U čemu se sastoji pobjeda Srca Marijina?

Autori knjige „Fatima-Rim-Moskva“ u svojoj knjizi dokazuju da se svečane Gospine riječi: „Na kraju će moje Bezgrješno Srce pobijediti“ ne odnose samo na sjajno obraćenje ruskoga naroda, nego na opću pobjedu diljem svijeta koju će Bog pripraviti Kraljici neba i zemlje. Na 70 stranica oni dokazuju svoju izjavu mnogim argumentima kao i uputama na proroštva koje je Crkva priznala. Donosimo isječak iz njihove dokumentacije koja se čita kao zanimljiv roman.

Pošto je Gospa svojim ukazanjem u meksičkom Guadalupeu godine 1531. ušla u posjed novootkrivenoga kontinenta, sručila je se istinska bujica milosti na Novi svijet.[1] Time je Kraljica neba i zemlje dala dokaz svojeg veličanstvenog zagovora i moći kojom ona, djeliteljica svih milosti, može učiniti jedinstveno čudo obraćenja cijelog mnoštva narodā. Guadalupe se stoga može držati preludijem, prvim uvodom događanja do kojih će doći početkom nagoviještene pobjede Srca Marijina. Izvanredna čuda obraćenja koja je Nebeska Kraljica učinila u Meksiku na nacionalnoj, čak i na kontinentalnoj razini, ona će jednom moći učiniti također i diljem svijeta u osvit svoje velike pobjede.

Kada će otpočeti ovaj veliki val obraćenja? Sveti Ljudevit Marija Grignion Montfortski daje znak koji će prethoditi ovoj epohi, a to je teška crkvena kriza. Blistavo čudo obraćenja cijelog mnoštva narodā, koje će nakon toga uslijediti time će zasjati kao isključivo Božje djelo, ostvareno po svemoćnom zagovoru Marije, Majke božanske milosti. Društvo vjernih Marijinih slugu, kako prorokuje Svetac, tijekom vremena bolne krize svete Crkve koja će tome prethoditi, bit će gotovo posve napušteno i nitko se više ne će htjeti boriti za obranu Božje časti.

Novi oltar i nove klupe u Kapeli sv. Jeronima u Splitu

Kako je prethodno bilo najavljeno, dovršena je izrada novog oltara i novih klupa za Kapelu sv. Jeronima u Splitu te su oni postavljeni upravo za blagdan Božića. Tako je u bitnome dovršeno uređenje ovoga bogoslužnog prostora da bi se on u potpunosti mogao doživjeti kao dom molitve i Božje prisutnosti. Donosimo ovdje nekoliko fotografija.

Tradicionalni kalendari za 2017. godinu

Donosimo ponudu dvaju kalendara na njemačkom jeziku koje možete nabaviti u tajništvu našeg Bratstvo, odnosno prigodom svetih Misa.

Tridentski kalendar – Venite adoremus!

Slikovno i sadržajno bogato opremljen kalendar podjeljen na tjedne od kojih svaki sadrži prigodni poučni isječak. Ovogodišnji broj prikazuje poticajne teme o uzvišenosti klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu. Sadrži brojne primjere iz liturgije i mistike prateći kalendarski raspored tradicionalnog rimskog obreda.

Tema novog kalendara iz 2017. obilježena je različitim obljetnicama: euharistijskim čudom iz Erdinga (1417.) i Salzana (1517.), obljetnicom rođenja sv. brata Klausa, zaštitnika Švicarske (1417.) te konačno obljetnicom ukazanja Majke Božje u Fatimi (1917.), što su sve razlozi za produbljenje klanjanja.

Pod klanjanjem vjernici podrazumijevaju klanjanje Bogu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. U pojedinim kapelama omogućeno je vječno klanjanje pred Presvetim Sakramentom koji je izložen neprestano dan i noć. ,,Venite adoremus!“ - ,,Dođiite, poklonimo se!“. Svi smo pozvani na klanjanje. U kalendaru su sadržani vrijedni poticaji i molitve za klanjanje Svemogućemu u pokaznici.

Zidni kalendar formata 34,5 x 24,5 cm. 60 stranica, spiralni uvez.

Cijena: 130 kn

Kalendar KJB-a – Katoličkog pokreta mladih

Jednostavni zidni kalendar opremljen najboljim slikama s natječaja KJB-a (Katoličkog pokreta mladih) pod geslom ,,Priroda s križem i svetačkim postajama“ sa svim važnim blagdanima i svecima kao i prostorom za vlastite bilješke.

