Dan kada je ispala Hostija

Crtež iz jednog svećeničkog časopisa iz 1959. kada je latinska tridentska Misa bila na snazi. Primijetite kako su spojeni palac i kažiprst na svakoj ruci, čak i kod podizanja kaleža. To se činilo da se spriječi obeščašćenje i najmanjeg komadića hostije.

Temeljna je katolička istina, koju Crkva naučava od vremena apostola, da je naš Gospodin Isus Krist uistinu prisutan u Presvetoj Euharistiji: Tijelom, Krvlju, Dušom i Božanstvom.

Tridentski sabor dogmatski je definirao da je naš Gospodin Isus Krist prisutan u svakom dijelu Presvetog Sakramenta. Sabor je nepogrešivo naučavao:

„Tko niječe da se u časnom sakramentu euharistije pod svakom prilikom, i pod pojedinim dijelom svake prilike, ako se on odijeli, nalazi čitav Krist, neka bude kažnjen anatemom.”

To znači da je naš Gospodin prisutan i u najmanjoj čestici Hostije, i u najmanjoj čestici koja može pasti na tlo. Zato iz poštovanja koje dugujemo Presvetom Sakramentu moramo poduzeti svaku predostrožnost da nijedna čestica Hostije - čak ni najmanja - ne bude izložena oskvrnuću na bilo koji način.

Kao prvo, sv. Toma Akvinski naučavao je da „iz poštovanja prema ovom Sakramentu, ne smije ga doticati ništa što nije posvećeno.“ Tako on kaže da je sveto posuđe na oltaru posvećeno za tu namjenu, ali su također i svećenikove ruke posvećene za doticanje tog sakramenta. I sv. Toma je rekao da zato nije zakonito za ikoga drugog da ga dotiče, osim da bi ga spasio od oskvrnuća. (Summa, III, p. 82., čl. 3)

To poštovanje prema Presvetom Sakramentu, čak i najmanjoj čestici, bilo je ugrađeno u tradicionalnu Misu - staru latinsku Misu - koja je sadržavala stroge rubrike (liturgijske obredne upute) o toj točci:

1. Od trenutka kada svećenik izgovara riječi posvećenja nad svetom Hostijom, svećenik drži svoj kažiprst i palac spojene na obje ruke. Bilo da diže kalež, okreće stranice u misalu, ili otvara svetohranište, njegov palac i kažiprst na obje ruke su spojeni. Palac i kažiprst ne smiju dodirivati ništa osim svete Hostije.
2. Za vrijeme Svete Pričesti, ministrant drži pliticu ispod brade onih koji primaju Pričest, tako da ni najmanja čestica ne padne na tlo. Ta plitica se kasnije čisti u kalež;
3. Nakon što je sveta Pričest podijeljena, svećenik struže korporal (malu lanenu tkaninu na oltaru) pliticom i čisti je u kalež tako da ako je ostala i najmanja čestica, svećenik je pokupi i konzumira;
4. Zatim svećenik pere svoj palac i kažiprst iznad kaleža vodom i vinom i ta se voda i vino konzumiraju s poštovanjem da bi se osiguralo da ni najmanja čestica svete Hostije nije izložena oskvrnuću.

Pričest na ruku i takozvani laici djelitelji pričesti čine ruglo od božanske istine da je naš Gospodin doista prisutan u svakoj čestici Euharistije i čine ruglo od svetih rubrika kojima se Crkva služila stoljećima kao jamstvo protiv oskvrnuća.

Jer što se događa kod Pričesti na ruku? Hostija se stavlja na ruku koja nije posvećena. Pričesnik je podiže svojim vlastitim prstima koji nisu posvećeni. Posvećene čestice padaju na pod, po njima se gazi i dolazi do oskrvnuća.

Tako je i s takozvanim laicima djeliteljima pričesti, čije ruke nisu posvećene; oni ne bi smjeli doticati svetu Hostiju. Svete čestice Hostije padaju na tlo, gazi se po njima i dolazi do oskvrnuća. „Laici djelitelji pričesti“ ne peru svoje prste, tako da će svaka čestica koja preostane također biti oskvrnuta.

Nikakva crkvena vlast, čak ni najviša, ne može osloboditi katolika od obveze čuvanja potrebnog poštovanja koje dugujemo našem Gospodinu u Presvetom Sakramentu. Svaki crkveni vođa koji to radi djeluje pod „dijaboličkom dezorijentacijom više hijerarhije“ o kojoj nas je upozorila sestra Lucija iz Fatime i nemaran je u svojoj dužnosti.

