Na proputovanju kroz Cezareju Filipovu, Isus svojim
učenicima postavlja sasvim jednostavno pitanje: tko sam ja? Što
drugi govore o Isusu tko je on, a potom, što sami učenici kažu,
tko je Sin Čovječji. Nitko nije mogao dati odgovor, osim Šimuna
Petra, koji ispovijeda da je Isus Sin Božji. Isus potom odgovara da
do te spoznaje Petar nije stigao svojim umovanjem, svojim naravnim
razumom, nego je to objava koja mu je dana s neba. I zbog toga
Gospodin Petru obećava da će ga postaviti glavom Crkve, predati mu
ključeve kraljevstva nebeskog kako bi u Kristovo ime vodio cijelu
Crkvu. Izvještaj o ostvarenju tog obećanja čuli smo upravo u
današnjem svetom evanđelju. Pošto je Isus na Veliki četvrtak bio
uhvaćen, njegovi su se učenici razbježali, a Petar, koji se kleo u
vjernost svome učitelju, tri puta ga je zatajio. Ubrzo potom Petar
je gorko zaplakao, pokajao se, a Gospodin, želeći da mu Petar javno
očituje svoju vjernost, postavlja mu nakon svoga uskrsnuća
trostruko pitanje: Petre, voliš li me? Petar tri puta potvrđuje
svoju vjernost, a Isus mu svečano, tri puta potvrđuje svoje
obećanje i postavlja ga svojim namjesnikom na zemlji, glavarom svoje
Crkve.
,,Pasi jaganjce moje... pasi ovce moje", glasi
Isusov odgovor, pri čemu jaganjci označuju same pastire, a ovce
vjernike jer je Petru dana vrhovna vlast u Crkvi – ne samo u
pogledu vjernika, nego i nad ostalim apostolima. Kako Crkva svoje
poslanje treba ostvarivati kroz sve vjekove, ta vlast prenosi se
dalje, na nasljednike sv. Petra – rimskog biskupa, papu, koji prima
iste ovlasti, istu vrhovnu vlast u Crkvi. U čemu se konkretno
sastoji taj nalog da sv. Petar i njegovi nasljednici pasu stado
Gospodnje? Iz toga proizlazi trostruka služba, trostruka dužnost
Svetog Oca, Pape, u općoj Crkvi – služba posvećivanja,
naučavanja i upravljanja. On treba Božji narod posvećivati iz onih
izvora koje je Gospodin ostavio svojoj Crkvi – svetim sakramentima,
blagoslovinama, svojom molitvom i napose svetošću života
privlačiti duše Bogu. Obrede svetih sakramenata i bogoslužje je
Crkva primila od samih apostola i oni sadrže bogate, uzvišene
molitve i ceremonije
koje usmjeravaju naše duše Bogu i zato je posebice papina dužnost
brižno ih čuvati i promicati
sve što vodi časti i slavi Božjeg doma. Zatim, dužnost je
vrhovnog pastira Božji narod poučavati u istinama vjere, u
katoličkom nauku koji jedini vodi pravoj spoznaji Boga. On ne smije
taj nauk iskrivljivati ili mijenjati i zato je I. Vatikanski sabor
svečano izjavio da Petrovim nasljednicima nije dan Duh Sveti da bi
uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć
sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od
apostola. I treće, svaki pastir, a posebno nasljednik sv. Petra,
treba voditi Božji narod, upravljati ga pravim putem da bi ostvario
svoje spasenje. On treba davati jasne upute, usmjeravati svakoga da
bi ostvario Božju volju u svom životu, ali i upozoravati na ono što
je pogrešno, boriti se protiv zabluda i krivih nauka, štititi stado
Božje od lažnih proroka.
Puno je Petrovih nasljednika pružilo izvrstan primjer u
nasljedovanju Krista kao Dobrog Pastira: odlikovalo se svetošću
života – do Drugog vatikanskog sabora 80 je papa koje štujemo kao
svece, od čega su mnogi od njih i mučenici. Puno se papa odlikovalo
u odvažnom čuvanju vjere i obrani katoličkih nauka od zabluda,
pridonijelo očuvanju kršćanske civilizacije.