Spiralni uvez, format 16 x 24 cm. Cijena: 45 kn

Kriza u Crkvi je kriza vjere

Pred kraj svoga života, 4. ožujka 1991., nadbiskup Lefebvre je napisao:

,,Svećenik koji prinosi pravu žrtvu, podijeljuje sakramente, podučava katekizam, budno pazi na spasenje duša je obnovitelj kršćanstva. Kršćani se moraju okupljati oko tih zaista vjernih svećenika i organizirati čitavi kršćanski život. Bilo kakav duh nepovjerenja prema svećeniku koji zaslužuje povjerenje slabi i destabilizira otpor prema uništavateljima vjere.“

Kriza u Crkvi je zapravo kriza vjere, novotarije i reforme koje su proizašle iz Drugog vatikanskog sabora oslabile su, i u mnogim slučajevima, uništile vjeru. Iako je ona primarno kriza vjere, tu su i druge posljedice: jedna od njih je gubitak povjerenja u crkvu i kler. To je prava opasnost i nadbiskup je iskusio obje i upozorio na njih vjernike.

Krepost ufanja pretpostavlja vjeru i utemeljena je na vjeri. Kao što svaki dobar katekizam naučava, samo vjera nas neće spasiti bez dobrih djela; moramo imati i ufanje i ljubav. Ufanje je nadnaravna krepost po kojoj čvrsto vjerujemo da će nam Bog dati vječni život i sva sredstva koja su nam potrebna da bi ga postigli ako činimo što se od nas zahtjeva.

Uistinu, krepost ufanja uključuje povjerenje u sredstva spasenja i povjerenje u našeg Gospodina Isusa Krista, jedinog Otkupitelja. Ona traži ne samo povjerenje u Katoličku crkvu, koja je produžetak našeg Gospodina Isusa Krista, već također povjerenje u predstavnike našeg Gospodina, biskupe i svećenike. Oni primaju autoritet od našeg Gospodina Isusa Krista; oni prikazuju sredstva spasenja, oni su učitelji Otkrivenja u Njegovo Ime i oni su djelitelji Njegove milosti preko sakramenata.

Nijekati potrebu za tim sredstvima posvećenja bilo bi podjednako sumnji u samoga Boga i Njegov božanski plan. Zato je gubitak povjerenja u kler prava opasnost. Kriza je u samom izvoru tog nepovjerenja. ,,Izdali su nas svećenici i biskupi, tako da moramo biti oprezni.” To ponekad čujemo kao da bi bila dužnost biti oprezan oko svega, pa čak i svećenika koji zaslužuju to povjerenje, kao što je nadbiskup upozorio. Hvala Bogu, većina vjernika koji dolaze u kapele Bratstva sv. Pija X. vjeruju njegovim svećenicima i poglavarima, ali ta opasnost uistinu postoji.

Još jednom, razumljivo je to kao posljedica te strašne krize u kojoj se nalazimo. No ipak, to je prepreka za vlastito posvećenje i oslabljuje otpornost prema neprijateljima i uništavateljima vjere.

Naš cilj, i za svećenike i vjernike, je obnoviti sve u Kristu. Svugdje izgraditi oko priorata i škola katolički duh; gdje je vjera zaštićena i gdje ona, preko poduke svećenika, svugdje svijetli; gdje se ufanje u Boga i Njegovu Crkvu jača primjerom savjesnih svećenika; gdje se ljubav prema Bogu i prema bližnjemu sve više i više stavlja u praksu.

Obnovimo naše čvrste nakane da radimo na toj obnovi u našem osobnom životu, našem obiteljskom životu, našem župnom životu i u cijelom društvu. Neka nova Križarska vojna na nakane posvećenja Rusije i nama pomogne da budemo velikodušniji u našim molitvama i prinošenju žrtava.

U Bezgrješnom Srcu Marijinu,

p. Arnaud Rostand, lipanj 2009.

Priprema za proslavu Božića

Razdoblje došašća je vrijeme u kojem se pripremamo za dolazak našeg Gospodina Isusa Krista. Našim molitvama i žrtvama otvaramo svoja srca i duše da prime našeg Gospodina i omogućavamo da nas dotaknu Njegove brojne milosti.

Moderni svijet u kojem živimo ne slavi istinski Božić. Svijet odbacuje dolazak našeg Gospodina Isusa Krista. Vidimo božićno drvce, djedove božićnjake, cijeli folklor oko Božića – ali istinsko slavlje rođenja našeg Spasitelja jedva da će se spomenuti. Proslava Božića kao katoličkog blagdana, pa čak i kao „kršćanskog“ blagdana, nije prihvatljivo svijetu. Svi ste mogli primjetiti, na primjer, da ljudi više ne govore, barem ne javno: ,,Sretan Božić!”, već radije: “Sretni praznici!” Svi izrazi koji imaju bilo kakvu vjersku konotaciju su tabu, jer previše podsjećaju da nema pravog Božića bez našeg Gospodina Isusa Krista.

