Intervju s p. Stefanom Freyom o zaštitniku Bratstva – sv. Piju X. i njegovoj marijanskoj pobožnosti

Do svog preminuća 20. kolovoza 1914. papa Pio X. bio je veliki štovatelj Majke Božje. Već ga je njegova majka kao malo dijete naučila moliti Zdravomariju i pjevati na čast Mariji. No što znači marijanska pobožnost? Zašto je ona bitna? Prenosimo intervju iz njemačkog glasnika FSSPX-a Mitteilungsblatt u kojemu p. Stefan Frey govori o zaštitniku Bratstva sv. Pija X. i njegovoj marijanskoj pobožnosti.

Mitteilungsblatt: Kako biste načelno okarakterizirali marijansku pobožnost Pija X.?

p. Stefan Frey: Jedan od životopisaca svetog Pija X. izvrsno je kazao da je on „postao svet, a da to nije niti znao, niti zamijetio“. Bila je to ona „svetost koja se u svemu bez otpora i bez pridržaja predavala božanskoj Providnosti“. Kako je njegova svetost prošla bez spektakularnih čudesa i bez vanjskih vidljivih asketskih velikih djela, tako i njegova marijanska pobožnost. Pio X. je bio katolik. Štovanje Marije bilo je, tako reći, dio DNK njegove duhovne osobnosti. To nije samo površno vjerovanje, nije bila teatralnost, ono je kristocentrično. Gdje je Isus, tu je i Marija. Gdje je Marija, tu je i Isus.

MB: Koju ulogu je igrala marijanska pobožnost u njegovom djetinjstvu?

p. Frey: Pio X. rođen je 2. lipnja 1835. Iznad kreveta na kojem ga je njegova majka donijela na svijet visjela je Marijina slika. A pročelje crkve San Matteo u seocetu Riese u kojoj je on dan kasnije primio sveto Krštenje nadvisuje veliki kip Posrednice svih milosti.

Vitki Campanile sa svojom je zvonjavom davao ritam života, molitve i rada ove duboko pobožne zemlje. I umiranje je pratila zvonjava zvona. Trostruko – uglavnom na koljenima – moljenje Anđeoskog pozdravljenja i svakidašnje moljenje Krunice u obitelji bili su nešto naravno u životu naroda.

Zbilja ne znamo puno o obiteljskom životu Sartovih. Bilo je to tiho postojanje. Ljubiti Isusa i Mariju naučio je maleni Giuseppe – bilo je to krsno ime kasnijeg pape – kao i devetero ostalih braće i sestara od majke Margherite Sarto (1813.-1894.). Znamo da je ova jednostavna žena bila velika štovateljica Majke Božje. S djecom je često išla u hodočasničku crkvu Naše Gospe u Cendrole koja se nalazila na rubu sela. „Ova crkva obuhvaća najnježnije vjerske dojmove vremena njegova djetinjstva i mladosti, ona krije najnutarnjiji dio njegova srca“ (Nello Vian).

Godine 1906. Pijo X. je dao da se ovo svetište obnovi. Zabranio je da se postavi spomen-ploča: „Ne želim da me prije vremena kamenuju.“

Drveni kip u ono vrijeme je imao srebrnu krunu. Mnoge zahvalnice (ex voto) dokumentiraju uslišanja i čuda koja su pripisana Gospinu zagovoru.

MB: Što se može reći o njegovoj ljubavi prema Mariji na njegovu daljnjem životnom putu?

p. Frey: Nažalost nemamo duhovni dnevnik; i uopće, Pio X. nije bio čovjek koji je svoj nutarnji život iznosio van. Njegove se krjeposti prepoznavalo po djelima. Jedna karakteristična crta je vjernost u malim stvarima, on je bio kroz mnoge godine svog zemaljskog života čovjek koji je bio u istoj mjeri krjepostan, čovjek iz jednog komada.

U školu je išao u Castelfanco (1846.-1850.), bio je u sjemeništu u Padovi (1850.-1858.). Njegova revnost za marijansku pobožnost posvjedočena je u spisima za kanonizaciju.

Kao dvadesettrogodišnjak zaređen je za svećenika 18. rujna 1858. u crkvi Santa Maria e San Liberale u Castelfrancu, a zaredio ga je biskup Giovanni Antonio Farina iz Trevisa koji je 23. studenog 2014. proglašen svetim.

Bio je kapelan u Tombolu (1858.-1867.) i župnik u Salzanu (1867.-1875.), jednom selu s otprilike 2200 vjernika. Tu je uveo svibanjsku pobožnost koja je u ono vrijeme puku bila nepoznata i položio je temelje za jednu katoličku skupinu djevojaka „Marijinih kćeri“.

