Svjedoci smo
velikih zlouporaba kod provođenja primjene novog Misala koje su se
dogodile u prevođenju tipskog, latinskog izdanja na narodne jezike.
Ni naše hrvatske prilike nisu bile od toga izuzete, ako samo uzmemo
u obzir strašnu falsifikaciju u samim riječima posvećenja, gdje su
se riječi 'pro multis' – kojima su upućuje na djelotvornost
Kristove otkupiteljske žrtve, prevele kao 'za sve'. I iako je naše
izdanje Misala na narodnom jeziku bilo uopće jedno od prvih u
svijetu, zanimljivo je da se ispravljanje krivog prijevoda tih dviju
riječi još nije dogodilo – iako je Kongregacija za bogoštovlje to odredila još 2006. god. Taj mali detalj može nam ilustrirati
kakav je revolucionarni proces posrijedi – da su falsifikacije bile
pomno planirane i provođene kao programska točka modernističkog
lobija za dezintegracijom katoličke liturgije. Za to svjedoči i sam
kolovođa tog procesa, mons. Bugnini, koji je za revolucionarne
novotarije koje su ti isti željeli nametnuti, znao kazati: popravit
ćemo to u prijevodima. Ovdje donosimo svjedočanstvo jednog
svećenika koji je u taj proces kao član stručne komisije za
prevođenje latinskog Misala na engleski jezik, bio izravno uključen.
Strašne zlouporabe u ovoj točci bile su za njega ključna točka za
spoznaju kako je nova Misa jedan radikalno izmijenjeni, novi obred,
koji više ne odražava teologiju i pojam vjere tradicionalnog,
vjekovnog rimskog obreda. Dodajmo ovom prilogu zanimljiv podatak da
je p. Somerville kao svećenik bio uključen u snimanje glasovitog
filma 'Pasija' – svakodnevno je služio za članove filmske ekipe
tradicionalnu Misu na kojoj je, možemo reći, izraslo ovo
remek-djelo katoličke filmografije.
Zašto sam se
odrekao svoje službe u I.C.E.L.-u - otvoreno pismo
Draga braćo
katolici u rimskom obredu,
Ja sam svećenik
koji je preko deset godina sudjelovao na djelu koje je postalo
značajna povreda katoličkoj vjeri. Sada se želim ispričati pred
Bogom i Crkvom te se odlučno odreći svog osobnog udjela u tom
štetnom projektu. Govorim o službenom poslu prevođenja nove
latinske liturgije nakon II. Vatikanskog koncila na engleski jezik,
kada sam bio član savjetodavnog odbora Međunarodne komisije za
englesku liturgiju (ICEL).
Ja sam svećenik
Nadbiskupije Toronto, Kanada, zaređen 1956. Fasciniran liturgijom iz
rane mladosti, bio sam odabran 1964. da predstavljam Kanadu na
nedavno ustanovljenom I.C.E.L.-u kao član Savjetodavnog odbora. S 33
godine, kao njegov najmlađi član, neprijatno svjestan svoje
nedoraslosti u liturgici i srodnim disciplinama, ubrzo sam osjetio
zbunjenost pred bezobzirno iskrivljenim prijevodom kojeg je uvjereno
predlagao i forsirao sve snažniji radikalno - progresivni dio naše
skupine. Osjećao sam, ali nisam mogao artikulirati pogrješke u
nebrojenim uradcima našeg odbora.
Dopustite mi da to
ukratko ilustriram sa nekoliko primjera. Na česti pozdrav od strane
svećenika, ,,Gospodin s vama", vjernici su tradicionalno
odgovarali ,,i s duhom tvojim”, na latinskom jeziku (Et cum spiritu
tuo). Ali I.C.E.L. je promijenio odgovor u: ,,I također s tobom”.
Osim što to zvuči krajnje banalno, sadrži i suvišne riječi. Što
je još gore, izostavljena je riječ 'duh' koji nas podsjeća da mi
ljudska bića imamo duhovnu dušu. Nadalje, time je obustavljen odjek
četiri (nadahnute) upotrebe toga izraza (,,i s vašim duhom")
iz poslanica svetog Pavla.
U pokorničkom činu
(Confiteor), I.C.E.L. je eliminirao da se ponavlja tri puta - ,,moj
grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh", i zamijenio jednim
slabašnim- ,,moj vlastiti grijeh". To je još jedan kobni
udarac za svijest o grijehu.
Prije pričesti,
molimo: ,,Gospodine nisam dostojan da uniđeš pod krov moj",
što je I.C.E.L. promijenio u: ,,nisam dostojan da Te primim".