Prije samo četrdeset i pet godina, pričest na ruku nije se mogla ni zamisliti u katoličkim crkvama. To se smatralo svetogrđem kao što i jest. Prije samo četrdeset i pet godina, laici djelitelji pričesti nisu se mogli ni zamisliti u katoličkim crkvama. To se smatralo svetogrđem kao što i jest.

Ali sada su te zloupotrebe dopuštene i promiče ih liberalna hijerarhija koja, u ovom području kao i mnogim drugima, odjednom odobrava ono što je Crkva oduvijek osuđivala. Taj „iznenadni blagoslov onoga što je Crkva uvijek osuđivala“ je pečat reformi II. vatikanskog sabora.

Istina je pak ta da se Bog ne mijenja i da se obveza čovjekovog dužnog poštovanja prema Presvetom Sakramentu ne mijenja, čak i ako mnogi vođe u svojoj destruktivnoj liberalizaciji Katoličke crkve naizgled malo ili nimalo mare za pravo poštovanje koje dugujemo našem Gospodinu u svetoj Euharistiji.

Stoga svatko tko prima Pričest na ruku, ili koji prima Pričest od laika djelitelja pričesti, ili je sam laik djelitelj pričesti, objektivno gledajući čini svetogrđe. To je zloupotreba svetih stvari. To je ruganje s onim što je Crkva naučavala i prakticirala. To je oskvrnuće najvećih darova koje nam je Bog dao: stvarnu prisutnost našeg Gospodina Isusa Krista u Presvetoj Euharistiji.

Dan kada je ispala Hostija

Rubrike prije II. vatikanskog su za slučaj kada bi Hostija pala na pod, poput drugih rubrika latinske liturgije, štitile dužno poštovanje prema Presvetom Sakramentu. U svibnju 1949. godine American Ecclesiastical Review je objasnio:

“Taj postupak zahtjeva da se mjesto na koje je pala sveta Hostija opere, obično s navlaženim kaležnjakom, te ga se potom ostruže i strugotine bace u sakrarij (mali slivnik u sakristiji koji otječe u zemlju ispod crkve). Autori, uglavnom da bi se izbjegao zastoj u dijeljenju Pričesti, tumače da je za ispunjenje te rubrike dopušteno da se označi mjesto na koji je pala sveta Hostija, bilo lanenom tkaninom ili tanjurićem koji se koristi za vrčiće, a svećenik se poslije Mise vraća očistiti to mjesto na način kako je opisano u De defectibus.“

Tim strogim postupkom ne samo da se daje Bogu poštovanje koje smo mu dužni dati, već i ostavlja duboki dojam na promatrača, kao što je to bio slučaj sa mnom kada sam bio malen.

Bilo je to oko godine 1965. kada sam bio dječak od kojih 7 godina. Otac me odveo na nedjeljnu Misu u „talijansku župu“ Gospe od Utjehe u Philadelphiji. Misa je još bila na latinskom, sveti ugođaj još je prevladavao u crkvi i liturgiji, iako su prva strujanja promjena bila u zraku.

Za vrijeme Pričesti je dotične nedjelje svećeniku slučajno ispala posvećena Hostija. Mi smo sjedili naprijed i otac mi je usmjerio pažnju na to.

Svećenik je na kratko prekinuo podjelu Pričesti da bi dohvatio malu bijelu tkaninu koju je stavio preko Hostije na podu. Podjela svete Pričesti se nastavila, a svećenik i ministrant pažljivo su koračali oko pokrivenog Gospodina.

Moj otac me namjerno zadržao poslije Mise da mogu vidjeti iz prvog reda kakve su liturgijske obredne upute za pranje.

Sve je bilo učinjeno jednostavno, tiho, jer tada iz poštovanja prema Presvetom Sakramentu nije bilo nikakvih razgovora u crkvi.

Svećenik i ministrant pristupili su tom mjestu blizu oltarne pregrade unutar svetišta, a mjesto je još bilo pokriveno bijelom tkaninom. Svećenik je tada kleknuo na oba koljena, podignuo veo, uzeo svete Prilike i dostojanstveno i prikladno ih konzumirao. Polako, s poštovanjem, još uvijek na svojim koljenima, on je očistio i oprao taj dio na podu gdje je ispala Hostija.

Uzeo si je dosta vremena. Nije se žurio. U zraku se osjećala svečanost, svetost i klanjanje u svakom njegovom pokretu.