Od 1875. do 1885. bio je u upravi i u bogosloviji svoje biskupije Treviso – 210 župa i 350000 duša – djelovao je kao kanonik, kancelar i duhovnik. Sjemenište i bogoslovija ugošćivalo je 300 polaznika od 10 do 24 godine. Probuditi duboku ljubav prema Presvetoj Djevici Mariji u srcima svećeničkih kandidata bila je i velika želja njegova srca, ali i njegova dužnost.

To isto vrijedi za vrijeme njegova djelovanja kao mantovanskog biskupa od 1884. do 1893. Njegovo biskupsko posvećenje palo je uostalom na blagdan „Kraljice Mantove“ u čemu je vidio obećanje da će Marija njegovo biskupstvo uzeti pod svoju zaštitu.

Mantova, biskupija koja je bila poljoprivredni kraj s velikim društvenim problemima, bila je „teška“. Jedan primjer može biti dostatan. U vrenju Risorgimenta, talijanskog pokreta ujedinjenja, nekoliko desetina svećenika ove biskupije odreklo se svoje službe. Godine 1885. biskup Sarto je zaredio jednog jedinog svećenika. Ali on je pokrenuo reforme koje su uskoro donijele plodove.

U ovo vrijeme pada i njegovo pojačano zalaganje za Musica sacra. I to je povezano sa štovanjem Majke Božje koje se izriče upravo u duhovnim pjesmama i skladbama. Mladi svećenik Lorenzo Perosi (1872.-1956.) koji je kasnije postao kapelnik u Svetom Petru, ovdje je mladog biskupa izvijestio o francuskoj opatiji Solesmes i o obnovljenoj gregorijanici.

U Mantovi je brižno oko biskupa Sarta opazilo i modernizam koji je nastajao. Neumorno je upozoravao na ovo krivovjerje koje se opasno širilo, a koje se onda nazivalo „moderno kršćanstvo“. Istom revnošću upozoravao je vjernike svoje biskupije da se uteknu onoj kojoj je dana vlast nadvladati sva krivovjerja:

„Molite Krunice, draga djeco! U našem vremenu koje je obilježeno tegobnom nepoučljivošću duhova koja teži uništenju dogmi, iskvarenosti srdaca i uništenju ćudoređa, ne postoji drugo sredstvo da se ostvari pobjeda vjere i kršćanskog morala nego razmatranjem otajstava Krunice…Molite Krunicu! U nju položite svoje pouzdanje, u njoj gledajte izvor željenog blagoslova, zaštitni bedem gradova i naroda jer je nemoguće da Bog zatvori svoje uho kada ga tako mnogo njegove djece zaziva kao Oca, da Marija ne usliši molitvu kojom Crkva usrdno prosi njezinu zaštitu“ (Pastirsko pismo od 21. rujna 1885.)

Kratko prije nego što je msgr. Sarto 1893. postavljen za venecijanskog patrijarha, Lav XIII. ga je kreirao kardinalom. U Gradu na laguni liberalna gradska uprava nije bila na svečanom ustoličenju, uopće je preuzimanje biskupije bilo politički vrlo „kontroverzno“. To je gotovo kao i danas. „Svjetovni“ duh zarazio je i pastoral. Novi patrijarh je nanovo uredio propovijedanje i katehezu. I bogoslovija je reformirana. Godine 1897. održan je euharistijski kongres da se prinese zadovoljština za bogohulno razbacivanje hostija koje se dogodilo. Vjerski duh se ponovno vratio.

Štovanje Gospe kod msgr. Sarta imalo je svoju središnju točku u čudotvornoj slici „Nikopeia“ (grčki:„Ona koja donosi pobjedu“). Ovu je ikonu prema legendi naslikao sveti Luka. U ovoj slici se koncentrira marijanska pobožnost u Gradu na laguni – s utjecajima u umjetnosti, arhitekturi, glazbi i liturgiji. O tome bi se mogla napisati cijela knjiga. Ova čudotvorna slika povezana je s pobjedom kod Lepanta. Ova pobjeda kršćanstva po Kraljici krunice bila je i Piju X. duboko u svijesti. On je dao obnoviti kapelicu svete Krunice u bazilici mučenika Ivana i Pavla u Veneciji koja se na venecijanskom dijalektu naziva „Zanipolo“. Ovaj oratorij koji je bogato urešen umjetničkim djelima bio je podignut u sjećanje na pomorsku bitku protiv Osmanlija, a 1876. godine uništio ga je požar. Godine 1913. uz Papinu pomoć ponovno je izgrađen. Poslao je vlastoručno napisano pismo i podijelio je potpuni oprost.

