Početak redovnog apostolata u Hrvatskoj

Sveta Misa u Splitu, 4. rujna 2016.

Hrvatska je teritorijalno mala zemlja koja se nalazi na razmeđu triju europskih područja – središnje Europe, Mediterana i istočne Europe. Ona je danas još uvijek, barem službeno, katolička (prema posljednjem popisu stanovništva 87% stanovnika izjasnilo se katolicima) te je uvijek bila utvrdom katoličke vjere. Zakletva koju je puk u 7. stoljeću položio papi Agatonu – da će on uvijek ostati vjeran Petrovim nasljednicima, ostvarila se i urodila blagoslovom. Za vrijeme turskih najezdi Hrvatska je postala obrambenim zidom Europe, zbog čega ju je papa Lav X. označio kao ,,antemurale christianitatis“ (predziđe kršćanstva). I u vrijeme komunizma puk se čvrsto držao vjere i nije se dao zavesti komunističkom propagandom. Te izvanjske okolnosti su s jedne strane na paradoksalan način u godinama nakon koncila spriječile punu provedbu i razvoj koncilskih reformi. Izvjesna izolacija i neprijateljski odnos režima prema Katoličkoj crkvi vrlo su otežali razvoj crkvenog života uopće, zbog čega se sve do pada komunizma praktički nisu mogle graditi crkve, kao niti razviti pravi apostolat tiskanih izdanja. No s druge se strane – barem na razini obične župe, nisu mogle primijetiti prevelike promjene (barem ne u smislu pokoncilskog razvoja u zapadnim zemljama). Nova Misa je doduše vrlo brzo uvedena, ali progresivni duh reformi nije u tolikoj mjeri utjecao na puk i crkvena klima ostala je još uvijek vrlo konzervativna.

Razumljivo je da se u takvom stanju nisu pojavila nikakva vidljiva nastojanja za obnovom starog rimskog obreda. Izvjesnu ulogu u tome zasigurno je igrao stav bespridržajne vjernosti Petrovom nasljedniku, koji je u tom trenutku bio posebno važan i zbog komunističkih pritisaka. Zbog toga su svi kritički stavovi o crkvenoj politici proglašavani naprosto kao moguće ugrožavanje te vjernosti. Zato desetljećima nije bilo nikakvog organiziranog pokreta za očuvanje tradicionalne liturgije. Pa i nakon pada komunizma, kada je Crkva konačno ponovno stekla svoju slobodu, nije se moglo pronaći ništa takvoga. Papa Ivan Pavao II., koji se posebno zauzeo za političko priznanje Hrvatske, bio je zajedno sa cijelim svojim vjerskim usmjerenjem, jedna visoko cijenjena i neosporna ličnost. Ali s tim novim razvojem vrlo su brzo uvedene i novotarije. Crkveni život počeo je velikim koracima nasljedovati uzore koncilskih reformi iz zapadnih zemalja i bilo je samo pitanje vremena kada će se dogoditi reakcija sa strane Tradicije.

Umro brat nadbiskupa Lefebvrea

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. tuguje za g. Josephom Lefebvreom (r. 1914.), bratom nadbiskupa Marcela Lefebvrea, koji je umro 21. rujna 2016., u dobi od 102 godine, okrijepljen sakramentima naše svete vjere.

P. David Aldalur podijelio mu je papinski blagoslov u smrtnom času. Svečani pogreb održan je 26. rujna u južnofrancuskom Villefranqueu.

Joseph Lefebvre bio je šesto dijete bračnog para Rénea Lefebvre, umrlog u koncentracijskom logoru Sonnenburg 1944., i Gabrielle Lefebvre (+1938.). Od osam djece u obitelji petoro je odabralo posvećeni stalež. Joseph je bio do kraja svog života vitalnog duha. Kao udovac ostavlja za sobom četvero djece i brojne unuke.

Requiescat in pace!

Slika: Nadbiskup Marcel Lefebvre s trojicom braće godine 1947. u rodnom mjestu Tourcoingu.

p. René Lefebvre (spiritanac)

lijevo Michel Lefebvre (1920.-2009.)

desno: Joseph Lefebvre (1914.-2016.)

