Prenosimo
izvještaj o logorovanju koje su mladi Austrijskog distrikta FSSPX-a
upriličili ovog ljeta u našoj domovini. Vjerujemo da će
čitateljima biti zanimljivo kako je moguće ovakve uobičajene
inicijative u pastoralu mladih organizirati na drukčiji način nego
uobičajeno, u duhu katoličke tradicije.
Putovanje u
nepoznato! Tako bi se moglo opisati pješačenje i logorovanje u
prirodi. Zašto, to ćete, dragi čitatelji, odmah saznati!
Dva tjedna u
Hrvatskoj bila su pred nama. Pješice od Trsta za Pulu. No što nas
u ova dva tjedna sve očekuje, to nismo znali. Jer ići u stranu
zemlju s naprtnjačom teškom oko dvanaest kilograma bez poznavanja
jezika i imajući pouzdanje u gostoljubivost tamošnjih ljudi, za to
je zbilja potrebna hrabrost i pustolovni duh. Međutim, to se
isplati! Ova dva tjedna osobu obilježe u svakom pogledu: po svetoj
Misi, jutarnjem razmatranju, zajedničkom moljenju svete Krunice kao
i svećenikovim predavanjima i razgovorima o vjeri u vlastitoj
skupini možemo se približiti Spasitelju. Zajedništvo u skupini
istomišljenika jača prijateljstvo i zajednički doživljaji čvrsto
povezuju ljude. I za praktični život nauči se dosta toga: tko ne
zna, nauči nekoliko riječi hrvatskoga, kuhati na plinskom kuhalu,
čitati zemljovide, moliti seoskog župnika za prenoćište i još
mnogo toga.
Poslani smo u
skupinama po osmero mladih ljudi s ciljem da se susretnemo za tjedan
dana u Poreču, odnosno drugi tjedan u Puli. Nimalo laka zadaća, ako
uzmemo u obzir da bi se samo s jednim zemljovidom u ruci trebao
pronaći pravi smjer, uvijek imati dovoljno hrane i vode i po svakom
vremenu, kiši ili vrućini, i eventualno uz bolove u stopalima ići
dalje svojim putem. Za to je potrebna porcija povjerenja u Boga. Ali
upravo se to i treba naučiti kod pješačenja i logorovanja u
prirodi: odreći se luksuza svakidašnjeg života i imati povjerenja
u Božju Providnost.
Mi smo, primjerice,
uvečer dospjeli u maleno selo u Sloveniji, s malo hrane i bez
prenoćišta. Što će se dogoditi? Ne samo da smo našli mjesto za
spavanje kod ljubaznih mještana, susjedi našega domaćina donijeli
su nam jelo, ujutro su nas čak iznenadili već skuhanim čajem i
kavom. K tome, u ovom selu smo proživjeli najljepšu večer: dok smo
sa svojim domaćinom razgovarali na engleskome i talijanskome, čuli
smo pjevanje i onako radoznalo smo upitali dolazi li to s radija ili
zbilja netko pjeva. Dvije minute kasnije stajali smo u jednoj
prostoriji, lijepo su nas počastili i dobili smo svoj vlastiti
koncert: četveroglasni muški kvartet koji je svaki tjedan dva puta
uvečer vježbao, pjevao nam je preko dva sata slovenske narodne i
domoljubne melodije i na koncu su nam još poklonili i CD svog
posljednjeg koncerta.
To su trenutci koji
čovjeku ostanu u sjećanju. Isto kao i dojmljiva večer na moru u
maloj uvali gdje smo promatrali zalazak sunca i pjevali uz logorsku
vatru, s pogledom na valovito more i vedro zvjezdano nebo. Ili duge,
tajanstvene hodnike starog franjevačkog samostana u Pazinu gdje su
nas redovnici ljubazno primili i u veličanstvenom, baroknom
refektoriju nahranili kao kanonike….
„Ako imaš
violinu, imaš i rublju“, kaže jedna ruska poslovica. Tako smo
šetali gradom da bismo svojim pjevanjem s malom gitarom (ukulele) i
cachonom (mali bubanj) financirali svoju večeru. Čovjek ne
povjeruje koliko kuna čovjek dobije za jednostavne njemačke narodne
pjesme. Pjevali smo punim plućima uz pljesak i podršku mnogih
prolaznika i turista. U Poreču i Puli bilo je nakon sat vremena
pjevanja dovoljno novaca za pizzu za sve nas! Jedan drugi put je
odozgor doletjelo sirovo jaje, ali to jednog istinskog Božjeg
trubadura ne more potresti…
Morali bismo još
puno toga ispričati, primjerice o jednoj skupini koja je na granici
s Hrvatskom uzela pogrješan granični prijelaz ili kako je p.
Steiner sa slikom (svirajući ukulele gitaru) dospio u hrvatske novine „Glas Istre“,
ili kako se pripravlja ukusan hamburger na plinskom kuhalu…
Nažalost, to bi sve izišlo iz okvira ovoga priloga. Ali sam
sigurna da su svi mladi čitatelji nestrpljivi i radoznali da
sljedeće godine kažu: i ja želim sudjelovati! Za nas koji smo sve
to doživjeli nakon dva prekratka tjedna završilo je nezaboravno
vrijeme; ostale su pak uspomene, prijateljstva i radosno iščekivanje
do sljedeće godine!
Theresia Mayr
Izvor: fsspx.at
