Katolički nauk o tom pitanju dao nam je sam Bog u
Bibliji:
Mk (10, 11-12): „On im odgovori: ,,Tko otpusti svoju ženu i oženi
se drugom, čini preljub prema prvoj. Ako li žena otpusti svoga muža i uda se za
drugoga, čini preljub“.“
Lk (16, 18): „Svaki koji otpusti
svoju ženu te se oženi drugom, čini preljub. Tko se oženi onom koju je njezin
muž otpustio, čini preljub.“
Rim (7, 2): „Tako udata žena zakonom
je vezana za muža, dok ovaj živi. Ali ako joj umre muž, slobodna je od zakona
koji ju je vezao za muža.“
Rim (7, 3): „Prema
tome, ako postane ženom drugoga dok njezin muž živi, bit će preljubnica; ali ako
joj muž umre, slobodna je od zakona te ne biva preljubnicom, ako postane ženom drugoga
muža.“
1 Kor (6,
9-10): „Zar ne znate da nepravedni neće baštiniti
kraljevstva Božjega? Ne zavaravajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni
preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lopovi, ni lakomci, ni
klevetnici, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“
1 Kor (7,
10-11): „Oženjenima naređujem, ne ja,
nego Gospodin, da se žena od muža ne rastavlja. Ako li se i rastavi, nek'
ostane neudata ili se izmiri sa svojim mužem, i da muž ne otpušta žene!“
1 Kor (7,
39): „Žena je za svoga muža sve vrijeme, dok on živi. Ako joj umre muž,
slobodna je udati se za koga hoće, samo u Gospodinu!“
Zbog toga je
preljub „grješno sjedinjenje“, (1) spriječavajući one koji ga počine da idu u Nebo
(2). Štoviše, oni moraju „biti isključeni od sakramenata“ (3), osim ispovijedi
koju mogu učiniti ako imaju pravu raspoloživost.
II. Zašto je preljub ozbiljan grijeh, koji isključuje
iz nebeskog kraljevstva?
A. Zato što je preljub
protivan čistoći
U preljubu oženjena osoba ima
spolne odnose s nekom drugom osobom - bila ona oženjena ili ne, koja nije
njegov / njezin supružnik. Samo brak ozakonjuje takav odnos između dvije osobe
suprotnog spola. Tako preljub povređuje čistoću koja je obvezna izvan braka.
B. Zato što je preljub
nepravda prema vjernom supružniku.
Preljubom oženjena osoba ima
spolne odnose s drugom osobom, bila ona oženjena ili ne, koja nije njegov/njezin
supružnik, a po ženidbi se supružnici uzajamno darivaju jedan drugome isključivo i
doživotno. Tako da je preljub nepravda prema vjernom supružniku jer se daje nekome drugome ono na što samo on (ili ona) imaju ekskluzivno pravo primiti.
Preljubom osoba riskira imati
nezakonitu djecu ili uzrokovati razvod, ako se za njega sazna. Postojanje
nezakonite djece ili mogućnost razvoda stavlja u opasnost brigu koju roditelji
trebaju pružiti svojoj zakonitoj djeci. Tako je preljub nepravda protiv
zakonite djece jer narušava njihovu dobrobit.
III. Pitanje: Ako život između supružnika postane nepodnošljiv, zar se
ne smije tražiti malo pažnje ili užitka s nekom trećom osobom?
IV. Odgovor: ,,Kada stvari doista dostignu takav stupanj da im je
nemoguće živjeti zajedno, tada im Crkva dopušta da žive odvojeno i teži, u isto
vrijeme, ublažiti zlo tog razdvajanja onim sredstvima i pomagalima koja
najbolje odgovaraju njihovom stanju; no ona nikad ne prestaje nastojati dovesti ih do pomirenja, niti oko toga očajava. Ali to su ekstremni slučajevi; i bili bi
jako rijetki kada bi muškarci i žene ulazili u bračni stalež s boljom raspoloživošću, ne pod utjecajem strasti, već misleći na bračne dužnosti i plemenitu svrhu braka; niti bi anticipirali ženidbu nizom grijeha navlačeći tako na
sebe gnjev Božji“ (Lav XIII., enciklika Arcanum Divinae Sapientiae, 10. veljače
1880.)
V. Pitanje: Ako jedan od supružnika dopusti onom drugom da
učini preljub, zar to ne uklanja svu nepravdu?
VI. Odgovor: U tom slučaju takvo ponašanje ostaje objektivno teška uvreda
protiv božanskih propisa koje čovjek ne smije mijenjati: grijeh protiv čistoće
i nepravda prema zakonitoj djeci. Zbog toga je papa Inocent XI. svečano izjavio
da je unatoč dopuštenju vjernog supružnika takav čin uvijek preljub. (Dekret Svete Stolice od 2. ožujka 1679.; tvrdnja 50.; DS 2150).
VII . Zaključak:
,,Vjernost, dakle, ponajprije kvare
oni, koji misle da valja popuštati mnijenjima i običajima ovog vremena o nekom
lažnom i ne bezazlenom prijateljstvu s drugima, i da u ovim međusobnim
odnošajima supruzima treba dati nešto veću slobodu misli i djela, i to tim
više, što je, kako tvrde, ne rijetkima prirođena takva spolna narav da ju u
uskim granicama monogamnog braka ne mogu zadovoljiti. Ovi stoga ono strogo
poimanje čestitih supružnika, koje osuđuje i zabacuje svaki požudni osjećaj i
čin s drugima, smatraju nekom zastarjelom slabošću uma i srca ili ružnim i
prostim opadanjem i ljubomorom; zato hoće da svi kazneni zakoni državni, koji
su doneseni da se čuva bračna vjera, nemaju snage ili da se stave van snage.
Plemenita duša čistih supružnika već na poticaj same naravi sasvim odbacuje i
prezire ove laži kao isprazne i sramotne. Ovaj naravni glas odobrava i
potvrđuje s jedne strane nalog Božji: „Ne sagriješi bludno“(4), s druge strane
riječ Kristovu: „Svaki, tko pogleda ženu da je poželi, već je sagriješio s
njome u srcu svojem.“(5) Snagu ove Božje zapovijedi neće moći oslabiti
nikakvi ljudski običaji ili rđavi primjeri, nikakav površni sjaj naprednog
čovječanstva. Jer kao što je jedan te isti ‘Isus Krist jučer i danas i u
vijeke vjekova’(6), tako ostaje jedna te ista nauka Kristova, od koje neće niti
jedan trun proći, dok se sve ne zbude.(7)" (Pio XI.: enciklika Casti
Connubii, 31. prosinca 1930.).
(1) Benedikt XIV.: enciklika Inter omnigenas; 2. veljače 1743.; M
14.
(2) 1 Kor 6, 9-10
(3) Benedikt XIV.: isto; M
15.
(4) Izl 20,14
(5) Mt 5,28
(6) Heb 13,8
(7) Mt 5,18
Izvor: sspxasia.com