Čuvanje nevinosti

Zadnjih deset godina uvjet za slanje djeteta u školu sv. Mihaela bio je sporazum koji obvezuje roditelje da zabrane popularnu glazbu, televiziju i nečednu modu u svom vlastitom domu. Sporazum je na početku naišao na znatan otpor jer su ga mnogi shvatili kao štetno uplitanje Bratstva sv. Pija X. u privatne obiteljske živote svojih vjernika. Drugi argument protiv tog sporazuma bio je da svodi praktičnu katoličku vjeru na beznačajne materijalne propise. Još jedan je bio da sporazum ne smije biti nametnut jer može izazvati srdžbu kod djece; navike razboritog korištenja medija i mode razvit će se prirodno, raspravljalo se, jednom kada djeca postanu dobri katolici. Usprkos tom otporu (čak i od autora ovog članka u to vrijeme), sporazum je ostao.

Kroz tih zadnjih deset godina škola je postala od jake još jača. Broj učenika sustavno je rastao, stabilnost osoblja vjerojatno je bila najbolja u zemlji, sad postoji stalan priljev zvanja među učenicima i osobljem, i brojne obitelji su se preselile, ili se žele preseliti da bi bile blizu škole.

Konzumiranje pornografije, moralna izopačenost, vjersko neznanje i kulturni bankrot oznake su modernog društva (začuđujuća popularnost pornografskog romana Pedeset nijansi sive je noviji primjer). U svjetlu te degradacije, sporazum zaista ne djeluje radikalno. On šalje snažan signal da mi vjerujemo da moderna “jeftina kultura” izjeda intelekt i volju; podučavanje djece koja su uronjena u tu kulturu je većinom neuspješno i primanje djece čiji roditelji ne dijele naš ethos je protiv zajedničkog dobra škole.

Kod nekih, međutim, sporazum još podiže obrve jer ga smatraju staromodnim. Dakle, on zaista jest staromodan, barem zato što su naši katolički biskupi zašutjeli u vezi opasnosti modernih medija i mode zadnjih pedeset godina.

Sporazum se pokazao kao zastava i štit naše škole i naše djece. Deo gratias onima koji ga prigrle; njihova djeca bit će blagoslovljena.

p. Robert Brucciani

Izvor: Ite Missa est (službeni časopis Britanskog distrikta FSSPX-a), ožujak –travanj 2016.

Napast sedisvakantizma

Sedisvakantizam - velika riječ koja doslovno znači da je Svete Stolica prazna. Danas ona označava vjerovanje da osoba koja sjedi na stolici sv. Petra nije pravi papa, već samo pretendent bez prava na vršenje papinske službe.

Sedisvakantisti tome navode razlog da kriza u Crkvi ima potporu od strane rimskog biskupa. On zbog propusta ili pogreške promiče takve zablude i krivovjerja kao što su: nova Misa, ekumenizam, vjerska sloboda i kolegijalnost. Sedisvakantisti smatraju da pravi papa ne može biti odgovoran za takvu krizu.

Druga skupina koja je proizišla iz krize je neokonzervativna skupina, koja se čvrsto drži svega što papa govori, zato što je on - papa. Dakle, oni su prihvatiti prije navedena kriva učenja koja proizlaze iz Drugog vatikanskog sabora.

Vrlo je zanimljivo napomenuti da se obje skupine – neokonzervativci i sedisvakantisti, služe istim načelom: ,,Papa je nepogrešiv u svemu i ono što on uči je istinito i dobro“. Razlika je u primjeni načela. Konzervativci smatraju da je Drugi vatikanski sabor imao papinsko odobrenje, stoga moramo slijepo prihvatiti njegovo učenje, koje je istinito i dobro, bez obzira kako se neugodno osjećali zbog toga. Sedisvakantisti pak tvrde da Drugi vatikanski sabor promiče krivovjerja, stoga njegov autoritet nije mogao doći od pravoga pape. To je savršena dilema: ili neokonzerva ili sedić!

,,Đakonise”, strogo gledano, nisu nikada ni postojale

U vezi Franjine nove ,,radne skupine“ o „đakonisama“

Nikada nije bilo niti će ikada biti službe „đakonisa“ u Katoličkoj crkvi.

