Pedeseti
dan nakon Uskrsnuća Spasitelj je izvršio svoje obećanje i svojoj
Crkvi poslao Duha Svetoga. Tek ovim izlijevanjem Svetoga Duha nad
apostole dovršeno je djelo spasenja i Crkva otpočinje sa svojim
djelovanjem.
Duh
Sveti izlazi u Bogu iz ljubavi Oca i Sina. Sin izlazi samo od Oca, i
to iz njegove spoznaje te je stoga Riječ i Istina. Duh Sveti izlazi
pak iz ljubavi Oca i Sina. Sveti Augustin pronalazi u našoj duši,
koja je stvorena po slici Božjoj, trag Presvetog Trojstva jer naša
duša ima razum koji spoznaje i volju koja ljubi. Iz našeg razuma i
volje pak ne nastaje nova osoba, kod Boga naprotiv nastaje. Misao ili
duhovna Božja Riječ jest sama božanska osoba i također proizvod
koji proizlazi iz Božje ljubavi jest jedna osoba.
Kako
bi se izrekla iskrenost jedinstva dviju osoba, kažemo da su jednoga
duha. Snagom svoje ljubavi žive jedno za drugo i jedno u drugome.
Dah ljubavi znači težnju ljubljenih osoba da svoj život preliju
drugomu. Tako se osoba koja ljubi na neki način prenosi u ljubljenu
osobu prihvaćajući sve što drugi trpi i osjeća kao da ona to sama
trpi i osjeća. Ova težnja preliti život jedne osobe u drugu
pronalazi svoj izraz u cjelovu. Stoga oci Duha Svetoga nazivaju
osculum Patris et Filii – cjelovom Oca i Sina. Sveti ga
Bernard naziva osculum suavissimum, sed secretissimum –
najslađim, ali najtajanstvenijim cjelovom.
Nigdje
dvije osobe nisu tako ujedinjene kao Otac i Sin u Bogu. To nisu dva
boga koji ljube jedan drugoga, nego oni posjeduju samo jedan život,
zbilja su jedan duh zajedničkim posjedovanjem jedne božanske
naravi. Stoga Otac i Sin ne prelijevaju svoj životni sok jedan u
drugoga, nego ga iz njihova zajedničkog srca izlijevaju u treću
osobu. Kako je dah slika za posredovanje i izlijevanje života, tako
je Duh Sveti kao dah ljubavi jedna osoba koja posjeduju cijeli
božanski život.
Udahnjivanje
Duha Svetoga dakle trajno je strujanje ljubavi u kojemu Otac i Sin
izlijevaju svoju bit u Duha Svetoga. Stoga se on predstavlja snažnim
vjetrom (na Duhove) ili pak živim studencem. „Fons vivus,
ignis, caritas – studenac živi, ljubav, plam naziva ga duhovni
himan Veni Creator. Ili sjetimo se riječi u Ivanovu Evanđelju
7,37-39 gdje Isus kaže: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni!
Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo; 'Rijeke će žive
vode poteći iz njegove utrobe!' To reče o Duhu kojeg su imali
primiti oni što vjeruju u njega“.
Budući
da je Duh Sveti ljubav, on je i dar božanske ljubavi nama: „Blagodat
Boga svevišnjeg – donum Dei altissimi“, naziva ga
duhovski himan. Sveti Pavao rado piše o ovome daru Duha Svetoga: „Ta
ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je
dan!“ (Rim 5,5) U 2 Kor 5,5 i Ef 1,14 označava čak Duha Svetoga
zalogom koji nam je dakle dan kao jamstvo da ćemo i mi još zadobiti
puno otkupljenje i slavu.
Ljubav
je prvi i najvažniji dar koji želimo. Dar koji nam nije učinjen iz
ljubavi ne raduje nas. Tako je i Duh Sveti prvi i najvažniji Božji
dar nama i po njemu nam Bog daruje sva daljnja dobra. Stoga je on naš
Posvetitelj.
Djela
apostolska opisuju zadivljujuće djelovanje duhovskog događaja u
apostolima. Dolazak Duha Svetoga apostole je zbilja preobrazio. U
dvije, tri godine s Gospodinom napravili su očito samo malobrojne
korake napretka u savršenosti jer oni često nisu razumjeli
Gospodina, gotovo su pali u očaj poradi njegove muke i teško su
došli do vjere u uskrsnuće. Dolaskom Duha Svetoga odložili su
svoju bojažljivost i malovjerje i sada su s mnogo hrabrosti i
mudrosti naviještali vjeru.
Svi
su kršćani primili Duha Svetoga: ponajprije u Krštenju i na nov
način onda kod Potvrde koja na određeni način predstavlja osobne
Duhove svakog kršćanina. Moramo moliti Duha Svetoga za to da u nama
proizvede slične učinke kao u apostolima. Budući da Duha Svetoga
sebi ne možemo tako dobro predočiti kao Oca i Sina, izloženi smo
pogibelji zaboraviti ga. Nazivalo ga se već čak i zaboravljenom
Božanskom Osobom, a blagdan Duhova u kršćanskoj svijesti i
običajima nikada nije zauzeo isto mjesto kao druga dva zapovjedna
blagdana Božića i Uskrsa. To je razumljivo, ali i šteta, jer
upravo je Duh Sveti onaj koji nas treba posvećivati. Stoga nikada ne
možemo dovoljno moliti za Duha Svetoga i njegove darove.
Dva
su glavna učinka koje Duh Sveti može proizvesti u nama: prvo je
prosvjetljenje našega razuma. Mi trebamo Duha Svetoga kako bismo
duboko razumjeli istine naše vjere, u svim stvarima prepoznali Božji
plan i u praktičnom djelovanju odabrali ispravno. Stoga se prije
kršćanske nastave ili prije čitanja Svetoga Pisma molimo Duhu
Svetomu i stoga ga trebamo zazvati i prije važnih odluka. Ovi više
razumski darovi su darovi mudrosti, razuma, znanja i savjeta.
Duh
Sveti može pak ojačati i našu volju i ispuniti je istinskom
ljubavlju. Bez njega smo hladni, mlaki i egoistično na sebe
koncentrirani. Uz njegovu pomoć možemo pak nadići svoje lažno
sebeljublje, ljubiti Boga iznad svega, a stvorove na ispravan način
ljubiti u Bogu i poradi Boga. Duh je Sveti bio taj koji je svecima
davao snagu da iz ljubavi prema Bogu podnesu velike žrtve ili čak i
mučeništvo. Upravo kad se osjećamo mlakima i tromima, moramo
moliti Duha Svetoga za oduševljenje za vjeru i kršćanski život.
Ovi darovi koji se više tiču volje jesu snaga, pobožnost i strah
Božji, tj. strahopoštovanje.
Molimo
se dakle Duhu Svetomu ne samo na Duhove, nego svakodnevno i imajmo
duboku čežnju za tim da postanemo ljudi koji su ispunjeni i vođeni
Duhom Božjim.
p. Matthias Gaudron