Ako
postoji ijedna karakteristika koja može par excellence definirati
život našeg utemeljitelja, onda je to jamačno želja da obnovi
Kraljevstvo Kristovo u dušama i u društvu. Po ovome mons. Marcel
Lefebvre posve nasljeduje svetog Pija X. koji je od „Instaurare
omnia in Christo“ učinio cijeli program svog pontifikata.
Ostvarenje
ovoga kraljevstva uključuje borbu protiv onih koji ga odbacuju i to
objašnjava najoštrije suprotstavljanje svetog Pija X. prije, a
mons. Lefebvrea kasnije modernizmu koji je prodro u Crkvu.
Isus
je zacijelo kralj jer je Bog i njemu dakle sva stvorenja trebaju
iskazivati počast, ali je kralj i kao čovjek jer nas je izbavio iz
vlasti Sotonine, prolivši svoju krv na križu. Zbog toga pripadamo
njemu i njemu moramo podložiti ponajprije svoj duh s potpunim
pristajanjem uz istine koje nam je objavio i koje nam pokazuju put
kako dospjeti do spasenja. Njemu moramo podvrći i volju usklađujući
sve više svoj život s njegovim zakonom.
Kraljevstvo
Kristovo ne širi se jedino na duše i na obitelji, nego i na društvo
koje je u konačnici Božje stvorenje jer je on čovjeku dao
društvenu narav. I ona mu dakle mora iskazivani javni kult u
religiji koju je On objavio i temeljiti svoje uredbe na naravnom i
božanskom zakonu.
Uspostava
ovoga društvenog kraljevanja ne može nas ostaviti ravnodušnima
jer, kako je podsjetio papa Pio XII.: „Od oblika koji je dan
društvu, u skladu ili ne s božanskim zakonima, ovisi i prodire
dobro ili zlo u duše“[1]. Sakramentom Potvrde postali smo Kristovi
bojovnici baš radi suradnje na obnovi ovoga kraljevstva u nama i u
društvu. Kako bismo tomu djelotvorno pridonijeli, ne smijemo
zaboraviti da smo pozvani na bitno nadnaravnu borbu. Sveti Pavao nas
na to podsjeća: „Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego
protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnog
svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom
opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli“[2]. Sada je Sotona
pobijeđen na križu gdje je Isus pribio na križ našu zadužnicu i
zaslužio nam sve potrebne milosti za pobjedu u borbi koja će po
sebi biti uvelike iznad naših snaga.
Ove
su nam milosti prenesene preko svete Mise koja posadašnjuje Žrtvu
na križu, ovjekovječuje pobjedu Isusa Krista nad Sotonom. Sveti
Alfonz, govoreći o svetoj Misi, podsjeća da je ona „djelo koje
uvelike ruši paklene sile, koje donosi veću pomoć i utjehu dušama
u čistilištu, koje uvelike ublažuje božansku srdžbu protiv
grješnika, koja donosi veće dobro ljudima na ovoj zemlji“[3].
Mons.
Lefebvre na dan svog svećeničkog jubileja u
znamenitoj propovijedi podsjeća na društvenu preobrazbu koju je
on vidio u Africi zahvaljujući Misi, istinskom kvascu kršćanske
civilizacije među urođenicima.[4]
Zbog
toga, od svog poraza na križu, Sotona želi uništiti Crkvu koja je
proistekla iz Isusovog otvorenog boka da omete da se plodovi njezine
žrtve prenose na duše. Na osobit način želi je udariti u srce,
pokušavajući joj ne samo izmijeniti nauk, nego i isušiti izvor
milosti: „Zloduh – piše sveti Alfonz – nastojao je da ukloni
Misu preko krivovjeraca, čineći ih prethodnicima antikrista
koji će je prije svega drugoga nastojati ukinuti, a i doista će
uspjeti zbog opačine ljudske ukinuti svetu oltarsku Žrtvu prema
onome što je prorekao prorok Danijel (Dan 8,12)“
[5].
