Pobožnost Presvetom
Imenu Isusovom razvila se i ojačala u 15. st. preko velikih
promicatelja i apostola ove pobožnosti, franjevačkih svetaca,
propovjednika, sv. Bernardina Sijenskog i sv. Ivana Kapistrana.
Želimo zato na današnji blagdan pobliže razmotriti na koji je
način ova pobožnost pokretala njihovo djelovanje i koju nam poruku
njihov primjer daje i za današnje vrijeme.
Prva polovica
petnaestog stoljeća bila je obilježena velikim unutarcrkvenim
sukobima. Vladala je velika podijeljenost i to ne zbog vjerskih,
doktrinarnih, nego zbog osobnih, društvenih, političkih razloga.
Nakon avinjonskog sužanjstva, kada su se pape vratili u Rim, došlo
je do podjele među biskupima i kardinalima koji su, vođeni
političkim razlozima, izabrali protupapu i to je žalosno stanje
trajalo čak nekoliko desetljeća. U jednome trenutku bila su čak
trojica pretendenata za papinstvo i cijelo je to stanje uzrokovalo
veliki nemir i zbunjenost u kršćanskom svijetu. Isto je tako
tragično bilo stanje u društvu – koje se službeno priznavalo
kršćanskim, ali mu je nedostajao pravi duhovni temelj. Uvukli su se
brojni ćudoredni poroci i zastranjenja koji su teško izobičavali
kršćanski identitet tadašnjeg društva. U tome su nastupili sv.
Bernardin Sijenski i Ivan Kapistran kao odlučni Kristovi apostoli
koji su željeli tadašnjem narodu Božjem vratiti Kristov lik koji
je sve više blijedio. Oni su bili vatreni propovjednici Božje
riječi. Propovijedali su Krista po brojnim srednjoeuropskim
gradovima. Narod bi hrlio u tisućama da bi čuo glas ovih Božjih
ljudi kako mu s božanskim prosvjetljenjem tumače otajstva vjere.
Njihove višesatne propovijedi nikog nisu umarale i puk Božji je sa
zanosom upijao svaku njihovu riječ, njihovu vatrenu revnost za
spasenjem duša. Oni su otvoreno i bez ikakve zadrške šibali sve
poroke tadašnjeg vremena. Prodirali su u savjesti ljudi i željeli
poput Krista – konačnog
suca, sažgati svu pljevu i očistiti njivu Gospodnju od svake
truleži i korova. Mase bi bile ganute, u suzama okajavale svoje
grijehe, a nakon propovijedi postavila bi se lomača na koju bi oni
bacali sve ispraznosti koje su ih uvlačile u grijeh. Snaga
propovijedi ovih Božjih ljudi bila je upravo u Imenu Isusovom. U
snazi njegovog Imena pozivali su narod na obraćenje, izlagali bi
javno monogram IHS – koji čine prva tri grčka slova Isusovog
imena, i pozivali zajedno sa sv. Pavlom: da se na Ime Isusovo prigne
svako koljeno. Da se iskaže čast i klanjanje našem božanskom
Spasitelju kojemu ga mi dugujemo jer nema u drugome spasenja.
Ispitajmo zato i mi naše savjesti, koju su to ispraznosti koje nas
zavode na krivi put? Što nas to ometa u našoj želji i nužnosti da
dademo Bogu onu najvišu čast svojim životom? Zasigurno je jedna od
najvećih ispraznosti koja ometa našu predanost Gospodinu čitanje
ispraznih tekstova, časopisa i gledanje televizije. Koliko vremena
utrošimo na beskorisne stvari kojima želimo samo utažiti svoju
znatiželju ili pronaći neurednu razonodu, zapostavljajući pritom
molitvu i svoj duhovni život. Televizija danas zauzima središnje
mjesto u dnevnom boravku jedne obitelji, poput žarišne
točke oko koje se svi okupljamo. Sama ta činjenica pokazuje koliko
je neprirodno postavljen naš način života koji trebamo u temelju
mijenjati – ukloniti ona sredstva koja vrve ispraznim i nemoralnim
sadržajima i stvoriti povlašteno mjesto za molitvu i susret s
Bogom. Molitva mora postati središnjom točkom u životu današnjih
obitelji. Samo po njoj mogu naše obitelji jačati i dobiti snagu da
izgrađuju Crkvu, da se u njima rode sveta svećenička i redovnička
zvanja, kao i katolički muževi i žene koje će zauzeto djelovati
za izgradnju Kristovog kraljevstva u svijetu.
