Bila
je već duboka noć kad je Merry del Val završio svoje izvješće o
teškom stanju Crkve u Francuskoj. On je kratko vrijeme nakon izbora
Pija X. imenovan za kardinala državnog tajnika i ukrašen purpurom.
Pio X. ga je slušao zatvorenih očiju, obuhvativši rukama križ na
prsima.
Dakle,
pitanje je, reče on konačno, hoćemo li priznati Udruženje kulta
koja traži slobodnozidarska vlada i dopustiti kleru da s njima
surađuje ili ne.
Da,
to je pitanje. Ta je odluka vrlo dalekosežna. Nema sumnje da će
Crkva u Francuskoj pasti u bijedu ako joj zabranimo sudjelovanje s
Udruženjima kulta. Vaša Svetost znade da su se uvaženi glasovi u
Konzistoriju digli za dopuštenje da se time zaštiti francuski kler
od krajnje stiske. Rastava Crkve od države otela je Crkvi u
Francuskoj godišnje prihode u vrijednosti od 44 milijuna franaka.
Ako ne pristanemo uz Udruženja kulta, uzet ćemo kleru i posljednjih
šest milijuna franaka koje je vlada spremna dati ali samo preko
Udruženja kulta.
– Vi
govorite o milijunima franaka, a ja mislim na isto toliko milijuna
duša kojima je ugrožen spas. Vi znadete i sami da bismo time, kad
bismo priznali Udruženje, doveli Crkvu u kobnu ovisnost o bezbožnoj
vladi. Vi govorite o koncesijama, Eminencijo. Vi znadete s kakvom je
nezahvalnošću Francuska platila popustljivost Rampolline politike.
– U
nekim krugovima se ističe činjenica da je Vaša Svetost ipak
pokazala vrlo veliku pomirljivost prema politici Italije.
–Eminencijo!,
odgovori
Pio nestrpljivo. – Vi znadete da se u Rimskom pitanju radi o
zemaljskom dobru, o Crkvenoj državi, ali ovdje se radi o spasu
besmrtnih duša. Ja želim mir, da, ja želim izmirenje s Kvirinalom
i spreman sam učiniti sve što mi savjet dopušta. No, ja ne želim
nikakva mira na račun ljudskih duša, otkupljenih Isusovom krvlju.
To je razlika, Eminencijo. Govori se tako mnogo o dobrima Crkve, a
zaboravlja se pravo dobro, spas duša.
Papa
položi ruku na knjigu Novoga zavjeta.
–
Pisano je: I poveo
ga je na visoko brdo i pokazao mu sva blaga i bogatstva svijeta i
rekao mu: Sve ću ti ovo dati ako padneš te mi se pokloniš. Došao
je opet taj čas, Eminencijo, čas kušnje. Smije li nas zateći
slabe?
–
Hoće li francuski
kler imati snage da joj se odupre?
–
Hoće, ja sam
siguran. Kardinal Ferrata me je upitao kako će pariški nadbiskup
vršiti svoju službu bez doma, bez dohodaka, bez crkve. Odgovorio
sam mu, ako se nadbiskup ne osjeća sposoban, prenijet ću njegovu
službu na jednog franjevca koji je ionako obvezan na potpuno
siromaštvo. No, ja imam veliko povjerenje u francuski episkopat i
njegov kler.
–
Postavio sam svoje
prigovore samo radi toga da upozorim Vašu Svetost na krajnje
posljedice one nužne odluke, a ne zato sa Vas sklonem na „da“
ili „ne“!, reče Merry del Val koji se pobojao da bi ga Sveti
Otac mogao krivo shvatiti.
– A
kad bih Vas ja zapitao što vi držite za pravo, „da“ ili „ne“,
što biste mi odgovorili, Eminencijo?
–
Kad me silite da
dadem odgovor na to pitanje, Sveti Oče, tada Vam savjetujem da
kažete „ne“! Mi ne smijemo slobodnim zidarima izaći u susret ni
za jedan jedini korak! odvrati kardinal čija se ruka i nehotice
stisnula.
–
Zahvaljujem Vam,
Eminencijo! Odgovori Pio tronuto. – To je i moje mišljenje. No,
sada me, molim Vas, pustite samoga! Prije nego donesem konačnu
odluku, moram razmisliti i moliti.
Još
dugo nakon odlaska Merry del Vala sjedio je Pio duboko razmišljajući.