Među njima kao jedan od posebno sjajnih primjera štujemo
posljednjeg neupitno velikog sveca, našeg dragog papu sv. Pija X.
Već od svojih mladih dana, vjernici su u svećeniku – kapelanu i
župniku, don Giuseppeu Sartu, prepoznali pastira koji predaje
čitavog sebe za spasenje svoga stada. On se odlikovao neumornim
radom, stalnom i ustrajnom molitvom. U sobi don Sarta svjetiljka bi
gorila do dugo u noć, a spavao bi dnevno svega nekoliko sati,
provodeći duge sate u molitvi i razmatranju božanskih stvari. Od
Gospodina je primao posebnu snagu da izdrži nadljudske napore u
vršenju svoje svećeničke službe. Kroz cijeli svoj život živio
je vrlo siromašno i često bi puta dao i posljednji novčić, odjeću
ili komad hrane za potrebe siromašnih. Kasnije kao biskup u Mantovi,
s potpunim pouzdanjem u Božju providnost, ostvario je plan velike
obnove ove biskupije, pomogao da se nadvlada velika bijeda i
siromaštvo i probudio mnoga svećenička zvanja. U svojoj poniznosti
nije se ustručavao raditi i one najobičnije i najmanje poslove. I
dalje bi, odjeven samo u svoju crnu reverendu, posjećivao bolesnike
i davao od onog sebi nužnog za život za potrebe siromašnih. I kao
patrijarh Venecije snažno je pridonio duhovnom rastu ove drevne
biskupije i postao obljubljen među Božjim narodom zbog svojeg
bespridržanog predanja za slavu Božju i spasenje duša. Svi su u
svojem pastiru počeli prepoznavati živućeg sveca. Otišavši u
konklavu nakon smrti pape Lava XIII. poručio je svojim vjernicima:
vratit ću se, i u svojoj poniznosti želio je izbjeći primiti tako
veliku službu. Zamoljen od svoje braće kardinala koji su ga
izabrali, prihvatio je tu odluku kao svoj veliki križ.
Kao papa, Pio X. učinio je sve za izgradnju i ures
Crkve Božje. Uredio je bogoslužje, omogućujući rano
primanje svete pričesti i promičući često primanje pričesti.
Moleći pred Presvetim, promatrajući crveno svjetlo kod
Svetohraništa, čuo je nutarnji glas koji mu je govorio da zapali
oganj Isusove ljubavi u svim dušama; da od kršćanskih duša učini
živo svetohranište u kojemu će se prikazivati prošnje za goruće
potrebe Crkve i svijeta. Obnovio je i plemenitost crkvene glazbe
promičući uporabu gregorijanskog korala. U to su se vrijeme na
svečanim Misama znala izvoditi umjetnička djela koja su unatoč
svojoj vrijednosti, ipak zasjenjivala otajstvo pa je papa želio
vratiti glazbi onu istinsku duhovnu dimenziju, da bi ona postala
uistinu pjevanom molitvom Crkve. Uredio je i zakone Crkve,
tako da je dao izraditi Zakonik kanonskog prava, remek-djelo čiju će
vrijednost hvaliti čak i svijet nesklon Crkvi. Čovjek je ranjen
istočnim grijehom i potrebna mu je stega da bi mogao svladati sve
svoje neuredne strasti, odvojiti se od svega svjetovnog i predati
potpuno Bogu. Kakva je zato bila varka kada se u novije vrijeme,
tijekom II. Vatikanskog sabora, povjerovalo u upravo suprotno, da će
se Crkva obnoviti slabljenjem stege, kao da ljudska narav više nije
ista. Gorki plodovi koji su uslijedili pokazali su koliko je u pravu
tradicija, iskustvo Crkve, da se obnova može postići uvijek i samo
jačanjem stege, a ne njezinim slabljenjem, kao što je to bio slučaj
puno puta u povijesti, kada je Crkvi bila potrebna velika obnova.