Suprotno duhu svijeta, mi katolici proglašavamo prava našeg Gospodina Isusa Krista, pravog Boga i pravog Čovjeka. A postoje tri Božja prava koja se nikada ne smiju zaboraviti, na koje nas podsjećaju prve tri zapovijedi:

Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova osim mene.

Bog ima pravo nalagati nam da mu se klanjamo, da ga prepoznajemo kao pravoga Boga, da se ponizimo kao jadna stvorenja i da priznamo da je On naš Stvoritelj. Bog ima pravo tražiti od nas da ga ljubimo iznad svega drugoga. Bog ima pravo zahtijevati da ga svi ljudi štuju, jedinog pravoga i živoga Boga. Bog ima pravo zabraniti svo lažno bogoštovlje, lažne bogove, lažne religije. ,,Stoji pisano: "Gospodinu, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedino služi!" (Mat. 4: 10). I stoga naš Gospodin Isus Krist, s obzirom da je pravi Bog i druga osoba Presvetog Trosjtva, ima sva ta ista prava. “Da se u ime Isusovo pokloni svako koljeno onih, koji su na nebu i na zemlji i pod zemljom.” (Fil 2, 10).

Posveta Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Bezgrešnom Srcu Marijinu

Tebi se, o Bezgrešna Majko Božja, utječemo u ovoj krajnjoj potrebi čovječanstva, usred takvih oluja kakvih nikada prije nije bilo, a koje do temelja potresaju Majku Crkvu. Tebe, koja si stojeći podno križa nekoć blisko sudjelovala u patnjama Tvoga božanskog Sina, i danas potiče silna sućut zbog patnje Njegova mističnoga Tijela, Crkve!

Dok je izvan Crkve komunizam tako proširio posvuda svoje zablude da je i sama Crkva njima zaražena, u isto vrijeme u samom njenom krilu virus lažnog ekumenizma truje bezbrojne duše, otkidajući ih ili držeći ih izvan jedinstva prave vjere i jedine lađe spasenja.

Usred tolikih ruševina, tolikih izdaja, neka se svidi Svemogućemu Bogu, slijedeći drevni primjer, pripremiti ovo naše Svećeničko bratstvo kao malu bojnu četu za novu obnovu, koje se istinski svjesno vlastite krhkosti obraća danas tebi, Djevice, najmoćnija Pomoćnice kršćana.

Ne pouzdajući se u vlastite snage, tako maleni pred veličinom povjerene nam zadaće, želimo se staviti pod tvoju majčinsku i moćnu zaštitu, Djevice, koja si strašna kao vojska postrojena za borbu, kojoj je od početka bilo obećano da ćeš satrti glavu zmiji.

Usred tih opasnosti koje nam prijete, molimo i vapijemo Bogu, koji se udostojao pozvati nas na službu Njegovoj Crkvi, da se udostoji zapečatiti i potvrditi naš poziv po Tebi, o škrinjo zavjetna!

Zašto je toliko malo sloge među tradicionalnim skupinama?

Mogu razumjeti da ste sablažnjeni podjelom u tradicionalnom pokretu. I mnogi drugi su također bili sablažnjeni dok nisu shvatili da sloga i jedinstvo nisu mogući bez čvrste hijerarhije koja bi ih osnaživala i na njemu inzistirala. Pravo jedinstvo bit će moguće samo onda kada ćemo opet imati snažnog papu, kojega će podržavati poslušni i dobri biskupi.

Dio raznolikosti Crkve je da postoje različite skupine, organizacije, redovničke zajednice i aktivnosti koje brane različite vidike katoličke tradicije. Oni se nadopunjuju i trebaju zadržati svoje specifične razlike da bi činili najbolje za svetu Majku Crkvu. To nije ni na koji način u suprotnosti s jedinstvom vjere, koja nas sve povezuje. Tako u tradiciji postoje različiti redovi školskih časnih sestara; postoje aktivni redovi poput Bratstva sv. Pija X.; a postoje i kontemplativni redovi poput benediktinaca, dominikanaca, kapucina i redemptorista. Svi oni imaju različitu ulogu unutar Crkve. Također postoji mjesto za laičke organizacije i posebne apostolate kao što je imao p. Gruner koji je promovirao pobožnost Gospi Fatimskoj. Unatoč njihovim različitim metodama i naglascima, sve te organizacije dijele dubinsko jedinstvo. Međutim, postoje neke skupine koje se ne mogu smatrati dijelom tog jedinstva. To su sedisvakantisti i zajednice (npr. Bratstvo sv. Petra, Institut Krista Kralja, Institut Dobrog Pastira itd.) koje prihvaćaju pravovjernost Nove Mise i II. vatikanskog i koji slave indultnu Misu. Takvi su izvan moralnog jedinstva tradicionalnog pokreta.

