Nakon
pažljivog definiranja pojmova, osvrnut ćemo se na bitno pitanje:
može li Kristov namjesnik biti krivovjernik u pravom smislu te
riječi?
IV.
dio: O Papi i krivovjerju
Definicija
krivovjerja (hereze)
Krivovjerje
treba prvo shvatiti kao moralno loš ljudski čin, drugim riječima –
grijeh. Ali, kao i čin vjere kojoj je protivan, taj čin je složen,
jer istodobno ovisi o razumu i volji. Utoliko što slijedi iz razuma,
taj čin je zabluda, koja se može dogoditi na dva načina: čisto i
jednostavno nijekanje ili samo sumnja. Utoliko što slijedi iz volje,
taj čin je odbijanje da se dâ razumska potpora istini koju se
niječe ili u koju se sumnja.
Okorjelost
(ustrajnost) ili zabluda
Postoje
dvije vrste odbijanja, ovisno o tome postoji li krivica ili ne. Do
krivovjerja dolazi posebno kada postoji dobrovoljno odbijanje, s
punom svješću o upravo jednostavnoj činjenici da istine koje se
niječu ili u koje se sumnja predlažu crkvene vlasti, a ne (svijest)
o dodatnoj činjenici da crkvene vlasti predstavljaju Božju vlast i
stoga moralno obvezuju. S obzirom na ovu drugu činjenicu, pristanak
ne definira krivovjerje kao takvo, nego ukoliko postoji krivica. Ta
krivnja je jednaka ustrajnosti, drugim riječima, odbacivanju
predmeta vjere ukoliko se, po mišljenju osobe koja ga odbija, čini
jasno obaveznim jer ga predlaže vlast zakonitog Božjeg
predstavnika, u ovom slučaju Učiteljstvo Crkve.
Odbacivanje
bez krivnje se događa, s druge strane, kada netko bez svoje krivnje
ne zna da ga crkveno Učiteljstvo na to obvezuje jer ono predstavlja
božanski autoritet. Iz toga slijedi da se okorjelost (ustrajnost)
tiče izravno nutarnjeg čina krivovjerja, koji je čin prianjanja uz
zabludu.
Formalno
ili materijalno
Na
razini vanjskog čina, koji je čin ispovijedanja istine ili zablude,
jednostavno odbijanje (s krivnjom ili bez nje) ispovijedati istinu
koju predlaže Učiteljstvo već je dovoljno za specifičnu
definiciju krivovjerja. Prema tome, kada označujemo krivovjerje
govoreći da je ono formalno ili materijalno, ovisno o tome uključuje
li ustrajnost ili ne, ta razlika se odnosi samo na nutarnji čin
krivovjerja.
Čin
krivovjerja ili krivovjerna tvrdnja?
Na
razini vanjskog čina, odbacivanje vlasti crkvenog Učiteljstva već
odgovara tzv. krivovjerju u pravom smislu riječi, bez obzira na to
kakav može biti slučaj s obzirom na moguću ustrajnost na razini
unutarnjeg čina. Ova ustrajnost se očituje u izvanjskom području
kada mjerodavna vlast intervenira obvezujući dotičnu stranku na
ispravak, a ona s punim znanjem o činjenicama taj ispravak odbija
izvršiti. Pojam krivovjerja označava, kao drugo, i po analogiji
atribucije, doktrinarnu vrijednost izjave kojoj se iskazuje
protivnost i izjave koja se suprotstavlja katoličkoj dogmi. Iz ove
perspektive, kako bi se odredilo krivovjerje, potrebno je i dovoljno
primjeniti jednostavna pravila formalne logike. Određivanje se
nameće automatski, htjeli mi to ili ne, ali ono vrijedi za
spekulativne izričaje, jednostavnu doslovnu izjavu, neovisno od
osobe koja je izgovara.
Tajno,
javno ili notorno krivovjerje
S
druge strane, ako vanjsko krivovjerje u prvom smislu shvaćamo kao
moralno loš ljudski čin, ono se kao takvo razlikuje od unutarnjeg
krivovjerja, koje uopće nije očigledno. Ono se izražava znakovima
(riječima, činima, propustima), čak i ako ih nitko ne primjećuje.
Ponekad je tajno, ponekad javno, a ponekad notorno. Ako je iskaz
poznat malom broju diskretnih svjedoka, krivovjerje se naziva tajnim.
Ako je poznat većini ljudi, onda je javno. Notornost je opet nešto
drugo, jer je pravnog reda te odgovara višem stupnju znanja
javnosti. Pravna notornost proizlazi iz pravne odredbe koju donosi
vlast (npr., sudske presude koja je donesena u pitanju o kojemu se
sudilo ili priznanjem prestupnika pred sudištem).
