Budući
da je riječ o budućnosti koja, kako znamo, pripada Bogu, teško je
praviti prognoze. Ipak, najprije ustvrdimo da stanje pomutnje u Crkvi
nije poteklo od nas, nego od onih koji su se revno trudili nametnuti
Crkvi novo usmjerenje; usmjerenje koje je u suprotnosti s Tradicijom
i koje je čak osudilo crkveno Učiteljstvo.
Ako
se naše stanje čini nenormalnim, onda stoga što oni koji danas
imaju vlast u Crkvi spaljuju ono što su ranije štovali, a štuju
ono što je ranije spaljivano. Oni koji su se udaljili od
uobičajenoga i tradicionalnoga puta, morat će se vratiti onomu što
je Crkva uvijek učila i što je uvijek činila.
Kako
bi se to moglo dogoditi? Ljudski govoreći čini se da će samo i
jedino Papa – ili recimo tako: jedan papa – biti kadar ponovno
uspostaviti uništeni red na svim područjima. No ipak, ove stvari bi
radije trebalo prepustiti Božjoj providnosti.
U
svakom slučaju imamo dužnost učiniti sve da zadržimo poštovanje
prema hijerarhiji dok joj njezini članovi još zbilja pripadaju, i
svjesno razlikovati između božanske ustanove s kojom moramo biti
veoma povezani i zabluda koje mogu naučavati loši pastiri. Moramo
činiti sve što je u našoj moći da ih osvijestimo i obratimo
svojim molitvama i primjerom blagosti i ustrajnosti.
Kod
utemeljenja
priorata težit ćemo uključiti se u biskupije svojim uistinu
svećeničkim apostolatom, podložni Petrovu nasljedniku u njegovoj
službi Petrova nasljednika, a ne kao nasljedniku Luthera ili
Lamennaisa. Sve svećenike ćemo susretati s poštovanjem, sa
svećeničkom naklonošću i truditi se pomoći im dospjeti do
ispravnog shvaćanja svećeništva i žrtve, primati ih na duhovne
vježbe i držati misije po župama kao što je to primjerice činio
blaženi Grignion Montfortski koji je propovijedao Isusov križ i
istinsku Misnu Žrtvu.
Na
ovaj će način postupno nestati predrasude o nama, djelovanjem
istine i Tradicije barem kod ljudi koji su još dobre volje, što će
naš budući, službeni povratak, uključenje bitno olakšati.
Izbjegavajmo anateme, uvrede, ironične aluzije; izbjegavajmo
sterilnu polemiku! Pomolimo se da posvećujemo sebe same i duše koje
će nam uvijek brojnije dolaziti u onoj mjeri u kojoj kod nas pronađu
za čim žeđaju: milost istinskog svećenika, pastira duša koji je
revan, jak u svojoj vjeri, strpljiv, milosrdan i prožet gorućom
revnošću za spas duša i proslavu našega Gospodina Isusa Krista.
Odlomak
iz predavanja nadbiskupa Lefebvrea iz 1978. godine. Uzeto
iz: Nadbiskup Lefebvre, ,,Sotonino remek-djelo“,
Verlag Sankt Gabriel, 1979. (str 49).