Kada rabim riječ „đakonisa“ u ovom kontekstu, mislim na žensku kopiju muške službe đakona. Ni u prošlosti nikada nije postojala takva služba.

Ako se pojam „đakonisa“ pojavljuje u crkvenoj povijesti, možemo naći da se radi o nepreciznom terminu koji se mijenja ne samo kroz razdoblja, već i od jedne zemljopisne lokacije do druge. Otac Aimé George Martimont, autor stručne i obvezujuće radnje na tu temu pod naslovom ,,Deaconesses, An Historical Study”, primijećuje da ,,kršćani davnina nisu imali jedinstvenu, fiksnu ideju o tome što bi trebale biti đakonise.“[1]

Pa ipak je 2. kolovoza ove godine papa Franjo formirao povjerenstvo koje bi proučavalo mogućnost dopuštanja ženama da služe kao đakoni u Katoličkoj crkvi. Bavljenje takvim poduhvatom može samo posijati daljnji kaos u Crkvi i zbunjenost među vjernicima.

Iznimno ograničena funkcija

Nikada nije postojala služba đakonisa u latinskoj Crkvi. [2] Nalazimo reference o đakonisama u raznim grčkim i istočnim obredima. Pa opet se ta služba ne nalazi podjednako u istočnim crkvama, a svaki spomen između drugog i desetog stoljeća je sporadičan. Neka područja istočnih Crkava, poput Crkve u Egiptu, Etiopiji i Maroniti nikada nisu prihvatili ikakvu službu đakonisa. [3]

Žene koje su bile zvane ,,đakonisama” nisu bile zaređene na sakramentalni način, već su primile jednu vrstu blagoslova za određenu crkvenu službu. Te ,,đakonise” primarno su bile posvećene žene čiji je posao bio vrlo ograničen – obično ograničena pomoć drugim ženama. To je uključivalo pomoć kod krštenja žena i drugih službi gdje bi prisutstvo muškaraca moglo povrijediti čednost.

,,Povrh toga”, piše o. Martimort, ,,mora se čak i jače naglasiti da tim đakonisama nikada nije bilo dopušteno podučavanje ili propovijedanje u javnosti. ” [4]

Uz kršćanske mučenike današnjice

,,Peti susret u Asizu“ održat će se ovoga listopada, a predsjedat će mu naš Sveti Otac i na njemu će sudjelovati druge vjerske skupine. Na to možemo dati sljedeći odgovor:

Novi međureligijski susret na kojem će predsjedati papa Franjo održat će se u Asizu 27. listopada 2016. Naoružani stalnim naukom papa prije Drugog vatikanskog sabora, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. neće moliti s 400 predstavnika svjetskih religija koji će zazivati vjerovanja Muhameda, Bude, Konfucija i Kali pored onih koji ispovijedaju katoličku vjeru: Vjerujem u jednoga Boga, Oca Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina, Isusa Krista, Sina njegova jedinorođenoga, rođenog od Oca prije svih vjekova.

Bratstvo će moliti s onima i za one koji trenutačno prolaze progone zbog svoje vjernosti katoličkom Credu, za one kršćane umrle mučeničkom smrću u Egiptu, Siriji, Iraku, Nigeriji, Pakistanu, na Tajlandu, u Indoneziji, na Filipinima i drugdje.

Generalni kapitul Svećeničkog bratstva sv. Pija X. podsjeća u svojoj zaključnoj izjavi od 17. srpnja 2012.: ,,Ujedinjujemo se s drugim kršćanima koji prolaze progone u zemljama po cijelom svijetu, koji trpe za katoličku vjeru, često do smrti. Njihova krv, prolivena u jedinstvu s onom Žrtve na našim oltarima, znak je obnove Crkve u glavi i udovima, u skladu sa starom izrekom, ‘sanguis martyrum semen christianorum’.” (DICI, br. 259, 8. listopada 2012.)