Gubimo metaforu krova, koja je jasni odjek evanđelja i živa,
konkretna slika za naš djetinji stav prema Bogu.
I.C.E.L-ove promjene
pridonijele su pravoj devastaciji posebno u glavnim
molitvama Mise (oracijama). Zborna
molitva za 21. nedjelju (nakon Duhova) daje nam primjer koja
šteta je učinjena. Latinska molitva striktno prevedena ide ovako:
,,O Bože koji činiš umove vjernih da budu jedne volje, udijeli
svojim narodima (milost) da vole ono što ti zapovijedaš i da žude
za onim što Ti obećavaš, tako da između svjetovne različitosti,
naša srca budu usmjerena tamo gdje se nalaze prave radosti".
Ovdje je
I.C.E.L.-ova verzija iz 1973. godine: ,,Oče, pomogni nam tražiti
vrijednosti koje će donijeti trajnu radost u ovom promjenjivom
svijetu u našoj žudnji za onim što Ti obećavaš, učini nas
jednog uma i srca".
Nekoliko komentara
na to: zvati Boga Ocem nije običaj u liturgiji, osim u Gospodnjoj
molitvi - Oče naš. ,,Pomogni nam tražiti” implicira da mi to
možemo učiniti sami (pelagijanska hereza), ali bi htjeli neku pomoć
od Boga. Isus naučava: bez mene ne možete ništa. Latinska molitva
kaže: ,,udijeli nam", ne samo ,,pomogni nam". I.C.E.L.-ove
vrijednosti sugeriraju sekularnu mantru: ,,vrijednosti” koje su
trenutno popularne, ili politički korektne, ili promjenjive od osobe
do osobe, od mjesta do mjesta. ,,Trajna radost” u ovom promjenjivom
svijetu je nemoguća. ,,U našoj žudnji” implicira da već imamo
žudnju, ali u latinskom tekstu se za to ponizno moli. ,,Što Ti
obećavaš” izostavlja: ,,što
Ti (Bože) zapovijedaš”, oslabljujući tako naš osjećaj
dužnosti. ,,Učini nas jednog uma (i srca)" je nova rečenica i
pojavljuje se u glavnoj prošnji, ali ne u skladu s onim što je
stajalo prije. Latinski tekst unatoč tome naučava da je ujedinjenje
naših umova stalno Božje djelo koje se treba ostvariti našim
razmatranjem Njegovih zapovijedi i obećanja. I.C.E.L. je očito
napisao novu molitvu. Je li ova sva kritika bitna? Itekako! Liturgija
je zakon molitve (lex orandi) i formira naš zakon vjerovanja (lex
credendi). Ako je I.C.E.L. promijenio našu liturgiju, to će
promijeniti našu vjeru. Vidimo znakove ove promjene i gubitak vjere
svuda oko nas.
Dosadašnji primjeri
slabljenja latinske katoličke
liturgije
biti će dovoljni. Postoje sigurno TISUĆE KRIVIH PRIJEVODA u
sveukupnom radu I.C.E.L.-a. Kako je rad napredovao postajao sam sve
više i više žestoki kritičar. Svoju služba u savjetodavnom
odboru završio sam svojevoljno otprilike 1973. i bio sam imenovan
kao član emeritus i savjetnik. Kako ovo pišem odričem se bilo
kakve preostale stvarnosti povezane s tim statusom.
Daleko od toga da su
sve aktivnosti u I.C.E.L.-u bile negativne. Sjećam se s poštovanjem
oplemenjujuće bratske suradnje, izgradnje u spoznajama Crkve,
katoličke prisutnosti u Rimu i Londonu te drugdje, sudjelovanja na
dnevnim zasjedanjima Drugog vatikanskog koncila, susreta s uvaženim
kršćanskim ličnostima i puno toga drugog. Zahvalno odajem počast
dvojici sučlanova I.C.E.L.-a koji su tada vidjeli mnogo jasnije od
mene, pravi put koji se treba slijediti kod prevođenja: pokojnom
profesoru Herbertu Finbergu i p. Jamesu Quinnu, S.J.,
iz Edinburgha. Ne odričem se zbog ovih pozitivnih okolnosti i osoba
svoje prošlosti u I.C.E.L.-u, nego zbog propadanja
katoličke
vjere
i pobožnosti kojoj je doprinio rad I.C.E.L.-a. I za to
propadanje, koliko god moj osobni udio bio malen, ponizno i iskreno
se ispričavam Bogu i Svetoj Crkvi.