Već je tri godine nosio teret pontifikata, njegova je kosa
posijedjela, a njegovo srce se umorilo. Od prije kratkog vremena
počeo je osjećati teret svojih godina. Bio je uvjeren da je
nadvladao čežnju za rodnim zavičajem koja je mučila njega
siromašnog vatikanskog sužnja, ali je odgovornost bivala iz dana u
dan sve teža i potisnula ga gotovo sve do zemlje.
Sada
dakle Francuska! Kolike li boli vidjeti da su se rastrgale stare veze
između te zemlje i Apostolske Stolice! Bezbožna je vlada u Parizu
opozvala svoga poslanika u Vatikanu i protjerala nuncija. Ali je Pio
X. nekoliko mjeseci kasnije dao toj izmučenoj zemlji novoga
blaženika, uzdigavši na oltar pobožnog župnika Ivana Vianneya.
Papin
je pogled dugo počivao na slici velikoga dušobrižnika iz Arsa koja
je stajala na njegovom radnom stolu. – Kako bi ti odlučio?, šaptao
je. Kad bi ti imao birati između dobara i slobode Crkve, za što bi
se ti odlučio? Ne, ne smijem te pitati jer znadem odgovor. Zar ne,
ti bi rekao: Uzmite mi sve što imam! Ja trebam
samo mali željezni lonac da mogu skuhati svoje krumpire. Ali Crkva
mora biti slobodna.
Pio
se podigne, prođe najprije kroz predsoblje pokraj sobnog ađutanta
koji ga je iznenađeno pogledao, a potom kroz hodnike, stepenice i
lože, pokraj čuvara palače i uputi se, a da nije prihvatio
pratnju, u crkvu Svetog Petra. Pred Confessio se bacio na kameni pod
i molio prvog papu za svjetlo i jakost.
U
bazilici je bilo mračno, samo su pred oltarima tinjale crvene
svjetiljčice. Na Papin mig povukli su se Švicarci koji su držali
stražu tako da je veliki molitelj bio sam, posve sam sa svojim
mislima i sumnjama koje su razdirale njegovo srce.
Činilo
mu se u taj čas da vidi mnogo tisuća siromašnih svećenika s
otrcanim talarima koji su došli iz bijede i prema njemu pružaju
ruke koje su bile prazne. Bi li ih mogao pustiti da potonu u
neizrecivom siromaštvu? Zar ne snosi i on krivnju za njihovu muku i
nevolju? Ne tjera li ih on u beskonačno mučeništvo? U mučeništvu
gladi i bijede?
Neće
li oni podleći kao prosjaci poradi tog pripuštanja Božjega? Smije
li on natovariti na njihova jadna ramena takav teret?
No,
nije li za njih vrijedila ona Isusova utješna riječ? „To vam
rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite –
ja sam pobijedio svijet!“
Kratka
se ljetna noć približavala kraju. Posljednje su zvijezde blijedjele
i prvo je jutarnje svjetlo prodrlo u svetište. Papa je još uvijek
klečao pred Confessio i molio. Sat na Svetom Petru je odbio četiri.
Pijo se podignuo. Bilo mu je zima, ali je njegovo srce bilo puno mira
i sigurnosti. U prvom svjetlu dana sjajila su se zlatna slova nad
grobom prvog pape:
„Non
praevalebunt!“ – „Vrata paklena neće je nadvladati“.
–
Odlučio sam, rekao
je nekoliko sati kasnije Merry del Valu. Moj odgovor je „ne“!
–
Deo gratias! Odvrati
kardinal, a onda prigne koljeno i poljubi ruku Svetom Ocu.
Dne
10. kolovoza 1906. izišla je enciklika „Gravissimo officii munere“
koja je navijestila čitavom svijetu da se Crkva neće prignuti pred
svjetovnom vlasti. Ona je ujedno zabranila francuskom episkopatu i
kleru suradnju s takozvanim Udruženjima kulta.
Crkva
je u Francuskoj izgubila svoje posjede i zapala u bijedu, ali je
njena sloboda bila spašena. Kod francuskih je katolika Papina odluka
naišla na oduševljeni odjek. Oni su dragovoljno štitili svoje
svećenike od krajnje bijede. Isto se tako požrtvovno odrekao sav
kler cijele zemlje svojih zemaljskih dobara da živi od milostinje
vjernika.
S
velikim je klicanjem Pio gledao besprimjerno junaštvo progonjenih.
(Wilhelm
Hünermann, Bukteći oganj – Sveti Pijo X., Treće hrvatsko
izdanje, Đakovo 2007., str. 307 – 310)