 kaže se: „No naum spasenja obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među koje pripadaju u prvom redu muslimani; priznavajući da drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinomu i milosrdnomu, koji će suditi ljude na Sudnji dan“. To je kobno odvođenje u zabludu: mi se kršćani klanjamo jednog Bogu u tri osobe, Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, a muslimani bogu Alahu kojeg zamišljaju jednoosobnim. To nije isto!
 
U izjavi o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate čitamo: „Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedinomu Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu. Oni Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i pobožno zazivaju. Osim toga iščekuju dan suda, kad će Bog naplatiti svim uskrslim ljudima. Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom“. Može li se u slučaju islama odista govoriti o moralnom držanju uz mnogoženstvo koje Kur'an dopušta, pozive na samoubojstvo i iznuđeno prihvaćanje ove religije?
 
Sve ovo kršćanska vjera odbacuje.
 
Zar i kršćani koji pate u Siriji, u Iraku i u Nigeriji nisu također žrtve pokajnice za strašnu izdaju kršćanstva koju je Europa učinila? Krist u njima nastavlja svoju gorku muku za Crkvu, svoje mistično Tijelo. Mnogi su od njih mučenici, kao i oni muževi koji su u Iraku prešli na kršćanstvo i stoga su ih ratnici ISIL-a razapeli. Možda je i ovdje krv mučenika sjeme novih kršćana. U svakom slučaju, ova tužna suočavanja sekulariziranog zapadnog svijeta s islamom pojašnjavaju: religija nije privatna stvar, dapače, ona ima društvenu dimenziju i ima najveći značaj u životu uopće. Ona zauzima prvo mjesto. Gospodarstvo i godišnji odmor dolaze nakon toga.
 
S obzirom na masakre, mi kršćani pozvani smo na postojanost u vjeri, na znakove kršćanske ljubavi prema bližnjima svake vrste - prema našoj progonjenoj braći, te ponajprije pozivati na molitvu za njih. Uključimo u nju također i fanatične progonitelje kako bi barem netko od Savla postao Pavao.
 
Pater Franz Schmidberger