Jedan
od najvećih napada na Misu bio je jamačno napad koji je donijelo
protestantsko krivovjerje koje zbog krivog nauka o opravdanju
utemeljenog isključivo na vjeri nije priznavalo potrebu obnavljanja
Žrtve na križu radi pomirbe za grijehe. Misa je tako postajala
obično prisjećanje na Posljednju večeru, sastavljeno od zajednice
vjernika pod predsjedanjem pastora gdje je Gospodin bio samo duhovno
prisutan. Niječući postojanje okajničke žrtve nije više bila
nužna žrtva, čak ni svećenik koji je imao dužnost prinositi je i
žrtvovati; odavde potječe nijekanje stvarne prisutnosti i svećenika
koji je posvećen za ovu službu po svetom Redu koji ga čini
različitim od vjernika.
Simptomatično
je promatrati kako je biskup otpadnik Cranmer uspio u Engleskoj
promijeniti vjeru naroda koji je bio katolički, navodeći ga da
prigrli protestantska krivovjerja mijenjajući misnu liturgiju.
Knjiga Michaela Daviesa Cranmer's Godly Order razlaže o tome
na zapanjujući način[6].
Uporaba
narodnog jezika, ispuštanje trenutaka tišine, ukinuće ofertorija,
zamjenjivanje oltarā stolovima, promjena svećenikova mjesta,
Pričest na ruku i druga ukinuća i dodaci proizveli su pravu
revoluciju u vjeri.
Budući
da zakon molitve odgovara zakonu vjere, liturgijske promjene koje su
postupno uvedene ostvarile su masovni ideološki prekrcaj koji je
cijeli narod odveo u krivovjerje, puno učinkovitije nego tisuću
propovijedi i katekizama: „Malo pomalo, u onoj mjeri kako su
prolazile godine, dogme optočene u starim obredima koji su sada
napušteni i koje su, zahvaljujući njima, ostale žive u duhovima i
u srcima, na koncu su nestale, a da opet za njihovo uništenje nije
bilo nužno organizirati misije i propovijedi“[7].
Papa
Lav XIII. u svojoj enciklici o anglikanskim ređenjima jako dobro
sažima postupak koji je ostvaren: „Oni (anglikanski reformatori)
znali su jako dobro da su vjera i kult usko povezani, lex credendi
i lex supplicandi; tako su pod izlikom obnavljanja
liturgije da joj vrate njezin izvorni oblik, unijeli izmjene u mnogim
točkama da je usklade s novotarskim zabludama. Iz toga proistječe
da se u cijelom ordinariju nikada jasno ne govori o žrtvi, o
posveti, o svećeništvu, o moći posvećenja i prinošenja žrtve;
naprotiv, kako smo već rekli, namjerno se maknulo i ukinulo iz
molitava katoličkog obreda koje nisu samo i jednostavno uklonjene,
svaki trag ovih elemenata, kao i drugih sličnih“[8].
Čini
se nevjerojatnim ustvrditi kako je poradi revolucije u Crkvi koju je
izvršio posljednji Koncil primijenjena ista strategija da preobrazi
vjeru katolika i da ih privede novim učenjima, među kojima su
ekumenizam, služeći se liturgijom kao povlaštenim oruđem uz
nametanje novog misnog obreda.
Od
samih početaka ovog liturgijskog prevrata ugledne crkvene osobe su
javno upozorile na opasnost. Dovoljno je spomenuti kardinale Baccija
i Ottavijanija koji su, predstavljajući Pavlu VI. dobro poznati
Breve
esame critico
del
Novus Ordo Missae,
upozorili na „zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o
svetoj Misi“ kako je formulirana na Tridentskom saboru koji je
,,podigao nepremostivu branu protiv bilo kakvoga krivovjerja koje bi
moglo narušiti cjelovitost učiteljstva“.
Posrijedi
je bio obred skovan ex novo kako je to priznao sam Pavao VI.
govoreći o “novosti koja sačinjava novi obred Mise” koja
uključuje “promjenu koja se tiče časne višestoljetne tradicije”
(Opća audijencija od 26. studenog 1969.).
Sam
mons. Bugnini, glavni tvorac reforme, rekao je vrlo jasno da je
posrijedi „u nekim stvarima prava nova tvorevina jer je slika
liturgije koji je dao II. vatikanski sabor posve drukčija od slike
koju je Katolička Crkva dosada imala“[9].
