 |
| Papa Ivan XXII. (1316.-1334.), rođen kao Jacques Duèze |
U drugom nastavku studije od 6 dijelova p. Gleize analizira
često spominjanu legendu o krivovjerju Ivana XXII. tijekom 14. stoljeća.
II. dio: slučaj pape Ivana XXII.
Legende uporno žive. Legenda o krivovjerju pape
Ivana XXII. je jedna od upornijih. Kao i u drugim slučajevima, djelomična priča
je ovdje zamijenila pravu. Ne poričemo, međutim, da lekcije iz povijesti mogu
biti od velike pomoći. Ustvari, vrlo često je potrebno napraviti usporedbu kako
bismo razumjeli. A da bismo usporedili, potrebno je na raspolaganju imati točke
za usporedbu. Doista, nije dovoljno posjedovati načela. Potrebno je također
izmjeriti opseg njihovog značenja, provjeravajući kako svjetlo koje bacaju
objašnjava konkretno iskustvo i kako također konkretna stvarnost zahtijeva to
svjetlo i potvrđuje njegovo prosvjetljenje. ,,Metafizička razina apstrakcije po
kojoj se definiraju naša razmišljanja“, piše Etienne Gilson[1], „omogućuje
veliku jednostavnost i olakšava kratkoću, ali moramo priznati da ne dopušta
prvoj filozofiji ispuniti svoju funkciju u potpunosti.... Kako bi predstavili
naše apstraktne zaključke u njihovoj razumljivoj učinkovitosti, bit će korisno
pokazati ih u određenom slučaju na djelu, dajući tako primjer vrsta
disocijacija od ideja kojima metafizika podvrgava stvarnost, ali i na način na
koji se na nju baca svjetlo samim tim analizama. "
Isto je i s teološkim
promišljanjem, koje koristi filozofiju kao svoje najdraže oruđe, a koje je
odraz neke vrste mudrosti. Ovu potonju vrstu promišljanja treba projicirati na
činjenice kako bi u njima mogli provjeriti njihovu vlastitu svjetlost, u isto
vrijeme ono baca svjetlo na njih. I ove činjenice daje povijest.
To pokazuje u kojoj bi
mjeri nerazumijevanje povijesti moglo biti pogubno, ili barem izvorom
neravnoteže. Ono je to bilo i moglo bi opet biti.
,,Čitajte od početka do kraja
djela najslavnijih skolastičkih pisaca, a oni nikada neće nastojati da dobijete
osjećaj za pojedinca; oni nikada neće dopustiti da vidite relativne,
promjenjive aspekte stvari; oni se bave istinitim, bez dobi ili datuma.
Najčešće istina koju razmatraju nema sama po sebi nikakve veze s praksom, pa
čak i kada pripada praktičnoj znanosti, način na koji se predlaže ili o
njoj raspravlja ovisi o čistoj
spekulaciji... Neosporno je da navika
apstraktnog mišljenja čini da gube smisao za činjenice, a time i za povijesne
studije: nekompetentnost srednjeg vijeka, u tom smislu, ne može se dovoditi u
pitanje: čak nam je teško dobiti ikakvu ideju o njemu u povijesnom, književnom
vremenu kao što je naše.
Čitatelj jedva da je bio zahtjevan prema povjesničaru, on nije tražio od njega da citira svoje izvore ili da
raspravlja o njima, on mu je odmah vjerovao na riječ, a ako se njegov izvještaj
činio vjerojatnim, poučnim ili čudesnim, bio je prilično sklon smatrati ga
istinitim. Umjetnost otkrivanja, odabira i tumačenja dokumenata koji sadrže
istinu bila je nepoznata. Može se navesti nekoliko izuzetaka... ali oni ne
dokazuju apsolutno ništa s obzirom na opće stanje svijesti na koje ukazujemo.
Doista smo dužni na povijesne epohe primjenjivati pravilo po kojem se stvari
određuju ovisno o tome što u njima prevladava.“[2]
Ova praznina se pokazuje
posebno štetnom kada teolog traži presedan kao potporu svojih hipoteza. Nedavna
aktualna zbivanjima to opsežno ilustriraju: očigledno objašnjenje za iznenadnu
zaljubljenost s kojom su najmanje kvalificirani nestručnjaci krenuli proučavati
čine i djela pape Ivana XXII. je njihova namjera da podrže korak koji su
poduzela četiri kardinala koji osporavaju Amoris
laetitia. Tako pisci tu i tamo spominju ,,zajedničko pismo teologa pariškog
Sveučilišta“, koje bi, ako je stvarno postojalo, predočavalo i
istovremeno opravdalo dubije naših
kardinala. Neki govore i o osudi ili prije svrgnuću pape Ivana XXII., koje bi,
uz pretpostavku da je to propisno utvrđena povijesna činjenica, uskoro mogla
biti koristan presedan. Ono što bi se moglo nazvati "analogijom
povijesti" je sasvim legitiman način postupanja. No, još uvijek je
potrebno biti siguran da to počiva na odgovarajućim temeljima.