Da bismo molili Boga za mir, bez bilo kakvog ekumenskog izjednačavanja ili međureligijske dvosmislenosti, Bratstvo sv. Pija X. preuzima riječi Zborne molitve svetkovine Krista Kralja koju je ustanovio Pio XI.:  ,, Svemogući vjekovječni Bože, koji si po svojem ljubljenom Sinu, Kralju cijeloga svijeta, htio sve obnoviti, dopusti milostivo, da se sve obitelji naroda, razjedinjene ranom grijeha, podlože njegovoj preblagoj vlasti“.

Izvor: sspx.org

Propovijed biskupa Fellaya u Fuldi

Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., preuzvišeni gospodin biskup Bernard Fellay, održao je uoči nacionalnog hodočašća Njemačkog distrikta FSSPX-a u Fuldu 3. rujna i u nedjelju, 4. rujna, u okviru pontifikalne Mise propovijed o značenju i naucima ukazanja Majke Božje u Fatimi.

U svojoj je propovijedi biskup kazao da se iz ukazanja Majke Božje u Fatimi mogu izvući 3 nauka:

1. Fatima je odgovor modernom čovjeku koji tvrdi da nema Boga. Moderni autonomni čovjek želi se osloboditi od Boga. Darwin, Voltaire, Marx i mnogi drugi do danas željeli su Boga ukinuti da bi potom oblikovali svijet po svojevoljnim zamislima. Mnogi današnji zakoni ravnaju se izravno protiv naravnog zakona i žele čovjeka uništiti.

Nasuprot tome stoji Fatima. Sve dolazi s neba. Ne samo da Bog postoji, nego je On Gospodin, On vlada. A Marija naviješta: volja je Božja da se uvede pobožnost Njezinom Bezgrješnom Srcu za cijeli svijet. Bog određuje čovjekovu povijest, bez da povrijedi njegovu slobodu. Ako Bog po Mariji govori ljudima, tada ljudi moraju Boga slušati. Zato što se to nije dogodilo, došlo je do Drugog svjetskog rata. Budući da su portugalski biskupi posvetili Portugal Bezgrješnom Srcu, ostao je Portugal pošteđen od tog rata.

Intervju sa svećenicima Bratstva u Slobodnoj Dalmaciji

Prigodom posjeta p. Freya Hrvatskoj obavili su p. Tilošanec i on razgovor s novinarkom Slobodne Dalmacije T. Marović o djelovanju i poslanju Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Taj intervju izašao je u današnjem izdanju priloga 'Spektar' istih novina. Ovdje donosimo skenirane priloge naslovnica i članka.

Ne može biti više istina, samo naša vodi Bogu!

PATER STEFAN FREY, inače Švicarac, vrhovnik austrijskog distrikta inače kontroverznog Svećeničkog bratstva svetoga Pija X., oko čijeg se rada u crkvenim krugovima već duže vrijeme vode prijepori, protekloga vikenda posjetio je Split. Pošto pripadnicima ove apostolske družine nije dozvoljeno služiti mise u crkvama jer, kako se to službeno kaže, "nisu u punom zajedništvu Crkve", misno slavlje služili su u dvorani hotela "Dujam". Grad svetoga Dujma, tvrdi pater Stefan, pripada austrijskom distriktu jer u Hrvatskoj imaju tek jednog svećenika, mladog patera Marka Tilošaneca, a potrebna su barem dvojica da bi osnovali vlastiti priorat. Pater Marko pak tvrdi kako je zainteresiranih sve više i više, no ima i onih koji na njihove susrete dođu kurioziteta radi, budući da ovo bratstvo služi isključivo tradicionalnu misu, onu koja se služila prije šezdesetih godina prošlog stoljeća. Dakle na latinskom jeziku, svećenici su okrenuti prema oltaru i svetohraništu, vjernici klečeći primaju pričest, a hostiju nije dozvoljeno primiti na ruku... Javnost o njima uglavnom jako malo zna, protivnici su ekumenizma i međureligijskog dijaloga, ne podržavaju reforme za poništenje kršćanskog braka, ali ni papinu otvorenost prema homoseksualcima. Točnije, već pedeset godina ne prihvaćaju i kritiziraju Drugi vatikanski koncil jer tvrde da nije ispunio obećanje o novom proljeću crkve, već je vjera u zapadnim zemljama, smatraju, u konstantnom opadanju. Iako mnogi glavni uzrok tome vide u sekularizaciji modernoga društva, lefebvreovci (nazvani po osnivaču, nadbiskupu Marcelu Lefebvreu) smatraju da je upravo to rezultat kardinalne pogreške koju je zauzeo Drugi vatikanski sabor, jer umjesto da se suprotstavio tom trendu i tako zaštitio vjernike, išao je za prilagodbom svijetu. Prema riječima naših sugovornika, Bratstvo ima 610 svećenika koji djeluju u više od 70 zemalja, oko 600 redovnika, redovnica, časnih sestara i braće, 250 bogoslova, šest međunarodnih bogoslovija, više od 100 škola, te dva sveučilišna instituta.