Očigledno je nužno da svi ti zaista katolički redovi, organizacije i apostolati surađuju. Jasno je da se to dubinsko jedinstvo može naći kod svih onih koji su službeno udruženi s djelom Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Kada skupina ili djelovanje odbiju takvo djelovanje onda su prisiljeni činiti kompromis s liberalizmom ili pretjerati sa strogoćom.

p. Peter R. Scott

Izvor: http://archives.sspx.org/

Kako je sedam papa propustilo posvetiti Rusiju (I.)

Moje predavanje pod nazivom „Kako je sedam papa propustilo posvetiti Rusiju“ kratki je sažetak jednog poglavlja moje nove knjige (koju sam napisao s Robertom Sungenisom) „Posveta Rusije – kako je sedam papa propustilo obratiti pozornost na zapovijed s Neba i donijelo nemir Crkvi i svijetu“. Na 350 stranica te knjige pružamo sve povijesne detalje koji dokazuju da su pape propustili posvetiti Rusiju kako je Gospa zapovjedila i kako je to rezultiralo duhovnom krizom u kojoj danas živimo.

Naravno, određeni vatikanski službenici nisu nam rekli istinu ni o posveti Rusije, ni o trećoj fatimskoj tajni. Da bi se u cijelosti razumjelo kako smo ovdje stigli, bitno je ponovno pregledati kronološku povijest koja se tiče zahtjeva za posvetom, i kako su pape reagirali na taj zahtjev, gledajući njihove vlastite riječi i djela. Prije toga moramo pogledati zašto je Gospa tražila da se Rusija izričito imenuje u posveti. Riječ „posveta“ (eng. consecrate) dolazi od latinske riječi consecrare i obično znači namijeniti, predati ili učiniti svetim. Katolička enciklopedija definira ga kao „čin po kojemu je nešto odijeljeno od običnog i neprosvijećenog za svetu namjenu“. Čin posvete ljudi i stvari gledaju se kroz Stari i Novi zavjet koji otkrivaju da posvete moraju biti određene i utvrditi precizan željeni cilj.

Budući da posveta izvodi nešto iz njegovog prethodnog svjetovnog stanja, jedna od glavnih svrha posvete je naknada ili zadovoljština za stanje njegove prošlosti, njegovog neposvećenog života. To je posebno istinito kada je predmet posvete bio oskvrnut od zlog. Na primjer, sv. Toma Akvinski naučava da su „crkve oskvrnjene krvlju ili sjemenom trebale biti očišćene“, odnosno, da se ponovno posvećuju „jer se radi o nekoj očitoj makinaciji neprijatelja zbog grijeha koji je tamo počinjen“. Drugim riječima, posveta služi egzorciranju demona koji su se možda prikačili na predmet. Da bi se istjeralo demone, predmet prvo mora biti identificiran. Analogno tome, jasno je da svećenik ne bi mogao vršiti egzorcizam na opsjednutoj osobi egzorciranjem čitavog grada u kojem ta osoba živi. Zbog toga u obredu egzorcizma svećenik zapovijeda demonu da se identificira po imenu, jer se demon istjeruje po svojem imenu. Niti bi biskup mogao posvetiti crkve u svojoj biskupiji, niti posvetiti svoju biskupiju posvećujući sve biskupije u svojoj zemlji. Jasno vam je što želim reći: ne samo da općenita posveta „svijeta“ Ivana Pavla II. 1984. godine nije identificirala Rusiju kao ciljani predmet posvete, već nije uspjela ni istjerati demone te zemlje i učiniti naknadu zadovoljštine za njezine mnoge grijehe – naknadu za koju je Gospa rekla da je nužna za valjanu posvetu.

Kao što smo naučili, ne samo da Rusija mora biti posvećena po svojem imenu, već se i svi katolički biskupi svijeta moraju pridružiti posveti. Zašto je Gospa zahtijevala taj dodatni uvjet? Odgovor bi vas mogao iznenaditi. Ona je to učinila da suzbije lažni ekumenizam koncilske crkve koji je također u srcu fatimske poruke. Grčka riječ za ekumenizam je oiko-menos što doslovno znači „ono što pripada kući“. „Kuća“, koju sv. Pavao zove „kuća vjere“ (Gal 6,10) je, naravno, Rimokatolička Crkva. Na svakom pojedinom općem saboru do Drugog vatikanskog sabora, samo su katolički biskupi – oni koji pripadaju „toj kući“ – sudjelovali u tim raspravama. To je upravo ono što „ekumenizam“ znači – izraz istinskog katoličkog jedinstva između pape i njegovih biskupa – i zato su se ti koncili zvali „ekumenski“.