Drugo razdoblje
djelovanja sv. Ivana Kapistranskog predstavlja njegova misija u
Češkoj. U to se vrijeme raširio nauk krivovjernika Jana Husa, koji
je nijekao bitne istine katoličke vjere – svećeništvo, sv. Misnu
Žrtvu, Kristovu stvarnu prisutnost, štovanje Majke Božje i
svetaca. Njegovi su sljedbenici
– husiti, zauzeli važna uporišta u zemlji i provodili teror nad
katoličkim pukom i katoličkim svetinjama. Sv. Ivan
Kapistranski neumorno se, svom snagom trudio privesti ove zalutale
ovce u krilo Crkve. Nijedan napor nije smatrao uzaludnim i radio bi
sve što je u njegovoj moći samo da suzbije, iskorijeni ovo
krivovjerje i uspostavi jedinstvo u katoličkoj vjeri. Kakav nam je
to samo primjer za današnje vrijeme sramotnog ekumenizma u kojemu se
sve religije proglašavaju dobrima i spasonosnima te se odbacuju
napori da se raskolnike i krivovjernike privede jedinoj pravoj
istini. U dugotrajnim borbama bili su potpisani tzv. Praški
kompaktati – kompromisni sporazum koji pravi problem – pitanje
vjere, nije rješavao, nego više izbjegavao praktičkim mjerama i
ustupcima, u nadi da će se tim ljudskim sredstvima ispraviti
zablude. Sv. Ivan Kapistranski odlučno se protivio tom sporazumu.
Smatrao ga je ničim drugim nego plaštom za daljnje utvrđivanje
ovog krivovjerja i inzistirao na jasnom rješavanju doktrinarnih
problema – odreknuću od zabluda i ispovijesti katoličke vjere.
Danas se u Crkvi nalazimo usred prave revolucije. Preko nove
teologije, preko novih bogoslužnih obreda nameću se i provode se
modernističke zablude koje je Crkva u prošlosti svečano osudila. I
nama se danas nude brojni kompromisi – traži se od nas da priznamo
zakonitost tih pogubnih novotarija, da o njima šutimo i ponašamo se
kao da je jedno i drugo isto, da bi nam se dalo nešto malo
povlastica za tradicionalni obred. No istina se ne nalazi u
kompromisima i praktičnim sporazumima, nego u izričitom i jasnom
svjedočanstvu za katoličku vjeru. Jer jedino ta vjera vodi spasenju
i posvećenju, a ne
ljudska, zemaljska sredstva.
I treće razdoblje u
djelovanju našeg sveca jest njegova misija za obranom kršćanske
Europe od Turaka. Njihova je najezda potresla same temelje tadašnjeg
ionako razjedinjenog društva i bila je potrebna nadnaravna
intervencija da bi se organizirala prava obrana. Za to je Bog podigao
svojeg glasnika, proroka, vođu – sv. Ivana Kapistrana, koji će
božanskim sredstvima postići ono što ljudskim sredstvima tada
nitko nije uspio. On se neumorno, do posljednjeg atoma snage trudio
okupiti i povezati kršćanske vladare i plemiće, dozivajući im u
svijest nužnost jedinstva radi spasa kršćanstva pred bezbožnim
neprijateljem. Islam je religija mača. To je surova
religija koja se nameće silom, koja ne poznaje sam temeljni pojam
vjere kao slobodnog, nutarnjeg pristanka na Božju objavu. Pojam
vjere tu ustupa mjesto političkoj ideologiji koja želi silom i ne
birajući sredstva podjarmiti kršćanske narode. Sasvim očiti
pokazatelj toga vidimo u strašnim događajima u Siriji, gdje
fanatične muslimanske horde žele iskorijeniti svaki kršćanski
znak, brutalnim mučenjima, ubijanjem kršćana koji ne žele
zanijekati svoju vjeru. Iste je stvari trpjela Europa i naši
hrvatski krajevi usred turske najezde kroz nekoliko stoljeća.
Sredinom 15. st. kršćanski su vladari bili zaokupljeni više svojim
osobnim interesima i međusobnim sporovima negoli općim dobrom. Sv.