Pater Marko, vi ste prvi i jedini Hrvat koji je službeno primljen u Bratstvo kao član. Kako je došlo do te odluke?

PATER MARKO: Za svećenika sam nakon dovršene formacije u zagrebačkoj Bogosloviji zaređen 2013. za Varaždinsku biskupiju. Potom sam nakon kraćeg vremena na župi odlučio prijeći u Svećeničko bratstvo sv. Pija X., zajednicu koja se posvetila očuvanju tradicionalnog katoličkog nauka i liturgije. Djelujemo u nekoliko gradova u Hrvatskoj, pa dosta putujem, a dio mjeseca provedem s braćom u Austriji, u prioratu naše apostolske družine. Držimo da svećenici bolje djeluju kada žive u zajednici, a ne sami.

Kakav je trenutni položaj Bratstva unutar katoličke Crkve?

PATER MARKO: Ubrzo nakon što je nadbiskup Lefebvre osnovao Bogosloviju u Econeu, njegovo djelo postalo je smetnja francuskim biskupima. Uslijedile su lažne optužbe i Bratstvu je oduzeto crkveno priznanje, što se održalo do danas. Papa Benedikt XVI. napravio je iskorak prema nama, a aktualni papa Franjo još kao nadbiskup Buenos Airesa primio je životopis nadbiskupa Lefebvrea i knjiga mu se toliko svidjela da ju je dvaput pročitao. Prethodno je već jednom pohvalio Bratstvo zbog neumornog rada, pa možemo zaključiti da prema nama gaji simpatije.

Infiltracija modernizma u Crkvu (II.)

(...nastavak prvog dijela)

Liturgijska reforma

Najozbiljnija posljedica bila je liturgijska reforma. Izvršio ju je dobro poznati svećenik Bugnini, koji ju je davno prije pripremio. Već 1955. o. Bugnini upitao je msgr. Pintonella, Generalnog kapelana talijanske vojske, koji je proveo puno vremena u Njemačkoj za vrijeme okupacije, da prevede protestantske liturgijske tekstove. Jer o. Bugnini nije znao njemački.

Sam msgr. Pintonello mi je rekao da je preveo protestantske liturgijske knjige za o. Bugninija, koji je u to vrijeme bio beznačajni član liturgijske komisije. Bio je nitko. Poslije je postao profesor liturgije u Lateranu. Papa Ivan XXIII. ga je otpustio zbog njegovog modernizma i progresivizma. No, čudnog li čuda, evo ga opet kao predsjednika komisije za liturgijsku reformu. To je sve teško povjerovati.

Imao sam priliku vidjeti kakav je utjecaj imao o. Bugnini. Pitamo se kako su se takve stvari mogle dogoditi u Rimu. U vrijeme neposredno poslije Koncila bio sam generalni poglavar Družbe otaca Duha Svetoga i imali smo sastanak generalnih poglavara u Rimu. Upitali smo o. Bugninija da nam objasni što je ta njegova nova Misa, jer to sve nije bila mala stvar. Odmah nakon Koncila čuli smo za normativnu Misu, novu Misu, Novus ordo. Što je to značilo? O njoj se nije govorilo na Koncilu. Što se dogodilo? Tako smo tražili o. Bugninija da dođe i da sam objasni pred 84 generalna poglavara koji su se okupili i među kojima sam i sam bio.