Do
notornosti dolazi kada je djelo izvršeno u takvim okolnostima da se
nikako ne može sakriti te ga ne može ispričati nikakva pravna
istančanost, kao npr., flagrantni delikt (prijestup protiv zakona)
(usp. Raoul Naz, "Délit", Dictionnaire de droit canonique
(Letouzey 1949.), 4: 1087.-1088.). Notorno krivovjerje, dakle, nije
krivovjerje za koje svatko zna. To je vrsta krivovjerja koje
proizlazi iz činâ koje hijerarhijska crkvena vlast pravno
proglašava kao nespojive s općim dobrom katoličkog društva. U
strogo pravnom smislu, govorimo samo o tajnom ili notornom
krivovjerju, a pojam javnog krivovjerja se svodi na tajno
krivovjerje. U tom pravnom smislu (a to je smisao koji se primjenjuje
u kanonskom pravu), svaki vanjski čin kojega vlast nije
registrirala je tajan.
Nepogrešivost
i krivovjerje
Nakon
što smo naveli te razlike i pojašnjenja, pokušajmo formulirati
problem koji je pred nama: može li papa upasti u krivovjerje?
Papa je čovjek pozvan od Boga obnašati vrhovnu i opću vlast
upravljanja (a time i Učiteljstva ili službe poučavanja) nad
cijelom Crkvom. Kao čovjek, on je i dalje, kao i svi njegovi
bližnji, podložan pogrešci. Da ne bi bio podložan pogrešci,
neophodno je da mu Bog dâ izričito jamstvo, određujući granice
unutar kojih će uživati ovu nepogrešivost; a to osiguranje je Bog
dao u ograničenim okolnostima, izvan kojih nema razloga reći da je
Papa nepogrešiv. Točnije, bilo koji i svaki način izvršavanja
njegove funkcije, ne spada u te granice, nego samo jedna vrsta
određenih čina, čije se izvršavanje može jasno prepoznati pomoću
mjerila locutio ex cathedra (govor s učiteljske stolice,
autoritativno).
Svi
teolozi priznaju da izvan tih granica papa nije nepogrešiv, iako su
neki od njih otišli tako daleko da tvrde da bi bio nepogrešiv u
redovnom djelovanju. (Za daljnje čitanje, vidi Jean-Baptiste
Franzelin, De
divina traditione
(4. izdanje 1896.), teza 12., dodatak 1., načelo 7 i zaključci,
str. 118-141.; Dublanchy "Infaillibilité du Pape",
Dictionnaire
de Théologie .. Catholique,
col. 1711-1712; Straub, De Ecclesia, br. 968 sl.; i Lucien Choupin,
SJ, Valeur
des décisions
doctrinales et disciplinaires du Saint-Siège
(Paris, Beauchesne, 1913.), str 87-92).. Uzmite u obzir i riječi
dominikanskog teologa p. Thomasa Pèguesa koje navodi Choupin, op.
cit., str. 55.
,,Moglo
bi biti, strogo gledano, moguće da je to učenje podložno pogrešci.
Imamo tisuću razloga vjerovati da nije tako. Vjerojatno nikad nije
bilo i moralno je sigurno da nikada neće biti. No, apsolutno bi
moglo biti, u smislu da Bog za to ne daje jamstvo onako kako On to
čini za učenje koje je formulirano na način definicije.“
Do
koje točke papa može pogriješiti?
Stoga
nije proturječno da bi papa osobno mogao biti u zabludi, pa
i u obavljanju svoje službe, pa čak i do točke krivovjerja. No,
ovaj zaključak se izvodi na sveopćoj razini, koja je razina čiste
mogućnosti, to jest, kompatibilnosti apstraktnih pojmova; to se ne
odnosi na stvarne opasnosti u činjeničnim pitanjima, ili na veću
ili manju vjerojatnost, a još manje na učestalost. Prema tome, iako
može biti nesumnjiv, ovaj zaključak ne bi bilo jednak (barem ne
još) izjavi da je papa Franjo krivovjeran.
Papa
može pogriješiti najmanje do točke materijalnog krivovjerja:
nijedan teolog to ne osporava. Pitanje o kojemu se raspravlja nije bi
li on mogao pasti tako daleko kao što je formalno krivovjerje s
okorjelošću. U stvari, prijelaz iz materijalnog krivovjerja u
formalno krivovjerje ovisi kao takav o unutarnjem području i ne može
se provjeriti. Jedino bitno pitanje je ono što se može dogoditi u
vanjskom području. Iz ove je perspektive jasno da Papa može pasti u
tajno krivovjerje: ne samo u privatno krivovjerje, nego čak i u
javno.