Ivan Kapistran je božanski
prosvjetljenim naukom i moralnim opomenama želio ujediniti
kršćanske snage. Apelirao je na savjest vladara radi spasenja
Europe, ali nije se ograničio samo na to, nego je i dalje nastavio
vatreno propovijedati i oduševljavati kršćanski puk da se uključi
u križarsku vojnu za spas kršćanstva. On, siromašan i tijelom
slab redovnik, okupio je vojsku jednostavnih i slabo naoružanih
kršćana, stavljajući sve svoje pouzdanje u snagu Isusovog Imena.
Glavna se bitka odvila 1456. god. kod Beograda. Kršćanske su snage
branile grad protiv višestruko moćnijeg neprijatelja. Oboružan
samo zastavom Isusovog Imena naš je svetac odvažno vodio kršćansku
vojsku. Činilo se da je bitka skoro izgubljena tako da se čak i
veliki vojskovođa i junak Janos Hunjadi povukao. Ostao je sv. Ivan
Kapistran braniti grad. Vođeni božanskom snagom i providnošću, s
Isusovim Imenom na ustima, kršćanska je vojska čudesno pobijedila.
Neprijatelju je nanesen sudbonosni udarac, no naš svetac nije htio
ovdje stati. Plamen njegove revnosti za Božju slavu nije moglo ništa
prigušiti i on je s istim žarom radio planove kako osloboditi druge
okupirane krajeve, i ne samo to, nego i doći do samog Carigrada i
definitivno skršiti bezbožničku silu. Božja je volja ipak
odredila drukčije. Istrošenog nadljudskim naporima, Gospodin ga je
ubrzo pozvao u vječnu nagradu.
Dragi vjernici! Iako
je turska sila na koncu izbačena s europskog tla, ipak opasnost
islama nije prestala. Ona je danas dapače vrlo aktualna usred
nekontroliranog useljavanja koje već desetljećima, a naročito
posljednjih mjeseci, prihvaćaju europske vlade zbog gospodarskih
interesa ili pak iskvarenog liberalizma i socijalizma koji dopušta
potkapanje vjerskog, kulturnog, društvenog identiteta naroda.
Sljedbenici ove lažne religije ne kriju svoje nakane da je njihov
cilj napučivanjem nadvladati europske narode koji su propali u
liberalizam i kulturu smrti. Tu možemo s pravom prepoznati jedan vid
Božje kazne za otpad od njegove vlasti nad društvom. I doista su u
prošlosti širenje islama kršćanski učitelji promatrali kao kaznu
za krivovjerja i grijehe ljudskog roda. Možemo vidjeti da se upravo
to dogodilo da je kršćanstvo pod najezdom islama nestalo s onih
područja koje je zarazilo krivovjerje. Bliski istok zahvatio je
nestorijanizam, sjevernu Afriku monofizitizam, a u 15. st. prije pada
Carigrada održan je sabor jedinstva u Baselu – Ferrari – Firenzi
gdje je potpisan s sporazum s istočnom, pravoslavnom Crkvom, ali
nije zaživio, nego su ga istočnjaci odbacili onim poznatim uzvikom:
radije turski turban, nego papinska tijara. Time su oni zazvali na
sebe prokletstvo koje se vrlo brzo ostvarilo. I današnja Europa
nažalost odbacuje Boga, zapada u najteže od svih krivovjerja.
Molimo Gospodina zato da odvrati svoj gnjev od tog strašnog
prijestupa i da se smiluje našim narodima. Molimo za širenje i
utvrđivanje Kristovog kraljevstva u onim zemljama u kojima se Krista
uvijek priznavalo kao vrhovnog Gospodara, pa tako i u našoj
Hrvatskoj. Pouzdajmo se i zazivajmo snagu Isusovog Imena za
kršćanstvo potreseno i izranjeno tolikim grijesima i nevjerom,
naročito usred današnje krize u Crkvi. Čvrsto vjerujmo da nam
snaga tog imena, pod kojim se treba pokloniti svako koljeno, može
donijeti pobjedu protiv svih neprijatelja, zemaljskih i duhovnih,
pobjedu Kristovog kraljevstva u ovome svijetu i vječno blaženstvo u
budućemu. Amen.
p. Marko Tilošanec
(propovijed
održana u Zagrebu, 3. siječnja 2016.)