O. Bugnini, pun samopouzdanja, objasnio je što će normativna Misa biti; da će ovo i ono biti promijenjeno, i da će napraviti drugačiji Ofertorij. Smanjit ćemo broj pričesnih molitava. Moći ćemo imati nekoliko različitih oblika kako započeti Misu. Moći ćemo služiti Misu na narodnom jeziku. Pogledali smo jedan drugoga govoreći: “Ali to nije moguće!” Govorio je odlučno, kao da nikad nije bilo Mise u Crkvi prije njega. Govorio je o toj svojoj normativnoj Misi kao o novom otkriću.

Osobno sam bio toliko zaprepašten da sam zamuknuo, iako obično slobodno govorim kada se treba suprotstaviti nekome s kime se ne slažem. Nisam mogao reći ni riječ. Kako je moguće da su ovom čovjeku koji stoji pred nama povjerili cijelu reformu katoličke liturgije, cijelu reformu svete Misne Žrtve, sakramenata, časoslova i svih naših molitava? Kamo mi to idemo? Kamo to Crkva ide?

Dva generalna poglavara smogla su snage govoriti. Jedan od njih upitao je o. Bugninija: “Je li to aktivno sudjelovanje, odnosno tjelesno sudjelovanje, odnosno izgovaranjem molitava, ili je to duhovno sudjelovanje? U svakom slučaju, Vi ste toliko govorili o sudjelovanju vjernika da više ne možete opravdati služenje Mise bez vjernika. Vaša cijela Misa je stvorena oko sudjelovanja vjernika. Znači li to da moramo prestati s privatnim Misama, budući da na njima nema vjernika koji bi mogli sudjelovati?"

Ponovit ću vam točno što je o. Bugnini rekao. Još uvijek mi to odzvanja u ušima, koliko me je to pogodilo: “Da vam iskreno kažem, mi nismo o tome razmišljali”, rekao je! Kasnije se još jedan ustao i rekao: “Velečasni oče, rekli ste da ćemo potisnuti ovo i ono, da ćemo zamijeniti ovo s onim i uvijek kraćim molitvama. Imam osjećaj da će se Vašu novu Misu moći odslužiti za deset do dvanaest minuta ili najviše petnaest. To nije razumno. To nije pristojno prema takvom crkvenom činu.” No, ovako je odgovorio: “Mi uvijek nešto možemo dodati.” Zar se ovo uistinu događa? Sam sam to sve čuo. Da mi je netko drugi prepričao priču, možda bih sumnjao u nju, ali sam sam to čuo.

Zašto je nadbiskup Lefebvre odabrao sv. Pija X.?

Povodom današnjeg blagdana sv. Pio X. donosimo pojašnjenje o značenju našeg sveca za poslanje Bratstva.

Ranih sedamdesetih, početnih godina Svećeničkog bratstva sv. Pija X. (FSSPX), ime sv. Pija V. bilo je na usnama tradicionalnih katolika širom svijeta koji su marljivo gradili ili pretvarali staje u hramove za služenje Mise sv. Pija V., tj., tridentske Mise. Ime sv. Pija V. bilo je toliko rasprostranjeno da je ubrzo postalo jasno da je „cijela borba između Ecôna i Rima ovisila o Misi svih vremena.“

Međutim, kada je osnivao Bratstvo nadbiskup Lefebvre jasno je spomenuo sv. Pija X. u svojim statutima i formulirao svoje razloge na papiru. Nadbiskup je objasnio da su svrha aktivnosti Bratstva ,,sva djela potrebna za formaciju svećenika i sve što se na to odnosi“. Bogoslovi se moraju pobrinuti da njihova izobrazba „dostigne svoj glavni cilj: svećeničku svetost, zajedno s dostatnim znanjem.“ Zbog toga je Bratstvo stavljeno pod zaštitu sv. Pija X.: primarna briga ovog svetog Pape bila je cjelovitost svećeništva i svetost koja je iz toga proistjecala. (Za više o tome, pogledajte -  Marcel Lefebvre: životopis biskupa Bernarda Tissier de Mallerais, str .436).

