Rimska biskupska
sinoda s kojom je bilo povezano tako mnogo očekivanja i bojazni zaključena je
25. listopada.
Sinoda nije
pledirala ni za podjelu svete Pričesti rastavljenima i ponovno građanski
oženjenima, a niti je tražila pozitivan stav prema homoseksualnosti kako bi to
željeli mnogi progresivni katolici i biskupi. S druge strane Sinoda nije niti
pronašla jasne riječi za katoličku istinu. Nažalost je istina što je kurijalni
kardinal Kurt Koch rekao: Nisu se „zatvorila vrata“. Na koncu ostaje dakle opet
otvoreno hoće li se unatoč tome ipak još uvesti nova praksa.
S obzirom na
homoseksualnost Sinoda je izrekla još relativno jasne riječi i u broju 76
označila homoseksualne veze nespojivima s Božjim planom o braku. Ondje stoji i
da je posve neprihvatljivo kada međunarodne udruge vrše pritisak na siromašne
zemlje povezujući primjerice financijsku pomoć sa zakonskim
institucionaliziranjem homoseksualnog braka.
O rastavljenima
i ponovno građanski oženjenima se potom u broju 84 doduše daju izjave koje nisu
prihvatljive. Je li zbilja istinito da „Duh Sveti na njih izlijeva darove i
karizme radi dobra sviju“? Ako se ova rečenica u nuždi može još nekako i
opravdati jer „darovi i karizme“ ne pretpostavljaju nužno stanje milosti, to
kod sljedeće izjave već nije više slučaj: „Oni se ne trebaju osjećati ne samo
da nisu izopćeni, nego mogu kao živi udovi Crkve živjeti i zreti.“
Istina je da
rastavljeni i ponovno građanski oženjeni – dok se ne odvoje od Crkve i ne
otpadnu od vjere – nisu izopćeni. Oni dakle ostaju udovima Crkve, ali nisu više
„živi udovi“, nego „mrtvi“ udovi. Živi ud je prema teološkom izričaju katolik
koji je u stanju milosti. To se gubi svakim teškim grijehom tako da grješnik
doduše ostaje još povezan s Kristom i Crkvom, ali kao mrtvi ud u kojemu
božanski život više ne teče. Rastavljeni i ponovno građanski oženjeni žive u
trajnom stanju teškoga grijeha. Sve dok ne žele napustiti braku sličan suživot
koji proturječi Božjoj volji, u ispovijedi ne mogu kao drugi teški grješnici
dobiti oproštenje jer ono pretpostavlja pokajanje i želju za obraćenjem. U
ovome stanju oni ne mogu zbiljski „zreti“, nego jedino svojim sudjelovanjem u
crkvenom životu izmoliti sebi milost i snagu za okončanje svog grješnog stanja.
Dvoznačnosti se
nalaze i u broju 86. Što treba značiti kad se ovdje čita da razgovor sa
svećenikom koji rastavljeni i ponovno građanski oženjeni vode u forum internum, pridonosi „stvaranju
pravedne prosudbe o onome što omogućuje mogućnost punijeg sudjelovanja u životu
Crkve i o koracima koji tome pridonose i koji im mogu dopustiti sazrijevanje“?
Čini se da bi se ovdje trebala ostaviti otvorena vratašca da se ove vjernike
nakon zrelije odluke savjesti itd., itd., ipak pripusti sakramentima. Po sebi, rastavljeni
i ponovno građanski oženjeni ne predstavljaju velike teološke probleme. Čin
napuste svoje grješno stanje, mogu se opet ispovijedati i potom i pričešćivati.
Ali dok to ne učine, ne može im nijedan svećenik koji se pridržava Kristovog i
crkvenog nauka dati dopuštenje za primanje Pričesti. Ovaj paragraf je bio
najkontroverzniji na Sinodi i teškom mukom je dobio potrebnu dvotrećinsku
većinu sa 178 glasova.
Uostalom, papa
Franjo je već otvorio jedan drugi put koji bi mogao voditi uklanjanju ovoga
„problema“. Budući da je Papa po svojoj punini vlasti i zaobišavši sve ustanove
koje su nadležne za izmjenu zakona u Crkvi pojednostavio postupak parnice
proglašavanja braka ništavnim, postoji ozbiljna bojazan da će u budućnosti biti
jako puno dvojbenih poništenja braka i da će se mnogi građanski ponovno
oženjeni onda još jedanput moći crkveno vjenčati. Na području nauka brak dakle
ostaje nerazrješiv, ali na putu prakse mogla bi nastati jedna vrsta „katoličke
rastave“.
Biskupska sinoda
ostavlja dojam duboko podijeljene Crkve. S jedne strane među biskupima se nije
stvorila većina koja bi otvoreno prekinula s tradicionalnim naukom Evanđelja i
Crkve. S druge strane nije se stvorila ni većina koja bi ovaj nauk jasno i
nedvosmisleno protumačila. Nakon dvije ankete u Crkvi po svijetu i dvije
biskupske sinode nije nastalo ništa drugo nego kompromisni tekst koji slavi
rastavljene ponovno civilno oženjene kao „žive udove Crkve“, ali im doduše ne
dopušta primanje Pričesti, niti im to jasno zabranjuje. Tako Sinoda u određenom
smislu nije mogla gore završiti: konzervativni biskupi koji bi se suprotstavili
otvorenom prekidu s naukom sada su umireni jer nerazrješivost ženidbe nije
dirnuta. Progresivni biskupi pak nisu doduše sve postigli što bi željeli, ali
mogu nastaviti na svom putu rastakanja nauka i stege.
p. Matthias Gaudron
Izvor:
www.fsspx.de