Izjava
u obranu
stare Mise
Držim
se stare Mise, one koju je kodificirao, a ne proizveo, sv. Pio V. u XVI.
stoljeću u skladu s višestoljetnom tradicijom. Ne prihvaćam red Mise Pavla VI.
Zašto?
Zato što, zapravo, taj red Mise ne postoji. Postoji samo sveopća i stalna
liturgijska revolucija, koju je na svoju ruku uveo, ili koju traži sadašnji
papa, i koja na sebe stavlja, na petnaest minuta, masku reda Mise od 3. travnja
1969. Svaki svećenik ima pravo odbiti nositi masku ove liturgijske revolucije.
Smatram da je moja svećenička dužnost odbiti slaviti Misu dvoznačnog obreda.
Ako
prihvatimo ovaj novi obred, koji promiče zbrku između katoličke Mise i
protestantske večere - kako to slično kažu dva kardinala i kako pokazuju
solidne teološke analize - onda ćemo odmah upasti u Misu koja je međusobno zamjenjiva
(kao što to, uostalom, priznaje jedan protestantski pastor) u stvarno heretičnu
i stoga ništavnu Misu. Pokrenuta od pape, a onda prepuštena nacionalnim
crkvama, revolucionarna reforma Mise ide svojim putem u pakao. Kako prihvatiti
da u tome postanemo sudionici?
Pitat
ćete me: a sada, protiv sviju, Misa svih vremena, jeste li razmišljali o tome
čemu se izlažete? Svakako. Izlažem se, da tako kažem, ustrajnosti u vjernosti
svome svećeništvu, i time dajem Velikom Svećeniku, koji je naš vrhovni sudac,
ponizno svjedočanstvo svoje svećeničke službe. Izlažem se tome da ohrabrim
izbezumljene vjernike koji su u napasti da se predaju skepticizmu ili očaju.
Doista svaki svećenik, koji se drži obreda Mise koju je kodificirao sv. Pio V.,
veliki dominikanski papa protureformacije, omogućuje vjernicima da sudjeluju u nedvosmislenoj Svetoj Žrtvi; u Pričesti, bez
opasnosti da budu prevareni, u utjelovljenoj i žrtvovanoj Riječi Božjoj,
stvarno prisutnoj pod svetim prilikama. Međutim, svećenik koji se prilagođava
novom obredu, kojega je izmislio Pavao VI., surađuje
u postupnoj uspostavi lažne Mise gdje Kristova prisutnost više nije stvarna,
nego će se pretvoriti u prazni spomen; s time da se žrtva križa više neće
prinositi Bogu stvarno i sakramentalno; konačno će pričest postati vjerski
obrok u kojem ćemo pojesti malo kruha i popiti malo vina; ništa drugo; kao kod
protestanata.
Ne
pristati na suradnju u revolucionarnom uvođenju dvosmislene Mise, usmjerene na
uništenje Mise, to znači podnijeti nekoliko vremenitih nevolja, kojih nevolja
na ovom svijetu? To zna Gospodin čija milost
je dovoljna. U stvarnosti milost Srca Isusova, koja je stigla do nas po
svetoj žrtvi i sakramentima, uvijek
dostaje. Zato nam Gospodin govori tako tiho. "Tko zbog mene izgubi
svoj život na ovome svijetu, čuva ga za život vječni." (Mt 16,28).
Prihvaćam
bez oklijevanja autoritet Svetoga Oca. Međutim, tvrdim da svaki papa, u
obavljanju svojih ovlasti, može zloporabiti ovlasti. Tvrdim da je zlouporaba
ovlasti pape Pavla VI. izuzetno ozbiljna kada je izgradio novi obred Mise na
definiciji Mise koja je prestala biti katolička. "Misa, piše u svom Ordo
Missae, je okupljanje naroda Božjega, na čelu sa svećenikom, radi slavljenja
spomena Gospodnjega." Ova opasna definicija pristrano izostavlja ono što
čini katoličku Misu katoličkom, zauvijek nesvedivom na protestantsku večeru.
Jer se u katoličkoj Misi ne radi o bilo kakvom spomenu; spomen je takve naravi
da zapravo sadrži žrtvu križa, jer su tijelo i krv Kristova stvarno prisutni na
temelju dvostrukog posvećenja. Ne može biti zablude o tome u obredu kojega je
kodificirao sveti Pio V., ali je i dalje nesigurno i nejasno u obredu koji je
stvorio Pavao VI. Slično tome, u katoličkoj Misi, svećenik ne predsjeda bilo
kako; označen božanskom naravi koja ga izdvaja za vječnost, on je poslužitelj
Kristov, koji po njemu vodi Misu; nipošto ne treba svećenika uspoređivati s
nekim pastorom, delegatom vjernika radi dobrog ponašanja njihove zajednice. To
što je prilično očito u obredu Mise koju je odredio sv. Pio V., prikriveno je,
ako ne i sakriveno u novom obredu.
Stoga
obična iskrenost, ali neusporedivo više svećeničku čast, od mene zahtijeva da
ne zamijenim drsko katoličku Misu, koju sam primio na dan ređenja. Budući da se
radi o vjernosti, a prije svega u pitanju od božanske važnosti, nema na svijetu
vlasti, pa bila to i papinska vlast, koja me može zaustaviti. Nadalje, prvi
dokaz vjernosti i ljubavi kojega svećenik mora dati Bogu i ljudima je zadržati
netaknutim beskrajno dragocjeni polog koji mu je povjeren, polaganjem
biskupovih ruku. Vrhovni Sudac će me suditi u prvom redu po ovom dokazu
odanosti i ljubavi. S pouzdanjem očekujem od Djevice Marije, Majke Velikog
Svećenika, da mi izmoli da ostanem vjeran do smrti katoličkoj Misi, istinskoj i nedvosmislenoj. Tuus sum
ergo, salvum me fac.
p.
Roger Calmel, OP, 27. studenog 1969.