„Ako sadašnji
Papa nastavi putem koji je započeo, podijelit će Crkvu. Sve će
dići u zrak. Onda će ljudi reći da je nemoguće da je ovo Papa,
odbacit će ga“. Bilo je to 12. listopada 2013., a izjavio je to,
tijekom jednog predavanja [1] u Kansas Citiju (SAD) mons. Bernard
Fellay. Medeni mjesec između katoličkog svijeta i argentinskog pape
u tom je pak trenutku bio svakidašnja idila; galaktički pean;
beskrajni krešendo sveopćeg suglasja.
Sjećate li se
kronika dvorskih vatikanista? Govorili su o crkvama koje se iznova
pune, o redovima pred ispovjedaonicama, o mnoštvu rastavljenih koji
su u novim preljubničkim vezama, koji gotovo „kucaju“ na vrata
Svetohraništā da prime svetu Pričest… Riječi Generalnog
poglavara FSSPX-a zvučale su stoga napornije nego ikada; osim toga,
ovaj „ekskomunicirani“ dušitelj čak se usudio izjaviti da „je
situacija u Crkvi zbiljska katastrofa i sadašnji Papa čini tako da
je njezino stanje 10000 puta gore“. Na uobičajen način je
Tornielli, koji nikada ne propušta priliku stigmatizirati sve što
dolazi iz Ecônea
i okoline, govorio o: „Frontalnom i vrlo oštrom napadu na papu
Franju“ [2].
Na talijanskome se
kaže da je vrijeme gospodin čovjek i vraća sve svima. Tijekom ove
dvije godine koje su odonda prošle više se ne broje epizode,
poduzete inicijative, geste i slike koje su hranile tu prosudbu koja
nipošto nije kratkovidna i buntovnička. Možda pak nikada kao
posljednjih dana nije bila jaka percepcija da zbilja sve eksplodira.
Taj su osjećaj prenosila zbivanja koja su prethodile objavi nove
enciklike, manifestaciji u Rimu za obranu tradicionalne obitelji i
Papinom posjetu Torinu koji je zaključen prije nekoliko dana. Tko
pozorno prati život Crkve već je dobro informiran o nevjerojatnom i
'milosrdnom' izgonu najboljeg talijanskog vatikanista [3] iz
Tiskovnog ureda Svete Stolice; o sadržajima, malo je reći
„inovativnim“, s obzirom na standarde papinskog učiteljstva koji
su se slili u 'Laudato Si'; na koncu, o Franjinom posjetu Torinu s
ekumenskim korolarom sačinjenim od neizbježnih zagrljaja,
ljubljenja protestantskih biblija i neobičnih traženja oprosta od
ponosnih baštinika onih heretika koji su, da šutimo o ostalome,
više puta pokušavali ubiti svetog Ivana Bosca.
Moglo bi se
prigovoriti: quid novi? Naizgled ništa: suočeni smo s uobičajenim
spektaklom koncilskog cirkusa koji se inscenira točno već pedeset
godina. Štoviše, budimo iskreni, bio je netko tko je to bolje znao
učiniti, primjerice ljubeći Kuran ili inscenirajući svečanu
jubilejsku
liturgiju u Vatikanskoj bazilici i tražeći oprost od sviju, osim od
svemogućeg Boga, za grijehe Crkve. Kad dobro promotrimo, ipak
postoji nešto novo. Počinje se zamjećivati muka i nepodnošljivost.
Procuri sve češće, ne iz usta više ili manje sistemskih
komentatora, nego iz usta običnih vjernika; onih koji su do danas
šutjeli, opravdavali, koji su pokušavali vidjeti polupunu čašu i
kojima je sada prekipjelo.
Donosim primjerice
javni komentar na Facebook stranici jednog mog „prijatelja“ koji
je snažno potresen slikama koje je vidio u valdenškom hramu u
Torinu: „Plačem zbog onih sestara i one braće koji plaču gotovo
svaki dan jer se naša vjera i slavna Povijest Crkve ismijavaju i
prostački predaju javnoj poruzi. Sve je to pisano, ali nisam
vjerovao da će se dogoditi tako brzo“. Druge suze, radosnice ili
suze prouzročene tugom, mogle bi se proliti zbog manifestacije
„Obranimo našu djecu“ koja se održala u subotu 20. lipnja u
Rimu. Radost zbog brojnih ljudi koji su se pokrenuli zbog
sakrosanktnog razloga; beskrajna pak tuga zbog suprotstavljanja
događaju, izričitog ili samo prešutnog, prevelikog broja njegovih
biskupa [4] (i vrhova crkvenih pokreta) koje se, dakako, nije
poslušalo pokazujući pak ne samo dramatičnu podijeljenost između
pastira i stada o pitanjima kapitalne važnosti, nego sada i već
gotovo posvemašnju podčinjenost crkvene hijerarhije
mondijalističkoj agendi.
Već neko vrijeme
internetom kruži simpatični, ali simbolički značajan 'meme':
mons. Lefebvre se ondje pojavljuje na službenoj fotografiji s
natpisom: „To sam vam rekao!“ Da, Utemeljitelj Bratstva sv. Pija
X., prije više od 40 godina, na početku 'novih Duhova' predvidio
je, mudro i znalački, sve ovo; onako kako je to učinio njegov
nasljednik na početku 'Franjine Crkve'. Motu
in fine velociter
[5] maksima je koja se često porabi [6] ovih posljednjih godina.
Uistinu vrijedi priupitati se: koliko vremena ostaje još prije
eksplozije?
Daniele
Casi
di-mons-fellay&catid=34&Itemid=274
lefebvrianos-28629/