Međutim, na Drugom vatikanskom saboru, kao dio pakta iz Metza, papa Ivan XXIII., nakon što je pokopao treću fatimsku tajnu, pozvao je dva ruska pravoslavna „svećenika“ (odnosno, dva formalna krivovjernika i raskolnika) da prisustvuju Koncilu. Taj neviđeni i skandalozni čin također zahtijeva naknadu i zadovoljštinu, koja će biti ostvarena kada katolički biskupi svijeta, s isključenjem krivovjernih i raskolničkih „kršćanskih“ svećenika (koji neće biti pozvani da sudjeluju kao što su sudjelovali na skupu u Asizu), posvete Rusiju Gospinom Bezgrješnom Srcu. To će kolegijalno posvećenje pokazati svijetu da je papa Kristov namjesnik na zemlji i da se krivovjernici i raskolnici moraju vratiti pravoj Crkvi i podvrgnuti se papinom autoritetu (uključujući i ruske pravoslavne kršćane). Taj čin će također potvrditi dogmu o papinstvu (koja je napadnuta „zabludama Rusije“) koju je proglasio papa Bonifacije koja kaže: ,,Izjavljujemo, kažemo i definiramo da je u potpunosti potrebno za spasenje, da svako ljudsko stvorenje bude podložno Rimskom prvosvećeniku.“

Posveta Poljske Kristu Kralju

Tijekom svečanog obreda u crkvi Božanskog milosrđa u Krakowu katolički biskupi Poljske službeno su priznali Krista Kraljem Poljske. Obred koji je održan 19. studenog održan je u prisutnosti poljskog predsjednika Andrzeja Dude. Čin posvete ponovljen je u svim crkvama u Poljskoj u nedjelju, 20. studenog, dan kada većina u Rimokatoličkoj crkvi slavi svetkovinu Krista Kralja prema promijenjenom liturgijskom kalendaru iz 1970.

Priznanje Kristovog kraljevstva na taj dan je pohvalna, poglavito kada znamo da časoslov i Misa za promijenjeni blagdan Krista Kralja otklanja sve tradicionalne naznake Gospodinove zemaljske vladavine. Te nesretne promjene koje su uvedene da bi se udovoljilo liberalnom vjerovanju da Crkva ne bi trebala imati uloge u političkom životu, na sreću nisu spriječile poljske biskupe da slijede nauk koji je iznio papa Pio XI. u okružnici Quas primas:

,,Narode će se godišnjim slavljem ovog blagdana podsjetiti da ne samo pojedinačne osobe, nego i vladari i vlastodršci trebaju iskazati javnu čast i poslušnost Kristu.”

Na godišnjicu obraćenja Poljske

Odluka da se Krista proglasi Kraljem Poljske poklapa se s 1050. obljetnicom krštenja Poljske koja se tradicionalno pripisuje za Veliku subotu, 14. travnja 966., kada je Mješko I., prvi poljski vladar, primljen u Katoličku crkvu. I dok su mnogi njegovi podložnici ostali u poganstvu, revni misionarski rad u stoljećima nakon Mješkovog krštenja doveo je do potpune kristijanizacije zemlje do kraja 12. stoljeća. Obraćenje Poljske došlo je u providonosno vrijeme kada su druga slavenska kraljevstva, uključujući Kijevsko-rusko u 988. počela dovoditi Kristovo svjetlo narodima dugo pokrivenim u tami praznovjerja i idolopoklonstva.

Drugi narodi pridružuju se u javnim posvetama

Proglašenje Kristovog kraljevanja nad Poljskom slijedi dva nedavna čina nacionalnih posveta. Prvo je 21. listopada peruanski predsjednik Pedro Pablo Kuczynski posvetio svoju zemlju Presvetom Srcu Isusovom i Bezgrješnom Srcu Marijinom tijekom nacionalne jutarnje molitve:

,,Po vlasti koja mi je dana, izvršavam čin posvete sebe, svoje obitelj i Republike Peru, za ljubav i zaštitu svemogućeg Boga po zagovoru Presvetog Srca Isusovog i Bezgrješnog Srca Marijinog.”

Potom je dva dana kasnije ukrajinski grkokatolički patrijarh Sviatoslav Ševčuk na obred održanom u Fatimi posvetio Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinom sljedećim riječima:

,,Marijo, stojimo danas pred tvojim licem i posvećujemo se Tvojem Bezgrješnom Srcu i stavljamo pod tvoju zaštitu Ukrajinu i druge istočne europske narode i svijet. Prikazujemo ti svu patnju i trpljenje Ukrajine jer samo po obraćenju i pokajanju dolazi mir. Primi naše prikazanje i spasi naš narodi, zemlju i svijet od grijeha i smrti."

Katolici se svugdje mogu nastaviti nadati i moliti da će njihovi vlastiti crkveni i svjetovni vođe uskoro slijediti te prekrasne primjere posvećenja naroda Gospodinu i Njegovoj Presvetoj Majci. Usprkos vladavini liberalne ideologije diljem svijeta, postoje oni koji nisu zaboravili da ljudi trebaju Boga više od svega i da mu narodi svijeta duguju nepridržanu poslušnost.