Nadbiskup Lefebvre često je govorio o sadašnjoj krizi u Crkvi kao o neomodernističkom krivovjerju i stoga se fokusirao na učenje sv. Pija X. u Pascendi, koja je bila smrtonosti udarac za modernizam na početku 20. stoljeća. Bilo je prirodno da je posljednji kanonizirani papa, koji se energično borio protiv opetovanog modernističkog krivovjerja, naišao na duboki odjek u nadbiskupovoj duši, osobito otkada je Pija X. proglasio svetim nitko drugi nego Pio XII.

Čak su i uvjereni komunisti morali prepoznati sjaj Pija X., ne toliko kao pojedinca, već kao Pape. Jean Jaurès iz francuskih komunističkih novina L’Humanité rekao je o njemu sljedeće:

,,Njegov politički program bio je vrlo jednostavan: obnoviti sve vrijednosti vjere s apostolskom čvrstoćom. On je mogao ispuniti taj program s autoritetom, zbog jednostavnosti njegove duše i iskrenosti njegovih kreposti, koje su bile neupitne. Tko god ga pogleda, mora se složiti da je on bio veliki papa.“

Pio X. bio je apostolski papa koji je bio u stanju istjerati najsmrtonosnije krivovjerje koje je Crkva ikada pretrpjela. Ovaj aspekt, možda bolje nego drugi, objašnjava Giuseppea Sarta kao sveca zaštitnika nadbiskupovog Bratstva.

Izvor: sspx.org

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 86 (srpanj 2016.)

1917.-2017., važnost fatimske poruke

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Godine 1917. Gospa se udostojala posjetiti zemlju. Povjerila je trima vidjelicama u Fatimi poruku od nekoliko dijelova, od kojih su neki klasificirani pod nazivom "tajna", tako da su fatimska "poruka" i "tajna" postali gotovo sinonimi. Potrebno je, međutim, između njih napraviti razliku. Poruka je odmah priopćena. Dijelovi koji pripadaju tajni su trebali biti kasnije otkriveni, na razne datume, od kojih je zadnji bio 1960. Tajne se tiču glavnih događaja u Crkvi i svijetu, u skladu s načinom na koji se čovječanstvo odnosi prema Bogu. Oni se bave ratovima, nestankom cijelih naroda, ozbiljnim zabludama koje se šire preko svih kontinenata, posvećenja Rusije od strane pape i biskupa, pobjedom Bezgrješnog Srca i razdobljem mira.

Uspostaviti pobožnost prema Bezgrješnom Srcu Marijinu u cijelom svijetu

Godinu dana prije proslave stogodišnjice fatimskih ukazanja, koja su priznata od strane Crkve kao autentična, dopustite mi da ponovim važnost ovog događaja i tu poruku, koja nas podsjeća na brojne temeljne vjerske istine i pokazuje stvarnu Božju intervenciju u ljudskoj povijesti.

1) Suština poruke nalazi se u ovim riječima Blažene Djevice sestri Luciji, 13. lipnja 1917. godine: ,,Isus vas želi upotrijebiti kako bi Mene učinio poznatom i voljenom. On želi uspostaviti Pobožnost mome Bezgrješnom Srcu u svijetu. Obećavam spasenje onima koji ga prihvate i njihove duše će biti ljubljene od Boga kao cvijeće koje sam postavila da krasi njegovo prijestolje“.

Kada razmotrimo fatimsku poruku u cjelini, sa svojom tajnom, dok razmatramo utjecaj koji je imala i koji još ima na povijest Crkve i svijeta, postaje očito da se sve vrti oko božanske intervencije: ,,On (Isus) želi uspostaviti pobožnost mom Bezgrješnom Srcu u svijetu“. Kasnije, kada je sestra Lucija upitala Presveto Srce zašto On želi posvetu Rusije, Gospodin joj je odgovorio: ,,Zato što želim da cijela moja Crkva prepozna ovu posvetu kao trijumf Bezgrješnog Srca Marijina, kako bi se onda pobožnost prema njoj mogla širiti i kako bi pobožnost prema Bezgrješnom Srcu bila postavljena uz bok pobožnosti Mog Presvetog Srca“ (proljeće 1936).