Donosimo
odgovor
na pitanje koje je nedavno
postavila istaknuta katolička novinska agencija: u
čemu je uopće razlika između katolika i pravoslavaca?
30.
lipnja novinska agencija Catholic News Agency objavila je članak
Carla Bundersona o dokrinarnim i teološkim nesuglasjima koja i dalje
dijele katolike i pravoslavce. Članak objavljen nakon prošlotjednog
Velikog sabora pravoslavnih crkava održanog na Kreti, ponajprije se
usredotočuje na prigovore pravoslavnih kršćana na papinski primat.
U nastavku donosimo isječak tog članka.
„Prvu i osnovnu teološko-ekleziološku razliku između katolika i pravoslavnih kršćana čini uloga rimskog prvosvećenika, odnosno pape. Na Zapadu je jedinstvo Crkve oduvijek bilo izraženo kroz jedinstvo s rimskim prvosvećenikom kao nasljednikom sv. Petra. Prvenstvo svetog Petra među ostalim apostolima u zapadnoj je Crkvi činio kamen temeljac, dok se na istoku sv. Petra, kao i njegove nasljednike, smatralo ''prvim među jednakima''.
Katolička
je crkva definirala papinsko prvenstvo na Prvom vatikanskom koncilu,
održanom 1870. godine. Taj je koncil, kojeg su katolici smatrali
ekumenskim, naučavao da rimski prvosvećenik ima neposrednu
i izravnu vlast upravljanja nad cijelom Crkvom, i da u slučaju kada
naučava „ex cathedra“ posjeduje nepogrješivost.
Istočni
kršćani, s druge strane, imaju koncilski model Crkve.
Za njih je jedinstvo izraženo kroz zajedničku vjeru i
zajedništvo u
sakramentima, a ne toliko kroz centralizirani autoritet. Oni ne
priznaju autoritet rimskog prvosvećenika nad svim kršćanima, već
ga smatraju jednakim ostalim biskupima, iako s primatom časti.“
No
taj se „koncilski model“ pravoslavne crkve teško može nazvati
efektivnim. To se jasno vidjelo na spomenutom Velikom saboru
pravoslavnih crkava na kojem su nesuglasice po pitanju jurisdikcije
zajedno s nacionalnim interesima dovele do toga da nekoliko mjesnih
pravoslavnih crkava uopće nije prisustvovalo Saboru (Antiohija,
Bugarska i Moskva), što znači da je na susretu bilo zastupljeno
manje od polovice pravoslavnog svijeta. (Samo je Moskovski patrijarh
odgovoran za brigu o gotovo dvije trećine pravoslavnih kršćana.)
Štoviše, Moskovski je patrijarhat već godinama u javnom konfliktu
s ekumenskim patrijarhom Konstantinopola (Istanbula), što je mnoge
dovelo do sumnje u mogućnost raskola između ta dva tijela. U isto
vrijeme, nekoliko manjih pravoslavnih crkava službeno nisu u
zajedništvu jedna s drugom, uključujući Antiohijski i Jeruzalemski
patrijarhat. Bez jasno definiranog i prihvaćenog nauka o primatu,
pravoslavni kršćani često imaju velikih poteškoća s
pronalaženjem načina kako riješiti unutarcrkvene nesuglasice, ili
čak održati zajedničko okupljanje.
Pored
papinskog primata, Bunderson daje kratak pregled još nekoliko
spornih pitanja, uključujući čistilište, Bezgrješno začeće,
narav istočnoga grijeha, kao i „filioque“ („i Sina“), dio
Nicejsko-carigradskog Vjerovanja kod rimokatolika. (Napomena:
Grkokatolici, odnosno istočni katolici bizantskog obreda, nikada
nisu bili obvezni uključiti „filioque“ u Vjerovanje kojim se
služe).
Koliko
su ova pitanja važna za odvojenost katolika i pravoslavnih kršćana
predmet je mnogih rasprava. Nekoliko katoličkih teologa, uključujući
dominikanca p. Aidana Nicholsa ,
Christiaana Kappesa i prof. Adama DeVillea, zadnjih su godina pomogli
razjasniti u kojoj bi mjeri kulturni i povijesni nesporazumi između
Istoka i Zapada mogli biti u korijenu ekleziološkog udaljavanja
između katolika i pravoslavaca.
Stupanj
teološke i doktrinarne razdvojenosti između dvije zajednice možda
nije tako velik kako se nekima čini, što ne znači da ne postoje
konkretna nesuglasja (ili nesporazumi) koja se trebaju riješiti.
Veći
utjecaj na budućnost katoličko-pravoslavnih odnosa ima geopolitika;
jer kad se ljudi ne podrede autoritetu koji im je božanski dan,
često u većoj mjeri postanu ovisni o zemaljskoj moći, čak i u
duhovnim pitanjima. Od raspada Bizantskog carstva 1453. godine (ili
možda još ranije), pravoslavni kršćani drže se
etničko-nacionalnog
modela crkvenog upravljanja koji je povezan sa sekularnom državom.
Npr., danas je teško odvojiti misiju Ruske pravoslavne crkve od
globalnih interesa same ruske države. Ruski napad na Ukrajinu išao
je rukom pod ruku s novim progonima Ukrajinske grkokatoličke crkve
na Krimu od strane Pravoslavne crkve. Nakon nedavnog sastanka pape
Franje i moskovskog patrijarha Kirila u Havani na Kubi, mnogi su
ukrajinski katolici, uključujući njihovog vođu, patrijarha
Svjatoslava Ševčuka, izrazili ogorčenje time što je Sveti Otac
očigledno bio više zainteresiran da ugodi Moskvi nego
za obranu prava Ukrajinske grkokatoličke crkve.
Iako
je nedvojbeno točno da je jaz između katolika i pravoslavnih
kršćana velika rana za kršćanstvo, ipak je ključno da
rimokatolici i njihovi autoriteti u Rimu ne stavljaju kao prioritet
ekumenske odnose s pravoslavcima nauštrb zaštite i procvata 23 sui
iuris istočne katoličke crkve koje su već u punom jedinstvu s
Rimom. Za veliki posao zacjeljivanja raskola bit će potrebno više
od samog teološkog dijaloga; bit će potrebna i molitva, osobito
Gospi koja je pokazala toliko interesa za Rusiju u svojim ukazanjima
u Fatimi, za izgon demona podjele zbog kojih je kršćanstvo
razdijeljeno već gotovo cijelo tisućljeće.
Izvor: sspx.org