Izvor: sspx.org

Prisjećamo se zašto su pružili otpor... protestantizam u Crkvi nakon Drugog vatikanskog sabora

Uvod urednika novina The Remnant

Davne 1976. kada mi je bilo deset godina, primio sam sakrament potvrde od nadbiskupa Marcela Lefebvrea. Sjećam se blagog i svetog čovjeka, toplog govora i istinski poniznog. Čak i dok smo bili djeca, moja braća, sestre i ja razumjeli smo da se radi o pravom Kristovom vojniku koji je zauzeo hrabro i usamljeno stajalište u obranu svete Tradicije u vrijeme kada ništa nije bilo popularnije od novotarija i inovacija. Naš otac bio je u njegovom društvu i ti ljudi su bili „tradicionalisti“ puno prije nego je biti „tradicionalist“ postalo cool.

Sjetite se, cijeli svijet je bio sred muka revolucije u to vrijeme – seksualne, političke, liturgijske, kulturne – ništa nije bilo više passé od prošlosti. Usamljeno stajalište ranih tradicionalista se, stoga, može usporediti čisto apsurdno (barem u očima svijeta u to vrijeme) s čovjekom koji stoji u blatu na Woodstocku i inzistira da hipiji vrate na sebe svoju odjeću i prestanu uzimati LSD i pušiti travu. Nikoga nije bilo briga. Smijali su im se, izrugivali i na kraju im je rečeno neka se što prije gube van iz Crkve.

Vremena su se zaista mijenjala, i uz dragocjene i rijetke iznimke, ljudski element Kristove Crkve išao je u korak s ludosti – zaista je, neki bi rekli, utirao put.

Kada se prisjećamo zašto su se ti ljudi oduprli ludosti šezdesetih, sjetimo se da oni nisu prvenstveno bili motivirani idejom da štite svoje vlastite situacije. Nadbiskup Lefebvre je, na primjer, bio u mirovini kada je svijet saznao tko je on. Njega su bogoslovi, koji su se odjednom našli okruženi vukovima u ovčjem ruhu u samim bogoslovijama, nagovorili da se vrati natrag iz mirovine. Modernisti su doslovno bili svugdje.

Lefebvre nije pokušavao napraviti ime od sebe. On je bio vjerni sin Crkve koji je pokušavao izvršiti svoju dužnost pred Bogom i Crkvom kojoj je služio cijelog svog života. Važno je sjetiti se toga i staviti ga u kontekst tog vremena.
On nije bio bloger. On nije vodio internetski TV program niti je bio lovac na ''klikove''. On je bio ozbiljan crkveni uglednik – visoko cijenjen od nekoliko papa i poglavar velike družbe – koji je vidio to što se modernisti uspinju na vlasti kao ispunjenje proročanstva i ozbiljnog upozorenja koje je dano Crkvi pola stoljeća ranije od pape sv. Pija X. Otuda ime Lefebvreovom Bratstvu.

Ovaj članak može pomoći onim katolicima koji tada nisu bili prisutni da bolje razumiju što je navelo te velike katoličke genije da ustanu protiv revolucije u Crkvi koju su voljeli više nego išta, kako im je to slomilo srca što se moraju oduprijeti čak i onima unutar samog Vatikana, kako se njihov prekrasan katolički svijet urušavao svugdje oko njih i kako je sve što su radili bilo zbog obrane nezabludivog nauka svete Majke Crkve i njezine drevne liturgije koji su bili svugdje na udaru.

Lefebvre je bio Atanazije Crkve u naše vrijeme i jednoga će dana biti proglašen svetim. Michael Davies je tako mislio, a ni ja nemam sumnje oko toga. Papa Franjo je, više nego ijedan drugi papa, nepažljivo otkrio istinski duh Drugog vatikanskog koncila i tako učinio kristalno jasnim zašto su oni koji su se odupirali tom duhu bili u pravu što su to radili.

Molim vas, budite otvoreni za istinu o onome što se zaista dogodilo... i nastavite čitati.

Michael J. Matt

Liturgijska reforma i ekumenizam

Poricati da je liturgijska reforma smišljena i izvršena radi ekumenskih razloga značilo bi poricati i osporavati dokaze. Prisutnost šest protestantskih predstavnika u komisiji za reformu Mise dovoljan je dokaz za to. Također je značajna činjenica da je fotografija tih šest protestanata objavljena na naslovnici “Documentation Catholique”. (1)

Koji je mogao biti razlog za takvu protestantsku prisutnost ako ne taj da pregledaju molitve, pa čak i da ustroje Misu na način da bude moguće zajedništvo u molitvi s protestantima, i to u najvažnijem činu Katoličke Crkve. (2)

Definicija Mise kakva je dana u uvodu Novus Ordo Mise je protestantska definicija i to je, samo po sebi, nedopustivo i nepojmljivo. (3) Od sada će naglasak biti na večeri, gozbi, a ne više na žrtvi. Samo to trebalo bi biti dovoljno da opravda naše snažno odbijanje reforme.