Može
li Papa pasti u notorno krivovjerje?
S
druge strane, ako govorimo o notornom krivovjerju, očito je da to
nije moguće za vrijeme njegova života: notorno krivovjerje je
zapravo krivovjerje koje proglašava mjerodavni poglavar, a budući
da papa nema mjerodavnog ovdje na zemlji, nitko nije mjerodavan
kanonski proglasiti njegovo krivovjerje. Sa strogo kanonskog
gledišta, dakle, za vrijeme njegova života papa bi mogao pasti samo
u tajno krivovjerje. Nakon njegove smrti, njegovo krivovjerje očito
može proglasiti njegov nasljednik i time bi postalo notorno. No, to
nam ne daje pravo reći da bi papa mogao pasti u notorno krivovjerje,
jer bi se po definiciji taj pad mogao dogoditi samo tijekom njegovog
života.
To
nam samo dopušta reći da bi papa mogao biti osuđen posthumno, samo
da nas taj izraz ne zavara, budući da preminuli papa više nije
papa. U stvari, ta osuda se strogo uzevši ne odnosi na njegovu
osobu, nego na njegove izjave: krivovjerje je notorno, ali to je
tako, ako se ono ne shvaća u prvom smislu, kao moralni čin osobe,
nego u drugom smislu, kao doktrinarni opis izjave.
p. Roger-Thomas Calmel, OP, koji je raspravljao o pitanju modernog
papinskog krivovjerja
Slučajevi
prije i poslije Drugog vatikanskog sabora
Kao
i za ono što se zapravo dogodilo, odgovor je dvojak, ovisno o tome
radi li se o prošlim činjenicama iz razdoblja prije Drugog
vatikanskog sabora ili o činjenicama iz razdoblja koje je započeto
Drugim vatikanskim saborom. U prvom slučaju, jedino je papa Honorije
posthumno osuđen, ne strogo gledano kao krivovjernik, nego u smislu
promicanja krivovjerja. S druge strane, njegovi nasljednici, sv.
Agaton i sv. Lav II., nikada nisu proglasili Honorijevo posthumno
svrgnuće, kojega nikada nakon toga nisu prestali smatrati zakonitim
papom. (Za iscrpniju raspravu, pogledajte članak “Une
crise sans précédents“
koji se pojavio u časopisu Institut Universitaire saint Pie X, Vu
de haut 14
(jesen 2008.), str. 78-95).
Kada
govorimo o sadašnjem razdoblju, nije bilo kanonske izjave koja bi
pravno proglasila notornost onoga što bi moglo biti krivovjerje
koncilskih papa. Možemo li ipak govoriti o tajnom krivovjerju? Izvan
sumnje je barem to da je stav ovih papa u skladu s pretpostavkama
liberalizma i modernizma, koje je učiteljstvo osudilo, i da se ti
pape priklanjaju krivovjerju, ukoliko propovijedaju i stavljaju u
praksu učenja II. vatikanskog sabora i provode sve reforme koje iz
njega proizlaze.
Moderni
teolozi govore da je papinsko krivovjerje nemoguće
To
je razlog zbog kojega, s obzirom na očito jednoglasne izjave teologa
modernog doba (koji smatraju papinsko krivovjerje nevjerojatnim),
prvo odgovaramo da njihovo mišljenje ne poriče da bi papa mogao
pasti u krivovjerje; ono poriče da bi mogao pasti u formalno i javno
krivovjerje, čak i ako ne bi bilo notorno. Drugo, odgovaramo da je
teološka tradicija pogrešiva i podložna reformi čak i ako je
privremeno jednoglasna, budući da nije konstantna. Na primjer, s
obzirom na pitanja skolastičkih teologa koji su svi jednoglasno
smatrali da je materija sakramenta svetog Reda bila predaja
posuđa, Franzelin komentira (nav. dj.., teza 17., br. 360-362):
,,Čak
i ako se može dokazati da je privremeno postojala suglasnost, ona
nije bila konstantna i, kao što smo rekli, to je argument
zahvaljujući kojemu dokazujemo da se takva suglasnost, ako postoji,
ne odnosi na čvrsti i određeni način razmišljanja (avis), nego na
mišljenje.“
Epizoda
kroz koju smo prolazili tijekom pedeset godina, dakle, mogla je
dovesti teologe do preispitivanja i bistrenja stajališta koje se
slijedilo od šesnaestog stoljeća. Ovo tim više što je jedan od
njih, p. Dublanchy (nav. dj.),
zaključio vrlo odmjerenim riječima: ,,Ovo mišljenje vrijedi koliko
i razlozi koji ga podržavaju; ali ono nipošto nije zajamčeno od
strane Crkve, niti su ga usvojili teolozi kao cjelina“.