Život i djela Ivana XXII.
Jacques Duèse, rođen u
Cahorsu, bio je neposredni nasljednik Klementa V., koji se nastanio u Avignonu.
Jacques Duèse izabran je 7. kolovoza 1316. nakon 27-mjesečne sedisvakancije
(Klement V. umro je 20. travnja 1314.).
Izabran je jednoglasno; novi papa imao je 72 godine. Po struci je bio
kanonist; predavao je u Toulouseu. Bio je miljenik napuljskoga kralja, Karla
II. Anžuvinca.
Izabran za biskupa Fréjusa
1300. god., bio je od vladara pozvan u Napulj za kancelara Kraljevine Sicilije
početkom 1308. Služio je u tom svojstvu dok ga papa Klement V. nije prebacio na
Avinjonsku stolicu 18. ožujka 1310. Imenovan kardinalom s titularnom biskupijom
sv. Vitalija u prosincu 1312., promaknut je u biskupa Porta u travnju 1313.
Nakon što je postao papa s
imenom Ivan XXII. (1316.-1334.), služio je svetoj Crkvi meritorno u više točaka.
Prvo, on je bio taj koji je kanonizirao sv. Tomu Akvinskog 18. srpnja 1323., i
tom prilikom je iskazao počast onome koji će kasnije biti proglašen naučiteljem
Crkve. ,,Zašto tražiti čuda?“, rekao je Papa, govoreći o anđeoskom naučitelju.
,,Učinio je onoliko čuda koliko je napisao članaka u Summa Theologiae .... Njegov je život bio svet, a njegovo učenje
nije moglo biti ništa drugo nego čudesno; jer je prosvijetlio Crkvu više od
svih drugih naučitelja i čitanjem njegovih djela dobije se više u samo jednoj
godini studija nego proučavanjem nauka drugih tijekom cijelog života.“[3]
Drugo, on je bio taj koji
je izrekao prvu osudu lažnog načela laicizma, koji se pojavljuje u Defensor Pacis Marsilija Padovanskoga (†
1343.).[4] Ovaj rad datira iz 1324.
godine i brani raskolnički stav
njemačkoga cara Ljudevita Bavarskog. Njegovu ekleziologiju će osuditi papa Ivan
XXII. u svojoj Apostolskoj konstituciji Licet
juxta doctrinam (23. listopada 1327.), zajedno s tvrdnjama br. 3,[5] br. 4,[6] i br. 5,[7] koje su anatemizirane jer
su ,,u suprotnosti sa Svetim pismom i neprijateljske katoličkoj vjeri, krivovjerne ili slične krivovjerju i pogrešne“.
Papa dodaje da [su] ,,gore
spomenuti Marsilije i Ivan krivovjernici, doista, očiti i zloglasni zakleti krivovjernici“.[8] Treće i posljednje,
dugujemo Ivanu XXII. veliku reformu 1316.-1317., koja je revidirala
teritorijalnu raspodjelu biskupija u francuskom kraljevstvu izmjenjujući
crkvenu podjelu dviju pokrajina Akvitanije i prve Narbone, stvarajući tako 25.
lipnja 1317., među ostalim, biskupiju Montauban, koja je izdvojena iz biskupije
Toulouse.[9]
Je li Ivan XXII. imao
nekakvu mračnu povijest i treba li na njega gledati kao na prototip
,,krivovjerničkog“ Pape, ovisnog o pravdi njegovih kardinala? Osnovne
činjenice tog predmeta lijepo su navedene u Dictionnaire de théologie
catholique, u članku "Benoît XII".[10] Dva puta je, 1318. i
1326. godine, Ivan XXII. naučavao da duše svetih uživaju blaženo gledanje čim
stignu na nebo, a prije općeg uskrsnuća svega čovječanstva. No, od 1331. godine
podržao je suprotno mišljenje u
svojim propovijedima: na blagdan Svih svetih 1331., a potom na treću nedjelju
Došašća te iste godine, opet uoči Bogojavljenja 1332., te konačno na četvrtak
nakon Uzašašća, 5. svibnja 1334. Glavni autoritet na kojega se oslanja je sv.