Spomenuvši usput
II. vatikanski koncil (1962.-1965.), dolazim do utvrđivanja drugog
razloga za moje odreknuće od prevodilačkog rada u I.C.E.L.-u .To je
još ozbiljnija i osjetljivija stvar. U posljednjih godinu dana (od
sredine 2001.), upoznao sam s poštovanjem i udivljenjem mnoge
tradicionalne katolike. Oni, kao osobe koje su se odlučile vratiti
katoličkoj
Misi i liturgiji od prije II. Vatikanskog koncila, razlikujući se od
“konzervativnih” katolika (oni koji pokušavaju retuširati i
poboljšati Novus ordo Misu i sakramente nakon Drugog vatikanskog
koncila), ti tradicionalisti, ističem, naučili su me ozbiljnu
lekciju. Donijeli su mi velik broj objavljenih knjiga i eseja. Oni su
mi sveukupno dokazali, i na znanstven i na popularan način, da su
Drugim vatikanskim koncilom otpočetka upravljali, manipulirali i
zarazili ga modernističke, liberalne i protestantizirajuće osobe i
ideje. Ta djela nadalje pokazuju da je nova liturgija, koju je
proizveo vatikanski ,,Concilium”, tijelo pod upravom pokojnog
nadbiskupa A. Bugninija, bila slično zaražena. Posebno je
problematična nova Misa. Ona razvodnjava nauk da je Euharistija
prava žrtva, a ne samo spomen. Oslabljuje istinu o stvarnoj
prisutnosti Kristove žrtve Tijela i Krvi degradirajući
svetohranište u kut, smanjivanjem znakova štovanja kod
konsekracije, podjeljivanjem pričesti na ruku, i to često od strane
žena, korištenjem jeftinog posuđa, sudjelovanjem 6 protestantskih
stručnjaka (koji ne vjeruju u stvarnu prisutnost) u pripremi novog
obreda, poticanjem uporabe popularne glazbe s gitarama umjesto
gregorijanskog korala, i drugim daljnjim novitetima.
Svi ti nebrojeni
defekti upućuju nas da su mnoge moderne Mise svetogrđe, a neke bi
vrlo lako mogle biti i
nevaljane. One su svakako manje katoličke, i manje sposobne
održavati katoličku vjeru.
Tko su autori tih
objavljenih kritika koncilijarne Crkve? Od mnogih imena, valja
nekoliko od njih istaknuti jer su
dali jasnu, trijeznu prosudbu koncila: Atila Sinka Guimarães (U
mutnim vodama II. Vatikanskog koncila), Romano Amerio (Iota Unum:
studija o promjenama u Katoličkoj Crkvi u 20. stoljeću), Michael
Davies (razne knjige i brošure, TAN Books) i nadbiskup Marcel
Lefebvre, jedan od Otaca Koncila , koji su radili na pripremnim
shemama za diskusiju i koji je napisao mnoge čitljive eseje o
koncilu i Misi (usp. Angelus Press).
Među tradicionalnim
katolicima, pokojni nadbiskup Lefebvre se ističe jer je on osnovao
Svećeničko bratstvo svetog Pija X. (FSSPX), snažno društvo
svećenika (uključujući šest sjemeništa do danas) za celebraciju
tradicionalne katoličke
liturgije. Mnogi katolici koji su svjesni toga dijele mišljenje da
je on izopćen i da su njegovi sljedbenici u raskolu. Postoje,
međutim, pouzdani autoriteti (uključujući kardinala Ratzingera,
vodećeg teologa u Vatikanu), koji drže da to nije tako. FSSPX se
deklarira u potpunosti kao rimokatolički, priznaje papu Ivana Pavla
II., dok s poštovanjem drži određene ozbiljne rezervacije.
Zahvaljujem srdačno
čitatelju na pozornosti. Neka bude jasno da se ZBOG VJERE odričem
svoje povezanosti sa I.C.E.L.-om i promjenama u liturgiji. Da ZBOG
VJERE treba obnoviti katoličku liturgijsku tradiciju. To nije stvar
puke nostalgije ili ukusa.
Dragi
netradicionalni katolički čitatelju, nemojte olako staviti ovo
pismo na stranu. Ono je upućeno Vama, koji morate znati da Vas samo
istinska vjera može spasiti, da vječno spasenje ovisi o svetim i
milošću ispunjenim sakramentima kako ih je po Kristu čuvala
Njegova vjerna Crkva. Istražite ova ozbiljna pitanja kroz molitvu i
ozbiljno štivo, pogotovo publikacije Bratstva svetog Pija X.
Mir s vama. Neka nam
svima Isus i Marija udijele blaženi povratak i vjernu ustrajnost u
našem istinskom katoličkom domu.
p. Stephen
Somerville, STL