Značajno je da više ne nalazimo pojam „žrtva“ u knjižicama za novu Misu. On je zamijenjen „euharistijskom liturgijom“, „spomen-večerom“, „euharistijskim slavljem“ - sve su to termini koji su tipično protestantski.

Radi čega je Isus došao na svijet?

Koje zadaće ima – bi trebao imati – njegov namjesnik na zemlji?

Dragi prijatelji i dobročinitelji!

Radi čega je Isus rođen u Betlehemu? U početku Došašća postavljamo Vam ovo pitanje. Ispravan odgovor nije samo od najvećeg značaja za nas i naše spasenje, nego ono ima i posve aktualnu povezanost s današnjom krizom Crkve i društva koja svakim danom postaje sve teža. Sam naš Spasitelj udostojao se formulirati odgovor. U odlučnom času izgovorio je pred predstavnikom ondašnje najviše zemaljske sile velike riječi: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.“

Ovaj Isusov odgovor na Pilatovo pitanje može biti iznenađujući. Zar ne bismo pomislili da je naš Spasitelj zapravo došao na svijet da otkupi ljude od njihovih grijeha koje je On već kao maleno dijete u jaslicama na sebe uzeo i okajao? To je dakako točno. Prvi korak na putu opravdanja grješnika zapravo je prihvaćanje božanske istine, dakle vjere, a „bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu“¹. Stoga je Isus mogao reći učenicima: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (od ropstva grijeha)². Iz toga nastaje logična struktura poslanja koje je dobio od svojega Oca. Došao je na svijet kao Učitelj kako bi ljude doveo do spoznanja istine³, kao Svećenik, kako bi ih svojom predragocjenom Krvlju i kupeljem ponovnog rođenja očistio i izmirio s Bogom i na koncu kao Kralj kako bi ih svojim zakonom i svojom Providnošću vodio i doveo u vječnu domovinu. Ovo trostruko poslanje prenio je svojoj Crkvi kako bi nastavila njegovo djelo spasenja do konca vremena.⁴ Iz povijesti se dade dokazati da su dobro i zlo naroda ovisili o tome koliko je vjerno Crkva ispunjala svoju trostruku zadaću. U ovoj činjenici leži i najdublji razlog zašto današnje čovječanstvo zapada u ponor. Već preko 50 godina crkveni ljudi zanemaruju svoje najosnovnije zadaće na strašan način, osobito prvu, svjedočenje za istinu. Tako svijetu uskraćuju sredstvo spasenja koje mu je prijeko potrebno. Ako presuše izvori Otkupljenja, onda nema spasenja.

Nažalost, 31. listopada, na 500. obljetnici reformacije, doživjeli smo nadasve žalosnu i gorku potvrdu ove konstatacije. Papin posjet u Lundu pokazao se samo kao kapitulacija i naklon pred Lutherom, trijumf relativizma i zablude, pogrđivanje časti Crkve!⁵ Kao Učitelj naroda trebao je posvjedočiti za istinu i kao Vrhovni pastir i Otac kršćana u ljubavi pozvati protestante da okončaju svoje petstogodišnje lutanje i da se konačno vrate u očinski dom, a osobito stoga jer već duže vremena protestantizam boluje od smrtonosne bolesti. Tako bi nasljedovao božanski primjer svih pastira, koji je istodobno svjetlost i ljubav. Dogodilo se posve suprotno! Na oltaru ekumenizma, poradi lažnog prividnog mira prinijeli su se kao žrtva istina, povratak zalutalih i spas mnogih.

Što mi možemo i trebamo činiti? Došašće je za svakoga od nas vrijeme sabranosti i priprave srca, ispita savjesti i posvećivanja sebe samih. Smijem Vam – s obzirom na dramatična događanja današnjice – dati sljedeće savjete:

1) Molimo više nego ikada za našega Svetoga Oca. To je jedna od prvih dužnosti nas kao kršćana. Kako bi se riječ Kristova Petru također i na njemu ispunila: „A ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću!“⁶

Papa Franjo produžuje ovlast ispovijedanja svećenicima FSSPX-a i nakon Godine milosrđa

Sveta Stolica je 21. studenog objavila apostolsko pismo pape Franje Misericordia et Misera, datirano na 20. studenog. U br. 12 dokumenta Sveti Otac produžuje ovlast ispovijedanja svećenicima Svećeničkog bratstva sv. Pija X. podijeljenu 1. rujna 2015., i nakon Godine milosrđa:

,,Za jubilejsku godinu omogućio sam onim vjernicima koji zbog različitih razloga pohađaju crkve u kojima djeluju svećenici Svećeničkog bratstva sv. Pija X., da mogu valjano i dopušteno primiti sakramentalno odrješenje svojih grijeha. (Vidi ,,Pismo prema kojemu se daje oprost vjernicima pogodom izvanredne Godine milosrđa“, 1. rujna 2015.) Za pastoralnu dobrobit tih vjernika i imajući povjerenja u dobru volju njihovih svećenika oko nastojanja, s Božjom pomoću, za uspostavom punog zajedništva s Katoličkom crkvom, osobno sam odlučio produžiti te ovlasti i nakon Godine milosrđa, sve dok ne budu donesene nove odredbe, kako nikome ne bi bio uskraćen sakramentalni znak pomirenja po oprostu Crkve“.

Na dan 21. studenog ove godine, obljetnicu proglasa koji je objavio nadbiskup Marcel Lefebvre 1974., možemo se samo prisjetiti ispovijesti vjere osnivača Svećeničkog bratstva sv. Pija X.: ,,Djelujući na taj način milošću Božjom i uz pomoć Blažene Djevice Marije, svetog Josipa i svetog pape Pija X., uvjereni smo da ćemo ostati vjerni Rimokatoličkoj Crkvi kao i svim Petrovim Nasljednicima i tako biti „fideles dispensatores mysteriorum Domini Nostri Jesu Christi in Spiritu Sancto“ (vjerni upravitelji otajstava našeg Gospodina Isusa Krista u Duhu Svetomu). Amen.“

Dana 1. rujna 2015. je Generalna kuća objavila sljedeće službeno priopćenje koje je još uvijek vrlo važno:

,,Svećeničko bratstvo sv. Pija X. saznalo je iz tiska o uredbama koje je donio papa Franjo povodom nadolazeće Svete godine. U posljednjem odlomku pisma upućenog 1. rujna 2015. nadbiskupu Rinu Fisichelli, predsjedniku Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije, Sveti Otac piše: ,,određujem, svojom osobnom odlukom, da u međuvremenu oni koji tijekom Svete godine milosrđa pristupe sakramentu Pokore kod svećenika Bratstva sv. Pija X. valjano i dopušteno primaju odrješenje od svojih grijeha“.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. izražava zahvalnost Rimskom Prvosvećeniku za ovaj očinski čin. U podjeljivanju sakramenta Pokore uvijek smo se oslanjali sa svom sigurnošću na izvanrednu vlast upravljanja proviđenu općim uredbama Zakonika kanonskog prava.

Prigodom Svete godine papa Franjo želi da svi vjernici koji se žele ispovijediti kod svećenika Svećeničkog bratstva sv. Pija X., mogu to učiniti bez ikakve bojazni. Tijekom ove godine obraćenja, svećenicima Svećeničkog bratstva sv. Pija X. bit će na srcu vršenje vlastite službe u ispovjedaonici s obnovljenom velikodušnošću, slijedeći primjer neumorne predanosti koji je sveti Župnik Arški dao svim svećenicima.“

Izvor: Generalna kuća FSSPX-a – DICI, 21. studenog 2016.

Euharistija i odgoj

Nadbiskup Lefebvre objašnjava koliko je važno da roditelji imaju pobožnost prema svetoj Euharistiji radi odgoja djece.

Ljudi koji su na bračnom putu trebaju imati veliku ljubav prema Svetoj Misnoj Žrtvi i prema Svetoj Euharistiji. Od tamo će crpiti milosti da ispune svoje poslanje onako kako Bog želi, osobito u vezi onoga što se tiče odgoja njihove djece.

Vrlo je bolno danas za katoličke roditelje kada oni osjećaju da im odgoj njihove djece isklizava iz ruku zbog sablazni ovoga svijeta. Oni koji bi trebali štititi obitelji i pomoći roditeljima da ih odgoje na kršćanski način su oni koji ih, naprotiv, sablažnjuju, vode u grijeh, udaljuju ih od našeg Gospodina Isusa Krista. Koja žalost, koja tragična situacija za današnje obitelji! Kolika sam pisma primio od žalosnih roditelja, moleći bogosloviju da moli za njihovu djecu, za sina, za kćer, koji su se posve okrenuli od Boga, koji su posve napustili svu vjersku praksu, koji žive nemoralne živote! A to su djeca potpuno kršćanskih obitelji, potpuno katoličkih obitelji.

Tako da se danas više nego ikad moramo prisjetiti da milosti kršćanskog odgoja djece dolaze prije svega od ljubavi i pobožnosti samih roditelja prema Svetoj Euharistiji. I od tamo će zauzvrat i njihova djeca trebati crpsti sve milosti koje će im trebati da se odupru sablaznima ovoga svijeta.

(Propovijed održana u Econêu, 7. siječnja 1977.)