Bernard. Potonji je bio pod utjecajem sv. Hilarija, sv. Ambrozija i sv.
Augustina, čiji jezik nije uvijek bio vrlo jasan.[11]
Optužbe za herezu
Bitna stvar je sljedeća:
,,Ivan XXII. se nije predstavio u svojim
propovijedima kao papa koji govori ex
cathedra nego kao privatni učitelj koji
daje svoje mišljenje (hanc
opinionem = ovo mišljenje), a priznaje da je ono sporno kad ga se pokuša
dokazati. U njegovom drugom govoru čitamo ove riječi: ,,Kažem, poput sv.
Augustina, da me ako sam ovdje pogriješio, onaj koji zna bolje, ispravi. Tako se to meni čini, ništa drugo; osim ako
mi netko pokaže suprotnu odluku Crkve ili autoritativni argument iz Svetoga
pisma koji bi izrazio ovaj predmet jasnije od ranije navedenih znalaca“.“
Vidjeti ovdje stav preteče
koji objavljuje Amoris laetitia bilo
bi prilično hrabro; poštedite nas takvog licemjerja.
No, kao i uvijek u ovom
palom svijetu, pa čak i prije izuma interneta, umovi su se oko toga počeli
uzrujavati, osobito u Francuskoj, gdje je kralj Filip VI. već saslušao optužbe
koje su brže-bolje usmjerili protiv Pape. On saziva u Vincennesu 19. prosinca
1333. godine sabor na kojem se okupilo dvadesetak učitelja sa Sveučilišta u
Parizu. Kralj Francuske je proslijedio rezultat ovog razmatranja Papi tražeći
od njega da bude tako ljubazan i preciznije objasni svoju misao.
To nije bila naredba
Sveučilišta u Parizu, dakle, nego jednostavno inicijativa tadašnjeg suverena,
koji je za tu svrhu konzultirao svoje teologe.[12] Štoviše, Ivan XXII. je
već preuzeo vodstvo zahtijevajući da se izvede teološko istraživanje sporne
točke, sazivajući za tu svrhu konzistorij kardinala 28. prosinca 1333. A iznad
svega je on 3. prosinca 1334. izrekao u prisutnosti ovih kardinala eksplicitno,
svečano odricanje, čija izjava je tiskana u Dictionnaire
de théologie Catholique:
,,Mišljenje koje trenutno imamo i koje smo imali po ovom
pitanju, u jedinstvu sa svetom Katoličkom crkvom, izražavamo na sljedeći način.
Priznajemo i vjerujemo da se duše odvojene od tijela i potpuno pročišćene
nalaze na nebu, u kraljevstvu nebeskom, u raju, a uz Isusa Krista u društvu
anđela, i da nakon općeg suda one gledaju Boga i božansku bit licem u lice i
jasno, koliko to dopušta stanje odvojene
duše. Ako smo na bilo koji način rekli nešto drugo ili smo se izrazili
drugačije po ovom pitanju, rekli smo to ostajući vezani za katoličku vjeru, in
habitu fidei catholicae, a govorili smo na način izlaganja i rasprave; to je
ono što tvrdimo, i u tom smislu treba sve shvatiti“.[13]
Papa je zatim, kada je
umirao, podnio sudu Crkve i svojih nasljednika ono što je rečeno i napisano o
ovoj točki ili u bilo kojoj drugoj.
Detaljnija analiza stvari
Jedan od prvih čina
njegovog nasljednika, Benedikta XII., bilo je objavljivanje ispravka u obliku
bule. Nema krivovjerja u napomenama Ivana XXII., ,,jer u vrijeme polemika točka o
kojoj se govori još nije bila pod sankcijama Crkve, ni po formalnoj
definiciji ni po vjerovanju koje je u
stvarnosti bilo dovoljno jasno i općenito“.[14] Nije bilo svrgnuća, nije
bilo osude. Upravo suprotno: dogmatska definicija koju je objavio Benedikt XII.
nije ništa drugo nego ponavljanje same izjave Ivana XXII.!