Godine 1901. kao patrijarh je na Monte Grappa posvetio jednu kapelicu i iznimno veliki Gospin kip koji je trebao bdjeti nad Venecijom. Ona je nažalost uništena granatom u strašnim borbama u Dolomitima koje su tisuće vojnika stajale života.

Vrh Monte Grappe koji je visok 1775 metara južni je završetak Dolomita pred venecijanskom ravnicom.

„U crnoj reverendi običnog klerika uzjahao je bijelu mazgu. U šumarevoj kolibi je prenoćio na nešto više od tisuću metara visine. U potpunom miru jahao je sljedećeg jutra do vrha dok su na okolnim puteljcima treperile svjetiljke i baklje gorštaka i seljaka koji su išli k istom cilju. Deset tisuća hodočasnika nazočilo je blagoslovu i svetoj Misi. Na veću radost stanovnika Alpi crkveni je knez potom na šešir stavio svežnjić runolista“ (Vian).

MB: Kaže se da ga je Lav XIII. želio kao kardinala dovesti u Rim. Dogodilo se drukčije. Godine 1903. u konklavi je izabran za papu.

p. Frey: Svoj pontifikat je u početku povjerio Marijinoj zaštiti. Najveća marijanska proslava njegovog pontifikata bila je proslava 50. obljetnice proglašenja dogme Bezgrješne koja je obilježena sa silnom svečanošću. S tim u vezi dao je izgraditi Lurdsku pećinu u Vatikanskim vrtovima, okrunio je Bezgrješnu u Bazilici svetog Petra u Korskoj kapeli i dao je da se u misal unese blagdan Ukazanja Bezgrješne – „Blagdan Gospe Lurdske“ (11. veljače).

MB: Naziva ga se pretečom Fatime.

p. Frey: Da, jer je on – veliki molitelj Krunice – Gospino štovanje subotom popratio oprostima. Njegova druga enciklika sva je posvećena Majci Božjoj. „Ad diem illum“ od 2. veljače 1904. podsjeća na proglašenje dogme iz 1854. Pio je od jubileja Bezgrješne očekivao „pokret produbljenja vjere“.

To je bio njegov program koji je on sažeto izrekao u svom geslu „sve obnoviti u Kristu“.

Nema boljeg i sigurnijeg puta k spoznaji i ljubavi Kristovoj od Marije. Doslovno kaže u enciklici: „Nema sigurnijeg i lakšeg puta da se sve u Kristu ujedini i po njemu postigne savršeno posinstvo od Marije.“

Pio X. je vidio štovanje Bezgrješne kao protuotrov za racionalizam i modernizam. Uzet ću si prostor da čitateljima citirati malo poduži odlomak:

„Što je prvo čime mržnjom ispunjeni neprijatelji vjere pokušavaju na sve strane proširiti svoje zablude i nažalost kod mnogih prodrmaju vjeru? Oni niječu da je čovjek pao, da je sagriješio i da je tako izgubio svoje negdašnje mjesto. Stoga su za njih istočni grijeh i sve njegove loše posljedice čisto izmišljene bajke, isto kao i grješnost i pokvarenost roda ljudskoga u njegovu korijenu i proširenje na sve potomke. Ne manje ismijavaju činjenicu da je ovo zlo obuhvatilo sve ljude i tako učinilo nužnim Otkupitelja. Naravna posljedica takvih pretpostavki je da za postojanje u svijetu Krista, Crkve, milosti i nadnaravnog reda ne postoji više opravdanje. Jednom riječju, cijela zgrada vjere time je potpuno potkopana. – Ako pak ljudi vjerno priznaju da je Marija, Djevica, od prvog trenutku svoga Začeća bila slobodna od svake ljage grijeha, to znači isto toliko kao i priznati i prihvatiti istočni grijeh, otkupljenje po Kristu, Evanđelje, Crkvu i čak i zakon patnje. Tada je racionalizmu i materijalizmu ujedno oduzet svaki temelj, a kršćanski nazor o svijetu smije slavno tvrditi da je obranio i zaštitio istinu.“

MB: Što je Pio X. naučavao o konkretnoj marijanskoj pobožnosti?

p. Frey: Ona mora dovesti do promjene života i do krjeposti, do toga da po navici činimo dobro.