Već
bi ovo po sebi bilo dostatno da se opravda njezino odbacivanje jer se
liturgija ne stvara za stolom – ona je proizvod katoličke
pobožnosti mnogih stoljećā i samo su krivovjerci tijekom povijesti
poduzimali korjenitu reformu, uvijek pod izlikom povratka čistoći
prvog kršćanstva. A to je dobro znana revolucionarna metoda: „Zna
se, piše Louis Salleron – da je u stabilnim društvima prokušani
tijek revolucije 'povratak izvorima'. Nije više riječ o tome da se
obreže stablo kako bi donijelo više roda; reže ga se pri dnu pod
izlikom da se sva snaga dade njegovom korijenju“.[10]
Ovo
udaljavanje od katoličke vjere dobro je zamjetno u istim točkama
koje su novotari obrnuli: ponajprije, Misa se ne shvaća više
kao okajnička žrtva, dakle prikazana radi okajavanja grijeha; zbog
toga je ofertorij, u kojem se unaprijed prikazuje žrtva koja će se
prinijeti za naše grijehe, ukinut i nadomješten molitvom koja
pokazuje izmjenu dobara između Boga i čovjeka. Oltar postaje stol
unatoč osudi ove zloporabe koju je izrekao papa Pio XII. u svojoj
enciklici Mediator Dei (20. studenog 1947.). Sveta Pričest se
podjeljuje na ruke, i to je podjeljuju laici.
Za
označavanje načina prisutnosti našega Gospodina u Euharistiji ne
govori se više o transsupstancijaciji, jedinom pojmu koji je Crkva
posvetila da bude učinkovitom zaprjekom protestantskim zabludama.
Čak
je i uloga svećenika pomućena je jer je sada zajednica ona koja
proslavlja Gospodinov spomen, a svećenik postaje običnim
predsjedateljem[11]. Nove zgrade izgrađene su da prihvate novi
obred, vjerno se pridržavajući vatikanskih naputaka koji nemaju
više nikakve veze s tradicionalnom strukturom crkve u obliku grčkog
ili latinskog križa i samo svetohranište je prognano u jedan kut da
ustupi mjesto celebrantu. Ovaj propis nas podsjeća na govor na
zaključenju koncila u kojem je Pavao VI. rekao. „I mi, više od
bilo koga drugoga, imamo kult čovjeka“ (7. prosinca 1965.). Može
se reći da nova Misa potpuno ostvaruje ovo novo vjersko poimanje.
Tvorci
liturgijskih promjena jasno su pokazali da im je cilj bio izraditi
obred koji će moći promicati ekumenizam s protestantima.
Pavao
VI. je to već u svojoj programskoj enciklici Ecclesiam suam (6.
kolovoza 1964.) dao razumjeti: „O mnogim različitim točkama koje
se odnose na tradiciju, duhovnost, na kanonske zakone, na kult, Mi
smo spremni proučavati kako udovoljiti opravdanim željama kršćanske
braće, još uvijek od nas odijeljene“.
Još
očitije se izrazio J. Guittonu: „Pregnuću koje se traži od
odijeljene braće da se ujedine mora odgovarati pregnuće, isto tako
zahtjevno za nas, da se Rimska Crkva očisti u svojim obredima kako
bi postala željenom i nastanjivom.“[12]
Glede
mons. Bugninija, on nikada nije skrivao svoje ekumenske nakane. U
dnevniku Osservatore Romano izjavio je da je liturgijska
reforma bila prožeta „željom da ukloni svaki kamen koji može
predstavljati samo sjenu rizika spoticaja ili neugodnosti za
odijeljenu braću“.[13]
Zbog
toga je šest protestantskih pastora sudjelovalo u izradbi nove Mise.