Sveti Pio X. bio je odlučni branitelj prava Crkve
i pritom nije pristajao na nikakve kompromise. Početkom prošlog
stoljeća Crkvu je teško pritisnula bezbožnička, masonska vlada u
Francuskoj, koja je željela ukloniti svaki utjecaj vjere u javnom
životu. Stvoreno je zato komprimisno udruženje u koje se željelo
privući svećenike kako bi se prilagodili zahtjevima vlade, nudeći
im zauzvrat neke povlastice. Papa je bio pred teškom odlukom –
hoće li dopustiti suradnju s vladinim udruženjem, ili zabraniti.
Pred sobom je zamišljao tisuće svećenika koji pružaju svoje ruke
tražeći pomoć u svojoj bijedi, ali postupio je hrabro i odlučno.
Zabranio je suradnju s bezbožničkim vlastima i to je Crkvi donijelo
jednu obnovljenu revnost u njezinu poslanju. I ovaj sveti papa
predstavlja nam uzor u obrani svoga stada protiv napada
grabežljivaca. Sv. Pio
X. odlučno se suprotstavio zabludama svoga vremena. U Crkvu
su počinjale sve više nadirati svjetovne ideje koje su katoličkoj
vjeri oduzimale svaki nadnaravni značaj. Zato je Papa osudio
modernizam – sintezu svih tih zabluda i poduzeo vrlo oštre mjere
da bi ga potpuno suzbio. Osudio je djela i ideje njegovih zastupnika,
izdao je encikliku Pascendi, dekret Lamentabili i uveo
Protumodernističku zakletvu koju je trebao položiti svaki kandidat
za primanje svetih redova. U tim zabludama on je vidio otrov koji
uništava spasenjsko poslanje Crkve i upozorio je da pastiri trebaju
ubuduće biti na velikom oprezu kako ne bi ponovno otvorili mjesta
tom zlu. Izvjesno su vrijeme rimski prvosvećenici slijedili njegovu
pouku. Sve do Pija XII. Crkva je pazila kako bi suzbila taj kukolj,
međutim nakon toga je došlo do potpunog obrata. Sljedeći pape su
potpuno zanemarili opomene sv. Pija X. i dali promicateljima tih
zabluda slobodan prostor, tako da one haraju i pustoše Crkvom Božjom
sve do danas.
No nama mora biti jasno da nema drugog puta za obnovu
Crkve od onoga koji nam je pokazao naš veliki svetac. Sveti Pio X.
dao nam je sasvim jasno viđenje kako obnoviti sve u Kristu. Pokazao
nam je to svojim svetačkim primjerom, svojim jasnim naukom, svojim
odgovorima na izazove vremena, a koji nisu ništa drugo nego primjena
tradicionalnog katoličkog nauka na promjenjive životne prilike.
Želimo li zato da Crkva dobije novu snagu, da postane jasno svjetlo
u ovome svijetu, moramo se vratiti tom izvoru, moramo prihvatiti taj
veliki znak koji nam je Gospodin dao u ovome vremenu, u našem
velikom i dragom svecu, papi sv. Piju X. Molimo za prosvjetljenje
svih onih koji to ne žele ili ne mogu prepoznati. Molimo i za papu
Franju, kojemu je Gospodin dao biti nasljednikom u službi sv. Pija
X., da mu udijeli milost nasljedovati ovog svetog papu u svojim
riječima i djelima. Od Kristova namjesnika, Svetog Oca Pape, polazi
i o njemu ovisi obnova Crkve. Molimo zato Gospodina da bi se
udostojao podići nam još jedan uzor na Petrovoj stolici koji će se
potpuno predati u službi vođenja Kristova stada, a nas neka prati
zagovor sv. Pija X., našeg nebeskog zaštitnika, da bismo mogli
očuvati vjeru u ovim teškim vremenima i tako prispijeti u nebesko
zajedništvo s njime. Amen.
p. Marko Tilošanec
Zagrebu - Split, 6. rujna 2015.