„Ako štovanje za koje on (vjernik) tvrdi da iskazuje Presvetoj Djevici njega ne udaljava od grijeha i ne dovodi do odluke da se odrekne loših navika, onda je ovo štovanje Marije samo vanjština i samozavaravanje bez istinske jezgre i bez spasonosnog ploda.“

Ili jedan drugi citat iz enciklike:

„Ako bi netko u sebi nosio želju…štovati Presvetu Djevicu na posve savršen način, onda mora… sa svom ozbiljnošću težiti za nasljedovanjem njezina primjera u svakom pogledu.“

Marija kao posrednica milostī je za postizanje krjeposti bogomdano sredstvo. Ona ja naša velika pomoć: „Znamo iz iskustva da molitva koja istječe iz srca koje ljubi i koja se može pozvati na zagovor Presvete Djevice nije uzaludna.“

Radi odgovora na Vaše pitanje treba pogledati također i katehetsko djelo Pija X. U njegovom Kompendiju kršćanskog nauka u tri katekizma koja su u njemu sadržana za različite uzraste postoji jedan dio koji se zove: „Pouka o blagdanima Gospodinovim, Presvete Djevice Marije i svetaca“.

Ovdje se u pojedinim poglavljima vjernicima tumači pet najvažnijih marijanskih blagdana – Bezgrješna, Marijino Rođenje, Marijino Navještenje, Marijino Očišćenje i Marijino Uznesenje. Na kraju svakog poglavlja Pio X. nabraja kako treba slaviti ove blagdane. Ovdje bih želio po redu predstaviti ove kratke tekstove kako bih pokazao kako je jednostavno i kako duboko štovanje Marije.

„Nakane Crkve kod štovanja Bezgrješnog Začeća su: 1. Probuditi u nama živu zahvalnost prema Bogu da je Presveta Djevica Marija takvom povlasticom toliko mnogo uzvišena; 2. Oživjeti našu vjeru glede Marijine izuzetosti od istočnog grijeha; 3. Dati nam da razumijemo koliko puno Bog cijeni i ljubi čistoću i svetost duše; 4. Neprestance jačati naše štovanje Marije.“

„Na blagdan Rođenja Presvete Djevice Marije trebamo učiniti četiri stvari: 1. Zahvaliti Bogu za jedinstvene darove i povlastice kojima ju je među svim stvorenjima odlikovao; 2. Moliti ga da njezinim zagovorom u nama uništi carstvo grijeha i učini nas vjernima i postojanima u Njegovoj božanskoj službi; 3. Štovati Marijinu svetost i blaženom je zvati poradi njezine uzvišenosti; 4. Težiti nasljedovati je u brižnom čuvanju milosti i u vježbanju krjepostī, osobito poniznosti i čistoće po kojima je ona postala dostojna primiti Isusa Krista u svojem prečistom krilu.“

„Na blagdan Blagovijesti trebamo učiniti tri stvari: 1. S dubokim strahopoštovanjem klanjati se Riječi koja je postala Tijelom radi našega spasenja i zahvaliti joj za tako veliko dobročinstvo; 2. Blagoslivljati Presvetu Djevicu Mariju zbog dodijeljene joj časti Majke Božje i častiti je kao našu Gospodaricu i Zagovornicu; 3. Nakaniti sa sve većim strahopoštovanjem i pobožnošću moliti Anđeosko pozdravljenje koje se obično naziva Ave Maria.“

„O otajstvima očišćenja Presvete Djevice Marije i prikazanju Isusa Krista moramo naučiti poglavito tri stvari: 1. Točno ispuniti zakon Božji i ne tražiti izlike za dispenziranje od njegova vršenja; 2. Tražiti samoga Boga i prikazati mu sebe same kako bismo vršili njegovu božansku volju; 3. Imati veliko poštovanje prema poniznosti i sve više čistiti sebe same pokorom.“

„Na blagdan Marijina Uznesenja trebamo: 1. Radovati se zbog njezina slavnog Uznesenja i uzvišenja; 2. Častiti je kao našu Gospodaricu i Zagovornicu kod njezina božanskog Sina; 3. Moliti je da od Boga primimo milost voditi svet život i tako se pripraviti za smrt da zavrijedimo njezinu pomoć i zaštitu i jednog dana imamo dioništvo u njezinoj slavi.“

MB: Pio X. je preminuo 20. kolovoza 1914.

p. Frey: Njegova posljednja sveta Misa bila je na blagdan Uznesenja Marijina. Nakon toga je bivao slabiji i morao je veći dio sljedećih dana provesti u krevetu. Uvečer 18. kolovoza oprostio se od svojih sestara i zamolio je za jednu Zdravomariju „s onom jednostavnom nutarnjom vjerom kojom se stari seoski župnik preporuča u molitve“, piše njegov biograf Nello Vian. Tako se zatvara krug. Sve po Mariji!