Različite
izjave poznatih osoba iz protestantskog svijeta pokazale su da je
ekumenski cilj bio postignut. Među njima prisjećamo se profesora
dogmatike na protestantskom fakultetu u Strasbourgu, M.Siegevala koji
je u studenom 1969. napisao biskupu grada pismo u kojem je ustvrdio
da „ništa u sada obnovljenoj misi ne može zbilja smetati
evangeličkom kršćaninu.“[14]
Iste
godine Max Thurian, protestantski pastor iz Taizéa, izjavio je da će
„jedan od plodova novog Orda Missae možda biti da će nekatoličke
zajednice moći slaviti svetu Večeru s istim molitvama Katoličke
Crkve. Teološki je to moguće“.[15]
U
travnju 1972. godine protestanti iz Taizéa zbilja će prihvatiti
euharistijske molitve nove Mise. Tom prigodom dominikanac, otac
Roger-Thomas Calmel, veliki teolog i hrabri protivnik liturgijskih
promjena od samog početka, poslao je tužan poziv na otpor: „Neka
se katolički svećenici jednom zauvijek odreknu prenošenja zabluda
koje su pripravili poglavari izdajnici kako bi se svidjeli
krivovjerničkim propovjednicima. Neka odbiju služiti Misu po Novus
ordu jer je ovaj Novus ordo sa svojim uništenjem rubrika i obreda
postao ono za što je predodređen da bude: bogoslužna knjiga za
uporabu heretičkim služiteljima koji ne vjeruju u Misu i koji nisu
svećenici.“[16]
Nedvojbeno
je da se u posljednjim godinama dogodila radikalna promjena u vjeri
svećenika i vjernika, a nova liturgija Mise je u tome izvršila
temeljni utjecaj.
Odbacivanje
nove Mise i borba proziv modernih zabluda nije stvar izbora. Obnova u
Crkvi se izgrađuje oko križa, oko svete Mise svih vremena i ovo
zahtijeva od svećenika i laika posvemašnje i radikalno odbacivanje
nove liturgije koja se temelji na protestantskim načelima koja su
prodrla u Crkvu. Nije dovoljno samo potvrđivati istinu, nego je
potrebno i osuditi ono što joj se suprotstavlja i ako čovjek
prihvati dati zabludi pravo na postojanje kako predlaže liberalni
duh, gubi već u startu jer onda gradi na pijesku kompromisa i ulazi
već u revolucionarnu optiku.
don
Pierpaolo Maria Petrucci
Izvor:
La Tradizione Cattolica, br. 1 (94) – 2015.
Bilješke:
1.
Pio XII., Radio-poruka od 1. lipnja 1941. godine.
2.
Ef 6,12.
3.
Sveti Alfonz, La Messa strapazzata.
4.
„Mogao sam vidjeti kako ova posvema poganska sela postaju
kršćanskima. Ona se nisu preobrazila samo duhovno i nadnaravno,
nego i fizički, društveno, gospodarski i politički. Ovim je
ljudima koji su bili pogani, najedanput postalo jasno da je nužno
vršiti svoje dužnosti unatoč kušnjama i žrtvama i i pridržavati
se svojih sporazuma, osobito bračnih obećanja. Pod utjecajem
milosti svete Misne Žrtve selo se postupno preobražavalo. Sva su
ova sela željela imati svoju kapelicu. Sva su ova sela željela
posjet svećenika ili misionara!“ Pariz, 23. rujna 1979. godine.
5.
Sveti Alfonz, Ibid.
6.
Ed. Ichthys, str. 288.
7.
Mons. Philip Hughes, The Reformation in England,
1950., Michael Davis, La Riforma liturgica
anglicana str. 89.
8.
Lav XIII, Apostolicae curae, 13. rujna 1896.
9.
A. Bugnini, Priopćenje tisku (4. siječnja 1967.), u «La
Documentation Catholique », br. 1491 (1967.), niz 824.
10.
Louis Salleron, La nouvelle Messe, Pariz, 1972., str. 40.
11.
Institutio Generalis br. 7.
12.
J. Guitton, Paolo VI segreto, San Paolo, Milano 1985., četvrto
izdanje 2002., str. 59.
13.
Usp. La Documentation Catholique », br. 1445
(1965.), niz 604.
14.
Citirano u Louis Salleron La nouvelle messe str. 119.
15.
“La Croix”, 30. svibnja 1969, ibd. str. 119.
16.
Le père Roger-Thomas Calmel, père Jean-Dominique Fabre, éd. Clovis
2012 str. 478.