Pa, onda, odakle dolazi
legenda? Od onih koje je Ivan XXII. osudio, ne samo pristaša careve prevlasti
nad papom, koji su bili proglašeni krivovjernicima u buli Licet juxta doctrinam, nego i franjevačkih rigorista, i
"duhovnih" ili "fratičelija", koji su inzistirali na
pretjeranom konceptu evanđeoskog siromaštva, tako da ih je Ivan XXII. morao
osuditi kao krivovjernike u Buli Quorumdam exigit (7. listopada 1317.).
Te nepokorne skupine našle
su glasnogovornika u osobi Williama od Occama. On je majstorski izjavio da
je Papa bio prisiljen napraviti čisti i jednostavni opoziv, bez okolišanja,
ovim ili istovjetnim izrazima: ,,Odričem se krivovjerja koje sam odobravao i
poučavao tvrdeći da duše svetih nemaju na nebu jasnu viziju Boga.“[15]
Ogorčen zbog svoga neuspjeha
i osude, Ljudevit Bavarski podržavao je ove raskolničke intrige, čak idući tako daleko da je predviđao saziv
sabora koji će svrgnuti "Jacquesa de Cahorsa". Mora se priznati: ovo
je daleko od Amoris Laetitia i
kardinala Burkea. Mogu se usporediti samo stvari koje su usporedive, a ovdje ne
postoji moguća točka usporedbe.
Najviše što se moglo
priznati jest da je možda kod Jacquesa Duèsea nedostajalo umjerenosti u
njegovom intelektualnom istraživanju, recimo izvjesna ekscentričnost koja je
proizlazila iz neobuzdane teološke znatiželje. No, papa Ivan XXII. imao je dovoljno mudrosti da ne predstavi to
istraživanje kao formalni nauk Učiteljstva, a prije svega da ne ustraje uporno
u tim rizičnim pogledima. Osim toga, nije li ta znatiželja, uz istraživanje do
kojega je dovela, znak svojevrsne vitalnosti? Svaki čovjek prirodno želi znati,
rekao bi dobri stari Aristotel. A ako mu se zabrani da to učini, dodaje
Anđeoski naučitelj, bit će lišen sreće i frustriran u svojim prirodnim
težnjama. Moramo li onda kriviti Papu koji je kanonizirao općeg crkvenog
naučitelja koji je imao takav apetit, pa makar on bio pomalo bujan?
p.
Jean-Michel Gleize
[1] Etienne
Gilson, „Introduction aux arts du beau“ (Pariz
- Vrin, 1998.), 145.
[2] Timothée Richard,
,,Usage et abus de la scolastique“ u: Revus thomiste, 12 (1904.) 572.
[3] Citirao
Jacques Ramirez, „De Auctoritate doctrinali sancti Thomae Aquinatis“
(neobjavljena disertacija, 1952.), 36.
[4] Vidi Jeanine Quillet, La
Philosophie politique de Marsile de Padoue (Pariz - Vrin, 1970.), kao i
kritičko izdanje Defensor Pacis, iste znanstvenice, koje je objavio Vrin 1968.
[5] ,,Dužnost je careva
ispraviti i kazniti papu kao i postaviti ga i ukloniti" (DS 943).
[6] ,,Po Kristovoj ustanovi svi
svećenici, bilo papa, nadbiskup, ili obični svećenik, imaju jednake ovlasti i
nadležnosti; ali ono što netko ima više nego drugi odgovara onome što je car
više ili manje odobrio, i baš kao što je odobrio, on također može opozvati“ (DS 944).
[7] ,,Papa, odnosno Crkva u cjelini, ne može nikoga kazniti obvezujućom
kaznom bez obzira koliko zao on bio, osim ako im car ne da ovlasti“ (DS 945).
[8] DS 946.
[9] Leon i
Albert Mirot, Géographie historique de la France (Pariz - Picard, 1980), 317.-318.
[10] Xavier Le Bachelet, S. J.,
"Benoît XII" u: Dictionnaire de théologie Catholique, II / 1 (1932),
stupci 658.-669.
[11] Vidi Jacques Ramirez, "De
hominis beatitudine", 4 u: Sabrana djela, sv. 3 (CSIC, 1971), br.
307.-324., str. 370.-401. (Komentar na I-II, pitanje 4, članak 5 - Je li tijelo
potrebno za blaženstvo?).
[12] Le Bachelet, isto, rubrika
666-667
[13] Navod Le Bacheleta, isto,
rubrika 667
[14] Le Bachelet, isto, rubrika 669
[15] Le Bachelet, isto, rubrika 668