Jasno smo vidjeli da i u vrijeme I. vatikanskog sabora mons.
Zinelli, kojega je isto tako naveo netko tko je postavljao prigovor,
ništa ne potvrđuje kategorički. Smatrajući najviše vjerojatnim
to da papa nikada neće pasti u krivovjerje, odmah dodaje da, čak i
ako bi Bog to dopustio, On ne bi ostavio svoju Crkvu bez obrane i na
milost i nemilost toj tiraniji.
Što
se tiče argumenta iz razloga koji se smatra da podržava to
mišljenje, odgovaramo da čak i ako bi apsolutna osobna
nepogrešivost bila poželjna za vršenje službe, to bi bio samo
razlog prikladnosti. Takva povlastica nije uključena u obećanje
papinske nepogrešivosti, koja se odnosi samo na službu; osim toga,
objava ne kaže ništa o tome. Zdrav razum nas čak i navodi na
mišljenje da ova nepogrešivost nije nužno potrebna: netko tko
pokušava dokazati previše, ne dokazuje ništa, a izložili bismo se
opasnosti omalovažavanja nepogrešivosti pokušavajući ju proširiti
izvan njenih granica. Stoga ostaje mogućnost da Papa može osobno
griješiti u vjeri, iako njegova služba nikad neće biti na svečani
način uključena u službu krivovjerja.
Nedavni
pape i krivovjerja
Događaji
koji su uslijedili nakon II. vatikanskoga sabora, usput rečeno, to
dovoljno pokazuju. Ovdje donosimo analizu p. Rogera-Thomasa Calmela,
uzetu iz njegova neobjavljenog rukopisa iz 1973. ,,L'Église plus
grande que le Pape“ (Crkva
veća od Pape), koji je sačuvan u osobnim arhivama nadbiskupa
Lefebvrea u Bogosloviji sv. Pija X. u Ecôneu.
,,Povlastica
nepogrešivosti uvijek će sačuvati Papu da formalno mijenja vjeru.
No, čak i bez formalnih promjena, pokušaji [da ih se poduzme] ili
čîni sudioništva ili kukavičluka mogu ići vrlo daleko i postati
vrlo okrutno iskušenje za svetu Crkvu. Modernistički sustav,
točnije modernistički aparat i postupci, nude Papi potpuno novu
prigodu za grijeh: mogućnost izbjegavanja njegovog poslanja koje mu
se nikad prije nije nudilo. Nakon što je prihvaćeno dvostruko
modernističko načelo: prvo, sveopća reforma, posebno u slučaju
liturgije, u ime neke pastoralne otvorenosti prema suvremenom
svijetu; drugo, odricanje od redovne, definirane vlasti u korist
lažnih, prolaznih, anonimnih vrsta vlasti koje su tipične za
različite oblike kolegijalnosti – ukratko, jednom kad je dvostruko
načelo modernizma prodrlo u Crkvu, slijedi ova destruktivna
posljedica: apostolska tradicija u pitanjima nauka, morala i
bogoštovlja se neutralizira, iako se ne ukida – a da ne postoji
potreba da Papa službeno i javno porekne cijelu tradiciju i proglasi
otpadništvo.“
Što
se tiče argumenata koji bi citirali povijest kao svoj autoritet,
odgovaramo da, svakako, nijedan papa nikada nije pao u notorno
krivovjerje, ali su ipak neki pape pristajali uz krivovjerja, a neki
to još uvijek čine. A jedan od njih je bio osuđen posthumno kao
"favens haeresim".
S
obzirom na izjave teologa iz Srednjeg vijeka, koji smatraju papinsko
krivovjerje vjerojatnim, iako ti teolozi misle da Papa može pasti ne
samo u materijalno krivovjerje, nego čak i formalno i javno
krivovjerje, moramo navesti da oni ipak ne tvrde da bi papinsko
krivovjerje bilo notorno.
Što
se tiče povijesnih činjenica koje navode ti teolozi, one dokazuju
najviše da papa može biti materijalno krivovjernim i javno
pristajati uz krivovjerje, ali ne i da bi trebao biti i formalno
krivovjernim na notorni način.
p.
Jean-Michel Gleize
U
sljedećem dijelu serije istražujemo cjelovitije slučaj pape
Franje.