Bio sam fasciniran i poučen tim postupkom. Sjećam se da sam si mislio, “doista, sveta Hostija je Tijelo našeg Gospodina Isusa Krista“, jer se svećenik o Njoj brinuo s brigom koja je pobuđivala dostojanstvo i strahopoštovanje.

To je bila najbolja vjeronaučna poduka o stvarnoj prisutnosti koju sam ikad imao.

Što sedmogodišnjaci danas vide? U modernim župama, pod razvodnjenim rubrikama nove Mise, svećenik jednostavno podigne Hostiju i nastavlja, kao da je ispustio neke sitne kovanice. Po česticama koje ostaju se gazi i dolazi do oskvrnuća. Prije i poslije Mise ljudi brbljaju u crkvi kao da se druže u župnoj dvorani. Mnogi moderni svećenici i laici ne paze na dužnu tišinu pred Presvetim Sakramentom. Oni zaboravljaju na strogo upozorenje male Jacinte iz Fatime: “Gospa ne želi da ljudi pričaju u crkvi.“

Gdje je to poštovanje i briga za Presveti Sakrament u pokoncilskoj Crkvi s uvođenjem Pričesti na ruku i stavom „svi mogu s njome raspolagati“? Koliko će mladih ljudi steći ikakvo razumijevanje o stvarnoj prisutnosti našeg Gospodina u Presvetom Sakramentu ako ni klerici ne postupaju s njime dostojanstveno? Kako se u vjernike može usaditi poštovanje prema Euharistiji kada vide da se Pričest dijeli kao obična hrana, koju dijele loše obučeni laici koji uopće ne bi smjeli doticati Presveti Sakrament?

Nije zagonetka zašto su toliki katolici izgubili vjeru u sveta Otajstva. Previše je naših svećenika napustilo potrebnu izvanjsku pobožnost: 1) pokazati prikladno poštovanje prema Kristu u Presvetom Sakramentu; 2) poučiti ljude primjerom najvećeg poštovanja koju moramo pokazati našem Gospodinu Isusu Kristu koji je doista prisutan u Presvetom Sakramentu.

No, ta pokoncilska katastrofa neće trajati unedogled. Jednoga dana Crkva će opet biti blagoslovljena hijerarhijom koja će iskazivati našem Gospodinu u Presvetom Sakramentu poštovanje kakvo zaslužuje Kralj Kraljeva.

U međuvremenu, oduprimo se svetogrdnim novotarijama poput Pričesti na ruku i laika djelitelja pričesti, potičimo i druge da im se odupiru, i držimo se latinske tridentske Mise gdje se rubrike koje štite poštovanje prema Presvetom Sakramentu tako pedantno čuvaju.

Potreba za zadovoljštinom

Godine 1916., godinu dana prije ukazanja Gospe u Fatimi, „euharistijski Anđeo“ ukazao se djeci s kaležom i Hostijom. Podijelio im je svete prilike govoreći: ,,Jedite i pijte Tijelo i Krv našeg Gospodina, kojeg grubo vrijeđaju nezahvalni ljudi. Činite naknadu za uvrede zbog njihovih zlodjela i utješite vašeg Boga.“ Anđeo je ostavio kalež i Hostiju da lebde u zraku i pao ničice na podu pred Njom. Djeca su ga oponašala. Anđeo je tada ponavljao molitvu kao čin naknade:

„Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, prikazujem ti Predragocjeno Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, prisutno u svim svetohraništima svijeta, kao naknadu za uvrede, svetogrđa i nehaje kojima se vrijeđa Njega samog. Po neizmjernim zaslugama Njegovog Presvetog Srca i Bezgrješnog Marijinog Srca, molim te za obraćenje jadnih griješnika.“

Zapamtimo ovu molitvu i izgovarajmo je što češće kroz dan. „Grube uvrede, svetogrđa i nehaji“ prema Presvetom Sakramentu produbljene drugovatikanskom revolucijom su nečuveni, vjerojatno najgori u povijesti. Svetogrđe je postalo tako uobičajeno da se više ni ne prepoznaje kao svetogrđe. Potreba za zadovoljštinu je ogromna.

John Venarri

Izvor: Catholic Family News

P.S.: Razmišljajući o beatifikaciji Pavla VI., podsjećamo vas da njemu možemo „zahvaliti“ na odobrenju Pričesti na ruku, koja je nedavno dovela do ogromnog svetogrđa u Španjolskoj. Više o tome vidite u članku: "Više od 200 posvećenih hostija ukradeno i obešćašćeno na umjetničkoj izložbi u Španjolskoj"